Prošlosedmičnom promocijom knjige Tarika Đođića “Čuvarkuća”, o kojoj su govorili književnik Abdulah Sidran, režiser Ademir Kenović i novinar Goran Milić, Javna ustanova Gradska biblioteka u Kaknju započela je obilježavanje 60 godina postojanja i kontinuiranog rada. U prvoj deceniji rada Biblioteka je bila smještena u Parku, u sadašnjoj muzejskoj Galeriji Rudnika, a izgradnjom Doma kulture 1967. godine preseljava se u ovaj objekat, u kome je i danas.
Na platou ispred zgrade je njen simbol – spomenik knjizi podignut prije deset godina povodom pola stoljeća ove kulturne institucije, na kome su ispisani stihovi velikog bosanskohercegovačkog pjesnika Maka Dizdara, a u zgradi na policama fundus od oko 55.000 knjiga svjetskih, europskih, jugoslavenskih i bosanskohercegovačkih pisaca, mahom djela klasike koji se izučavaju ili su se izučavali u školama i na fakultetima, ali i djela onih manje poznatih pisaca, različitih generacija. Neki od tih, ne samo bosanskohercegovačkih pisaca, su ovdje, u Biblioteci, na književnim večerima nastupali čitajući odlomke iz knjiga, što je ovjekovečeno na fotografijama, izloženim u hodniku zgrade. A među tih stotinjak poznatih su i: Abdulah Sidran, Miljenko Jergović, Ivan Lovrenović, Nura Bazdulj, Nedžad Ibrišimović, Dževad Karahasan, Enver Kazaz, Damir Ovčina, Emina Čabaravdić Kamber, Julijana Matanović, Muhamed Filipović, Enes Karić, Faruk Šehić, Mate Maras, Željko Ivanković, Šefko Kadrić, Šimo Ešić i dr.
Ne sjećam se datuma osnivanja Biblioteke – 15. oktobra 1957. godine jer sam imao tek desetak godina, a još manje sam upamtio kad je otvorena, ova za kakanjsku pismenost i kulturu uopće, danas važna institucija.
O Gradskoj biblioteci prvi put sam pisao 2002. godine u knjizi “Sto godina Kaknja”, pridodajući u naslovu tom tekstu i riječ čitaonica, smatrajući (i danas također) da su ove dvije značajne institucije u obrazovanju svakog pojedinca, izuzetno važne te se ne mogu posmatrati odvojeno, iako svoje čitaonice imaju i druge ustanove, poput arhiva, muzeja i dr.
Priča o prvoj kakanjskoj čitaonici seže u 1917., posljednju godinu austrougarske vladavine u Bosni, dakle pred završetak Prvog svjetskog rata. Čitaonicu, koja je uz naziv imala odrednicu radnička, nalazila se u Radničkom domu (a gdje bi drugo, jer sve je ovdje nastajalo i nastalo uz ovaj ugljenokop i njegove radnike-rudare) i Uprava Rudnika ju je – krajem te godine – zvanično na korištenje dala Organizaciji radnika Hrvata. Vrijeme je to burnih, revolucionarnih promjena, nakon što je 1878. godine na Berlinskom kongresu odlukom velikih sila Bosna i Hercegovina data Austro-Ugarskoj, što su tadašnji Sabor kraljevine Hrvatske i Skupština kraljevine Srbije smatrale dar Hrvatskoj („… habzburško zauzimanje BiH konsitucijski se adresiralo kao hrvatska akvizicija“ – Vlaho Bogišić, “Jutarnji list” Zagreb, 11. veljače 2017.). Budući da je došlo do promjene vlasti i uspostavljen novi ustroj rada Rudnika, dosta toga se u novonastaloj Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca promijenio, tako nije više postojala ni Organizacija radnika Hrvata (Dr. Ahmed Hadžirović “Radnički pokret u Kaknju do 1941. godine” u knjizi “Kakanj-monografija”, Istorijski arhiv Sarajevo, 1987.) nego se većina tih radnika priključila socijalističkoj radničkoj organizaciji, logički bi bilo očekivati da čitaonica pripadne novoosnovanom Savezu rudarskih radnika. No, ta se nije deslo. Uprava Rudnika je odbila da čitaonicu daruje ovom rudarskom savezu, ali je – uprkos tome – čitaonica postala mjesto okupljanja i aktivnosti rudarskog naprednog pokreta i njegovog sindikata, u kojoj će se održavati i za historiju radničkog pokreta, donositi veoma značajne odluke, poput organizovanja prvomajskih uranaka i proslave ovog raničkog praznika.
