Taj mi se čovjek, definitivno, ne sviđa. Nije mi se svidio ni kad sam prvi put bio kod njega, ali nisam htio da se izlijećem i brzam sa zaključivanjem, jer ja sam uvijek, u svim situacijama, staložen i odmjeren. Ali sada slobodno mogu da kažem da on nije pravi sagovornik i jako mi je čudno što me baš kod njega šalju. Ne volim ja ljude koji te samo slušaju, zapitkuju, zagledaju, a sami su stisnuti kao ljuska oraha. Ništa ne prodaju, samo kupuju. Ja sam otišao kod njega otvorenog srca, iskreno voljan da popričamo o svemu, da kažemo jedan drugome šta osjećamo, što nas preokupira, čini sretnima ili nas žalosti, nervira ili raduje, a on samo ćuti, ponešto upita i neumorno šetka po sobi. Tepih je pod njegovim cipelama potpuno izlizan i bolje bi bilo da je u stanju da to primjeti, nego što me onako fiksira pogledom ispod debelih naočara. Jedan skroz nesređen čovjek, rastrzan i nemiran, što sam mu ja izokola i rekao. Da se ne uvrijedi okolišio sam da mi se čini da je pomalo nervozan, možda previše za svoje godine. Jer još je, može se reći, mlad čovjek. Mislim, nije stariji od mene. A nije se to meni samo učinilo, kako sam mu kazao, no sam bio siguran i presiguran da je ne samo nervozan, nego da je potpuno neuravnotežen i da nije sav svoj, ali mu to nisam mogao baš tako reći, nisam htio biti tako otvoren i grub. Vodim ja računa o ljudima oko sebe.
Kada su mi na zdravstvenoj komisiji rekli da je najbolje da odem u prijevremenu penziju, malo je falilo da ne poludim. Što ću ja bez posla i obaveza, što ću s toliko slobodnog vremena, što ću s rukama, nogama, satom, budilnikom… lomio sam se danima. A kako sam uvijek bio pomalo i lirska duša – tu i tamo bih zapisao i poneki stih, ali strogo za ličnu upotrebu – odmah mi je pred očima bilo nepregledno, beskonačno i prije svega besmisleno more dokolice koje ne želim, koja mi ne treba i u kome ne znam da plivam. U kome ću se, nesumnjivo, vrlo brzo udaviti, a da ironija bude veća vječito sam oko sebe imao one što se, kao, dave od posla. Tako su govorili, kukali, ali u svom radnom vijeku nikada, srećom, nisam prisustvovao tom, bez sumnje, tragičnom činu, odnosno nisam nikada vidio ni čuo da se neko udavio radeći. Ili možda – da ne budem do kraja isključiv – nisam to uspio da zapazim ne dižući glavu dok ne oposlim sve što mi je bilo dato. Uvijek sam bio vrijedan, uredan, uvijek tačan i pedantan i to niko nikada nije doveo u pitanje, ali su me, ipak, odbili kada sam molio da me ne šalju u penziju prije vremena. Rekli su mi da je tako bolje za mene, da sam pošteno i čestito odradio svoje, a kako ću od sada povremeno morati ići u veliki grad na konsultacije – da, baš tako su rekli – sa stručnjakom za pitanja duše, to znači da ću, htio ne htio, ponekad izostati s posla. Pred tim argumentom ostao sam nijem – ja bez ijednog kašnjenja, a kamoli odsustvovanja. Bio sam, hvala Bogu, do sada uvijek zdrav, a prehladice i upale krajnika nisu me nikada spriječile da izvršim obaveze. Nikada nisam išao ljekaru i ove su konsultacije moj prvi susret s tom profesijom. Srećom samo razgovaramo: nema bolesti, pa nema ni liječenja.
Razmišljam u vozu o tom čovjeku kod koga sam jutros bio više od, ne znam, valjda dva sata. On je, kažu, stručnjak, a ja sam cijelo vrijeme pokušavao, sve sam učinio, da uspostavimo pravi dijalog, da se upustimo u otvoreni razgovor. Neskriveno je od toga bježao i bio je skroz providan dok me tjerao u monolog, u neku vrstu ispovijedanja. Što se imam ja tebi ispovijedati, mislio sam u sebi, ali mi lijepo vaspitanje nije dozvolilo da budem nepristojan i da upotrebim koju grublju riječ. Navodio me prilično vješto, moram to priznati, na razotkrivanje nekih mojih zatamnjenih ćoškova, ali pročitao sam iz prve da to radi samo da bi izbjegao skidanje paučine sa svojih zaturenih zabiti. Ipak, nije se uspio sačuvati, skriti, jer njegovo je ćutanje bilo itekako riječito – naravno, za pronicljivog posmatrača kakav sam ja. Cijelo sam vrijeme otvoreno govorio, on je začauren ćutao, a sada, siguran sam, ja znam više o njemu, nego on o meni. Ovo je bio tek naš drugi susret, a ja sam već došao do konačne konstatacije: tom čovjeku treba pomoći!
Rekao je, prateći me, da opet dođem za mjesec i po – dva, da bi volio da me vidi. Nisam se iznenadio što želi da opet dođem i siguran sam da mu trebam, ali za sada ne znam što ću učiniti. Još je rano da o tome mislim, ali poznavajući sebe, znajući koliko imam razumijevanja za tuđe probleme, mogao bih slobodno od sada da rezervišem voznu kartu.
Oposlio sam, usput, još ponešto sitno u velikom gradu. Kupio sam komšinici lijekove, komšiji velike šarafe za neku čudesnu mašinu što pokušava da sklepa već deset godina i posjetio sam u bolnici daljeg rođaka. Mi, istina, ne kontaktiramo godinama, još od kada su nam se roditelji zakačili oko neke imovine, ali me bilo stid da mu budem tako blizu, da znam da je tu, a da zaobiđem čovjeka samog u tuđini. Nismo ni sad pričali, samo smo se kratko ćuteći gledali, no, ja sam sasvim zadovoljan kako je sve to proteklo, imajući u vidu istoriju naših porodičnih odnosa.
Nego, moram priznati da sam sve ove posliće obavio rutinski i bez unošenja trunke duše. Reda radi što bi se reklo, jer sam cijelo vrijeme od kad su završile konsultacije sa onim tamo tužnim stručnjakom, mislio samo na maleni dućan u blizini željezničke stanice. Bio sam tamo i prošli put i jednako mi je bilo neugodno ući kao i danas, jer ljudi su strašno površni i potpuno neosjetljivi za probleme i potrebe drugih. Niko neće ni da pomisli kako je meni samom, kako je strašan bio moj prvi direktni susret sa slobodom, kako sam već prve nedjelje nerada shvatio da čovjek ne može sam. Da mora imati sagovornika, druga, prijatelja, pa, bogami, da budem do kraja otvoren, i – ljubavnicu. Svakom čovjeku treba neko. Kada si pritisnut obavezama ne razmišljaš o tome, sve ti je to banalno i previše prizemno, naročito dangubno. No, poslije samo par besposlenih dana po kući, kada ne žuriš nikuda zorom, a ni kasnije, kad se premještaš s jednog kauča na drugi, kada brišeš već prebrisanu prašinu, kada pereš čisti veš – svašta ti naumpada. I u krevetu ti, kad ne možeš odmah zaspati, odjednom postane preširoko, prazno i hladnjikavo. Niko to ne shvata, niti hoće da zna, a taman i da hoće ti ne možeš ići gradom, mahati zastavom i svima razglasom pričati svoje jade. Zato se nisam čudio dvojici neotesanih dripaca, koje sam zatekao u prodavnici kako preturaju neke crvene čipke, što su se onako prostački nasmijali kada sam prodavačici zatražio odgovarajuću lutku za mene. Pitala me kako to mislim „odgovarajuću“ i htjela je da zna da li želim plavušu, crnku ili, čak, crnkinju, one su im tek stigle, prošaptala je. Ja sam joj dostojanstveno, trudeći se da ne gledam u ona dva napunjena fazana, rekao da meni izgled nije na prvom mjestu, da je to prolazno i da to interesuje samo mlađe i neiskusne, pri čemu sam diskretno pogledao prema klipanima razvaljenih vilica. Mene zanima karakter, gospođice, baš tako sam joj rekao, meni je važno da bude ozbiljna, odmjerena i da se ne smije. To naročito. Onda se i prodavačica stala smijati kao luda, pa se na jedvite jade uspela na vrhove prstiju, dohvatila i dodala mi jednu kutiju na kojoj je velikim slovima pisalo Lady Sonia. Platio sam, a ona od smijeha, uz obilnu podršku one dvije naduvane gomile mesa, nije znala da otvori kasu, pa nisam ni sačekao kusur, nego sam istrčao iz prodavnice zajedno sa mojom Sonjom. Mogao sam se ja uvrijeđen odmah povući iz prodavnice čim su se ona dvojica nasmijala, mogao sam pobjeći ne okrećući se, otići da se nikada više ne vratim, ali to bi bilo kukavičko uzmicanje pred prvim ozbiljnijim životnim nedaćama. A ja sam bio potpuno svjestan da riješavam krupno životno pitanje i da sve moram sam stojički podnijeti. Moram sam prevazići sve prepreke i grabiti naprijed, jer lako je podviti rep i odustati. Tako rade slabići, a ja nisam taj.
Sonju sam tiho i ne baš svečano, kako bi neko očekivao, uveo u kuću, našu zajedničku kuću. Nisam joj mogao pred ulaznim vratima ni dobrodošlicu poželjeti, nisam joj ništa rekao i bilo mi je pomalo žao zbog toga. Ali ona je bila u kutiji, moje komšije, kao i uvijek, iza svojih prozora, a ja predstave za širu javnost ne volim. Ne volim to pompezno i najčešće lažno i namješteno mahanje velikim gestovima i riječima. Odmjerenost i umjerenost u svemu, to su moje vazdašnje odlike.
Zaključao sam vrata, dva puta sam okrenuo ključ i na sred sobe pažljivo raspakovao kutiju. Sonji je u njoj bilo tijesno i bila je sva, kako da kažem, smežurana i zgužvana, umotana u još jedan prozirni najlon. Brižno sam budio moju uspavanu ljepoticu, nježno je oslobađao stega, spremao je za novi život. Naš novi život. Njoj je nesumnjivo sve bilo neobično i nepoznato, ali i za mene je počinjalo sasvim novo životno poglavlje i znao sam da ću morati neke svoje navike da polako mijenjam, da se prilagođavam, da činim ustupke… Bio sam na to spreman. Čovjek mora da se žrtvuje ako želi da ne bude sam, ako neće da mu kućom odjekuje tišina, da ga zaslijepljuje otužna bijelina zidova. Sve ono što do samo prije nekoliko dana nije postojalo, ono što me do nesrećne komisije nije teretilo, jer ga nisam ni primjećivao.
