Nije ni čednost ni pravednost, ni kolokvijalni vokabular srednjovjekovnih bestijarija koji od Aberdeena do Rennesa reprizira uvijek jedan te isti bijeli motiv, nije, dakle, čistoća ono što svake večeri, kada polegnu trave i dignu se vode, opat Betrion vidi na slici Razumni hermelin lovi divljeg zeca.
Slika je velikog formata, skromno opremljena. Prikazuje bijelu spravu omiljenu među infantima, biskupima i djevicama, krzno moći i simbol čistoće, kako kolje zeca deset puta većeg od sebe. Prikazuje, dakle, prijesnu kontrakciju mišića i dekompresiju očne šupljine. Bućkanje krvi kao igru velike ravnodušnosti. Potius mori quam foedari.
Legenda tvrdi drukčije: kralj Conan Meriadoc jahao je sa svitom pokraj potoka kad je na malom povišenju, posve okruženom blatom, opazio životinjicu kako se vrti kao u stupici. Kralju je rečeno da je to zato što hermelin više voli smrt nego blato. Visočanstvu se to iznimno dopadne i on hermelinu pruži rukav po kojemu se ovaj popne u čisto.
Opat Betrion sada gleda hermelina kako zabija zube u moždano deblo zeca, čin se nedovršeno ponavlja po sredini njegove svijesti, i ne vidi simbol čistoće nego vraga, neumjerenost, peti grijeh smrtni u malom planu Božjem. Zatim povraća. Kada napokon dođe do daha, iscrpljen se rasipa u san od kojeg do jutra ne može spavati. Pamti samo plameni obruč na površini vode. Ujutro u velikoj žurbi obnavlja izgubljeni savez, ljubi pehar i traži oprost. Molitvom iskupljuje neoprezni život u prvom licu jednine. Nadzire ruže. Misao mu tako opet postaje stabilna, općenitija, vraća se svom abrahamskom redu u kojem je sve pod pravim kutom podijeljeno na dobro i zlo, to znači dogmu i slobodnu volju, a on, poslušni pinč Božji, na boljoj je strani te podjele. Ali vrijeme noći, prisutno u svemu što je odsutno, ruši mu se nisko u srce.
Ne zna se pouzdano tko je autor slike koja opatu Betrionu pripada kao muka. Nema ni potpisa ni datuma. Sumnja se na divlju energiju slobodnog Torrentiusa, autora Mrtve prirode s konjskim žvalama, kojega su Rozenkrojceri progonili zbog ateizma. On, barem koliko je poznato, nije slikao grč i pokret, nego duboki i zagonetni mir predmeta. Drugih sumnji nema ili ne zaslužuju da ih se ovdje spominje. Zna se tek da je do njega došla kao dar za napor da se jedna duga razmjena teških nesporazuma i krvavih uvreda između dvije ugledne obitelji, čiija imena samo još vjetar iskušava u čempresima, privede kraju.
17. ožujka 1621. rasijani opat Betrion na vrhovima živaca piše pismo nadležnome biskupu u Quimperu u kojem napokon traži da se hermelin zabrani u svom čistom obliku i kao grb i kao zastava i kao svečano ruho apsolutne vlasti na zemlji, da se tu životinju od sada pa do kraja svijeta lovi bez milosti i obzira, AMDG. Svoj zahtjev raspršio je argumentima koji, među ostalim, uključuju: druide čije ime znači hrastovi ljudi, zmiju uroboros, vagu na žetonu mogulskog cara Džahangira, ank od poluporculana, misticizam merkave, Traktat o sferama Johannesa de Sacrobosca, praznu kartu na čijoj poleđini vodoriga guta mač, laž Da Vincijeve Dame s hermelinom, to jest, laž o umjerenosti jedne kurve i jedne krvopije. Pismo završava prostim crtežom svetog srca Kristovog iz kojeg kaplje krv i potpisom: Vječne su sve duše koje smoči ova kiša.
I ja, presvijetli biskup iz Quimpera, požarom prisežem da će dobiti odgovor.
