Završni razred velike mature te školske 1960/61. godine bio mu je najteži. Travanj, svibanj, lipanj, srpanj kao sve godine školovanja u Gradu. Mjeseci kad je svaki dan putovao po pet kilometara od sela do Grada i nazad, kad su svi ukućani nedjeljom odlazili u crkvu bez njega. Na njih se s istom težinom nastavljao i kolovoz s polovicom rujna na čijem se kraju nadao biti student u Sarajevu.
Razrednik i direktor okupili sve odlikaše u jedan razred i razvezli priču: Vi ste, djeco, naša budućnost, naređeno nam, zapravo, zamoljeni smo da vam podijelimo ove knjižice, one su vaša svetinja, vi ste naša nada. Uskoro ćete na studij, neko u Sarajevo, neko u Zagreb, neko u Beograd, Ljubljanu, Skoplje… Lijepa nam je domovina, vrlo bogata… S knjižicama koje ćete danas dobiti, ma gdje bili, ovdje, u gradu, na selu iz kojeg ste u Grad došli, svugdje će vam biti vrata otvorena. One su vaše ulaznice u život, dok ste s nama, u Gimnaziji, besplatne, kad nas napustite, vjerojatno će vam za njih tražiti i redovnu članarinu…
Njegova majka velika vjernica i trećerednica svetog Franje Asiškog, a on od tog dana s tom knjižicom komunist. Otac veliki vjernik, bivši zatvorenik zagonetnog grijeha, a on komunist. S tom knjižicom, kao i otac, velika zagonetka u obitelji, bomba koja bi svakog trenutka mogla biti otkrivena. Metak koji bi jednoga dana mogao biti i ispaljen u nevino srce nedužne obitelji.
Ako jednog dana bomba eksplodira, ako se sazna tko je njezin vlasnik, bit će sve obezvrijeđeno: Riječ učitelja Đorđa koji je majci u Tramošnici ponavljao i ponavljao da je to njezino dijete izuzetno, s nekoliko darova, da pošto-poto mora nastaviti školovanje u Gradu. Jer je jedinstveno, iznad sve djece u školi od prvoga razreda. Ako se sazna njegovo pravo lice, bit će obezvrijeđena i ona, iako je najviše uložila da joj sin ne ostane seljak, bit će obezvrijeđene i sestre, brat, nevjesta, jer su ga svi na imanju zamjenjivali dok se školovao u Gadu. A koga su to, zapravo, školovali? Luterana, možda i budućeg progonitelja vjernika! Ako se sazna prijevara, devalvirat će i svi njegovi dosadašnji uspjesi u Gimnaziji. Čemu je on u toj školi s crvenom knjižicom učen, što je prihvatio, kakva je to pamet proglasila svojim vlasništvom? Budala.
Sramota, izdaja, ubojica obitelji. Skandal. Brat je na svim misama sa sinovima i suprugom u crkvi, a on komunist. Sestre za njega obavljaju sve, i u kući i u polju, i ljeti i zimi, kad je u Gradu, u Gimnaziji, a on komunist. Kopaju, peru, žanju dok on u Gradu lista svoje knjige, štedi svoje gospodske ruke. Nezamislivo i nestvarno. Izdajnik katoličanstva, možda i najuzornije katoličke obitelji. Drskost bez presedana kojom se pljuje svaki član takve obitelji, izdaja najbližnjih i njihovih običaja. Istina je, izdajnik nije svojom voljom, ni svojim uvjerenjima. Kao odličan gimnazijalac pridružio se nevjernicima silom nečije odluke da se odlikašima podijele te crvene knjižice, jer svi odlikaši moraju biti među članovima partije koja im je donijela mir i slobodu, kraj je svake diskusije o tome. Jer će im s tim knjižicama mnogo brže stići i od prvog dana obećano blagostanje Raja na zemlji, njegovi graditelji su upravo vlasnici tih knjižica, nisu oni nikakvi bezbožnici na zemlji.
Ali, kako preživjeti travanj, svibanj, lipanj, srpanj s punim kolovozom i polovicom rujna? Gdje dotle s crvenom knjižicom čiji sjaj petokrake još nitko od članova obitelji i ne zna? Samo on. Kako s članovima obitelji naprasno prestati odlaziti u crkvu na nedjeljne mise punih pet mjeseci? Kako obitelji objasniti svoje odlaske u Grad baš nedjeljama, u vrijeme glavnih misa?