Historijski događaji tekli su tako danas više-manje dobro poznatim tokom, a čitaonica, bez obzira kako se u kom periodu zvala, imala je onu istu ulogu kada su se u njoj, u drugoj i trećeoj deceniji 20 stoljeća, čitale progresivne novine, naprimjer, “Glas slobode”.
Čitali su rudari u toj čitaonici i knjige po sadržaju i porukama sličnih onima iz “Glasa slobode”, a u Radničkom domu u Zgošći (kako se prve, pa i druge decenije proteklog stoljeća Kakanj zvao) stanovništvo educiralo i nadahnjivalo novih, naprednim idejama, baš kao što je to danas slučaj u biblioteci i njenoj čitaonici. Bila je to čitaonica liberalnih ideja u kojoj se moglo na vrijeme – ili sa malim zakašnjenje, što i nije toliko bitno – saznati sve ono što je mirisalo na “propuh postanapoleonske Evrope” i naslutiti nadolazeće društvene i političke promjene.
Osim “Glasa slobode”, na čije primjerke je u drugoj deceniji 20. stoljeća bilo pretplaćeno čak 150 kakanjskih rudara, manje je poznato koja se konkretno ostala literatura čitala. Može se pretpostaviti da se uz novine „konzumirala“ i druga, za ono vrijeme, napredna literatura, jer je radnički pokret tada, kao i decenije kasnije, ovdje bio jak i predvodio je mlade kopače “crnog zlata”, makar oni radili i za najminimalniju plaću.
Dalji kontinuitet u postojanju, rasformiranju ili ponovnom otvaranju čitaonice u Kaknju gotovo je nepoznat, ali je zasigurno da nakon Drugog svjetskog rata, a posebno od 1950. godine ova institucija okuplja ljubitelje čitanja i lijepe književnosti, što 1957. godine rezultira i do otvaranja Gradske biblioteke, koju je vodio nastavnik i zaljubljenik u poeziju Stanislav Stane Groznik. To je vrijeme kada je knjige izdavao Ahmed Heganović, a kafu je čitaocima kuhala Zineta Prežić. Sjedjeli smo u pletenim stolicama i u ruci na drvenom okviru, često nabrzinu, prelistavali a nešto rjeđe čitali Oslobođenje, Politiku, Borbu, Vjesnik, pa kasnije NIN, VUS, Globus i sarajevski Svijet. To su moje prve, neizbrisive uspomene o kakanjskoj biblioteci i čitaonici u koju sam potom dolazio na književne večeri da slušam stihove i prozu poznatih i nepoznatih sarajevskih i zeničkih književnika. A onda sam i sam postao član jedne grupe malobrojnih Kakanjaca koji su se zvali novinari-dopisnici i koji su se okupljali upravo u ovoj ustanovi.
A otada je sve manje-više poznato.
U statističkim podacima interesantno je da je Biblioteka starta sa 3.000 do 4.000 knjiga, a 1986. njen fond je iznosio 27.000 knjiga. U svojoj historiji ova ustanova je preživljavala i teške godine, naprimjer kad je 1970. Skupština Opštine donijela odluku da se Biblioteka – sa knjižnim fondom od oko 7.500 primjeraka, zatvori. Srećom, to se nije desilo te u 1972. zabilježen je ubrzani razvoj bibliotekarstva u općini, povećava se knjižni fond i broj čitalaca, popularizacija knjige i čitanja a formiraju se i isturena odjeljenja biblioteka u mjesnim zajednicama u Doboju i Bjelavićima. U martu 1973. godine Biblioteka se ujedinjuje sa Kinom “Radnik” i Domom kulture osnivajući radnu organizaciju Centar za kulturu i obrazovanje, a danas je kao javna ustanova samostalna i bilježi najburniji period raznovrsnih aktivnosti, među kojima je posebno zapažen program Tvornica kulture koja od 2006. svake godine proizvodi i po 15-ak raznovrsnih programa za učenike, studente i ostalo građanstvo različitog uzrasta.
Dok se danas prisjećam tih 60 godina rada Biblioteke, u mislima – baš kao dječak – razrađujem ideju kako bi bilo dobro da ova ustanova objavi knjigu o sebi, čiji bi autor bio Hamza Frljak, danas jedan od rijetkih živih sudionika u nastanku i razvoju bibliotečke djelatnosti u Kaknju i jedan od njenih bivših direktora. Predložit ću direktoru Senadu Čišiji da se prihvati ovog velikog projekta i zamoli Hamzu Frljka, dok je još u radnoj kondiciji, da napiše sjetnu priču o Gradskoj biblioteci. Bila bi to zaista nesvakidašnja i neobična storija o ustanovi u kojoj je većina Kakanjaca uživala – a i danas uživa – u čitanju “gutajući” iz knjiga svjetske tajne i šireći svoje vidike i saznanje o životu.
