Moja baba Mara zadnjih nas je četrdeset godina strogo upozoravala da ne želi biti pokopana bez muzike i to je bio predmet mnogih šala u obitelji. No, kada je taj strašni trenutak došao, kada je kovčeg s njezinim tijelom spušten u pravokutni otvor u betonskoj ploči na seoskom groblju, a Imotska gradska glazba, godinama najbolji amaterski orkestar u zemlji, zasvirala Arsenovu “Tamo da putujem”, tako ganutljivu i krasnu da su i čvorci u čempresima svečano umukli, napokon smo shvatili kako je babina želja bila ozbiljna i važna. Kad umre čovjek, on zaista treba biti ispraćen muzikom, najljepšim što su čovjekova duša i intelekt napravili.

Tada sam počeo pažljivije preslušavati svoju kolekciju diskova, tražeći prikladnu stvar za svoj odlazak. Slobodno mi se smijte, recite da sam tašt, ali ja muziku na svome sprovodu ne želim prepustiti improvizaciji i slučaju. Veliku sam selekciju napravio i mnogo razmišljao prije nego sam se zaustavio na pjesmi “Pilgrim”, Stevea Earlea & Del McCoury Banda. Pjesma je bluegrass balada, pripada muzičkom žanru ruralnih, brdskih krajeva, i to smatram vrlo prikladnim jer i sam dolazim iz sličnog mjesta. Odmetništvo, sumnjičavost prema predstavnicima vlasti iz doline i naprasiti muškarci što vole oružje i piju mnogopostotni alkohol iz vlastitih destilerija, brđani su svuda jednaki, bez razlike je li riječ o Dalmatinskoj zagori, Siciliji i Kentuckyju.

“Pilgrim” mi je malčice nezgodan tek stoga jer pjeva o vječnom životu, a ja sam prilično skeptičan prema ideji da se nakon ovozemaljske utakmice na nebesima igraju produžeci. Ipak, pjesma je tako lijepa i tužna, mandolinski solo tako se nježno izmjenjuje s violinom, national guitar tako dirljivo jeca, a kontrabas potresno buba, da je to svladalo moj otpor prema metafizičkim besmislicama. Kada zborni završetak stvari lagano već krene prema fade outu, on se treba stopiti s prvim udarcima ilovače o lijes.

Nisam više mlad, godine su me stigle i ozbiljno razmišljam kako bih jedan primjerak albuma Stevea Earlea & Del McCoury Banda trebao staviti u kovertu, zajedno s detaljnim uputama najmilijima.

Sarajlija P. Z. je izvanredan stomatolog, velikoga znanja a jake i lake ruke, s dugogodišnjom švicarskom karijerom i brdom međunarodnih stručnih priznanja. Nosi prezime jakoga srpskog i partizanskog zvuka. P. Z-a je majka Talijanka rodila u Šapcu, gdje ju je muž, čelik-komunist, anacionalan do religioznosti, ostavio s novorođenčetom kad je 1942. otišao “u šumu”. Zaklali su je četnici, kao katolkinju, a bebu su spasili i othranili dobri ljudi. S ocem P. Z. se sastao nakon rata, živjeli su zajedno a nikad nisu uspostavili prisan odnos. Ideologiju i politiku je odbijao instinktivno, u Partiju se nije upisivao iako su ga, po ocu, doživljavali kao “svojega”. Igrao je nogomet u podmlatku Željezničara u generaciji Ilijasa Pašića, Osima i Smajlovića, odmah po svršetku studija otisnuo se u Švicarsku, gdje je stekao stručni ugled, znanstveni status i dobre novce. Vratio se u Sarajevo, kaže: ne znam ni sam zašto. U ovome ratu bio ranjen u vilicu, dohvatio se Amerike gdje su ga operirali njegovi nekadašnji kolege iz Švicarske, Amerikanci, nudili mu lagan, dobro plaćen savjetnički posao. Vratio se u Sarajevo. Pronašli su ga rođaci po majčinoj liniji iz Italije, za koje nije ni znao. Nudili mu azil, državljanstvo, kuću, sređen život u Italiji. Odbio: “Ne znam što ću tamo”. Dvije kćeri su mu u Americi, obje doktorirale, obje udane: jedna za Argentinca, druga za Kineza. “Ništa ovdje više nije moje”, kaže, “išao bih negdje”. “Ali nigdje nisam ničiji.”

