Rano kasnojesenje maglovito jutro. Kišica kvasi trotoare i, na čudesan način, uvlači se u kosti prolaznika. Ogoljele lipove grane, i bez pomoći vjetra, primiču se jedna drugoj; i one bi da se zgriju.
U novoizgrađenoj četvorospratnoj zgradi u dva-tri useljena stana svijetle prozori.
Oko zgrade još ima posla.
Dvojica tek pristiglih radnika sklonila se od kiše pod balkon stana na prvom spratu, obukli kabanice i, ćuteći, duvaju u šake, da ih zagriju kako bi lakše uhvatile lopate.
– Ćutiš? – kaže jedan.
– Ćutim.
– O čemu?
– O tome kako bi bilo lijepo ući u ovaj stan iznad nas, završen prije nekoliko dana a juče useljen, i u toploj sobi popiti čaj.
– Tja – bilo je jedino što je mogao da kaže onaj što je započeo razgovor.
PLJAS
– Red je da i ja malo iziđem na spoljnu svjetlost – reče crv svojim nijemim jezikom i uspuza uz uski tunel koji je sam izdubio, hraneći se tako.
Čim pomoli glavu kroz otvor, zapljusnu ga jaka sunčeva svjetlost, pa ništa nije vidio.
Skotrlja se nekako niz glatku površinu jabuke.
Nije se ni pomakao, kadli odjednom – pljas!
I opet mrak, gušći od onog u jabuci. Bolan i konačan.
PREKINUTA NIT
Dječak se igrao na livadi.
Sjedeći u travi, privukao je sebi jednu biljku na čijem vrhu je samovao sićušni ružičast cvjetić. Počeo je da otkida jednu po jednu laticu i svakoj nešto šaputao, prije nego što bi je spustio među travke.
Kada je otkinuo i bacio i posljednju, petu laticu, sa krunice, ništa veće od zrnca bibera, počupao je one sitne dlačice.
– Bez latica, prašnika i tučka, ova biljka ostaće bez sjemenke – dolazio je iz šumarka, potoka, kosmosa, odakle li, neki lahorast glas, sličan jedva čujnom šuštanju krošnje breze. – Tako će se prekinuti nit života koji se sjemenkom generacijama prenosio sa u jesen sasušene na novoniklu proljetnu biljku.
KREVET
Niko tako uspješno ne skriva strast, tajne i suze kao krevet. Njega ištu kosti, hoće ga mišići, ponekad ga želi i misao, da se iz kovitlaca niti smiri u razmršenom klupku.
U krevet dostojanstveno ulaze brižni domaćini, ratari, zamišljeni filozofi, romanopisci, vojskovođe. U ormar, s garderobom, ostavljaju brige, pa se preobrate u razjarenog mužjaka, oplode ženku i onda dugo vode ljubav s majkom svoje djece.
Okrenu se zatim na drugu stranu. Treba li krov popraviti? Hoće li doteći do nove žetve? Ima li razlike između bitnog i nebitnog? Kako će se taj literarni junak, kada ostane sam, snaći u životu? Zašto gine toliko vojnika?
Krevet je neuništiv. Poslije svakog umiranja, u njemu se prvo začuje dječji plač.
TRAG
Šćućuri se među tri prsta, a ispuni cijelu vasionu.
Objavljuje ratove, potpisuje primirja, presuđuje o životu i smrti.
Stvara nove i guši stare ljubavi.
Dremucka u ladici, a kad se izmigolji, stvara i ispisuje istoriju.
Da je ne sputava ljudsko neznanje, gdje bi joj bio kraj!
Olovci se treba radovati i olovke se treba plašiti, jer kuda god prolazi, iza sebe ostavlja trag.
Pet vrlo kratkih priča
TJA
Rano kasnojesenje maglovito jutro. Kišica kvasi trotoare i, na čudesan način, uvlači se u kosti prolaznika. Ogoljele lipove grane, i bez pomoći vjetra, primiču se jedna drugoj; i one bi da se zgriju.
U novoizgrađenoj četvorospratnoj zgradi u dva-tri useljena stana svijetle prozori.
Oko zgrade još ima posla.
Dvojica tek pristiglih radnika sklonila se od kiše pod balkon stana na prvom spratu, obukli kabanice i, ćuteći, duvaju u šake, da ih zagriju kako bi lakše uhvatile lopate.
– Ćutiš? – kaže jedan.
– Ćutim.
– O čemu?
– O tome kako bi bilo lijepo ući u ovaj stan iznad nas, završen prije nekoliko dana a juče useljen, i u toploj sobi popiti čaj.
– Tja – bilo je jedino što je mogao da kaže onaj što je započeo razgovor.
PLJAS
– Red je da i ja malo iziđem na spoljnu svjetlost – reče crv svojim nijemim jezikom i uspuza uz uski tunel koji je sam izdubio, hraneći se tako.
Čim pomoli glavu kroz otvor, zapljusnu ga jaka sunčeva svjetlost, pa ništa nije vidio.
Skotrlja se nekako niz glatku površinu jabuke.
Nije se ni pomakao, kadli odjednom – pljas!
I opet mrak, gušći od onog u jabuci. Bolan i konačan.
PREKINUTA NIT
Dječak se igrao na livadi.
Sjedeći u travi, privukao je sebi jednu biljku na čijem vrhu je samovao sićušni ružičast cvjetić. Počeo je da otkida jednu po jednu laticu i svakoj nešto šaputao, prije nego što bi je spustio među travke.
Kada je otkinuo i bacio i posljednju, petu laticu, sa krunice, ništa veće od zrnca bibera, počupao je one sitne dlačice.
– Bez latica, prašnika i tučka, ova biljka ostaće bez sjemenke – dolazio je iz šumarka, potoka, kosmosa, odakle li, neki lahorast glas, sličan jedva čujnom šuštanju krošnje breze. – Tako će se prekinuti nit života koji se sjemenkom generacijama prenosio sa u jesen sasušene na novoniklu proljetnu biljku.
KREVET
Niko tako uspješno ne skriva strast, tajne i suze kao krevet. Njega ištu kosti, hoće ga mišići, ponekad ga želi i misao, da se iz kovitlaca niti smiri u razmršenom klupku.
U krevet dostojanstveno ulaze brižni domaćini, ratari, zamišljeni filozofi, romanopisci, vojskovođe. U ormar, s garderobom, ostavljaju brige, pa se preobrate u razjarenog mužjaka, oplode ženku i onda dugo vode ljubav s majkom svoje djece.
Okrenu se zatim na drugu stranu. Treba li krov popraviti? Hoće li doteći do nove žetve? Ima li razlike između bitnog i nebitnog? Kako će se taj literarni junak, kada ostane sam, snaći u životu? Zašto gine toliko vojnika?
Krevet je neuništiv. Poslije svakog umiranja, u njemu se prvo začuje dječji plač.
TRAG
Šćućuri se među tri prsta, a ispuni cijelu vasionu.
Objavljuje ratove, potpisuje primirja, presuđuje o životu i smrti.
Stvara nove i guši stare ljubavi.
Dremucka u ladici, a kad se izmigolji, stvara i ispisuje istoriju.
Da je ne sputava ljudsko neznanje, gdje bi joj bio kraj!
Olovci se treba radovati i olovke se treba plašiti, jer kuda god prolazi, iza sebe ostavlja trag.