Ne pamtim dan kada sam je prvi put vidio, taj je trenutak zauvijek izgubljen, ali pamtim spoznaju nakon koje je moj život počeo nalikovati jednom amorfnom i haotičnom stanju u kome više nije bilo meni raspoznatljivog smisla. Od tog trenutka, moj je život počeo gubiti slatkoću svakodnevnog užitka. Njeno lice, oblo i bijelo, od tog se trenutka počelo pomaljati i u snu i na javi, ali više nije donosilo mir i radost nego, isprva neko neodređeno osjećanje gubitka, a zatim i osjećanje potpune nervne rastrojenosti. Shvativši da moje prisustvo u životu te žene ništa ne znači i da nabore na šarenim haljinama više nikada neće popravljati, razmišljajući kako će taj jedva primjetni znak međusobne intime djelovati na mene, pojačavao je u meni osjećaj besmislenosti.
Od tog sam trenutka i njeno ime počeo doživljavati kao nešto daleko i nejasno, a ne više kao riječ za svakodnevnu upotrebu i što sam više i češće ponavljao tih šest slova spojenih u jednu riječ, to sam bivao svjesniji da je Hasiba za mene zauvijek izgubljena. Pitao sam se često kako je ljubav mogla nestati, kako se moglo desiti da postane toliko očito ravnodušna na moju prisutnost i što sam više postavljao pitanja slutio sam da nikada neću dobiti odgovor koji će zadovoljiti moju luđačku znatiželju. Nisam mogao ni nazrijeti razloge zbog kojih je odbacila moju nježnost i moju bezgraničnu naklonost i kada je konačno obznanila da odlazi, bio sam zatečen njenom odlučnošću i nepokolebljivošću.
Nemiri koji su uslijedili izbacili su na površinu moje svijesti slike za koje sam vjerovao da su zauvijek izgubljene u bunaru prošlosti. Tek kada je otišla shvatio sam koliko je Hasiba bila centar oko kojeg sam gradio vlastiti život i nedugo nakon njenog odlaska obrisi mog pojavnog života počeli su mijenjati konture. Najvidljivije se ta promjena ukazivala u svakodnevnoj rutini, koja je izobličena i narušena, počela da se pomalja kao nesavladiv ponor. Dok bih sjedio sam za trpezarijskim stolom, slijedeći očima trag mirisa koji je kafa ostavljala u prostoriji, nazirao sam mjesta na kojima je bila očita odsutnost njene ruke. Raznobojne begonije zasađene u saksijama na balkonu počele su gubiti boju i životne sokove pretvarajući se u zapuštenu i zakržljalu travu, po slikama i knjigama počela se nakupljati vidljiva prašina, iz kuće su nestali svi zvuci; bat koraka bosonoge žene, melodični zvižduci, odlučno pomjeranje pokućstva.
Očekivao sam da će se javiti kada dozna da sam obolio, mislio sam da će bolest promijeniti njenu odluku i prvih sedmica sam s nestrpljenjem pogledavao prema bolničkim vratima nadajući se da će se iza hodničke graje ukazati njena pojava. Očekivao sam da će sjediti pored mene, da će me držati za ruku, da će me bodriti i tješiti biranim riječima. Zamišljao sam je kako poginje glavu malo ulijevo i kako joj se lice mijenja u blag izraz neskrivenog suosjećanja. Kada sam u potpunosti izgubio snagu i kada je agonija moga stanja došla u fazu da su mi se sva čula pomiješala u osjećaj gađenja prema svijetu, prestao sam okretati glavu u pravcu hodnika.
Od tada, moje su oči prikovane na jedan isječak pejsaža, na nekoliko ozelenjelih grana breze i jedva vidljivu traku Babine rijeke. Kada sam smiren, zamišljam da šetam obodom njenog korita niz Crkvice sav obuzet iščekivanjem da vidim kako se u svom ušću sudara sa ustreptalom Bosnom. U danima kada me obuzmu crne misli gledam umiruće ljude koji me okružuju u bolničkoj sobi, slušam njihove neutješne jauke, pokušavam razdijeliti u njihovim vapajima kletvu od molitve. I tada najjasnije ćutim da je moja ljubav mrtva kao što su mrtva i njihova raspadajuća tijela i tada se pokušavam utješiti mišlju da me je nekada, na početku našeg poznanstva, Hasiba možda i voljela.