Ulazeći kod P. Z-a u ordinaciju, na zakazani termin, susrećem stariju gospođu koja izlazi. Sva uredna, sa svježom frizurom, odmjerenih i sigurnih kretnji, odjevena s onom nenapadnom elegancijom po kojoj se prepoznaju “prave gospođe”, dogovara s doktorom novi termin, a uz neku usputnu opasku čiji mi smisao izmiče, dodaje: “…onda kada su mi devedesettreće muža u Šopingu zaklali četnici.” Izgovara to istim ravnim i nepodignutim tonom, kojim je govorila do tada, i kojim se pozdravlja na odlasku.

Ništa s P. Z-om ne komentiram. Inače o svemu i svačemu razgovaramo bez zadrške.

U Rečniku srpskohrvatskoga književnog jezika (Matica srpska-Matica hrvatska, Novi Sad-Zagreb, 1967.), u prvom tomu, na strani 245, za imenicu “bol” se kaže da može biti i muškog i ženskog roda, odnosno da se u muškom rodu kroz padeže mijenja po shemi “bol, bola”, a u ženskom – “bol, boli”.

Četrdesetak godina kasnije, bosanskohercegovačko-hrvatski pjesnik Mile Stojić će u knjizi Večera bez politike objaviti pjesmu Raspad mješovitog braka koja glasi ovako: “Sve do propasti Jugoslavije/ Nisam obraćao pažnju na činjenicu/ Da je u srpskom jeziku imenica ‘bol’/ Muškog, a u hrvatskom/ Ženskoga roda.”

Otkud Stojiću ideja da bol u muškom rodu pripada isključivo srpskom, a bol u ženskom rodu – hrvatskom jeziku? Srpski pjesnik Milovan Danojlić, u knjizi Crno ispod noktiju, ima pjesmu Ravnopravnost, a ona ide ovako: “U srpskom jeziku – čudna zgoda! – / reč bol je i muškog i ženskog roda,/ pa je tako bar što se tiče bola/ Obezbeđena ravnopravnost oba pola.”

Ipak, Danojlićeva pjesma ne može sama po sebi dezavuirati Stojićevu. Ona, istini za volju, dokida Stojićevu simplifikaciju, ali tek na teorijskoj ravni. Ako, recimo, Milan Mladenović i EKV kažu: “Ti si sav moj bol”, onda nam treba i praktična ilustracija boli (ženski rod) u srpskom jeziku. U pomoć (nam) priskače turbo-folk diva umjetničkog imena Dara Bubamara. Refren njezinog hita “Sebična” glasi ovako: “Tvoj bih platila dug/ tvoj bih nosila greh/ i tvoju bol bih pretrpela ja/ Al ne traži mi to/ Da te delim sa njom/ Tu sam tako sebična/ Jako, jako sebična.”

U trećem stihu citiranog refrena na bol se referira u ženskom rodu (tvoju bol). Razlog je jasan: da je na bol referirano u muškom rodu (tvoj bol), u stihu bi bio jedan slog manje. Kao dobri prevodioci poezije, gospođa Dara Bubamara (ili njen tekstopisac) ne obazire se na jezički purizam i bira varijantu koja bolje odgovara pjesmi. Dok pjesnici poput Stojića lome jezik da ga ne bi dijelili, pjevačice kao Dara Bubamara znaju da je to jedan jezik. Ko je tu sebičan?

U selima Gornje bande autobus se kaže – pruga.

Čekam prugu. Prošla je pruga prije dva sata. Po redu vožnje pruga ide u deset.

Godine 1901. dovršena je uskotračna željeznička pruga kroz Konavle.