Sam u kući bio sam već mjesecima, otkad je umrla majka, ali ja sam tada u njoj stizao tek da poradim osnovno i da prespavam. Ustao bih vrlo rano i odlazio u kupatilo. To je trajalo tridesetak minuta, jer, rekao sam već, ja sam jako uredan čovjek. Na posao sam kretao tačno u deset do šest da bih stigao tri minuta prije sedam. Šezdeset sedam minuta bilo je potrebno da prepješačim razdaljinu do mog radnog mjesta – ravno deset kilometara i stopedeset metara. Mjerio sam koracima i bilo ih je četrnaest i po hiljada. Nije teško znati koliko je to metara, ako je moj korak prosječno sedamdeset santimetara dug. No, tek sam iz, možda, desetog pokušaja uspio da precizno i definitivno tačno odredim udaljenost do mog radnog mjesta. Sva prethodna brojanja osujećena su glupim i banalnim jutarnjim zapitkivanjem jesam li se naspavao, jesam li se nasanjao… Ja, pristojan kakvim me dao Bog, odgovarao sam ljubazno i opširno i čak sam se i smiješio. I tu bi se, naravno, sve brojke izmješale, pa sam počinjao ispočetka. Dok jednog kišnog jutra, kada nikoga nije bilo na cesti, nisam konačno i uspio. Bio sam mokar i zadovoljan – četrnaest i po hiljada koraka, nije to šala.
Na radnom mjestu, u supermarketu, počinjao sam s poslom tačno u sedam i niko se nikada nije požalio na moj rad. Osim ako ne zanemarim jadikovke lijenčuga oko mene da sam postavio visoke standarde – baš su tako rekli i meni je godilo – pa su, naspram mene, oni svi odreda neradnici. Gazda bi im to vazda prigovarao u pauzi između slaganja pasijansa na ekranu kompjutera i telefoniranja. Meni nikada ništa ružno nije rečeno, nikada nisam nizašto kritikovan, pa mi nije bilo pravo kada me gazda pozvao u svoju kancelariju i pitao da li je tačna informacija koja je dospjela do njega (volio je da se tako zvanično izražava) da svakodnevno pješačim od kuće do posla i nazad više od dvadeset kilometara? Potvrdio sam i ispričao mu da mi za dolazak na posao treba sat i sedam minuta, a kad se vraćam dozvolim sebi i koji minut više. Napokon, rekao sam, to je i normalno jer u povratku sam umorniji. Ispod glasa pitao sam da li je to nešto što predstavlja problem, što nije u redu ili sam zbog toga manje dobar radnik, a gazda se široko nasmijao, potapšao me po ramenu i rekao da je sve okej. Tako je rekao i samo je, dok sam odlazio, dodao, više za sebe, da to nije normalno. Izašao sam više začuđen nego uvrijeđen. Što je to „normalno“, cijeli dan sam time razbijao glavu i bio pomalo izgubljen, pa sam paket tegli sa ajvarom poređao u stalaži kraj napolitanki. „Normalno“ se, kao, voziti autom ili autobusom, kotrljati se na točkovima, je li, a pješačiti nije?! Ko je to odredio, ko je uspostavio takvu „normalnost“, jer Bog-stvoritelj svakako nije. Kad je on kreirao stvarnost, kada je slagao kockice, automobila, jednostavno, nije bilo pa ih, i da je htio, nije mogao ubaciti u poredak. Točak je zaista pradavno pronađen, ali u poređenju s nogama još je mlad i zelen. Normalno je, zato, i Bogom dano da se čovjek i životinja pomjeraju sopstvenim nogama, koje za to jedino i služe, zar ne? I pored što to znam nikada nisam ni pomislio, a kamoli kome rekao da nije normalno da se ljudi pokreću na motorni pogon. Ali, očigledno da nisu svi jednako tolerantni na različitosti. Nedugo poslije tog razgovora sa gazdom dobio sam poziv od zdravstvene komisije koja penzioniše ljude. Ja kojem penzija nije bila ni na kraj pameti, a pola mojih kolega je uzalud molilo i čekalo takav poziv mjesecima i godinama.
Prve noći sa Sonjom u kući bio sam prilično nervozan i nestrpljiv. Nisam mogao dočekati da je vidim u svoj njenoj veličini i, bio sam ubijeđen, tihoj, suzdržanoj ljepoti. Blijedilo njene kože upućivalo je na takav zaključak. Bijela put meni je oduvijek sinonim za prefinjenost i nije to samo zato što je moja takva, nego, iskreno, ljude pečenog, tamnog lica vazda sam vidio kao nekulturne grubijane. A moje lice tanke, svijetle kože, još je bljeđe otkad uzimam pilule što mi ih je onaj smotani stručnjak prepisao. Biće da su to neke tablete za otmenost, ha.
U svoj svojoj ushićenosti, mojoj ustreptaloj sreći zbog Sonjinog dolaska, smeo sam s uma da nju treba oživjeti, ispuniti je vazduhom i da se ja nisam spremio za to. Nisam imao čime da to uradim! Mogao sam ja duvati, mogao sam joj iz svojih pluća unijeti život, nije to problem, nisam pušač i to je meni lako. Ali, ispunjena zrakom koji sam prodisao, koji je izašao iz mog tijela, ona bi mi bila bliska na način koji ne želim. Bili bi, gotovo, krvno vezani, a ja sestru ne trebam. I nikada je nisam trebao i bio sam sretan što sam jedino dijete svojih roditelja i što poslije mene nisu nikoga više mogli roditi. Jer i ja sam stigao kad me nisu očekivali: imali su zajedno skoro sto godina kada su postali roditelji i nisu znali što bi sa mnom. Voljeli me jesu, itekako, tresli nada mnom, bdjeli, iz ruku me nisu ispuštali, ali sam im živote samim svojim dolaskom tako žestoko pretumbao da ih nikada više nisu uspjeli vratiti u ustaljenu, prijatnu žabokrečinu.
Da odem u komšiluk i tražim pumpu za biciklo nisam mogao, iako znam da je sigurno imaju, jer kako da objasnim što će mi? Taman i da vozim biciklo ono se ne pumpa u ovo kasno doba noći. I znao sam da će, ako mi pozajme pumpu, neko od njih neizostavno doći potajno pod moj prozor da viri i gleda što to radim. Prirodno da ne bih volio da me gledaju u tako intimnim trenucima kao što je udahnjivanje života u njima još nepoznatu komšinicu Sonju. Zato sam tu noć proveo budan, šetao od sobe do sobe, odgledao televizijski program do kraja, iako nikada nisam volio televiziju. Ona je bila za dokone, za one što ne ustaju rano. Ja bih samo ponekad popratio vremensku prognozu, da znam što od odjeće i obuće spremiti za sjutradan. No, volio sam što je televizor stajao u uglu sobe jer nema boljeg načina za otkrivanje prašine od zagledanja u tamni ekran. A užasnije od prašine bilo je samo razbacivanje stvari i odjeće svuda po kući i taj sam užas, nažalost, ja dozvolio sebi te prve tužne noći sa Sonjom. Nisam imao snage ni volje da sklonim kartonsku kutiju na kojoj je pisalo Lady Sonia, nisam podigao ni najlon kesu u kojoj je do maloprije ona bila spakovana i sputana. U tom sam neredu, zapravo haosu, dočekao jutro, zabrinut da promjena mog života nije, možda, sama od sebe, krenula u pogrešnom, sasvim neželjenom pravcu.
Koliko sam te noći bio smušen dovoljno kazuje činjenica da se nisam sjetio da potražim pumpu u sopstvenoj kući. Tačnije, u šupi među očevim stvarima. Tamo je oduvijek bio nasložen njegov alat, očišćen i podmazan. Znam da je imao sve što jednom domaćinstvu treba, pa i preko toga. Odrastao sam gledajući ga kako pedantno čisti, slaže i sortira svemoguće sprave i alatke, ali ih nikada nisam smio ni dotaći, a kamoli uzeti u ruke. Otac to nije dozvoljavao govoreći da se njegov sin neće time baviti, da se neće prljati i imati žuljevite ruke. Biće gospodin u bijeloj košulji i čistim cipelama, uvijek u otmenom i urednom okruženju, nježnih, nakremanih ruku. Zato sam s odličnim uspjehom završio srednju školu za konobare, a poslije me preduzeće slalo na dodatnu obuku u dubrovačke hotele. Trgovac sam postao silom prilika kada je moj hotel prestao da radi, kada se zaratilo svuda okolo.
Pumpa je stajala u trećoj ladici velike stare škrinje, tamo gdje je uvijek i bila, gdje je smjestio moj otac. Skoro će tri godine da je umro, a sad mi je tek naumpalo da od tada nisam ni pogledao, ni dotakao njegove stvari. Znao sam i bez probe da pumpa radi, jer otac ne bi miran otišao na onaj svijet, a da nije sve ostavio pod konac. Umro je srećan, čak i srećniji nego što je priželjkivao, jer uvijek je govorio da srećni ljudi umiru bar dva dana prije svojih žena. On je umro čitave dvije godine prije moje majke.
