Ave pelena, gratia plena

Iz ciklusa priča “Jastrebova koljena”, nastalih po pjesmama Jamesa Tatea, iz zbirke “Jastrebove uspomene”, štampanima u Mogućnostima, jesen 2011, u prijevodu Miloša Đurđevića

*

Volio sam je gledati dok se redi, brije, tušira i sve tako, u vezi kupaonice i nje. Stajao bih i samo promatrao, dok mi je krv razapinjala tijelo. Izvana je dopiralo zavijanje sirene, činilo se kao da netko doziva naša imena.

– Što je to? – podigla je glavu i prekinula radnju.

Vani je vladao pakao. Po svemu sudeći, grad je bio u plamenu.

– Nešto bez veze. Ne zamaraj se s time – nisam mislio o ničemu izvan keramičkih pločica.

Nije me bilo briga. Bio sam napaljen. Zabole me za grad. Jedino do čega mi je bilo stalo u tom momentu, bilo je uletjeti kada ona završi.

Ipak, krikovi onih što su se još ufali u nas, krikovi očaja što su dopirali kroz zidove, ometali su je. Zato je ona pomela mene.

– Idi, molim te, vidi šta sada hoće! – bilo je više zapovijed nego molba. – Bogamu, da čovjek ne može imati ni pet minuta samo za sebe.

*

Uletio sam direktno u kaos.

Eksplozije što zaglušuju, plameni jezici što se belje s krovova i prozora, bujica iz puknutih cijevi što se kotrlja niz ulice noseći za sobom automobile, iz zbirke kolekcionara saobraćajnim znakovima, i mumije, izgnane iz milenijskog sna. Nesnosan smrad i zavijanje sirena drobili su zrak.

Kroz nebo od dima, netko je dozivao.

– Yo-Yo, tebe sam tlažila! – čulo se odozgo.

Mlado od King Konga i Jassice Lang nesigurnim je koracima, kao da je tek prohodalo, razaralo grad. Žensko nahoče, od dvadesetak i kusur metara, zgrabi me i podigne visoko u razini svojih očiju.

– Saćemo se iglat, samo ja i ti! – iz usta joj je smrdilo na sasušenu rigotinu.

Jedan kraj iščupanog kabela zaveže mi oko struka, zatim me kompletnog omota istim kabelom do drugoga kraja koji je držala u desnoj ruci. Pa me pusti da padam, da se vrtim, da se vraćam, da povraćam. Gore dolje, bezbroj puta. Bio sam njen Yo-Yo!

Prolazio sam kroz kuće sugrađana, provlačila me kroz rijeke na mjestima gdje rijeka nikada nije ni bilo. Dok se čudovište zabavljalo, plakao sam od očaja i vikao:

– Ovo je besmisleno! Ovo nema smisla!

– Ne trebaš se obazirati na ovo. To je samo golemo, jadno traćenje vremena! – doviknuo mi je punog kljuna jastreb što je doletio oglodati mi jetra.

– Nema straha. Nemam hepatis ce. – ohrabrio sam supatnika. Glavno mi je bilo da nisam sam.

Vrtjeli smo se dalje zajedno. Proletjeli smo kroz moju kuću. Jedna gola žena je vrisnula:

– Sram vas bilo! Upadate bez kucanja.

*

Začulo se kucanje na vratima. Svoj tovar izbacio sam hitro kroz prozor. Ušla je sasvim nepoznata gola žena i rekla:

– Dragi, jesi li uspio bebi promijenit pelene?

Na krevetu je bilo golo žensko dijete. Kroz prozor su se čule psovke i glas nekog uvrijeđenog građanina.

– E, jebiga! Ovo stvarno nema smisla! Pa nije uopće moj broj! – s gađenjem je mumija od sebe odbacila usrane pelene što su joj netom doletjele, kroz prozor naše kuće, ravno na glavu.

Alem Ćurin 05. 04. 2014.