Prvi vlak između konavoskog sela Uskoplja i Zelenike prošao je 16. srpnja 1901.

Kretao se po uskom obodu stjenovitih brda, prugom koja je bila mjestimično usječena u živi kamen.

Na svome putu svakodnevno se zaustavljao na sljedećim stanicama: Ivanica, Glavska, Brotnice, Vojski dol, Mihanići, Cavtat, Ćilipi, Komaji, Gruda, Pločice, Nagumanac, Sutorina, Igalo, Herceg Novi, Savina, Zelenika.

Pruga je bila duga 78 kilometara. Vožnja je trajala tri i pol sata.

Malo nad kućnim sljemenima prolazio je vlak.

Vlakom se uskoro išlo do Trebinja i do Gruža, a zatim dalje, u svijet.

Zadnji vlak prošao je krajem šezdesetih.

Vlast se plašila reakcije naroda pa posljednja vožnja nije najavljena. Kada je kompozicija stigla do Zelenike, putnicima je samo rečeno da je to bila posljednja vožnja. Nekima su zauvijek ostale neiskorištene povratne karte.

Za razliku od željeznice koja je išla iznad, autobus prolazi ispod sela.

Riječ je ostala, kao jezički spomen da je nekad postojala željeznička pruga kroz Konavle.

Riječ prirodno traje, njezini govornici o njoj ne misle.

Kada bi pomislili, prestali bi je koristiti, jer i oni znaju da autobus nije pruga.

Spomenici u jeziku traju dok god je govornika koji o njima nemaju svijest. Takve riječi su uspomene u najčistijem obliku.

Kroz šuplja, trula vrata crkvice
sv. Đorđa u Islamu Grčkom
kojoj prijeti skori polom,
pacovi, mačke i psi lutalice
posjećuju (nimalo bratski)
grob velikog pisca Vladana Desnice
koji je “i srpski i hrvatski”,
igrajući svoje krvno kolo.

Biće rata, biće rata –
rekoh jednom mještaninu,
i jednom gostu iz Zagreba,
pripadniku Ljevice.

1989/2008.

Scenu sa seta za igrano-dokumentarni film Mizaldo Milomir Kovačević Strašni snimio je 1994. Na slici su koredatelji i koautori Benjamin Filipović i Semezdin Mehmedinović, s većim dijelom filmske ekipe. Snimljen najteže ratne godine, u opkoljenom Sarajevu, bez struje, vode i hrane, bio je to filmski esej, Benjaminov i Semezdinov manifest postmodernizma. Prikazan je na Berlinskom festivalu, na koji autori nisu uspjeli stići. Tko zna kako je berlinska publika doživjela film sniman u gradu čije su patnje i krv večer prije gledali na CNN-u…

Danas, ova je slika uspomena na ljude kojih više nema. Uspomena onih koji prepoznaju njihova lica. Svaka čovjekova fotografija je fotografija s buduće smrtovnice. Valja to imati na umu kada se gleda u objektiv. Mizaldo je odlaziM. (mj)