Ušao sam u spavaću sobu u kojoj je na krevetu poprijeko ležala neostvarena i, bio sam ubijeđen, nestrpljiva Sonja. Prišao sam i tiho joj prošaputao da je došao naš veliki trenutak. Vazduh je počeo postepeno da ocrtava njene prave obrise, noge su već dobijale svoj puni oblik, nazirale su se i dojke, a njih sam posebno volio i najnestrpljivije očekivao. Od maminih sam se, pričali su mi roditelji uz smijeh, s mukom rastao tek kad sam polazio u školu. Narastala je Sonja, tresla je ispunjenim rukama, nadimala su joj se bedra i uspravljao vrat. Pritiskao sam pumpu sve brže i jače, uzbuđen, potrešen, zgranut nastajućom stvarnošću: rađala se moja draga, moja prijateljica, drugarica, moja žena, ljubavnica! Samo i zauvijek moja! A onda sam uspravio tijelo, podigao glavu i pogledao joj lice i ruke su se ukočile u trenu, stale, skamenile se, kao i moj pogled. Sonja me gledala širom razjapljenih usta i smijala se. Ona se grohotom, groktavim grubim glasom smijala! Jeste, ja sam je čuo! Jesam, nisam lud! Njena usta bila su neprirodno otvorena, usne otečene i krvavo crvene, a ždrijelo duboko i tamno rozo. I Verica se isto ovako smijala, stresao sam se. Krenuo sam instiktivno rukama ka njenom licu, pa se snažno trgao unazad i izašao iz sobe. Kružio sam hodnikom unezvereno, ne uspijevajući da misli usredsredim na bilo što smisleno. Samo mi je neprestano sa svih strana, iz svih zidova odjekivao smijeh, razdirući Sonjin smijeh. Ili Vericin, ne znam, ne mogu da tvrdim…
Imao sam tada, sjećam se toga dobro, dvadeset i četiri godine i već punih pet godina radnog staža. Radili smo zapravo po pet mjeseci godišnje, ali se pisala cijela godina i primala se plata svih dvanaest mjeseci. Bila su to dobra vremena, bila su to ljeta koja se pamte. Ja mlad, lijep, uredan, čist, tačan, ljubazan – samo dvije primjedbe gostiju u cijeloj prethodnoj sezoni. I to bez moje krivice, ali neka, primio sam to na sebe. Imao sam i kod uprave hotela i kod gostiju otvoren kredit i mogao sam bez straha od kritike da dozvolim sebi taj luksuz. Bio sam, bez lažne skromnosti, najbolji radnik u cijelom preduzeću i bio sam svjestan toga, ali nisam dozvolio sebi da se uobrazim ili opustim. I dalje sam prvi ulazio u salu restorana, a posljednji je napuštao. Između doručka i ručka nisam izlazio iz sale čekajući svježe oprane stolnjake, a popodne bih, poslije redovnog odmora, u hotelskom parku brao cvijeće da ispunim vaze na stolovima mog reona. Nakon odslužene večere odlazio sam u svoju sobu koja je bila u prizemlju starog krila hotela. Svi mi koji nismo stanovali u gradu bili smo tu smješteni i nije bilo uopšte loše. Morao sam se naspavati da spreman dočekam naredni radni dan. Zaspao bih uvijek nakon što bi na terasi utihla muzika i čulo se poznato „eine kurze Pause“ ili „hvala, pauza mala“. Već sam naveliko spavao kada je orkestar nastavljao sa svirkom. Stvarno, uvijek sam dobro spavao, izbjegavajući da mijenjam svoje ustaljene navike i postelju. Dobro sam spavao čak i one noći kada je umrla mama, kada sam je pospremio u novu uštirkanu posteljinu, ušuškao je i otišao u svoj krevet. Iako sam mislio da to nije baš najprimjerenije, morao sam se naspavati jer sam znao koliko iscrpljuju sve te ceremonije oko sahrane. I, kažem, zaspao sam lako i brzo čak i te noći, ali sa Sonjom je proticala moja već druga besana noć. Ona je ležala u mom krevetu, a ja se nisam mogao smiriti ni na jednom mjestu u kući. Pred zoru sam se odvažio, ušao u sobu i pri svijetlu stone lampe, (koju ja nisam uključio!) vidio sam je još uvijek isto nasmijanu, ali tihu, bez glasa. Prišao sam i naglo povukao čaršav preko njenog lica, pri čemu sam joj, nenamjerno, otkrio gola bedra u koja sam izbjegavao da pogledam. Nismo mi, Sonja i ja, još uvijek bili tako bliski da bi se jedno pred drugim potpuno otkrivali, pa sam pažljivo navukao pokrivač preko nje cijele. Hladna jeza mi je prostrujila tijelom: ovako je izgledala i mama kada je tri dana ležala mrtva u svom krevetu pokrivena bijelim platnom. Nisam mogao pozvati komšiluk odmah nakon što je izdahnula, nisam htio da se brukam. Zapravo, nisam nju htio da brukam, da ljudi dođu u nepospremljenu kuću. Tek kada sam sve počistio i sve predmete uredno prebrisao i poređao kako treba, pozvao sam komšije i jednog rođaka. On je prvi došao, izjavio mi saučešće i tako žurno ušao u sobu kod pokojnice, da sam pomislio da nešto želi sa njom da razgovara. Tako je to izgledalo. A onda je na vratima naglo zastao, zgrčio je lice i uhvatio se za nos! U sobi moje majke! Onda su došli i drugi i poslije je sve išlo jako brzo. Mene su oslobodili svih obaveza uobičajenih kada neko umre, jer sam, rekli su, morao stalno biti kod ulaznih vrata, dočekivati ljude i primati saučešće. Majka je tog istog dana položena kraj svog muža, moga oca, a ja još nisam oprostio rođaku onaj grozni gest. Naježim se kad se toga sjetim. Kao što sam sada naježene kože gledao u pokrivenu Sonju i s užasom pratio kako se čaršav kod njenih usta nadima u ritmu disanja. Primakao sam ruku i osjetio topli dah – duboko je disala. Konačno je zaspala, i ona je umorna, bilo mi je lakše. Ne znam kada sam i gdje legao, ali sam se u kasno poslijepodne probudio na kauču u dnevnoj sobi, zgrčen i promrzao. Mijenjao se moj život, drastično se mijenjao, ali ni približno onako kako sam želio i zamišljao. Dobio sam sustanara, a izgleda da gubim sve ostalo. I Verica je bila moj sustanar u sobi hotelskog personala.
Tih sam dana bio sam u dvokrevetnoj sobi jer sam iz nje upravo izbacio kolegu, konobara Ćazima, koji je volio da ga ljeti zovu Čak. On je svake noći, najčešće u veselom društvu postarijih gošći, dolazio u sobu duboko poslije ponoći. Budio me, uznemiravao, kvario mi odmor, a i provocirao moje prirodne prohtjeve koje sam do tada, strogom disciplinom, uspješno suzbijao. Ili rad ili provod – oboje nije moglo. Onda je u moju sobu doselila servirka Verica, tek pristigla iz Zrenjanina. Došle su njih tri i moja nova cimerka bila je višak u dvokrevetnoj sobi do moje. U šali su me pitale izdajem li dotadašnji Čakov krevet i ja sam mrtav ozbiljan rekao da slobodno može da dođe bilo koja od njih. Smijale su se iznenađene, a poslije večere pred vratima, s torbom u ruci, stajala je najmršavija i najnježnija – Verica. Zašto ne, nisam se mnogo premišljao, što fali cimerki? Svakako će neko doseliti u slobodan krevet, znao sam, pa je bolje da to bude smjerna, čestita djevojka, nego opet neki dripac, kakvi su bili i oni prije Čaka.
Odmah sam se, koliko se moglo, prilagodio sustanarki. Znao sam kada uveče dolazi u sobu i nastojao da sam tada već u svom krevetu, pokriven i s navučenom pidžamom. Bilo je prilično toplo, ali nisam htio biti razgolićen i nepristojan pred njom, jer noću sam se ponekad znao otkriti. Ujutro sam izlazio koji minut prije njenog buđenja, oslobađao joj sobu i kupatilo i naš je odnos savršeno funkcionisao. Bila je tiha i uredna i imala je puno razumijevanja za neophodnost noćnog odmora. Nije spavala koliko i ja, ali se trudila da bude nečujna i da mi ne smeta. Poštovanje je bilo obostrano, a to je jak temelj za kvalitetan međuljudski odnos. A onda mi je prehladila bešika i morao sam nekoliko puta u toku noći ustajati da mokrim. Teturajući se u polumraku moj pogled je slučajno zalutao put kreveta u kome je spavala Verica i ja sam istog trenutka ostao ukočen na sred sobe. Bila je bez pokrivača i odjeće na sebi. Ništa, gola, skroz… Mirno je disala i njene male grudi su se nadimale, a pri dnu ravnog trbuha, između dva koštana grebena, bilo je tamno, tamnije od noći, crnje čak i od moje bruke što tako stojim i nepristojno buljim. Onda je moja moć samodiscipline nadvladala taj trenutak neoprostive slabosti i ja sam se odgegao u krevet. Nisam više oka sklopio i jedva sam čekao da svane. No, sljedeće noći probudio sam se u isto vrijeme, zazvonio je neki unutrašnji budilnik i pogledao sam u moju cimerku. Opet je mirno spavala, opet nije imala ništa na sebi, osim jednog kraja pokrivača kojim je omotala bedra i ja opet nisam mogao da zaspim. Ni sjutradan raditi kako sam naučio. Bio sam pospan i smušen, a Verica je bila vesela, orna i ljubazna.
Kada sam treće noći ustao i, stojeći na tri koraka od nje, upijao je očima, lagano se promeškoljila i prije nego što sam uspio da se sklonim, pružila je ruku prema meni i tiho izustila da priđem, da dođem do nje. Pokazao sam da moram u kupatilo, tamo sam krenuo, zato sam i ustao. Zaključao sam vrata za sobom, sjeo na ivicu kade i rekao sebi da moram hitno da se smirim. Udahnuo sam nekoliko puta zaredom najdublje što sam mogao, popio malo vode, podigao donji dio pidžame, a na gornjem zakopčao sva dugmad i vratio se u sobu. Tamo je kraj uključene stone lampe ležala polugola Verica i gledala u mene. Opet je pružila ruke i pozvala me da priđem. Krenuo sam kao u magnovanju, a ona je, pomičući se da mi u krevetu napravi mjesta, dodala da skinem pidžamu, jer što će mi po ovoj sparini. Poslušno sam je svukao i ostao samo u donjim gaćama. Pogledom je pokazala da skinem i to. Strgao sam ih sa sebe, muškarac sam, nema tu stida kad se nađeš u takvoj situaciji, razumijete, nema odstupanja. Jednom i to mora da se desi, rekao sam sebi, priroda je nazaustavljiva, ne može se protiv nje. A onda je moje uši zaparao smijeh. Oštar, prodoran, hladan kao nož. Verica me gledala, drhtala je od smijeha i nije se mogla zaustaviti. Ja sam stajao pred njom go, gaće su me, zarozane ispod koljena, sputavale da se pomaknem, a njen smijeh je razdirao svaku poru moje bijele neosunčane kože. Pokazala je, napokon, prstom u moje međunožje koje se, zaista, avetinjski bijelilo pri svijetlu neonske lampe. Da, bio sam pažljivo izbrijan svuda po tijelu, to sam radio od kad sam zadlakavio. Užasavao sam se dlaka, one su nečiste. Samo ne znam što bi to nekome bilo toliko smiješno da ne može stati iako to istinski želi. A Verica je htjela da prestane, vidjelo se, željela je da se smiri. Znala je da nije lijepo to što čini, osjetio sam to, i ja sam se, čim sam shvatio njenu želju, pokrenuo i prišao da joj pomognem. Stavio sam dlan na njena usta i nisam odmah uspio. Onda sam pritisnuo i drugom šakom i bilo je bolje. Smijeh se više nije čuo, ali još uvijek nije bilo posve tiho. Pa sam je nastavio držati snažno i odlučno dok glasovi nisu napokon zamrli. Ali je Verica mlatila rukama, nogom je udarala u zid i njeno malo tijelo se uspinjalo u krevetu i pravilo most, kao mi nekada na fiskulturi. A to mi je školi bilo najodvratnije jer je nastavnik tada podmetao ruke ispod moga tijela pomažuči mi da se izvijem u pravilan luk, a ja nisam želio da me bilo ko dotiče. Od dodira su dolazile sve bolesti ovoga svijeta, mama mi je o tome vazda kazivala. Ona je sve o svemu znala, u sve se razumjela.