Razumni hermelin lovi divljeg zeca
Nije ni čednost ni pravednost, ni kolokvijalni vokabular srednjovjekovnih bestijarija koji od Aberdeena do Rennesa reprizira uvijek jedan te isti bijeli motiv, nije, dakle, čistoća ono što svake večeri, kada polegnu trave i dignu se vode, opat Betrion vidi na slici Razumni hermelin lovi divljeg zeca.
Slika je velikog formata, skromno opremljena. Prikazuje bijelu spravu omiljenu među infantima, biskupima i djevicama, krzno moći i simbol čistoće, kako kolje zeca deset puta većeg od sebe. Prikazuje, dakle, prijesnu kontrakciju mišića i dekompresiju očne šupljine. Bućkanje krvi kao igru velike ravnodušnosti. Potius mori quam foedari.
Legenda tvrdi drukčije: kralj Conan Meriadoc jahao je sa svitom pokraj potoka kad je na malom povišenju, posve okruženom blatom, opazio životinjicu kako se vrti kao u stupici. Kralju je rečeno da je to zato što hermelin više voli smrt nego blato. Visočanstvu se to iznimno dopadne i on hermelinu pruži rukav po kojemu se ovaj popne u čisto.
Opat Betrion sada gleda hermelina kako zabija zube u moždano deblo zeca, čin se nedovršeno ponavlja po sredini njegove svijesti, i ne vidi simbol čistoće nego vraga, neumjerenost, peti grijeh smrtni u malom planu Božjem. Zatim povraća. Kada napokon dođe do daha, iscrpljen se rasipa u san od kojeg do jutra ne može spavati. Pamti samo plameni obruč na površini vode. Ujutro u velikoj žurbi obnavlja izgubljeni savez, ljubi pehar i traži oprost. Molitvom iskupljuje neoprezni život u prvom licu jednine. Nadzire ruže. Misao mu tako opet postaje stabilna, općenitija, vraća se svom abrahamskom redu u kojem je sve pod pravim kutom podijeljeno na dobro i zlo, to znači dogmu i slobodnu volju, a on, poslušni pinč Božji, na boljoj je strani te podjele. Ali vrijeme noći, prisutno u svemu što je odsutno, ruši mu se nisko u srce.
Ne zna se pouzdano tko je autor slike koja opatu Betrionu pripada kao muka. Nema ni potpisa ni datuma. Sumnja se na divlju energiju slobodnog Torrentiusa, autora Mrtve prirode s konjskim žvalama, kojega su Rozenkrojceri progonili zbog ateizma. On, barem koliko je poznato, nije slikao grč i pokret, nego duboki i zagonetni mir predmeta. Drugih sumnji nema ili ne zaslužuju da ih se ovdje spominje. Zna se tek da je do njega došla kao dar za napor da se jedna duga razmjena teških nesporazuma i krvavih uvreda između dvije ugledne obitelji, čiija imena samo još vjetar iskušava u čempresima, privede kraju.
17. ožujka 1621. rasijani opat Betrion na vrhovima živaca piše pismo nadležnome biskupu u Quimperu u kojem napokon traži da se hermelin zabrani u svom čistom obliku i kao grb i kao zastava i kao svečano ruho apsolutne vlasti na zemlji, da se tu životinju od sada pa do kraja svijeta lovi bez milosti i obzira, AMDG. Svoj zahtjev raspršio je argumentima koji, među ostalim, uključuju: druide čije ime znači hrastovi ljudi, zmiju uroboros, vagu na žetonu mogulskog cara Džahangira, ank od poluporculana, misticizam merkave, Traktat o sferama Johannesa de Sacrobosca, praznu kartu na čijoj poleđini vodoriga guta mač, laž Da Vincijeve Dame s hermelinom, to jest, laž o umjerenosti jedne kurve i jedne krvopije. Pismo završava prostim crtežom svetog srca Kristovog iz kojeg kaplje krv i potpisom: Vječne su sve duše koje smoči ova kiša.
I ja, presvijetli biskup iz Quimpera, požarom prisežem da će dobiti odgovor.