– Pa, subotom i nedjeljom dijete odlazi u Grad da podučava djecu jeziku, matematici, treba mu džeparac za studij u Sarajevu – pravda ga majka. Nitko njezino pravdanje ne prihvaća bez ronđanja.
– Ma, koje dijete? Što će djetetu džeparac? Ni nama niko ne daje nikakav džeparac. Uopće, što je to džeparac?
– To je nešto kao užina – objašnjavala je majka svojim pobunjenicima.
– Užina? Što će mu užina pored doručka, ručka i večere? Rekao nam je da će sve te obroke imati u stipendiji od općine ili za francuski ili za likovno?
– Nije mala stvar živjeti u Sarajevu i Gradu – pravdala ga je majka. – Razlika je to ko nebo i zemlja – bila je majka i dalje uporna u svojoj obrani sina odlikaša.
Svi na nju grakću. Samo otac šuti, ni riječ da zucne.
Odlikaš se zatvorio u šutnju kao puž u kućicu kad grane sunce. Ako im se na nedjeljnoj misi priključi, netko će ga prijaviti školi da krši partijsku zakletvu. Ako članstvo u partiji otkaže i vrati knjižicu, izbacit će ga iz škole, to nikako ne smije, ni za živu glavu. Ako na misu ne ode, kako će izostanak pravdati svojim kućnim bogomoljcima? Eto, i on je raspet, nije raspet samo Isus Krist. Kako će te svoje nove muke živjeti gotovo pola godine kao luteran skrivajući knjižicu sad ovdje sad ondje. Dok nije sunce počelo da prži skrivao je tu napast ponekad i u njedrima, u vrijeme spavanja pod jastukom, ili u gaćama, kad je sunce posavsku ravnicu nemilice peklo i s ljudskih tijela tjeralo svaku krpicu, morao je to prestati. Na golo tijelo knjižica se nije mogla nalijepiti, bila bi vidljiva za sve ukućane. Do odlaska u Sarajevo, u slobodu, do odvajanja od obitelji i njezinih tradicionalnih nadzora, do bijega od jednoumlja i jednovjerja svaki dan kao vječnost. A njegovo članstvo u partiji važno je i za njegovu općinu, veći su mu izgledi za stipendije ako ga ima, nevažno je samo za njegovu religioznu obitelj…
Ta knjižica je za sve njegove muke glavni krivac. Živi vrag. Gdje god je spremiš, ona je prijetnja i napast. Ako je zašiješ u nogavicu, na primjer, može jednog dana ispasti, nagazit će je neznanac koji vlasnika poznaje, u njoj je njegovo ime i prezime, predat će je njegovim bližnjim… Propast, kako se opravdati pred svojima, kako pred samim sobom. Dok je nije imao, i on je bio vjernik, išao je i u crkvu, sve dok nije krenuo u Grad godinama je bio i ministrant… Ona ga je preobrazila preko noći, povezala s nepoznatim svijetom čije je ime troglavo: bezbožnici, ateisti, luterani. Neke opasne riječi u njegovom mozgu kao trn od vijenca na glavi raspetog Isusa Krista. Gdje god s njima krenuo i u koje god doba s njima krenuo, one su neugodnost. Žuljaju, probadaju, sve rade protiv mira u njegovoj nevinoj duši.
Jednom je s tim riječima, u toj godini, kao s osinjakom, u vrijeme prvog dana patrona sela Gospe od Anđela u kolovozu, kad se u njihovom dvorištu do mile volje sve do gole kosti žderala svinjetina i ispijala rakija, jedva sačuvao svoje nepoznato lice. S pregladnjelim gostima iz Tolise, Pruda, Donje Mahale, Orašja, Domaljevca, Turića, koji su na misu stigli u procesiji noć prije u njegovu župu, koje su od crkve otac i brat doveli u njihovo dvorište odmah nakon molitve, nažderao se i on, masna hrana provrila tek noću. U neko doba zaputio se do čučavca u dvorištu jer je netko u kupatilu već bio na wc šolji… Polusanjiv, tek se na čučavcu sjetio da je njegov crveni vrag ostao pod jastukom, požurio da čim prije provjeri je li još tamo ili ga je netko već otkrio kao vlastitog neprijatelja. Ako jest, taj vrag, taj živi vrag od nekoliko stranica papira, s crvenim koricama i petokrakom na sebi, mogao ga je nekome od ukućana napokon prokazati da među njima živi kao neznanac, kao njihova bomba, kao njihov bodež i metak. Ispred čučavca, na mjesečini, srećom, dočekala ga je majka, skamenio se pred njom.