Čuo sam lupanje na vratima, glasove, vidio sam ruke, noge, mlatila je kosa i onda sam sjedio na svom krevetu ogrnut čaršavom, kao i Verica u svom. Oko nje su bile njene drugarice, kvasile joj lice, milovale ruke, donosile vodu. Oči su joj bile velike i gledale su negdje visoko, a tamne usne su nešto nerazgovjetno mrmljale. Rukama je stiskala grlo i neprestano treperila prstima. Ja sam se izvinjavao njenim drugaricama što smo ih probudili i branio se da sam sve učinio da spriječim buku, jer znam što znači vrijeme odmora, znam da se mora rano ustati, ali je Verica izgubila kontrolu. Molio sam ih da nam oproste i uvjeravao ih da ćemo ubuduće Verica i ja biti tihi. Otišle su iz sobe sve tri ne gledajući u mene, a sjutradan je moja cimerka iznenada došla u sobu, bez riječi pokupila stvari i iste večeri otputovala kući. I nije se nikada vratila. Upravnik hotela nije htio da sluša priču njenih drugarica koje su pominjale njeno modro grlo i iskolačene oči, jer se nije usred avgusta želio baviti takvim banalnostima. Usput je dodao da djevojčure zbog toga, zbog takvih stvari s muškarcima i dolaze na more. Nije valjda zbog posla, nasmijao se prevrćući očima. Bilo mi je krivo što tako govori, jer Verica nije bila takva. Ona je bila smjerna, pristojna i vrijedna cura, ali, eto, nekontrolisani smijeh bio je njena slabost.
I sada, nakon skoro dvadeset godina, opet taj smijeh i opet iz kreveta i opet od moje, gotovo, drage. Sonja se nije neprestano smijala, ne, znao je proteći skoro cijeli dan bez njenog glasa, ali čim bih ušao u sobu i krenuo put nje, počinjalo je isprva tiho šištanje, zatim jednolično hroptanje, da bi mojim dodirom sobu ispunio smijeh od koga su podrhtavale zavjese. Izlazio sam iz sobe žurno i ubrzo se počeo miriti sa svime što mi se događa, ubijeđen da je to moja ljubavna sreća, da mi je sudbina toliko udijelila. Vratio sam se svojoj svakodnevici, spremanju, čišćenju i pranju. Odlazio sam, kao i obično, svaki dan na obližnje groblje da posjetim roditelje. Trava iznad njih bila je besprijekorno uredna, čista i podšišana. Jedino nikako nisam uspijevao da se oslobodim korova kojeg što sam više čupao, to ga je više bilo. Grobar mi je predložio, kad mi te neželjene travke baš toliko smetaju, da se poslužim pesticidima. Zgrozio sam se tolikom neosjetljivošću za tuđe osjećaje: ja da moje roditelje posipam otrovom, ja, njihov sin za ponos?! Sin koji nikada u svoja usta nije smio da unese bilo koju zaprašenu voćku, za koga je postojao posebni, ograđeni dio bašte u kome je majka rukama trijebila insekte i sin koji je poslije prskanja voćnjaka ostajao po petnaest dana zaključan u kući, dok se sve ne pročisti i spere. Taj sin da svoje roditelje truje?! Strašno bi bilo da na svu tu brigu i pažnju uzvratim bezdušnim trovanjem.
U rano popodne, odmah poslije ručka, uzeo sam, tek da nešto činim, svoje bijele konobarske košulje koje su uredno poređane visile u ormaru. Htio sam ih još jednom prebrojati – a znao sam tačno koliko ih ima – i vidjeti da ih nije slučajno dotakao moljac i da li su sva dugmad na svom mjestu. I dobro sam učinio što sam pogledao jer već na prvoj koju sam dohvatio jedno dugme samo što nije spalo. Uzeo sam iglu i konac, sjeo sladeći se kao gurman nad pečenom jagnjećom glavom i taman što sam htio udjenuti konac u iglu, iz Sonjine sobe čulo se lupanje prozora. Uletio sam u sobu u kojoj je kao jedro lebdjela zavjesa ispunjena iznenadnim jakim vjetrom, a raskriljena okna su lupala. Stao sam koljenom na krevet u kome se Sonja mazno protezala i istegao se da dohvatim žaluzinu, a lijeva ruka, iz koje nisam ispuštao iglu, slučajno je dotakla Sonju. Ona je najednom poskočila, zabacila glavu unazad, a noge i ruke su se trzajući u trenutku uzdigle i ispravile, pa se lagano lelujajući vratile na postelju. Gledao sam užasnut kako odjednom splašnjava pod pokrivačem, čuo sam tanki pisak i ona je pred mojim očima postajala sve mršavija, tanja, ravnija, lijepila se već za postelju. Dohvatio sam joj ruku, želio da joj pomognem, ali ona je bila mlitava i sparušena, hladna i klizava na mom ispruženom dlanu. Gasnule su joj oči, nestajala usta, duša je napuštala njeno tijelo. Opet sam se sjetio majke i opet me zaparala oštra bol. I ona je ovako, sa ovog istog mjesta, otišla. Odlazila je, zapravo, danima, kretala pa se vraćala, neumorno šapćući moje ime i tražeći moju ruku. Bio sam stalno uz nju, bio spreman da joj ispunim sve želje, ali ih ona nije imala. U stvari jeste, ali je meni trebalo dosta vremena da je razumijem. Shvatio sam, napokon, da ona hoće da joj pomognem da ode, da ne može sama. I što mi je drugo preostalo nego da učinim sve da joj uslišim želju, da joj bude lijepo, lakše, da bude spokojna. Zašto su me, ako ćemo pravo, rodili, odgojili, pazili i njegovali, ako im to, bar malim, ne uzvratim? Je li tako? Perjani je jastuk lak i nježan, a sinovljeva ruka blaga i mila i majka je blažena i sretna otišla.
Tek sam se sjutradan opet primakao Sonjinom krevetu i nje gotovo i nije bilo. Ni smijeha, ništa. Onda sam se nenadano osmjehnuo ja, pa se začuđen zagledao u ogledalo. Jeste, neki neobjašnjivi osmjeh igrao je na mojim usnama, nesviklim na tako jeftino rasipanje emocija. Uozbiljio sam se, prišao i jednim odlučnim pokretom iščupao Sonju iz kreveta. Trebalo je iznijeti iz kuće, baciti što brže i što dalje, izgubiti je zauvijek. Ona nije bila dobar izbor, nisam sa njom našao sreću, niti bih je našao. Nismo mi bili jedno za drugo, vidjelo se to odmah, nisu nam se podudarili karakteri. Napolje iz moje kuće, stajao sam pobjedonosno nad njom, gubi se odvratni stvore! Ali, baciti je u kantu ovakvu kakva je ne dolazi u obzir, jer uvijek neko čeprka po smeću, a ja ne mogu dozvoliti da se neko razvlači sa njom po naselju. Toliko poštovanja prema Sonji ostalo je u meni. Ipak smo u jednom razdoblju dijelili život. Kakav – takav. Uzeo sam makaze i stao je rezati na male parčiće, pa se opet sjetio očeve škrinje i njegovog noža za kalemljenje. Bio je oštar poput brijača i bešumno je klizio preko Sonjine kože. Podmetnuo sam pod nju kuhinjsku dasku za sječenje i onda odmjerenim, preciznim rezovima izvlačio potpuno iste trake plastičnog omotača njenog tijela, boje svijetle tunjevine. Ako zanemarim boju, te su me tanke niti podsjetile na mamine rezance, koje je sama spremala za moju supu. Kupovne makarone imale su svakojake štetne sastojke, a ja sam morao jesti zdravu hranu da vječito budem zdrav.
Danas sam, iako s određenom nelagodom, opet ušao u onaj dućan, ali sada mnogo odvažniji i spremniji za sve što me tamo može dočekati. No, bez razloga sam strepio jer sam iza banka zatekao iskusnu, otmenu damu koja je znala svoj posao. Rekao sam da ne želim smijeh i ona je odmah shvatila o čemu se radi. U sekundi je, ne trepnuvši, procijenila da je za mene idealna Sweet Honey, preslatka plavuša s napućenim, ali zatvorenim usnama. Evo je sada stoji u prtljažniku iznad moje glave i klati se u ritmu treskanja voza. Ako bude naglog kočenja može se desiti da se moj slatki medić nađe u krilu torokave gospođe što mi sjedi preko puta. A večeras će Hani – već sam uzbuđen – biti u mojoj kući, u mome naručju. Imam nekakav neodređen, ali vrlo jak osjećaj da ćemo se izuzetno slagati, da je ovo sjajan spoj i da će nam ići sve kako poželimo.
Ne može čovjek sam, društveno je biće, mora imati nekoga kraj sebe. Cijelo popodne pjevušim onaj stari pjesmuljak koji govori da svako mora imat nekog.
A imam ja i iglu, mnogo njih, na stoliću kraj kreveta.