Asfalt su dočekali, sa zaklanim tukama kojima su strašne glave visjele na komadiću kože uz njihova bedra, negdje oko Gospe još 1979. Iskreno su se tome veselili, pokatkad podvriskivali, ali češće iz ljubavi psovali Divicu Mariju i to tamnosivo čudo koje se poput dugačkog blavora napokon uvuklo i u njihove živote. U velike lonce na otvorenom plamenu ubacili bi nekad i po tri te ptice da se u komadu skuhaju pa da ih potom radnici, ne skidajući svoje, još od vrućeg asfalta kipuće cokule, pojedu u hladovini murve koja je dijelila selo na južni i sjeverni dio. Nakon nekoliko godina asfaltna zmija izgubila je tamnosivu boju, posvijetlila i na mjestima popucala, ali najvažnije, postala je nešto obično. I korisno. Na selu se ovo drugo posebno cijeni. Ljeti, kad zemlja na oranicama od suše ispuca toliko da možeš slomiti nogu ako se zaboraviš i do koljena zakoračiš u tu pukotinu, bere se bob i grah. Već osušene grančice kidaju se srpovima i, nekad na leđima, nekad na magarici, nose pred kuću i rasprostiru na asfaltu pred avlijom. Katkad taj golemi žbun na cesti stoji i dva dana i dvije noći. Autobusi ga po nekom prešutnom dogovoru zaobilaze, „mali auti“ najčešće ne voze po tragu onog prethodnog, nego ucrtavaju nove pruge, freze se često vraćaju i unatrag da, eto, uz pozdrav, susjedu učine nešto dobro, neku malu uslugu. Brat i ja sjedimo na kamenu pred kućom i buljimo u to čudo ne shvaćajući najbolje kakvog to sve ima smisla i, još gore, kako svi razumiju o čemu se to radi, a nas dvojica ne. No, strpljiva blagost kojom obiluju moji did i baba, brzo je riješila sve nedoumice.

– Lakše je ovako otrunit bobe, prije smo ga pinjuricama tukli na gumnu, a sad, otkad je asfalta, samo se sve napravi, samo ga triba pokupit i prositati piljke i prašinu.

A dječji su dani na selu dugački, ljepljivi kao smola s bajama, neprolazni. Zato satima sjedimo u hladu i čekamo da prođe novi automobil, važući njegovu brzinu, stil vožnje, dobronamjernost prema poslu koji treba obaviti ili pak bešćutnost prema istom (to su oni koji zaobilaze, a ne voze autobus), pamteći registracije, zastavice nogometnih klubova obješene na unutarnjem ogledalu. Tek rijetko, možda jednom dnevno, u naš posao s bobom zaluta i neki auto strane registracije, često vukući kamp kućicu ili gliser. Tad skačemo iz hlada i kao vesele čimpanze mašemo rukama navodeći vozača baš preko onog mjesta gdje je hrpa još nedovoljno izgažena. Vozači se najprije prestraše, jer se desetak obijesnih, čupavih i pregorjelih od sunca dječaka najednom, ni iz čega, pojavljuje ispred vozila, ali tren kasnije prihvaćaju poziv i uz širok smiješak preleze preko grančica koje krckaju. Jedan je dugački ford taunus nizozemskih registracija vozio nekoliko puta unatrag, dobronamjeran neki čovjek obojane kose koji je cijelo vrijeme sa svojim prijateljem na suvozačkom mjestu vikao: Yes, Yes!

Donijeli smo im bukaru vina i na stražnje sjedalo ubacili lubenicu s hrpe na kojoj smo sjedili. Iz njihovog automobila treštalo je: Love, love will tear us apart…..

I tako, jednog popodneva, nakon što su ujutro pokupili već otrunjeni bob, a već skoro skašenu slamu odnijeli na ognjište, did i baba dovezli su na frezi novu pošiljku koju smo prijatelji i ja povukli grabljama s nakošene prikolice na cestu. Ostali smo u hladovini čekati tko će biti prvi koji će proći, pale su i neke oklade, a kako nismo imali nikakve imovine, oklade su padale u ono što boli, šamare, udarce u trbuh, ubode nožićem i slične gluposti s kojima dječaci odrastaju. Vruće, užareno popodne, cvrčci zaglušuju ovu prazninu, pustoš koja izgara u jari jednog kolovoškog dana, na potpuno praznoj cesti, velika hrpa suhoga boba, visoka skoro kao najviši od nas, Vilson. (Mama mu je čistačica u školi, jedna od rijetkih žena koja ima posao.)

