Još nisam tako star da bih se snebivao nad svojom mladošću.
Ali dok gledam ovu sliku, uhvati me jeza što sam živ. Ne što sam živ sada, nego što sam živ na slici, što se životu nadam i što sam, na kraju krajeva, preživio.
Između ove slike i mogućnosti da ostanem živ širok je kanjon, sutjeska rijeke Colorado, sutjeska te mladosti sa slike.
Rat je, našao sam se u kancelariji neke od bivših društveno-političkih organizacija. Tu je Strašni sa svojim aparatom. I ništa nije namješteno. Nije bilo vremena ni mašte da se išta namješta.
Slučajno je pet do dvanaest na zidnome satu.
Slučajno je na stolu sanduk u kojem se transportirala sovjetska vodka.
Samo Titova slika nije slučajno na zidu.
Još uvijek smo živjeli u svijetu u kojem nikoga nije bilo da tu sliku skine. Bio je takav trenutak, nipošto za skidanje Titovih slika, jesen 1992, opsada grada, život bez struje, vode i telefona, ali život u punom smislu riječi. Te su nas slike, kao i brojne druge sitnice – poruke sa zaustavljenih telefonskih sekretarica, listovi lanjskih kalendara, neoprane čaše od prije rata – podsjećale na svijet i stvarnost prije opsade. I činilo nam se da ćemo, zagledamo li se u njih i u sebe, prekoračiti vrijeme i zateći se u svojim prethodnim životima.
Na glavi mi je crna beretka, kupljena nekoliko mjeseci prije rata.
Na meni je kožna jakna koju i danas imam. Obučem je ponekad, ali nisam u stanju da vratim onaj osjećaj.
Nosio sam je svakoga ili skoro svakog ratnog dana. Njezina koža tvrda je i debela, pa sam imao iluziju da je neprobojna.
S tom sam iluzijom živ na ovoj ratnoj slici.
Original Russian Vodka
Još nisam tako star da bih se snebivao nad svojom mladošću.
Ali dok gledam ovu sliku, uhvati me jeza što sam živ. Ne što sam živ sada, nego što sam živ na slici, što se životu nadam i što sam, na kraju krajeva, preživio.
Između ove slike i mogućnosti da ostanem živ širok je kanjon, sutjeska rijeke Colorado, sutjeska te mladosti sa slike.
Rat je, našao sam se u kancelariji neke od bivših društveno-političkih organizacija. Tu je Strašni sa svojim aparatom. I ništa nije namješteno. Nije bilo vremena ni mašte da se išta namješta.
Slučajno je pet do dvanaest na zidnome satu.
Slučajno je na stolu sanduk u kojem se transportirala sovjetska vodka.
Samo Titova slika nije slučajno na zidu.
Još uvijek smo živjeli u svijetu u kojem nikoga nije bilo da tu sliku skine. Bio je takav trenutak, nipošto za skidanje Titovih slika, jesen 1992, opsada grada, život bez struje, vode i telefona, ali život u punom smislu riječi. Te su nas slike, kao i brojne druge sitnice – poruke sa zaustavljenih telefonskih sekretarica, listovi lanjskih kalendara, neoprane čaše od prije rata – podsjećale na svijet i stvarnost prije opsade. I činilo nam se da ćemo, zagledamo li se u njih i u sebe, prekoračiti vrijeme i zateći se u svojim prethodnim životima.
Na glavi mi je crna beretka, kupljena nekoliko mjeseci prije rata.
Na meni je kožna jakna koju i danas imam. Obučem je ponekad, ali nisam u stanju da vratim onaj osjećaj.
Nosio sam je svakoga ili skoro svakog ratnog dana. Njezina koža tvrda je i debela, pa sam imao iluziju da je neprobojna.
S tom sam iluzijom živ na ovoj ratnoj slici.