Svako mora imati nekog
Taj mi se čovjek, definitivno, ne sviđa. Nije mi se svidio ni kad sam prvi put bio kod njega, ali nisam htio da se izlijećem i brzam sa zaključivanjem, jer ja sam uvijek, u svim situacijama, staložen i odmjeren. Ali sada slobodno mogu da kažem da on nije pravi sagovornik i jako mi je čudno što me baš kod njega šalju. Ne volim ja ljude koji te samo slušaju, zapitkuju, zagledaju, a sami su stisnuti kao ljuska oraha. Ništa ne prodaju, samo kupuju. Ja sam otišao kod njega otvorenog srca, iskreno voljan da popričamo o svemu, da kažemo jedan drugome šta osjećamo, što nas preokupira, čini sretnima ili nas žalosti, nervira ili raduje, a on samo ćuti, ponešto upita i neumorno šetka po sobi. Tepih je pod njegovim cipelama potpuno izlizan i bolje bi bilo da je u stanju da to primjeti, nego što me onako fiksira pogledom ispod debelih naočara. Jedan skroz nesređen čovjek, rastrzan i nemiran, što sam mu ja izokola i rekao. Da se ne uvrijedi okolišio sam da mi se čini da je pomalo nervozan, možda previše za svoje godine. Jer još je, može se reći, mlad čovjek. Mislim, nije stariji od mene. A nije se to meni samo učinilo, kako sam mu kazao, no sam bio siguran i presiguran da je ne samo nervozan, nego da je potpuno neuravnotežen i da nije sav svoj, ali mu to nisam mogao baš tako reći, nisam htio biti tako otvoren i grub. Vodim ja računa o ljudima oko sebe.
Kada su mi na zdravstvenoj komisiji rekli da je najbolje da odem u prijevremenu penziju, malo je falilo da ne poludim. Što ću ja bez posla i obaveza, što ću s toliko slobodnog vremena, što ću s rukama, nogama, satom, budilnikom… lomio sam se danima. A kako sam uvijek bio pomalo i lirska duša – tu i tamo bih zapisao i poneki stih, ali strogo za ličnu upotrebu – odmah mi je pred očima bilo nepregledno, beskonačno i prije svega besmisleno more dokolice koje ne želim, koja mi ne treba i u kome ne znam da plivam. U kome ću se, nesumnjivo, vrlo brzo udaviti, a da ironija bude veća vječito sam oko sebe imao one što se, kao, dave od posla. Tako su govorili, kukali, ali u svom radnom vijeku nikada, srećom, nisam prisustvovao tom, bez sumnje, tragičnom činu, odnosno nisam nikada vidio ni čuo da se neko udavio radeći. Ili možda – da ne budem do kraja isključiv – nisam to uspio da zapazim ne dižući glavu dok ne oposlim sve što mi je bilo dato. Uvijek sam bio vrijedan, uredan, uvijek tačan i pedantan i to niko nikada nije doveo u pitanje, ali su me, ipak, odbili kada sam molio da me ne šalju u penziju prije vremena. Rekli su mi da je tako bolje za mene, da sam pošteno i čestito odradio svoje, a kako ću od sada povremeno morati ići u veliki grad na konsultacije – da, baš tako su rekli – sa stručnjakom za pitanja duše, to znači da ću, htio ne htio, ponekad izostati s posla. Pred tim argumentom ostao sam nijem – ja bez ijednog kašnjenja, a kamoli odsustvovanja. Bio sam, hvala Bogu, do sada uvijek zdrav, a prehladice i upale krajnika nisu me nikada spriječile da izvršim obaveze. Nikada nisam išao ljekaru i ove su konsultacije moj prvi susret s tom profesijom. Srećom samo razgovaramo: nema bolesti, pa nema ni liječenja.
Razmišljam u vozu o tom čovjeku kod koga sam jutros bio više od, ne znam, valjda dva sata. On je, kažu, stručnjak, a ja sam cijelo vrijeme pokušavao, sve sam učinio, da uspostavimo pravi dijalog, da se upustimo u otvoreni razgovor. Neskriveno je od toga bježao i bio je skroz providan dok me tjerao u monolog, u neku vrstu ispovijedanja. Što se imam ja tebi ispovijedati, mislio sam u sebi, ali mi lijepo vaspitanje nije dozvolilo da budem nepristojan i da upotrebim koju grublju riječ. Navodio me prilično vješto, moram to priznati, na razotkrivanje nekih mojih zatamnjenih ćoškova, ali pročitao sam iz prve da to radi samo da bi izbjegao skidanje paučine sa svojih zaturenih zabiti. Ipak, nije se uspio sačuvati, skriti, jer njegovo je ćutanje bilo itekako riječito – naravno, za pronicljivog posmatrača kakav sam ja. Cijelo sam vrijeme otvoreno govorio, on je začauren ćutao, a sada, siguran sam, ja znam više o njemu, nego on o meni. Ovo je bio tek naš drugi susret, a ja sam već došao do konačne konstatacije: tom čovjeku treba pomoći!
Rekao je, prateći me, da opet dođem za mjesec i po – dva, da bi volio da me vidi. Nisam se iznenadio što želi da opet dođem i siguran sam da mu trebam, ali za sada ne znam što ću učiniti. Još je rano da o tome mislim, ali poznavajući sebe, znajući koliko imam razumijevanja za tuđe probleme, mogao bih slobodno od sada da rezervišem voznu kartu.
Oposlio sam, usput, još ponešto sitno u velikom gradu. Kupio sam komšinici lijekove, komšiji velike šarafe za neku čudesnu mašinu što pokušava da sklepa već deset godina i posjetio sam u bolnici daljeg rođaka. Mi, istina, ne kontaktiramo godinama, još od kada su nam se roditelji zakačili oko neke imovine, ali me bilo stid da mu budem tako blizu, da znam da je tu, a da zaobiđem čovjeka samog u tuđini. Nismo ni sad pričali, samo smo se kratko ćuteći gledali, no, ja sam sasvim zadovoljan kako je sve to proteklo, imajući u vidu istoriju naših porodičnih odnosa.
Nego, moram priznati da sam sve ove posliće obavio rutinski i bez unošenja trunke duše. Reda radi što bi se reklo, jer sam cijelo vrijeme od kad su završile konsultacije sa onim tamo tužnim stručnjakom, mislio samo na maleni dućan u blizini željezničke stanice. Bio sam tamo i prošli put i jednako mi je bilo neugodno ući kao i danas, jer ljudi su strašno površni i potpuno neosjetljivi za probleme i potrebe drugih. Niko neće ni da pomisli kako je meni samom, kako je strašan bio moj prvi direktni susret sa slobodom, kako sam već prve nedjelje nerada shvatio da čovjek ne može sam. Da mora imati sagovornika, druga, prijatelja, pa, bogami, da budem do kraja otvoren, i – ljubavnicu. Svakom čovjeku treba neko. Kada si pritisnut obavezama ne razmišljaš o tome, sve ti je to banalno i previše prizemno, naročito dangubno. No, poslije samo par besposlenih dana po kući, kada ne žuriš nikuda zorom, a ni kasnije, kad se premještaš s jednog kauča na drugi, kada brišeš već prebrisanu prašinu, kada pereš čisti veš – svašta ti naumpada. I u krevetu ti, kad ne možeš odmah zaspati, odjednom postane preširoko, prazno i hladnjikavo. Niko to ne shvata, niti hoće da zna, a taman i da hoće ti ne možeš ići gradom, mahati zastavom i svima razglasom pričati svoje jade. Zato se nisam čudio dvojici neotesanih dripaca, koje sam zatekao u prodavnici kako preturaju neke crvene čipke, što su se onako prostački nasmijali kada sam prodavačici zatražio odgovarajuću lutku za mene. Pitala me kako to mislim „odgovarajuću“ i htjela je da zna da li želim plavušu, crnku ili, čak, crnkinju, one su im tek stigle, prošaptala je. Ja sam joj dostojanstveno, trudeći se da ne gledam u ona dva napunjena fazana, rekao da meni izgled nije na prvom mjestu, da je to prolazno i da to interesuje samo mlađe i neiskusne, pri čemu sam diskretno pogledao prema klipanima razvaljenih vilica. Mene zanima karakter, gospođice, baš tako sam joj rekao, meni je važno da bude ozbiljna, odmjerena i da se ne smije. To naročito. Onda se i prodavačica stala smijati kao luda, pa se na jedvite jade uspela na vrhove prstiju, dohvatila i dodala mi jednu kutiju na kojoj je velikim slovima pisalo Lady Sonia. Platio sam, a ona od smijeha, uz obilnu podršku one dvije naduvane gomile mesa, nije znala da otvori kasu, pa nisam ni sačekao kusur, nego sam istrčao iz prodavnice zajedno sa mojom Sonjom. Mogao sam se ja uvrijeđen odmah povući iz prodavnice čim su se ona dvojica nasmijala, mogao sam pobjeći ne okrećući se, otići da se nikada više ne vratim, ali to bi bilo kukavičko uzmicanje pred prvim ozbiljnijim životnim nedaćama. A ja sam bio potpuno svjestan da riješavam krupno životno pitanje i da sve moram sam stojički podnijeti. Moram sam prevazići sve prepreke i grabiti naprijed, jer lako je podviti rep i odustati. Tako rade slabići, a ja nisam taj.
Sonju sam tiho i ne baš svečano, kako bi neko očekivao, uveo u kuću, našu zajedničku kuću. Nisam joj mogao pred ulaznim vratima ni dobrodošlicu poželjeti, nisam joj ništa rekao i bilo mi je pomalo žao zbog toga. Ali ona je bila u kutiji, moje komšije, kao i uvijek, iza svojih prozora, a ja predstave za širu javnost ne volim. Ne volim to pompezno i najčešće lažno i namješteno mahanje velikim gestovima i riječima. Odmjerenost i umjerenost u svemu, to su moje vazdašnje odlike.