I tad, niotkud, pojavljuje se srebrni mercedes kabriolet, vozi polako, približava nam se onako kako se približavaju neočekivana čuda, sporo, ali neumitno. Za volanom je mlada, plavokosa žena u šarenoj haljinici, s bijelom maramom oko vrata i s velikim naočalama za sunce. Vozi sporo, trubne nam u pozdrav, a mi mašemo kao ludi i rukama i nogama pokazujemo joj pravac – ravno na hrpu, ravno i hrabro preko boba! Isprava je malo začuđena, ali sekundu kasnije, penje se oprezno na srušeni stog na asfaltu. I staje! Gume proklizavaju, auto stoji na mjestu. Popodnevna žeravica najednom pada po svima nama i nastaje kratkotrajan muk, auto je zaglavio, gume su široke, a bob očito još uvijek žilav, nekako se smotao i odignuo auto od ceste, sve je u zraku. Srebrna zvijezda diše sporo, kao nasukani kit koji se predaje. Heike, kako smo je kasnije prozvali, prestrašeno pokušava dodati gas, nestati iz ove nerješive situacije, pomaknuti se bilo gdje. Al ništa, strankinja na zrnu boba pomislim. Budući da sam bio dežurni poliglot, uspio sam toj lijepoj i mladoj ženi izmucati: Kein problem, heute, kein problem. Ostali su slijegali ramenima i gledali u prašnjavi asfalt koji nas je sve zatočio.

Zalegli smo pod auto, pokušavali rukama iščupati sabijenu slamu, ali nije išlo. Cvrčci su u ekstazi, smokve otpadaju od vrućine, poskoci krepavaju od žeđi u zemlji. Heike i mi. I tada suze, najprije njene, a onda najmanjeg od nas, maloga Slavka koji je mucao: oće li umrit, oće li umrit…

Neće, rekao je negdje iz visine, duboki, mirni glas.

Goran se vraćao iz vinograda, sjedio na konju bez sedla i ulara, sa zecom kojeg je ubio kolcem, na spavanju, prebačenim preko desne ruke.

– Vode donesite.

Vilson je potrčao u avliju praćen osama.

A Goran je, gol do pasa i bos, priveo sokola do mercedesa i bez da dodiruje užareno tlo sišao ravno na suvozačko sjedalo i rekao: keine angst, keine angst mädchen.

Zec je visio preko konjskih sapi, stajali smo u njegovom divnom, smaragdnom oku ukočeni, prestravljeni i nespremni.

Zagrlio je uplakanu Heike, dok nas je vrućina rušila, dok je motor drhtao nad vrućom slamom, dok je ona ridala, sad već nešto mirnije. I dok se zvijezda s haube nekako čudesno nakrivila, ravno usuprot zraci sunca koja ju je probola poput goreće igle. Sokol je frknuo, bio je to star konj, vjerojatno je sve to već negdje vidio. Gurnuli smo auto natrag, Heike je odlazila put kampa na moru gdje je s roditeljima bila na odmoru. Na suvozačkom mjestu, sagnutih leđa, Goran je, držeći joj ruku na bedru, mijenjao kasetu. Bijela je marama vijorila poput zastave skorene od uplašenih suza.

Prošle su godine, a mi još mašemo tom automobilu koji se svakog ljeta vraća u selo na jedan jedini dan. Nemirna plavokosa žena vozi šutke i brzo, na sjedalu kraj nje crn je i nesretan, pijani muškarac

Američki ljevičari, bivši hipsteri
još uvijek sa slikom Karla Marxa
na prsima, postali su religiozni radikali
uvjereni da je ovo “samo privremeni zaokret prema Trockom”.

Stvarnost je strašnija nego je ikada bila
ali zato odbijam misliti o njoj.
U toku dana odlazim na ona mjesta
Na kojim mogu slušati vodu.

Sklopim oči. Bez misli. Na granici postojanja.
I čekam da se sluh ispuni čistom ljepotom.
Svijet više nije mjesto. Niti je, po svemu sudeći, bio.
Nekada je govoriti o politici bio način da se preživi.

A sada je govoriti o ljepoti izgovor da se ne misli o politici.

