U veliki stan na vrhu lijepe austro-ugarske trokatnice, sagrađene krajem devetnaestog stoljeća, na brežuljku preko kojeg je vodio put prema jevrejskom naselju na Bjelavama, narodne su vlasti, malo nakon rata, naselile dvije obitelji: Julija Prpića, obućara, i ženu mu Mariju, rodom iz Vrgorca, te Miloša Bilbiju, gluhoga slovoslagara, rodom iz Bosanskog Grahova, i ženu mu Maricu.
Stan je podijeljen nadvoje, ali su zahod i kupaonica ostali zajednički.
Sljedećih trideset godina dvije su porodice živjele u mržnji i netrpeljivosti. Jedni su se drugima upisali u sudbine.
Prpići su bili katolici, Bilbije pravoslavni.
Prvi su dobili dvoje djece, sina Božu i kćer kojoj se ne pamti ime. Drugi su ostali bez djece.
Miloš Bilbija nije umio biti tih, jer je bio gluh. Glasno bi mumlao, bučno huktao i uzdisao, treskao vratima i hodao da mu se noću i danju svaki korak čuo i pamtio.
Marija Prpić bila je bijesna žena. Djecu bi s prozora polijevala vodom, kada bi se u vrijeme popodnevnog odmora igrala u dvorištu. Svađala se sa cijelim komšilukom, obično ne tražeći razloga.
Postala je još gora nakon što joj se ubila kći. (Skočila je pod tramvaj nakon što je u školi prvi put dobila jedinicu.)
Marica Bilbija bila je trpeljiva i staložena žena. Sve je vidjela i sve čula. Čekala je dan kada će Miloš dobiti stan od štamparije, pa da se konačno odsele, da imaju svoj zahod i svoju kadu.
Julije Prpić bio je šutljivi čudak. Nikoga nije pozdravljao, ni sa kim nije razgovarao.
Bilbije su se odselili 1981.
Prpići su ostali sami, u velikome austro-ugarskom stanu, na jednome sarajevskom brijegu.
Julije je umro prije rata, Marija je preživjela opsadu, i umrla u dubokoj starosti, jednako bijesna na cijeli svijet.
Njihov sin, električar Božo Prpić, teško se razbolio i dugo umirao. Dočekao je novo stoljeće.
Danas nitko ne živi u velikome stanu na vrhu lijepe i stare austro-ugarske trokatnice. Blijede zelene platnene rolete, spuštene na svim prozorima, i ne čuje se ništa.
Kada bi se moglo ući unutra, sjesti na pod i slušati zidove:
Roman o tridesetogodišnjoj svađi. O zahodskoj školjci, o kadi.
Partaje
Iz “Levijeve tkaonice svile”
U veliki stan na vrhu lijepe austro-ugarske trokatnice, sagrađene krajem devetnaestog stoljeća, na brežuljku preko kojeg je vodio put prema jevrejskom naselju na Bjelavama, narodne su vlasti, malo nakon rata, naselile dvije obitelji: Julija Prpića, obućara, i ženu mu Mariju, rodom iz Vrgorca, te Miloša Bilbiju, gluhoga slovoslagara, rodom iz Bosanskog Grahova, i ženu mu Maricu.
Stan je podijeljen nadvoje, ali su zahod i kupaonica ostali zajednički.
Sljedećih trideset godina dvije su porodice živjele u mržnji i netrpeljivosti. Jedni su se drugima upisali u sudbine.
Prpići su bili katolici, Bilbije pravoslavni.
Prvi su dobili dvoje djece, sina Božu i kćer kojoj se ne pamti ime. Drugi su ostali bez djece.
Miloš Bilbija nije umio biti tih, jer je bio gluh. Glasno bi mumlao, bučno huktao i uzdisao, treskao vratima i hodao da mu se noću i danju svaki korak čuo i pamtio.
Marija Prpić bila je bijesna žena. Djecu bi s prozora polijevala vodom, kada bi se u vrijeme popodnevnog odmora igrala u dvorištu. Svađala se sa cijelim komšilukom, obično ne tražeći razloga.
Postala je još gora nakon što joj se ubila kći. (Skočila je pod tramvaj nakon što je u školi prvi put dobila jedinicu.)
Marica Bilbija bila je trpeljiva i staložena žena. Sve je vidjela i sve čula. Čekala je dan kada će Miloš dobiti stan od štamparije, pa da se konačno odsele, da imaju svoj zahod i svoju kadu.
Julije Prpić bio je šutljivi čudak. Nikoga nije pozdravljao, ni sa kim nije razgovarao.
Bilbije su se odselili 1981.
Prpići su ostali sami, u velikome austro-ugarskom stanu, na jednome sarajevskom brijegu.
Julije je umro prije rata, Marija je preživjela opsadu, i umrla u dubokoj starosti, jednako bijesna na cijeli svijet.
Njihov sin, električar Božo Prpić, teško se razbolio i dugo umirao. Dočekao je novo stoljeće.
Danas nitko ne živi u velikome stanu na vrhu lijepe i stare austro-ugarske trokatnice. Blijede zelene platnene rolete, spuštene na svim prozorima, i ne čuje se ništa.
Kada bi se moglo ući unutra, sjesti na pod i slušati zidove:
Roman o tridesetogodišnjoj svađi. O zahodskoj školjci, o kadi.