Zaključao sam vrata, dva puta sam okrenuo ključ i na sred sobe pažljivo raspakovao kutiju. Sonji je u njoj bilo tijesno i bila je sva, kako da kažem, smežurana i zgužvana, umotana u još jedan prozirni najlon. Brižno sam budio moju uspavanu ljepoticu, nježno je oslobađao stega, spremao je za novi život. Naš novi život. Njoj je nesumnjivo sve bilo neobično i nepoznato, ali i za mene je počinjalo sasvim novo životno poglavlje i znao sam da ću morati neke svoje navike da polako mijenjam, da se prilagođavam, da činim ustupke… Bio sam na to spreman. Čovjek mora da se žrtvuje ako želi da ne bude sam, ako neće da mu kućom odjekuje tišina, da ga zaslijepljuje otužna bijelina zidova. Sve ono što do samo prije nekoliko dana nije postojalo, ono što me do nesrećne komisije nije teretilo, jer ga nisam ni primjećivao.
Sam u kući bio sam već mjesecima, otkad je umrla majka, ali ja sam tada u njoj stizao tek da poradim osnovno i da prespavam. Ustao bih vrlo rano i odlazio u kupatilo. To je trajalo tridesetak minuta, jer, rekao sam već, ja sam jako uredan čovjek. Na posao sam kretao tačno u deset do šest da bih stigao tri minuta prije sedam. Šezdeset sedam minuta bilo je potrebno da prepješačim razdaljinu do mog radnog mjesta – ravno deset kilometara i stopedeset metara. Mjerio sam koracima i bilo ih je četrnaest i po hiljada. Nije teško znati koliko je to metara, ako je moj korak prosječno sedamdeset santimetara dug. No, tek sam iz, možda, desetog pokušaja uspio da precizno i definitivno tačno odredim udaljenost do mog radnog mjesta. Sva prethodna brojanja osujećena su glupim i banalnim jutarnjim zapitkivanjem jesam li se naspavao, jesam li se nasanjao… Ja, pristojan kakvim me dao Bog, odgovarao sam ljubazno i opširno i čak sam se i smiješio. I tu bi se, naravno, sve brojke izmješale, pa sam počinjao ispočetka. Dok jednog kišnog jutra, kada nikoga nije bilo na cesti, nisam konačno i uspio. Bio sam mokar i zadovoljan – četrnaest i po hiljada koraka, nije to šala.
Na radnom mjestu, u supermarketu, počinjao sam s poslom tačno u sedam i niko se nikada nije požalio na moj rad. Osim ako ne zanemarim jadikovke lijenčuga oko mene da sam postavio visoke standarde – baš su tako rekli i meni je godilo – pa su, naspram mene, oni svi odreda neradnici. Gazda bi im to vazda prigovarao u pauzi između slaganja pasijansa na ekranu kompjutera i telefoniranja. Meni nikada ništa ružno nije rečeno, nikada nisam nizašto kritikovan, pa mi nije bilo pravo kada me gazda pozvao u svoju kancelariju i pitao da li je tačna informacija koja je dospjela do njega (volio je da se tako zvanično izražava) da svakodnevno pješačim od kuće do posla i nazad više od dvadeset kilometara? Potvrdio sam i ispričao mu da mi za dolazak na posao treba sat i sedam minuta, a kad se vraćam dozvolim sebi i koji minut više. Napokon, rekao sam, to je i normalno jer u povratku sam umorniji. Ispod glasa pitao sam da li je to nešto što predstavlja problem, što nije u redu ili sam zbog toga manje dobar radnik, a gazda se široko nasmijao, potapšao me po ramenu i rekao da je sve okej. Tako je rekao i samo je, dok sam odlazio, dodao, više za sebe, da to nije normalno. Izašao sam više začuđen nego uvrijeđen. Što je to „normalno“, cijeli dan sam time razbijao glavu i bio pomalo izgubljen, pa sam paket tegli sa ajvarom poređao u stalaži kraj napolitanki. „Normalno“ se, kao, voziti autom ili autobusom, kotrljati se na točkovima, je li, a pješačiti nije?! Ko je to odredio, ko je uspostavio takvu „normalnost“, jer Bog-stvoritelj svakako nije. Kad je on kreirao stvarnost, kada je slagao kockice, automobila, jednostavno, nije bilo pa ih, i da je htio, nije mogao ubaciti u poredak. Točak je zaista pradavno pronađen, ali u poređenju s nogama još je mlad i zelen. Normalno je, zato, i Bogom dano da se čovjek i životinja pomjeraju sopstvenim nogama, koje za to jedino i služe, zar ne? I pored što to znam nikada nisam ni pomislio, a kamoli kome rekao da nije normalno da se ljudi pokreću na motorni pogon. Ali, očigledno da nisu svi jednako tolerantni na različitosti. Nedugo poslije tog razgovora sa gazdom dobio sam poziv od zdravstvene komisije koja penzioniše ljude. Ja kojem penzija nije bila ni na kraj pameti, a pola mojih kolega je uzalud molilo i čekalo takav poziv mjesecima i godinama.
Prve noći sa Sonjom u kući bio sam prilično nervozan i nestrpljiv. Nisam mogao dočekati da je vidim u svoj njenoj veličini i, bio sam ubijeđen, tihoj, suzdržanoj ljepoti. Blijedilo njene kože upućivalo je na takav zaključak. Bijela put meni je oduvijek sinonim za prefinjenost i nije to samo zato što je moja takva, nego, iskreno, ljude pečenog, tamnog lica vazda sam vidio kao nekulturne grubijane. A moje lice tanke, svijetle kože, još je bljeđe otkad uzimam pilule što mi ih je onaj smotani stručnjak prepisao. Biće da su to neke tablete za otmenost, ha.
U svoj svojoj ushićenosti, mojoj ustreptaloj sreći zbog Sonjinog dolaska, smeo sam s uma da nju treba oživjeti, ispuniti je vazduhom i da se ja nisam spremio za to. Nisam imao čime da to uradim! Mogao sam ja duvati, mogao sam joj iz svojih pluća unijeti život, nije to problem, nisam pušač i to je meni lako. Ali, ispunjena zrakom koji sam prodisao, koji je izašao iz mog tijela, ona bi mi bila bliska na način koji ne želim. Bili bi, gotovo, krvno vezani, a ja sestru ne trebam. I nikada je nisam trebao i bio sam sretan što sam jedino dijete svojih roditelja i što poslije mene nisu nikoga više mogli roditi. Jer i ja sam stigao kad me nisu očekivali: imali su zajedno skoro sto godina kada su postali roditelji i nisu znali što bi sa mnom. Voljeli me jesu, itekako, tresli nada mnom, bdjeli, iz ruku me nisu ispuštali, ali sam im živote samim svojim dolaskom tako žestoko pretumbao da ih nikada više nisu uspjeli vratiti u ustaljenu, prijatnu žabokrečinu.
Da odem u komšiluk i tražim pumpu za biciklo nisam mogao, iako znam da je sigurno imaju, jer kako da objasnim što će mi? Taman i da vozim biciklo ono se ne pumpa u ovo kasno doba noći. I znao sam da će, ako mi pozajme pumpu, neko od njih neizostavno doći potajno pod moj prozor da viri i gleda što to radim. Prirodno da ne bih volio da me gledaju u tako intimnim trenucima kao što je udahnjivanje života u njima još nepoznatu komšinicu Sonju. Zato sam tu noć proveo budan, šetao od sobe do sobe, odgledao televizijski program do kraja, iako nikada nisam volio televiziju. Ona je bila za dokone, za one što ne ustaju rano. Ja bih samo ponekad popratio vremensku prognozu, da znam što od odjeće i obuće spremiti za sjutradan. No, volio sam što je televizor stajao u uglu sobe jer nema boljeg načina za otkrivanje prašine od zagledanja u tamni ekran. A užasnije od prašine bilo je samo razbacivanje stvari i odjeće svuda po kući i taj sam užas, nažalost, ja dozvolio sebi te prve tužne noći sa Sonjom. Nisam imao snage ni volje da sklonim kartonsku kutiju na kojoj je pisalo Lady Sonia, nisam podigao ni najlon kesu u kojoj je do maloprije ona bila spakovana i sputana. U tom sam neredu, zapravo haosu, dočekao jutro, zabrinut da promjena mog života nije, možda, sama od sebe, krenula u pogrešnom, sasvim neželjenom pravcu.
Koliko sam te noći bio smušen dovoljno kazuje činjenica da se nisam sjetio da potražim pumpu u sopstvenoj kući. Tačnije, u šupi među očevim stvarima. Tamo je oduvijek bio nasložen njegov alat, očišćen i podmazan. Znam da je imao sve što jednom domaćinstvu treba, pa i preko toga. Odrastao sam gledajući ga kako pedantno čisti, slaže i sortira svemoguće sprave i alatke, ali ih nikada nisam smio ni dotaći, a kamoli uzeti u ruke. Otac to nije dozvoljavao govoreći da se njegov sin neće time baviti, da se neće prljati i imati žuljevite ruke. Biće gospodin u bijeloj košulji i čistim cipelama, uvijek u otmenom i urednom okruženju, nježnih, nakremanih ruku. Zato sam s odličnim uspjehom završio srednju školu za konobare, a poslije me preduzeće slalo na dodatnu obuku u dubrovačke hotele. Trgovac sam postao silom prilika kada je moj hotel prestao da radi, kada se zaratilo svuda okolo.
Pumpa je stajala u trećoj ladici velike stare škrinje, tamo gdje je uvijek i bila, gdje je smjestio moj otac. Skoro će tri godine da je umro, a sad mi je tek naumpalo da od tada nisam ni pogledao, ni dotakao njegove stvari. Znao sam i bez probe da pumpa radi, jer otac ne bi miran otišao na onaj svijet, a da nije sve ostavio pod konac. Umro je srećan, čak i srećniji nego što je priželjkivao, jer uvijek je govorio da srećni ljudi umiru bar dva dana prije svojih žena. On je umro čitave dvije godine prije moje majke.