Biblioteka u Kaknju
Prošlosedmičnom promocijom knjige Tarika Đođića “Čuvarkuća”, o kojoj su govorili književnik Abdulah Sidran, režiser Ademir Kenović i novinar Goran Milić, Javna ustanova Gradska biblioteka u Kaknju započela je obilježavanje 60 godina postojanja i kontinuiranog rada. U prvoj deceniji rada Biblioteka je bila smještena u Parku, u sadašnjoj muzejskoj Galeriji Rudnika, a izgradnjom Doma kulture 1967. godine preseljava se u ovaj objekat, u kome je i danas.
Na platou ispred zgrade je njen simbol – spomenik knjizi podignut prije deset godina povodom pola stoljeća ove kulturne institucije, na kome su ispisani stihovi velikog bosanskohercegovačkog pjesnika Maka Dizdara, a u zgradi na policama fundus od oko 55.000 knjiga svjetskih, europskih, jugoslavenskih i bosanskohercegovačkih pisaca, mahom djela klasike koji se izučavaju ili su se izučavali u školama i na fakultetima, ali i djela onih manje poznatih pisaca, različitih generacija. Neki od tih, ne samo bosanskohercegovačkih pisaca, su ovdje, u Biblioteci, na književnim večerima nastupali čitajući odlomke iz knjiga, što je ovjekovečeno na fotografijama, izloženim u hodniku zgrade. A među tih stotinjak poznatih su i: Abdulah Sidran, Miljenko Jergović, Ivan Lovrenović, Nura Bazdulj, Nedžad Ibrišimović, Dževad Karahasan, Enver Kazaz, Damir Ovčina, Emina Čabaravdić Kamber, Julijana Matanović, Muhamed Filipović, Enes Karić, Faruk Šehić, Mate Maras, Željko Ivanković, Šefko Kadrić, Šimo Ešić i dr.
Ne sjećam se datuma osnivanja Biblioteke – 15. oktobra 1957. godine jer sam imao tek desetak godina, a još manje sam upamtio kad je otvorena, ova za kakanjsku pismenost i kulturu uopće, danas važna institucija.
O Gradskoj biblioteci prvi put sam pisao 2002. godine u knjizi “Sto godina Kaknja”, pridodajući u naslovu tom tekstu i riječ čitaonica, smatrajući (i danas također) da su ove dvije značajne institucije u obrazovanju svakog pojedinca, izuzetno važne te se ne mogu posmatrati odvojeno, iako svoje čitaonice imaju i druge ustanove, poput arhiva, muzeja i dr.
Priča o prvoj kakanjskoj čitaonici seže u 1917., posljednju godinu austrougarske vladavine u Bosni, dakle pred završetak Prvog svjetskog rata. Čitaonicu, koja je uz naziv imala odrednicu radnička, nalazila se u Radničkom domu (a gdje bi drugo, jer sve je ovdje nastajalo i nastalo uz ovaj ugljenokop i njegove radnike-rudare) i Uprava Rudnika ju je – krajem te godine – zvanično na korištenje dala Organizaciji radnika Hrvata. Vrijeme je to burnih, revolucionarnih promjena, nakon što je 1878. godine na Berlinskom kongresu odlukom velikih sila Bosna i Hercegovina data Austro-Ugarskoj, što su tadašnji Sabor kraljevine Hrvatske i Skupština kraljevine Srbije smatrale dar Hrvatskoj („… habzburško zauzimanje BiH konsitucijski se adresiralo kao hrvatska akvizicija“ – Vlaho Bogišić, “Jutarnji list” Zagreb, 11. veljače 2017.). Budući da je došlo do promjene vlasti i uspostavljen novi ustroj rada Rudnika, dosta toga se u novonastaloj Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca promijenio, tako nije više postojala ni Organizacija radnika Hrvata (Dr. Ahmed Hadžirović “Radnički pokret u Kaknju do 1941. godine” u knjizi “Kakanj-monografija”, Istorijski arhiv Sarajevo, 1987.) nego se većina tih radnika priključila socijalističkoj radničkoj organizaciji, logički bi bilo očekivati da čitaonica pripadne novoosnovanom Savezu rudarskih radnika. No, ta se nije deslo. Uprava Rudnika je odbila da čitaonicu daruje ovom rudarskom savezu, ali je – uprkos tome – čitaonica postala mjesto okupljanja i aktivnosti rudarskog naprednog pokreta i njegovog sindikata, u kojoj će se održavati i za historiju radničkog pokreta, donositi veoma značajne odluke, poput organizovanja prvomajskih uranaka i proslave ovog raničkog praznika.
