“U brdima u Grčkoj teče rijeka Vjosa / od krvi alpinaca crvena sva.” Moj otac prenio je nama djeci tu i neke druge pjesme alpinaca, jedini ostatak, zajedno s ponekom fotografijom, njegova vojnog roka za Drugog svjetskog rata. Njegova je divizija bila u Albaniji, u planinama na granici s Grčkom.
Nije htio govoriti o uspomenama, čak mu ni vino ne bi omekšalo knedlu u grlu. Svome vršnjaku, koji je imao sreću otkloniti obavezu regrutacije, jednom je – kad ga je taj priupitao kako je bilo u ratu – odgovorio rastreseno: “Bile su tuste pastrve u Vjosi.” Taj drugi se nasmijao, misleći da je rat bio ljetno logorovanje u prirodi. Alpinci su lovili pastrve te ih spravljali, upotpunjujući na taj način oskudnu vojničku porciju. On ih nije ni kušao, navikao na morsku ribu, slatkovodna mu nije prijala.
Trebalo mi je podosta vremena da povežem odgovor svog oca s pjesmom alpinaca. Pastrve u Vjosi bijahu tuste od krvi alpinaca. Njegova suzdržanost od pripovijedanja o ratu ostavila je kakav takav trag kojim sam se prekasno zaputio priupitati nešto više.
Na putovanjima u ulozi vozača kamiona za rata u Bosni uočio sam neku vrst podudarnosti s njim. U pravom mjesecu dječica su prodavala trešnje na rubu bijelih puteva kojima smo prolazili našim konvojima. Polja uokolo bijahu zasijana minama protiv odraslih muškaraca, ali bijahu i protiv djece. Najlakši od njih hodali su bosi kroz ta polja, ne bi li stigli do trešanja koje su dobro rodile.
A stih Marine Cvetajeve, najdraže mi pjesnikinje, kaže: “Ono što nije lijepo na vjetru, užasno je.” Lijepe su na vjetru bile mostarske trešnje, koje se nisu mogle ubrati. Užasni su bili koraci da bi se do njih doprlo.
Moji su suputnici kupovali te trešnje. Činili su dobro, pripomažući tu malu trgovinu u ratnoj ekonomiji. Davali su smisao presmionoj dječijoj berbi. S košticom bi ispljunuli i grizodušje. Meni to nije polazilo za rukom. Kroz prozorčić vozila kojim sam upravljao, vidio sam košarice trešanja otetih od mina spretnom rukom tih malenih džeparoša na vrhu nožnih prstiju. Moj otac s pastrvama u Vjosi, ja s mostarskim trašnjama: na vremenskoj udaljenosti uočavam par naših prehrambenih suzdržanosti.
Nisu to bile dijete. Ni za gram nisu smanjile bruto težinu našeg Novecenta.
Pastrve i trešnje
“U brdima u Grčkoj teče rijeka Vjosa / od krvi alpinaca crvena sva.” Moj otac prenio je nama djeci tu i neke druge pjesme alpinaca, jedini ostatak, zajedno s ponekom fotografijom, njegova vojnog roka za Drugog svjetskog rata. Njegova je divizija bila u Albaniji, u planinama na granici s Grčkom.
Nije htio govoriti o uspomenama, čak mu ni vino ne bi omekšalo knedlu u grlu. Svome vršnjaku, koji je imao sreću otkloniti obavezu regrutacije, jednom je – kad ga je taj priupitao kako je bilo u ratu – odgovorio rastreseno: “Bile su tuste pastrve u Vjosi.” Taj drugi se nasmijao, misleći da je rat bio ljetno logorovanje u prirodi. Alpinci su lovili pastrve te ih spravljali, upotpunjujući na taj način oskudnu vojničku porciju. On ih nije ni kušao, navikao na morsku ribu, slatkovodna mu nije prijala.
Trebalo mi je podosta vremena da povežem odgovor svog oca s pjesmom alpinaca. Pastrve u Vjosi bijahu tuste od krvi alpinaca. Njegova suzdržanost od pripovijedanja o ratu ostavila je kakav takav trag kojim sam se prekasno zaputio priupitati nešto više.
Na putovanjima u ulozi vozača kamiona za rata u Bosni uočio sam neku vrst podudarnosti s njim. U pravom mjesecu dječica su prodavala trešnje na rubu bijelih puteva kojima smo prolazili našim konvojima. Polja uokolo bijahu zasijana minama protiv odraslih muškaraca, ali bijahu i protiv djece. Najlakši od njih hodali su bosi kroz ta polja, ne bi li stigli do trešanja koje su dobro rodile.
A stih Marine Cvetajeve, najdraže mi pjesnikinje, kaže: “Ono što nije lijepo na vjetru, užasno je.” Lijepe su na vjetru bile mostarske trešnje, koje se nisu mogle ubrati. Užasni su bili koraci da bi se do njih doprlo.
Moji su suputnici kupovali te trešnje. Činili su dobro, pripomažući tu malu trgovinu u ratnoj ekonomiji. Davali su smisao presmionoj dječijoj berbi. S košticom bi ispljunuli i grizodušje. Meni to nije polazilo za rukom. Kroz prozorčić vozila kojim sam upravljao, vidio sam košarice trešanja otetih od mina spretnom rukom tih malenih džeparoša na vrhu nožnih prstiju. Moj otac s pastrvama u Vjosi, ja s mostarskim trašnjama: na vremenskoj udaljenosti uočavam par naših prehrambenih suzdržanosti.
Nisu to bile dijete. Ni za gram nisu smanjile bruto težinu našeg Novecenta.
S talijanskog preveo Tvrtko Klarić