U trećoj godini rata počeše matere izginule vojske da se sastaju. Jadaju se jedna drugoj. Pa ova onoj izgovori najveću svoju tugu za sinom. A ona u čudu odgovara da je i njoj to isto najveća tuga. A sitno je nešto u pitanju, u se zatvoreno, nevidljivo: njezin je mali po frižideru lijepio samoljepljive sličice s likovima nogometaša. I njezin je mali lijepio iste takve sličice. Pa onda jedna drugu pita koje je nogometaše, iz čije reprezentacije, polijepio, i koliko tih sličice na frižideru ima?
Razgovaraju se tako matere izginule vojske, a rat i dalje traje. I u tim razgovorima o sitnome, o onom što čini to što je nerazumljivo svakome tko u ovome ratu nije izgubio sina, one jedna drugoj s duše na dušu, s pleća na pleća, preturaju svoje tuge, kao vreće s gorkom solju od isušenih, a neisplakanih suza.
Kako u toj svojoj priči, koja se ponavlja svakoga tjedna, jer matere naše izginule vojske sastaju se svake srijede, od mikroskopskih detalja svoje tuge, i od svakodnevice u kojoj ne postoji više ništa osim mrtvih stvari, mrtvih uspomena, mrtvih sinova, one stignu do predsjednika i njegovih ministara, nemoguće je to znati i razumjeti. Ali matere naše mrtve vojske svake srijede, na kraju svojih žalosnih sastanaka, nalaze priliku da podrže predsjednika i ministre u borbi protiv neprijatelja koji opsađuje grad, ili, to češće biva, u osudama ono malo gradske čeljadi, ludoga pjesnika, starog skladatelja, pedera baletana i one krojačice što nema nikoga svog pa joj je svejedno, koji ogovaraju vlast.
Danju žive matere izginule vojske sastaju se jedna drugoj da se pojadaju.
Noću se nalaze mrtve matere vojnika iz onoga prošlog rata da rasprave što su njihove kćeri i unuke te srijede govorile jedna drugoj.
I u toj ze raspravi dobro zabave, ismiju se i ispričaju kako za života nijednom nisu stigle, sretne što je sve njihovo već odavno mrtvo, i mrtvi su redom svi njihovi sinovi, pa nemaju brige hoće li u ovome ratu stradati itko njihov. A to što je njihovim kćerima i unukama jezik brži od pameti, pa svake srijede podrže vlast, i što svoje mrtve sinove vide još samo na sličicama nogometaša polijepljenim po frižideru, nikakva im briga nije. I one su bile iste takve dok su bile žive.
Ta nježnost koju osjete za svoje kćeri i unuke potvrđuje da smrti potpune nema i da je u svemu mrtvom uvijek još ponešto živo.
Matere
U trećoj godini rata počeše matere izginule vojske da se sastaju. Jadaju se jedna drugoj. Pa ova onoj izgovori najveću svoju tugu za sinom. A ona u čudu odgovara da je i njoj to isto najveća tuga. A sitno je nešto u pitanju, u se zatvoreno, nevidljivo: njezin je mali po frižideru lijepio samoljepljive sličice s likovima nogometaša. I njezin je mali lijepio iste takve sličice. Pa onda jedna drugu pita koje je nogometaše, iz čije reprezentacije, polijepio, i koliko tih sličice na frižideru ima?
Razgovaraju se tako matere izginule vojske, a rat i dalje traje. I u tim razgovorima o sitnome, o onom što čini to što je nerazumljivo svakome tko u ovome ratu nije izgubio sina, one jedna drugoj s duše na dušu, s pleća na pleća, preturaju svoje tuge, kao vreće s gorkom solju od isušenih, a neisplakanih suza.
Kako u toj svojoj priči, koja se ponavlja svakoga tjedna, jer matere naše izginule vojske sastaju se svake srijede, od mikroskopskih detalja svoje tuge, i od svakodnevice u kojoj ne postoji više ništa osim mrtvih stvari, mrtvih uspomena, mrtvih sinova, one stignu do predsjednika i njegovih ministara, nemoguće je to znati i razumjeti. Ali matere naše mrtve vojske svake srijede, na kraju svojih žalosnih sastanaka, nalaze priliku da podrže predsjednika i ministre u borbi protiv neprijatelja koji opsađuje grad, ili, to češće biva, u osudama ono malo gradske čeljadi, ludoga pjesnika, starog skladatelja, pedera baletana i one krojačice što nema nikoga svog pa joj je svejedno, koji ogovaraju vlast.
Danju žive matere izginule vojske sastaju se jedna drugoj da se pojadaju.
Noću se nalaze mrtve matere vojnika iz onoga prošlog rata da rasprave što su njihove kćeri i unuke te srijede govorile jedna drugoj.
I u toj ze raspravi dobro zabave, ismiju se i ispričaju kako za života nijednom nisu stigle, sretne što je sve njihovo već odavno mrtvo, i mrtvi su redom svi njihovi sinovi, pa nemaju brige hoće li u ovome ratu stradati itko njihov. A to što je njihovim kćerima i unukama jezik brži od pameti, pa svake srijede podrže vlast, i što svoje mrtve sinove vide još samo na sličicama nogometaša polijepljenim po frižideru, nikakva im briga nije. I one su bile iste takve dok su bile žive.
Ta nježnost koju osjete za svoje kćeri i unuke potvrđuje da smrti potpune nema i da je u svemu mrtvom uvijek još ponešto živo.