Ušao sam u spavaću sobu u kojoj je na krevetu poprijeko ležala neostvarena i, bio sam ubijeđen, nestrpljiva Sonja. Prišao sam i tiho joj prošaputao da je došao naš veliki trenutak. Vazduh je počeo postepeno da ocrtava njene prave obrise, noge su već dobijale svoj puni oblik, nazirale su se i dojke, a njih sam posebno volio i najnestrpljivije očekivao. Od maminih sam se, pričali su mi roditelji uz smijeh, s mukom rastao tek kad sam polazio u školu. Narastala je Sonja, tresla je ispunjenim rukama, nadimala su joj se bedra i uspravljao vrat. Pritiskao sam pumpu sve brže i jače, uzbuđen, potrešen, zgranut nastajućom stvarnošću: rađala se moja draga, moja prijateljica, drugarica, moja žena, ljubavnica! Samo i zauvijek moja! A onda sam uspravio tijelo, podigao glavu i pogledao joj lice i ruke su se ukočile u trenu, stale, skamenile se, kao i moj pogled. Sonja me gledala širom razjapljenih usta i smijala se. Ona se grohotom, groktavim grubim glasom smijala! Jeste, ja sam je čuo! Jesam, nisam lud! Njena usta bila su neprirodno otvorena, usne otečene i krvavo crvene, a ždrijelo duboko i tamno rozo. I Verica se isto ovako smijala, stresao sam se. Krenuo sam instiktivno rukama ka njenom licu, pa se snažno trgao unazad i izašao iz sobe. Kružio sam hodnikom unezvereno, ne uspijevajući da misli usredsredim na bilo što smisleno. Samo mi je neprestano sa svih strana, iz svih zidova odjekivao smijeh, razdirući Sonjin smijeh. Ili Vericin, ne znam, ne mogu da tvrdim…
Imao sam tada, sjećam se toga dobro, dvadeset i četiri godine i već punih pet godina radnog staža. Radili smo zapravo po pet mjeseci godišnje, ali se pisala cijela godina i primala se plata svih dvanaest mjeseci. Bila su to dobra vremena, bila su to ljeta koja se pamte. Ja mlad, lijep, uredan, čist, tačan, ljubazan – samo dvije primjedbe gostiju u cijeloj prethodnoj sezoni. I to bez moje krivice, ali neka, primio sam to na sebe. Imao sam i kod uprave hotela i kod gostiju otvoren kredit i mogao sam bez straha od kritike da dozvolim sebi taj luksuz. Bio sam, bez lažne skromnosti, najbolji radnik u cijelom preduzeću i bio sam svjestan toga, ali nisam dozvolio sebi da se uobrazim ili opustim. I dalje sam prvi ulazio u salu restorana, a posljednji je napuštao. Između doručka i ručka nisam izlazio iz sale čekajući svježe oprane stolnjake, a popodne bih, poslije redovnog odmora, u hotelskom parku brao cvijeće da ispunim vaze na stolovima mog reona. Nakon odslužene večere odlazio sam u svoju sobu koja je bila u prizemlju starog krila hotela. Svi mi koji nismo stanovali u gradu bili smo tu smješteni i nije bilo uopšte loše. Morao sam se naspavati da spreman dočekam naredni radni dan. Zaspao bih uvijek nakon što bi na terasi utihla muzika i čulo se poznato „eine kurze Pause“ ili „hvala, pauza mala“. Već sam naveliko spavao kada je orkestar nastavljao sa svirkom. Stvarno, uvijek sam dobro spavao, izbjegavajući da mijenjam svoje ustaljene navike i postelju. Dobro sam spavao čak i one noći kada je umrla mama, kada sam je pospremio u novu uštirkanu posteljinu, ušuškao je i otišao u svoj krevet. Iako sam mislio da to nije baš najprimjerenije, morao sam se naspavati jer sam znao koliko iscrpljuju sve te ceremonije oko sahrane. I, kažem, zaspao sam lako i brzo čak i te noći, ali sa Sonjom je proticala moja već druga besana noć. Ona je ležala u mom krevetu, a ja se nisam mogao smiriti ni na jednom mjestu u kući. Pred zoru sam se odvažio, ušao u sobu i pri svijetlu stone lampe, (koju ja nisam uključio!) vidio sam je još uvijek isto nasmijanu, ali tihu, bez glasa. Prišao sam i naglo povukao čaršav preko njenog lica, pri čemu sam joj, nenamjerno, otkrio gola bedra u koja sam izbjegavao da pogledam. Nismo mi, Sonja i ja, još uvijek bili tako bliski da bi se jedno pred drugim potpuno otkrivali, pa sam pažljivo navukao pokrivač preko nje cijele. Hladna jeza mi je prostrujila tijelom: ovako je izgledala i mama kada je tri dana ležala mrtva u svom krevetu pokrivena bijelim platnom. Nisam mogao pozvati komšiluk odmah nakon što je izdahnula, nisam htio da se brukam. Zapravo, nisam nju htio da brukam, da ljudi dođu u nepospremljenu kuću. Tek kada sam sve počistio i sve predmete uredno prebrisao i poređao kako treba, pozvao sam komšije i jednog rođaka. On je prvi došao, izjavio mi saučešće i tako žurno ušao u sobu kod pokojnice, da sam pomislio da nešto želi sa njom da razgovara. Tako je to izgledalo. A onda je na vratima naglo zastao, zgrčio je lice i uhvatio se za nos! U sobi moje majke! Onda su došli i drugi i poslije je sve išlo jako brzo. Mene su oslobodili svih obaveza uobičajenih kada neko umre, jer sam, rekli su, morao stalno biti kod ulaznih vrata, dočekivati ljude i primati saučešće. Majka je tog istog dana položena kraj svog muža, moga oca, a ja još nisam oprostio rođaku onaj grozni gest. Naježim se kad se toga sjetim. Kao što sam sada naježene kože gledao u pokrivenu Sonju i s užasom pratio kako se čaršav kod njenih usta nadima u ritmu disanja. Primakao sam ruku i osjetio topli dah – duboko je disala. Konačno je zaspala, i ona je umorna, bilo mi je lakše. Ne znam kada sam i gdje legao, ali sam se u kasno poslijepodne probudio na kauču u dnevnoj sobi, zgrčen i promrzao. Mijenjao se moj život, drastično se mijenjao, ali ni približno onako kako sam želio i zamišljao. Dobio sam sustanara, a izgleda da gubim sve ostalo. I Verica je bila moj sustanar u sobi hotelskog personala.
Tih sam dana bio sam u dvokrevetnoj sobi jer sam iz nje upravo izbacio kolegu, konobara Ćazima, koji je volio da ga ljeti zovu Čak. On je svake noći, najčešće u veselom društvu postarijih gošći, dolazio u sobu duboko poslije ponoći. Budio me, uznemiravao, kvario mi odmor, a i provocirao moje prirodne prohtjeve koje sam do tada, strogom disciplinom, uspješno suzbijao. Ili rad ili provod – oboje nije moglo. Onda je u moju sobu doselila servirka Verica, tek pristigla iz Zrenjanina. Došle su njih tri i moja nova cimerka bila je višak u dvokrevetnoj sobi do moje. U šali su me pitale izdajem li dotadašnji Čakov krevet i ja sam mrtav ozbiljan rekao da slobodno može da dođe bilo koja od njih. Smijale su se iznenađene, a poslije večere pred vratima, s torbom u ruci, stajala je najmršavija i najnježnija – Verica. Zašto ne, nisam se mnogo premišljao, što fali cimerki? Svakako će neko doseliti u slobodan krevet, znao sam, pa je bolje da to bude smjerna, čestita djevojka, nego opet neki dripac, kakvi su bili i oni prije Čaka.
Odmah sam se, koliko se moglo, prilagodio sustanarki. Znao sam kada uveče dolazi u sobu i nastojao da sam tada već u svom krevetu, pokriven i s navučenom pidžamom. Bilo je prilično toplo, ali nisam htio biti razgolićen i nepristojan pred njom, jer noću sam se ponekad znao otkriti. Ujutro sam izlazio koji minut prije njenog buđenja, oslobađao joj sobu i kupatilo i naš je odnos savršeno funkcionisao. Bila je tiha i uredna i imala je puno razumijevanja za neophodnost noćnog odmora. Nije spavala koliko i ja, ali se trudila da bude nečujna i da mi ne smeta. Poštovanje je bilo obostrano, a to je jak temelj za kvalitetan međuljudski odnos. A onda mi je prehladila bešika i morao sam nekoliko puta u toku noći ustajati da mokrim. Teturajući se u polumraku moj pogled je slučajno zalutao put kreveta u kome je spavala Verica i ja sam istog trenutka ostao ukočen na sred sobe. Bila je bez pokrivača i odjeće na sebi. Ništa, gola, skroz… Mirno je disala i njene male grudi su se nadimale, a pri dnu ravnog trbuha, između dva koštana grebena, bilo je tamno, tamnije od noći, crnje čak i od moje bruke što tako stojim i nepristojno buljim. Onda je moja moć samodiscipline nadvladala taj trenutak neoprostive slabosti i ja sam se odgegao u krevet. Nisam više oka sklopio i jedva sam čekao da svane. No, sljedeće noći probudio sam se u isto vrijeme, zazvonio je neki unutrašnji budilnik i pogledao sam u moju cimerku. Opet je mirno spavala, opet nije imala ništa na sebi, osim jednog kraja pokrivača kojim je omotala bedra i ja opet nisam mogao da zaspim. Ni sjutradan raditi kako sam naučio. Bio sam pospan i smušen, a Verica je bila vesela, orna i ljubazna.
Kada sam treće noći ustao i, stojeći na tri koraka od nje, upijao je očima, lagano se promeškoljila i prije nego što sam uspio da se sklonim, pružila je ruku prema meni i tiho izustila da priđem, da dođem do nje. Pokazao sam da moram u kupatilo, tamo sam krenuo, zato sam i ustao. Zaključao sam vrata za sobom, sjeo na ivicu kade i rekao sebi da moram hitno da se smirim. Udahnuo sam nekoliko puta zaredom najdublje što sam mogao, popio malo vode, podigao donji dio pidžame, a na gornjem zakopčao sva dugmad i vratio se u sobu. Tamo je kraj uključene stone lampe ležala polugola Verica i gledala u mene. Opet je pružila ruke i pozvala me da priđem. Krenuo sam kao u magnovanju, a ona je, pomičući se da mi u krevetu napravi mjesta, dodala da skinem pidžamu, jer što će mi po ovoj sparini. Poslušno sam je svukao i ostao samo u donjim gaćama. Pogledom je pokazala da skinem i to. Strgao sam ih sa sebe, muškarac sam, nema tu stida kad se nađeš u takvoj situaciji, razumijete, nema odstupanja. Jednom i to mora da se desi, rekao sam sebi, priroda je nazaustavljiva, ne može se protiv nje. A onda je moje uši zaparao smijeh. Oštar, prodoran, hladan kao nož. Verica me gledala, drhtala je od smijeha i nije se mogla zaustaviti. Ja sam stajao pred njom go, gaće su me, zarozane ispod koljena, sputavale da se pomaknem, a njen smijeh je razdirao svaku poru moje bijele neosunčane kože. Pokazala je, napokon, prstom u moje međunožje koje se, zaista, avetinjski bijelilo pri svijetlu neonske lampe. Da, bio sam pažljivo izbrijan svuda po tijelu, to sam radio od kad sam zadlakavio. Užasavao sam se dlaka, one su nečiste. Samo ne znam što bi to nekome bilo toliko smiješno da ne može stati iako to istinski želi. A Verica je htjela da prestane, vidjelo se, željela je da se smiri. Znala je da nije lijepo to što čini, osjetio sam to, i ja sam se, čim sam shvatio njenu želju, pokrenuo i prišao da joj pomognem. Stavio sam dlan na njena usta i nisam odmah uspio. Onda sam pritisnuo i drugom šakom i bilo je bolje. Smijeh se više nije čuo, ali još uvijek nije bilo posve tiho. Pa sam je nastavio držati snažno i odlučno dok glasovi nisu napokon zamrli. Ali je Verica mlatila rukama, nogom je udarala u zid i njeno malo tijelo se uspinjalo u krevetu i pravilo most, kao mi nekada na fiskulturi. A to mi je školi bilo najodvratnije jer je nastavnik tada podmetao ruke ispod moga tijela pomažuči mi da se izvijem u pravilan luk, a ja nisam želio da me bilo ko dotiče. Od dodira su dolazile sve bolesti ovoga svijeta, mama mi je o tome vazda kazivala. Ona je sve o svemu znala, u sve se razumjela.