Kada je Irina Shaykhlislamova 1986. godine rođena u nekom blatnom seocetu u blizini gradića  Jemanzelinska, Čeljabinska oblast, sve je to još bio crveni imperij, Sovjetski Savez, pa ni susjedni Kazahstan nije bio inozemstvo. Otac joj je rano umro – kaže internetska predaja – pa je majka, nastavnica muzike, morala naporno raditi, dva posla, da bi nju i sestru Tatjanu mogla hraniti i školovati.

Šayh al-islām – tako transkribira pojam iz kojega je nastalo Irinino prezime Nerkez Smailagić u  svojemu Leksikonu islama, posthumno objavljenom u Sarajevu 1990. godine, u učenoj natuknici o njegovome značenju i o svim transformacijama koje je pretrpjelo kroz stoljeća islama u Osmanskome Carstvu i drugim islamskim zemljama. Netko od Irininih tatarskih predaka – djed, pradjed? – očigledno nosio je tu časnu titulu lokalnoga islamskog uglednika u nekom selu oko Jemanzelinska, naselja što je kao pogranična utvrda, stanica, osnovano 1747. godine na rijeci Jemanzelinka. Sasvim blizu, u istome južnouralskom kraju, osnovan je dvjesto godina kasnije, 1947, Kočkarlag, logor u sklopu gigantskoga Staljinovog sistema Gulag, u kojemu su kažnjeničke ruke kopale glasovito kočkarsko zlato.

Danas je ona, sa svojim tijelom odaliske i sa svojim smaragdnim očima dženetske hurije, planetarna zvijezda blještavoga i površnog fashion svijeta, tamo gdje svijetli i nauljena mišićava figura polupismenoga robota nogometnih galaktikosa, rođenog u jednako zaturenoj provinciji, ali oceanskoj, na drugome kraju svijeta, u Funchalu na Madeiri, tisuću kilometara daleko od Lisabona. Ona: Ирина Шайхлисламова, on: Christiano Ronaldo. Do jučer su bili, čitalo se u glamuroznim rubrikama, zajedno, danas već tko zna…

Kakav je samo to melting-pot na rusko-sovjetski način bio, u kojemu su se čeljad kroz generaciju-dvije, u temeljitome identitetnom pretapanju, preoblikovala i vjerski i etnički i jezično i ideološki! A kakav li je tek današnji globalizacijski topionički lonac, u kojemu se sve to kombinira i dovršava, kao idealna slika zajedničkog raja s blještavih naslovnica i luksurioznih spotova, gdje caruju rafinirano erotizirana tijela, a zamamnije od svih reklamiranih parfema iz pozadine miriše – novac.

Le chapeau influence le cerveau. Si on protege la tete, la pensee n’est plus bete.
Boris Stepanovič

Kao što je nervozni pjesnik Janko Stiković epizodni lik koji povezuje Andrićeve romane Na Drini ćuprija i Gospođica, tako i Pol Oster od Ane Blum, glavne junakinje U zemlji posljednjih stvari, pravi pravi epizodni lik u svom romanu Mjesečeva palata.

Ana, simboličnog imena Blum, u sebi ujedinjuje ters ali streetwise pankerice kakve su Ševet Vilijema Gibsona iz Svjetla prividne stvarnosti, Lizbet Salander iz trilogije Milenijum Stiga Larsona te lucidnu strip junakinju Tenk Girl koje, bačene u svoja distopijska okruženja, ne biraju načina da prežive.

Svjesne da (njihov) svijet počiva na evolucijskom pravilu po kojem u prirodi & društvu opstaju samo najsposobniji i najsebičniji, nijedna od ovih fikcijskih junakinja nema pretenzija da bude heroina koju će na kraju narod nosati na ramenima. Radije obrnuto. (Usput rečeno, jedan od autora stripa o curi koja živi – i radi J ! – u svom tenku, Džejmi Hjulit, zajedno sa Dejmonom “Blurom” stoji iza virtuelnog benda Gorilaz.)