– Bila u kupatilu, provjerila hrčeš li i ti sa sestrama u sobi kao otac u susjednoj… Mjesečina obasjala i ovo u mojoj ruci, pa požurila u dvorište… Ne znam što je, ali, dok je pod jastukom, mora da je opasno. Skloni ovo, dragi sine, na neko sigurnije mjesto.
Zavezao mu se jezik. Buljio je u svog crvenog vraga u njezinoj desnoj ruci, u tim trenucima činilo mu se da je ona njegova petokraka svoju svjetlost s korica slala izravno nebu, dragome Bogu, zvijezdama koje su na njemu drhtale u strahu da im se ne približi.
– Sreća tvoja da su ti oca rakija i masna hrana čvrsto uspavale, eno ga hrče, hrču ti i sestre, čuju se čak dovde.
– Masna hrana i mene potjerala ovamo… – promucao je.
– I otac me tvoj u posljednje vrijeme propituje što svake nedjelje odlaziš u Grad. Neće s tobom o tome, boji se da su te crveni vragovi uzeli pod svoje, a njihov mu jezik iz vremena zatvora još uvijek zvoni u oba uha. Opominje ga da ne smije o tome nikome u civilu, ni u kući ni izvan nje.
– Znam ja to dobro… Zapravo, slutim…
– Sreća tvoja što svi spavaju kao klade, siti i sretni, i otac i sestre i brat i svi njegovi. Cijela se kuća trese, hrče nakon današnjeg slavlja s gostima u dvorištu. S njima se opustili i mi, i ti s nama. Dragi Bože, valjda su naši jučerašnji gosti već stigli u svoja rodna mjesta…
– Kad u Sarajevo uskoro odem – povjerio se majci – neće me se nitko od njih što sad hrču nagledati ovdje ni u vrijeme ljetnih ferija. Ne znam o ocu sve, ispitat ću, neće ni on o meni znati sve. Neće nitko od njih što sad hrču…
– Ne znam ni ja o tvom ocu sve, ni o tebi, o svim drugim znam. O tebi…opet… davno mi je učitelj Đorđe objasnio da je tvoja sreća samo u knjizi, to je i meni najvažnije…
Bila je nepismena, nije znala ni slova koje su korice njegove crvene knjižice grlile, nije znala ni istinu o njegovim odlascima u Grad nedjeljom, ali je čvrsto vjerovala svim njegovim objašnjenjima. Njegovu laž nije prihvaćala jer je imala veću težinu za njegovu sreću od istine, tako se prema njemu odnosila i kad je u vrijeme ljetnih ferija ostajao u Sarajevu. Bio je korisniji ondje nego njima u zavičaju, jer je i ondje njegova sloboda bila sadržajnija od one koju je imao kad je bio s njima.
Sarajevo ga je prvih dana zbunjivalo mnoštvom svojih sadržaja, nije znao kojemu prvo da se preda, upoznavao ih je postepeno, pomalo i sa strahom. Već na koncu prve godine studija prava ostao je bez svoje crvene knjižice, prekrižen je jer nije plaćao članarinu niti je odlazio na sastanke svoje fakultetske organizacije, želio je punu slobodu u posve novom životu u velikom gradu.
A Sarajevo je te daleke školske 1960./61. za brucoša koji je prvi put u velikom gradu kao raj zemaljski. Puno je dobrih ljudi u njemu. Puno je u njemu i pametnih, razumnih, veselih, smiješnih i tužnih ljudi. Bogatih duhom i kad su siromašnih džepova. Grad s nekoliko crkava, i katoličkih i pravoslavnih, jedna je i protestantska, jedna i židovska, nekoliko džamija, sve sa simboličnim brojem vjernika u njihovim lijepo uređenim molitvenim dvoranama. Sloboda pojedinca iznad svega, najveća svetinja. U njegovom zavičaju od 1888. bila je samo jedna crkva, od 1973. izgrađena je i druga, u njima je gotovo svakodnevno bilo cijelo selo svih uzrasta. Svi su znali ako u njih ne navraćaš, nedjeljom pogotovo.
