Iz ciklusa priča “Jastrebova koljena”, nastalih po pjesmama Jamesa Tatea, iz zbirke “Jastrebove uspomene”, štampanima u Mogućnostima, jesen 2011, u prijevodu Miloša Đurđevića
*
Volio sam je gledati dok se redi, brije, tušira i sve tako, u vezi kupaonice i nje. Stajao bih i samo promatrao, dok mi je krv razapinjala tijelo. Izvana je dopiralo zavijanje sirene, činilo se kao da netko doziva naša imena.
– Što je to? – podigla je glavu i prekinula radnju.
Vani je vladao pakao. Po svemu sudeći, grad je bio u plamenu.
– Nešto bez veze. Ne zamaraj se s time – nisam mislio o ničemu izvan keramičkih pločica.
Nije me bilo briga. Bio sam napaljen. Zabole me za grad. Jedino do čega mi je bilo stalo u tom momentu, bilo je uletjeti kada ona završi.
Ipak, krikovi onih što su se još ufali u nas, krikovi očaja što su dopirali kroz zidove, ometali su je. Zato je ona pomela mene.
– Idi, molim te, vidi šta sada hoće! – bilo je više zapovijed nego molba. – Bogamu, da čovjek ne može imati ni pet minuta samo za sebe.
*
Uletio sam direktno u kaos.
Eksplozije što zaglušuju, plameni jezici što se belje s krovova i prozora, bujica iz puknutih cijevi što se kotrlja niz ulice noseći za sobom automobile, iz zbirke kolekcionara saobraćajnim znakovima, i mumije, izgnane iz milenijskog sna. Nesnosan smrad i zavijanje sirena drobili su zrak.
Kroz nebo od dima, netko je dozivao.
– Yo-Yo, tebe sam tlažila! – čulo se odozgo.
Mlado od King Konga i Jassice Lang nesigurnim je koracima, kao da je tek prohodalo, razaralo grad. Žensko nahoče, od dvadesetak i kusur metara, zgrabi me i podigne visoko u razini svojih očiju.
– Saćemo se iglat, samo ja i ti! – iz usta joj je smrdilo na sasušenu rigotinu.
Jedan kraj iščupanog kabela zaveže mi oko struka, zatim me kompletnog omota istim kabelom do drugoga kraja koji je držala u desnoj ruci. Pa me pusti da padam, da se vrtim, da se vraćam, da povraćam. Gore dolje, bezbroj puta. Bio sam njen Yo-Yo!
Prolazio sam kroz kuće sugrađana, provlačila me kroz rijeke na mjestima gdje rijeka nikada nije ni bilo. Dok se čudovište zabavljalo, plakao sam od očaja i vikao:
– Ovo je besmisleno! Ovo nema smisla!
– Ne trebaš se obazirati na ovo. To je samo golemo, jadno traćenje vremena! – doviknuo mi je punog kljuna jastreb što je doletio oglodati mi jetra.
– Nema straha. Nemam hepatis ce. – ohrabrio sam supatnika. Glavno mi je bilo da nisam sam.
Vrtjeli smo se dalje zajedno. Proletjeli smo kroz moju kuću. Jedna gola žena je vrisnula:
– Sram vas bilo! Upadate bez kucanja.
*
Začulo se kucanje na vratima. Svoj tovar izbacio sam hitro kroz prozor. Ušla je sasvim nepoznata gola žena i rekla:
– Dragi, jesi li uspio bebi promijenit pelene?
Na krevetu je bilo golo žensko dijete. Kroz prozor su se čule psovke i glas nekog uvrijeđenog građanina.
– E, jebiga! Ovo stvarno nema smisla! Pa nije uopće moj broj! – s gađenjem je mumija od sebe odbacila usrane pelene što su joj netom doletjele, kroz prozor naše kuće, ravno na glavu.
Ave pelena, gratia plena
Iz ciklusa priča “Jastrebova koljena”, nastalih po pjesmama Jamesa Tatea, iz zbirke “Jastrebove uspomene”, štampanima u Mogućnostima, jesen 2011, u prijevodu Miloša Đurđevića
*
Volio sam je gledati dok se redi, brije, tušira i sve tako, u vezi kupaonice i nje. Stajao bih i samo promatrao, dok mi je krv razapinjala tijelo. Izvana je dopiralo zavijanje sirene, činilo se kao da netko doziva naša imena.
– Što je to? – podigla je glavu i prekinula radnju.
Vani je vladao pakao. Po svemu sudeći, grad je bio u plamenu.
– Nešto bez veze. Ne zamaraj se s time – nisam mislio o ničemu izvan keramičkih pločica.
Nije me bilo briga. Bio sam napaljen. Zabole me za grad. Jedino do čega mi je bilo stalo u tom momentu, bilo je uletjeti kada ona završi.
Ipak, krikovi onih što su se još ufali u nas, krikovi očaja što su dopirali kroz zidove, ometali su je. Zato je ona pomela mene.
– Idi, molim te, vidi šta sada hoće! – bilo je više zapovijed nego molba. – Bogamu, da čovjek ne može imati ni pet minuta samo za sebe.
*
Uletio sam direktno u kaos.
Eksplozije što zaglušuju, plameni jezici što se belje s krovova i prozora, bujica iz puknutih cijevi što se kotrlja niz ulice noseći za sobom automobile, iz zbirke kolekcionara saobraćajnim znakovima, i mumije, izgnane iz milenijskog sna. Nesnosan smrad i zavijanje sirena drobili su zrak.
Kroz nebo od dima, netko je dozivao.
– Yo-Yo, tebe sam tlažila! – čulo se odozgo.
Mlado od King Konga i Jassice Lang nesigurnim je koracima, kao da je tek prohodalo, razaralo grad. Žensko nahoče, od dvadesetak i kusur metara, zgrabi me i podigne visoko u razini svojih očiju.
– Saćemo se iglat, samo ja i ti! – iz usta joj je smrdilo na sasušenu rigotinu.
Jedan kraj iščupanog kabela zaveže mi oko struka, zatim me kompletnog omota istim kabelom do drugoga kraja koji je držala u desnoj ruci. Pa me pusti da padam, da se vrtim, da se vraćam, da povraćam. Gore dolje, bezbroj puta. Bio sam njen Yo-Yo!
Prolazio sam kroz kuće sugrađana, provlačila me kroz rijeke na mjestima gdje rijeka nikada nije ni bilo. Dok se čudovište zabavljalo, plakao sam od očaja i vikao:
– Ovo je besmisleno! Ovo nema smisla!
– Ne trebaš se obazirati na ovo. To je samo golemo, jadno traćenje vremena! – doviknuo mi je punog kljuna jastreb što je doletio oglodati mi jetra.
– Nema straha. Nemam hepatis ce. – ohrabrio sam supatnika. Glavno mi je bilo da nisam sam.
Vrtjeli smo se dalje zajedno. Proletjeli smo kroz moju kuću. Jedna gola žena je vrisnula:
– Sram vas bilo! Upadate bez kucanja.
*
Začulo se kucanje na vratima. Svoj tovar izbacio sam hitro kroz prozor. Ušla je sasvim nepoznata gola žena i rekla:
– Dragi, jesi li uspio bebi promijenit pelene?
Na krevetu je bilo golo žensko dijete. Kroz prozor su se čule psovke i glas nekog uvrijeđenog građanina.
– E, jebiga! Ovo stvarno nema smisla! Pa nije uopće moj broj! – s gađenjem je mumija od sebe odbacila usrane pelene što su joj netom doletjele, kroz prozor naše kuće, ravno na glavu.