Odjeljenje za rak
Ne pamtim dan kada sam je prvi put vidio, taj je trenutak zauvijek izgubljen, ali pamtim spoznaju nakon koje je moj život počeo nalikovati jednom amorfnom i haotičnom stanju u kome više nije bilo meni raspoznatljivog smisla. Od tog trenutka, moj je život počeo gubiti slatkoću svakodnevnog užitka. Njeno lice, oblo i bijelo, od tog se trenutka počelo pomaljati i u snu i na javi, ali više nije donosilo mir i radost nego, isprva neko neodređeno osjećanje gubitka, a zatim i osjećanje potpune nervne rastrojenosti. Shvativši da moje prisustvo u životu te žene ništa ne znači i da nabore na šarenim haljinama više nikada neće popravljati, razmišljajući kako će taj jedva primjetni znak međusobne intime djelovati na mene, pojačavao je u meni osjećaj besmislenosti.
Od tog sam trenutka i njeno ime počeo doživljavati kao nešto daleko i nejasno, a ne više kao riječ za svakodnevnu upotrebu i što sam više i češće ponavljao tih šest slova spojenih u jednu riječ, to sam bivao svjesniji da je Hasiba za mene zauvijek izgubljena. Pitao sam se često kako je ljubav mogla nestati, kako se moglo desiti da postane toliko očito ravnodušna na moju prisutnost i što sam više postavljao pitanja slutio sam da nikada neću dobiti odgovor koji će zadovoljiti moju luđačku znatiželju. Nisam mogao ni nazrijeti razloge zbog kojih je odbacila moju nježnost i moju bezgraničnu naklonost i kada je konačno obznanila da odlazi, bio sam zatečen njenom odlučnošću i nepokolebljivošću.
Nemiri koji su uslijedili izbacili su na površinu moje svijesti slike za koje sam vjerovao da su zauvijek izgubljene u bunaru prošlosti. Tek kada je otišla shvatio sam koliko je Hasiba bila centar oko kojeg sam gradio vlastiti život i nedugo nakon njenog odlaska obrisi mog pojavnog života počeli su mijenjati konture. Najvidljivije se ta promjena ukazivala u svakodnevnoj rutini, koja je izobličena i narušena, počela da se pomalja kao nesavladiv ponor. Dok bih sjedio sam za trpezarijskim stolom, slijedeći očima trag mirisa koji je kafa ostavljala u prostoriji, nazirao sam mjesta na kojima je bila očita odsutnost njene ruke. Raznobojne begonije zasađene u saksijama na balkonu počele su gubiti boju i životne sokove pretvarajući se u zapuštenu i zakržljalu travu, po slikama i knjigama počela se nakupljati vidljiva prašina, iz kuće su nestali svi zvuci; bat koraka bosonoge žene, melodični zvižduci, odlučno pomjeranje pokućstva.
Očekivao sam da će se javiti kada dozna da sam obolio, mislio sam da će bolest promijeniti njenu odluku i prvih sedmica sam s nestrpljenjem pogledavao prema bolničkim vratima nadajući se da će se iza hodničke graje ukazati njena pojava. Očekivao sam da će sjediti pored mene, da će me držati za ruku, da će me bodriti i tješiti biranim riječima. Zamišljao sam je kako poginje glavu malo ulijevo i kako joj se lice mijenja u blag izraz neskrivenog suosjećanja. Kada sam u potpunosti izgubio snagu i kada je agonija moga stanja došla u fazu da su mi se sva čula pomiješala u osjećaj gađenja prema svijetu, prestao sam okretati glavu u pravcu hodnika.
Od tada, moje su oči prikovane na jedan isječak pejsaža, na nekoliko ozelenjelih grana breze i jedva vidljivu traku Babine rijeke. Kada sam smiren, zamišljam da šetam obodom njenog korita niz Crkvice sav obuzet iščekivanjem da vidim kako se u svom ušću sudara sa ustreptalom Bosnom. U danima kada me obuzmu crne misli gledam umiruće ljude koji me okružuju u bolničkoj sobi, slušam njihove neutješne jauke, pokušavam razdijeliti u njihovim vapajima kletvu od molitve. I tada najjasnije ćutim da je moja ljubav mrtva kao što su mrtva i njihova raspadajuća tijela i tada se pokušavam utješiti mišlju da me je nekada, na početku našeg poznanstva, Hasiba možda i voljela.