U Mjesečevoj palati, Ana se spominje kao djevojka naratorovog prijatelja koju on opisuje kao malenu i crnokosu Jersey girl lijepog lica koja je hirovito odlučila da se pridruži svom bratu u nekoj nepoznatoj zemlji. Otada Zimer u svako doba dana i noći opsesivno provjerava poštanski sandučić očekujući vijesti od nje. Ana se nikad ne javi, a kada ga ponovo sretne, Fogov prijatelj se od kritički nastrojenog pjesnika koji čita Đordana Bruna i liči na nekog mladog rabina, pretvorio u samozadovoljnog pripadnika srednje klase koji je oženjen drugom. I još je pustio stomak.

Drugi link ova dva Osterova romana su – šeširi.

U zemlji posljednjih stvari, Ana Blum među ostalim neobičnostima te zemlje upoznaje i, jal Rusa jal Turčina, ni sam neće da otkrije, Borisa Stepanoviča.

Formalno domar kuće Voburn ali u biti čovjek za sve, logoreični Stepanovič obožava buvljake i na buvljacima obožavaju njega. Ana i ovaj korpulentni čovjek sa hiljadu lica i zanimanja druže se tokom čajanki u njegovoj kući, pri čemu se zabavljaju isprobavajući šešire iz Borisove kolekcije na koju je on mnogo ponosan: ima tu kaubojskih šešira, polucilndara, fesova, šljemova, četvrtastih univerzitetskih kapa, beretki i tako dalje.

Boris kaže da su šeširi pomalo dio njegove religije, a drugi put objašnjava da, kad god nosi određeni šešir, na taj način komunicira s nekim od svojih predaka, naprimjer, sa stricem Abdulom (fes), profesorom Salomonom (univerzitetski), sir Čarlsom (polucilindar).

Drugi put, međutim, objašnjava da šešire nosi da mu misli ne bi izletjele iz glave i dodaje, ako ih oboje nose, razgovor uz čaj će biti stumulativniji i zanimljiviji.

U svojoj složenoj porodičnoj situaciji, Mark Fog sreće čovjeka s kim ga, kako će se ispostaviti, veže mnogo više od prijateljstva.

Solomon Barber je kao i Boris Stepanovič vrlo živopisna ličnost: zanimljiv sagovornik, neostvareni pisac, zapravo, debeo do epskih razmjera i ćelav, što je bitno za nastavak priče. Kad je počeo da gubi kosu, ovaj “ćelavi čovjek sa berberskim prezimenom” odlučuje da maksimalno dotjeruje i glanca svoju “mitološku glavu” čiju egzotičnost naglašava prvenstveno nošenjem šešira. Tako se pretvara se u Čovjeka Koji Nosi Šešire.

Fedore, polucilindri, fesovi, bejzbol kape, kaubojski šeširi i beretke postaju jedno od glavnih obilježja njegove ekscentričnosti i kolekcija mu je omogućila da 1957. godine dvadeset i tri dana zaredom nosi različite šešire.

Teško da neko spominjanje ovih pokrivala za glavu može proći bez Kerolovog Ludog šeširdžije koji je, pored Alise, jedan od prepoznatljivijih likova Zemlje čuda.

Na većini ilustracija za ovu knjigu u kojoj se pojavio prvi put, Ludi Šeširdžija na obodu svog polucilindra ima zataknut papirić na kojem piše 10/6 – u viktorijanskoj Engleskoj to je bila cijena šešira.

Zna se, također, da etimologija izraza “lud kao šeširdžija” potiče od procesa vezanog za izradu šešira tokom kojeg se nekad koristila živa čija su isparenja znala izazvati izvjesne neurološke probleme kod majstora (Twinkle, twinkle, little bat….).

U pomenutom se Gibsonovom romanu negdje pred kraj ukazuje i jedan sumnjiv lik, zvanično stanodavac a nezvanično ko zna (košarkaš?). U San Francisko je po vlastitim riječima došao 1994 godine, “da izbjegne onu gužvu” i pri tome je opisan kao “Srbin” po imenu Wally Divac.

Wally Divac također nikad nije viđen bez svog pokrivala za glavu, tirolskog šešira.