Oliver Frljić

U bolnici, nasamo u sobi, prijetio je baki:
ako sve sada zaboraviš, neće imati što umrijeti, nećeš znati kako duša
prepozna svoje kosti, i prosi li duša svoje kosti od zemlje
I, što radi s isprošenim?

Prosije prošeno
Kroz dušino sito
Limene dušine kvadratiće
I sve što prosije bude višnjik

Kad ovo tebe od vode bude ovo tebe od pustinje
Upamti: što zaboraviš ne može umrijeti
Nerazumno je to kao zarez u muzici – upao u pauzu, u sobu s ogledalima
I nikome te nema

Konac po konac
Rastka se sva košulja
Kao ruža nakon odlaska pčele
Zatečena u starenju