Historijski događaji tekli su tako danas više-manje dobro poznatim tokom, a čitaonica, bez obzira kako se u kom periodu zvala, imala je onu istu ulogu kada su se u njoj, u drugoj i trećeoj deceniji 20 stoljeća, čitale progresivne novine, naprimjer, “Glas slobode”.
Čitali su rudari u toj čitaonici i knjige po sadržaju i porukama sličnih onima iz “Glasa slobode”, a u Radničkom domu u Zgošći (kako se prve, pa i druge decenije proteklog stoljeća Kakanj zvao) stanovništvo educiralo i nadahnjivalo novih, naprednim idejama, baš kao što je to danas slučaj u biblioteci i njenoj čitaonici. Bila je to čitaonica liberalnih ideja u kojoj se moglo na vrijeme – ili sa malim zakašnjenje, što i nije toliko bitno – saznati sve ono što je mirisalo na “propuh postanapoleonske Evrope” i naslutiti nadolazeće društvene i političke promjene.
Osim “Glasa slobode”, na čije primjerke je u drugoj deceniji 20. stoljeća bilo pretplaćeno čak 150 kakanjskih rudara, manje je poznato koja se konkretno ostala literatura čitala. Može se pretpostaviti da se uz novine „konzumirala“ i druga, za ono vrijeme, napredna literatura, jer je radnički pokret tada, kao i decenije kasnije, ovdje bio jak i predvodio je mlade kopače “crnog zlata”, makar oni radili i za najminimalniju plaću.
Dalji kontinuitet u postojanju, rasformiranju ili ponovnom otvaranju čitaonice u Kaknju gotovo je nepoznat, ali je zasigurno da nakon Drugog svjetskog rata, a posebno od 1950. godine ova institucija okuplja ljubitelje čitanja i lijepe književnosti, što 1957. godine rezultira i do otvaranja Gradske biblioteke, koju je vodio nastavnik i zaljubljenik u poeziju Stanislav Stane Groznik. To je vrijeme kada je knjige izdavao Ahmed Heganović, a kafu je čitaocima kuhala Zineta Prežić. Sjedjeli smo u pletenim stolicama i u ruci na drvenom okviru, često nabrzinu, prelistavali a nešto rjeđe čitali Oslobođenje, Politiku, Borbu, Vjesnik, pa kasnije NIN, VUS, Globus i sarajevski Svijet. To su moje prve, neizbrisive uspomene o kakanjskoj biblioteci i čitaonici u koju sam potom dolazio na književne večeri da slušam stihove i prozu poznatih i nepoznatih sarajevskih i zeničkih književnika. A onda sam i sam postao član jedne grupe malobrojnih Kakanjaca koji su se zvali novinari-dopisnici i koji su se okupljali upravo u ovoj ustanovi.
A otada je sve manje-više poznato.
U statističkim podacima interesantno je da je Biblioteka starta sa 3.000 do 4.000 knjiga, a 1986. njen fond je iznosio 27.000 knjiga. U svojoj historiji ova ustanova je preživljavala i teške godine, naprimjer kad je 1970. Skupština Opštine donijela odluku da se Biblioteka – sa knjižnim fondom od oko 7.500 primjeraka, zatvori. Srećom, to se nije desilo te u 1972. zabilježen je ubrzani razvoj bibliotekarstva u općini, povećava se knjižni fond i broj čitalaca, popularizacija knjige i čitanja a formiraju se i isturena odjeljenja biblioteka u mjesnim zajednicama u Doboju i Bjelavićima. U martu 1973. godine Biblioteka se ujedinjuje sa Kinom “Radnik” i Domom kulture osnivajući radnu organizaciju Centar za kulturu i obrazovanje, a danas je kao javna ustanova samostalna i bilježi najburniji period raznovrsnih aktivnosti, među kojima je posebno zapažen program Tvornica kulture koja od 2006. svake godine proizvodi i po 15-ak raznovrsnih programa za učenike, studente i ostalo građanstvo različitog uzrasta.
Dok se danas prisjećam tih 60 godina rada Biblioteke, u mislima – baš kao dječak – razrađujem ideju kako bi bilo dobro da ova ustanova objavi knjigu o sebi, čiji bi autor bio Hamza Frljak, danas jedan od rijetkih živih sudionika u nastanku i razvoju bibliotečke djelatnosti u Kaknju i jedan od njenih bivših direktora. Predložit ću direktoru Senadu Čišiji da se prihvati ovog velikog projekta i zamoli Hamzu Frljka, dok je još u radnoj kondiciji, da napiše sjetnu priču o Gradskoj biblioteci. Bila bi to zaista nesvakidašnja i neobična storija o ustanovi u kojoj je većina Kakanjaca uživala – a i danas uživa – u čitanju “gutajući” iz knjiga svjetske tajne i šireći svoje vidike i saznanje o životu.