Čuo sam lupanje na vratima, glasove, vidio sam ruke, noge, mlatila je kosa i onda sam sjedio na svom krevetu ogrnut čaršavom, kao i Verica u svom. Oko nje su bile njene drugarice, kvasile joj lice, milovale ruke, donosile vodu. Oči su joj bile velike i gledale su negdje visoko, a tamne usne su nešto nerazgovjetno mrmljale. Rukama je stiskala grlo i neprestano treperila prstima. Ja sam se izvinjavao njenim drugaricama što smo ih probudili i branio se da sam sve učinio da spriječim buku, jer znam što znači vrijeme odmora, znam da se mora rano ustati, ali je Verica izgubila kontrolu. Molio sam ih da nam oproste i uvjeravao ih da ćemo ubuduće Verica i ja biti tihi. Otišle su iz sobe sve tri ne gledajući u mene, a sjutradan je moja cimerka iznenada došla u sobu, bez riječi pokupila stvari i iste večeri otputovala kući. I nije se nikada vratila. Upravnik hotela nije htio da sluša priču njenih drugarica koje su pominjale njeno modro grlo i iskolačene oči, jer se nije usred avgusta želio baviti takvim banalnostima. Usput je dodao da djevojčure zbog toga, zbog takvih stvari s muškarcima i dolaze na more. Nije valjda zbog posla, nasmijao se prevrćući očima. Bilo mi je krivo što tako govori, jer Verica nije bila takva. Ona je bila smjerna, pristojna i vrijedna cura, ali, eto, nekontrolisani smijeh bio je njena slabost.
I sada, nakon skoro dvadeset godina, opet taj smijeh i opet iz kreveta i opet od moje, gotovo, drage. Sonja se nije neprestano smijala, ne, znao je proteći skoro cijeli dan bez njenog glasa, ali čim bih ušao u sobu i krenuo put nje, počinjalo je isprva tiho šištanje, zatim jednolično hroptanje, da bi mojim dodirom sobu ispunio smijeh od koga su podrhtavale zavjese. Izlazio sam iz sobe žurno i ubrzo se počeo miriti sa svime što mi se događa, ubijeđen da je to moja ljubavna sreća, da mi je sudbina toliko udijelila. Vratio sam se svojoj svakodnevici, spremanju, čišćenju i pranju. Odlazio sam, kao i obično, svaki dan na obližnje groblje da posjetim roditelje. Trava iznad njih bila je besprijekorno uredna, čista i podšišana. Jedino nikako nisam uspijevao da se oslobodim korova kojeg što sam više čupao, to ga je više bilo. Grobar mi je predložio, kad mi te neželjene travke baš toliko smetaju, da se poslužim pesticidima. Zgrozio sam se tolikom neosjetljivošću za tuđe osjećaje: ja da moje roditelje posipam otrovom, ja, njihov sin za ponos?! Sin koji nikada u svoja usta nije smio da unese bilo koju zaprašenu voćku, za koga je postojao posebni, ograđeni dio bašte u kome je majka rukama trijebila insekte i sin koji je poslije prskanja voćnjaka ostajao po petnaest dana zaključan u kući, dok se sve ne pročisti i spere. Taj sin da svoje roditelje truje?! Strašno bi bilo da na svu tu brigu i pažnju uzvratim bezdušnim trovanjem.
U rano popodne, odmah poslije ručka, uzeo sam, tek da nešto činim, svoje bijele konobarske košulje koje su uredno poređane visile u ormaru. Htio sam ih još jednom prebrojati – a znao sam tačno koliko ih ima – i vidjeti da ih nije slučajno dotakao moljac i da li su sva dugmad na svom mjestu. I dobro sam učinio što sam pogledao jer već na prvoj koju sam dohvatio jedno dugme samo što nije spalo. Uzeo sam iglu i konac, sjeo sladeći se kao gurman nad pečenom jagnjećom glavom i taman što sam htio udjenuti konac u iglu, iz Sonjine sobe čulo se lupanje prozora. Uletio sam u sobu u kojoj je kao jedro lebdjela zavjesa ispunjena iznenadnim jakim vjetrom, a raskriljena okna su lupala. Stao sam koljenom na krevet u kome se Sonja mazno protezala i istegao se da dohvatim žaluzinu, a lijeva ruka, iz koje nisam ispuštao iglu, slučajno je dotakla Sonju. Ona je najednom poskočila, zabacila glavu unazad, a noge i ruke su se trzajući u trenutku uzdigle i ispravile, pa se lagano lelujajući vratile na postelju. Gledao sam užasnut kako odjednom splašnjava pod pokrivačem, čuo sam tanki pisak i ona je pred mojim očima postajala sve mršavija, tanja, ravnija, lijepila se već za postelju. Dohvatio sam joj ruku, želio da joj pomognem, ali ona je bila mlitava i sparušena, hladna i klizava na mom ispruženom dlanu. Gasnule su joj oči, nestajala usta, duša je napuštala njeno tijelo. Opet sam se sjetio majke i opet me zaparala oštra bol. I ona je ovako, sa ovog istog mjesta, otišla. Odlazila je, zapravo, danima, kretala pa se vraćala, neumorno šapćući moje ime i tražeći moju ruku. Bio sam stalno uz nju, bio spreman da joj ispunim sve želje, ali ih ona nije imala. U stvari jeste, ali je meni trebalo dosta vremena da je razumijem. Shvatio sam, napokon, da ona hoće da joj pomognem da ode, da ne može sama. I što mi je drugo preostalo nego da učinim sve da joj uslišim želju, da joj bude lijepo, lakše, da bude spokojna. Zašto su me, ako ćemo pravo, rodili, odgojili, pazili i njegovali, ako im to, bar malim, ne uzvratim? Je li tako? Perjani je jastuk lak i nježan, a sinovljeva ruka blaga i mila i majka je blažena i sretna otišla.
Tek sam se sjutradan opet primakao Sonjinom krevetu i nje gotovo i nije bilo. Ni smijeha, ništa. Onda sam se nenadano osmjehnuo ja, pa se začuđen zagledao u ogledalo. Jeste, neki neobjašnjivi osmjeh igrao je na mojim usnama, nesviklim na tako jeftino rasipanje emocija. Uozbiljio sam se, prišao i jednim odlučnim pokretom iščupao Sonju iz kreveta. Trebalo je iznijeti iz kuće, baciti što brže i što dalje, izgubiti je zauvijek. Ona nije bila dobar izbor, nisam sa njom našao sreću, niti bih je našao. Nismo mi bili jedno za drugo, vidjelo se to odmah, nisu nam se podudarili karakteri. Napolje iz moje kuće, stajao sam pobjedonosno nad njom, gubi se odvratni stvore! Ali, baciti je u kantu ovakvu kakva je ne dolazi u obzir, jer uvijek neko čeprka po smeću, a ja ne mogu dozvoliti da se neko razvlači sa njom po naselju. Toliko poštovanja prema Sonji ostalo je u meni. Ipak smo u jednom razdoblju dijelili život. Kakav – takav. Uzeo sam makaze i stao je rezati na male parčiće, pa se opet sjetio očeve škrinje i njegovog noža za kalemljenje. Bio je oštar poput brijača i bešumno je klizio preko Sonjine kože. Podmetnuo sam pod nju kuhinjsku dasku za sječenje i onda odmjerenim, preciznim rezovima izvlačio potpuno iste trake plastičnog omotača njenog tijela, boje svijetle tunjevine. Ako zanemarim boju, te su me tanke niti podsjetile na mamine rezance, koje je sama spremala za moju supu. Kupovne makarone imale su svakojake štetne sastojke, a ja sam morao jesti zdravu hranu da vječito budem zdrav.
Danas sam, iako s određenom nelagodom, opet ušao u onaj dućan, ali sada mnogo odvažniji i spremniji za sve što me tamo može dočekati. No, bez razloga sam strepio jer sam iza banka zatekao iskusnu, otmenu damu koja je znala svoj posao. Rekao sam da ne želim smijeh i ona je odmah shvatila o čemu se radi. U sekundi je, ne trepnuvši, procijenila da je za mene idealna Sweet Honey, preslatka plavuša s napućenim, ali zatvorenim usnama. Evo je sada stoji u prtljažniku iznad moje glave i klati se u ritmu treskanja voza. Ako bude naglog kočenja može se desiti da se moj slatki medić nađe u krilu torokave gospođe što mi sjedi preko puta. A večeras će Hani – već sam uzbuđen – biti u mojoj kući, u mome naručju. Imam nekakav neodređen, ali vrlo jak osjećaj da ćemo se izuzetno slagati, da je ovo sjajan spoj i da će nam ići sve kako poželimo.
Ne može čovjek sam, društveno je biće, mora imati nekoga kraj sebe. Cijelo popodne pjevušim onaj stari pjesmuljak koji govori da svako mora imat nekog.
A imam ja i iglu, mnogo njih, na stoliću kraj kreveta.