Majstori i majstorije/5

ODŽAČAR

Odžačar voli da sanja. Često skače s krova na krov i po mjesečini čisti odžake. U poslu svaki čas zastajkuje i okreće se na sve strane, ne bi li ugledao neku mladu damu koja hvata dugme na svojoj bluzi očekujući da će joj odžačar donijeti sreću.

Tako se jedne noći izvukao iz sna. San ostao u krevetu, ušuškan srebrnastom maglom, a  on sa zlaćanim prahom zvjezdanog neba na krilima, leti nad poljima, šumama, jezerima, u susret…

I onda se trgne: kome ili čemu  hrli u susret? Snu koji je ostao u krevetu? Sebi koji je i tamo i ovdje? Svijetu koji je onoliko njegov koliko je on njegov?

Onda se sjetio: hrli u susret misli koja se, prije njega, izvukla iz njegovog sna.

Tamo sa desetog krova smiješila se i lijevom rukom mahala mlada dama, držeći prstima desne gornje dugme na bluzi.

Biću ti žena, vikala je i topila se u niti mjesečine koje su prmrežavale usnuli grad.

Ranko Pavlović 10. 12. 2017.