Zna li njegovo selo što je kazalište, filmska dvorana, hotel, mreža asfaltiranih ulica? Nije ni on znao dok nije stigao u Sarajevo. U njemu su ga dočekale dvije rijeke, Miljacka i Bosna. U njemu su Baščaršija i Bembaša, Ilidža i Vrelo Bosne, Rimski most. Iznad njega je Trebević, u njegovoj blizini su i planine Igman, Bjelašnica i Jahorina. Vodopad Skakavac, spomenik prirode, udaljen je od njegovog centra samo 12 kilometara. A u njegovom centru je nekoliko fakulteta, velika čitaonica i knjižnica Vijećnica, Gazi Husrev-begova biblioteka. Moderna Skenderija, Grbavica, Koševo, Hamam, Marijin Dvor. Dva nogometna igrališta, nekoliko slastičarni, ćevapdžinica, Titova ulica kao šetnica… Kroz sve je to u prvoj godini svog studija prošao, i kao turist i kao istražitelj, na mnogim mjestima je predahnuo i popio kavu. Sa svakim je od spomenutih prostora ostvario vlastiti odnos. Na svim tim mjestima trošio je svoj strah od crvene knjižice koju su mu nametnuli kao odlikašu…
Prije dolaska u ovaj grad znao je samo za njegovo ime, o njegovoj kulturnoj, vjerskoj i etničkoj povijesti znao je tek ponešto. Njegova složenost dosta je brzo usisala i njegov strah od knjižice čiji naslov i sadržaj njegova majka nikada nije saznala. U Sarajevu je konačno bio i slobodan i svoj. I majka je bila osvajač tog dragocjenog blaga, ne samo on.
Komunist
Završni razred velike mature te školske 1960/61. godine bio mu je najteži. Travanj, svibanj, lipanj, srpanj kao sve godine školovanja u Gradu. Mjeseci kad je svaki dan putovao po pet kilometara od sela do Grada i nazad, kad su svi ukućani nedjeljom odlazili u crkvu bez njega. Na njih se s istom težinom nastavljao i kolovoz s polovicom rujna na čijem se kraju nadao biti student u Sarajevu.
Razrednik i direktor okupili sve odlikaše u jedan razred i razvezli priču: Vi ste, djeco, naša budućnost, naređeno nam, zapravo, zamoljeni smo da vam podijelimo ove knjižice, one su vaša svetinja, vi ste naša nada. Uskoro ćete na studij, neko u Sarajevo, neko u Zagreb, neko u Beograd, Ljubljanu, Skoplje… Lijepa nam je domovina, vrlo bogata… S knjižicama koje ćete danas dobiti, ma gdje bili, ovdje, u gradu, na selu iz kojeg ste u Grad došli, svugdje će vam biti vrata otvorena. One su vaše ulaznice u život, dok ste s nama, u Gimnaziji, besplatne, kad nas napustite, vjerojatno će vam za njih tražiti i redovnu članarinu…
Njegova majka velika vjernica i trećerednica svetog Franje Asiškog, a on od tog dana s tom knjižicom komunist. Otac veliki vjernik, bivši zatvorenik zagonetnog grijeha, a on komunist. S tom knjižicom, kao i otac, velika zagonetka u obitelji, bomba koja bi svakog trenutka mogla biti otkrivena. Metak koji bi jednoga dana mogao biti i ispaljen u nevino srce nedužne obitelji.
Ako jednog dana bomba eksplodira, ako se sazna tko je njezin vlasnik, bit će sve obezvrijeđeno: Riječ učitelja Đorđa koji je majci u Tramošnici ponavljao i ponavljao da je to njezino dijete izuzetno, s nekoliko darova, da pošto-poto mora nastaviti školovanje u Gradu. Jer je jedinstveno, iznad sve djece u školi od prvoga razreda. Ako se sazna njegovo pravo lice, bit će obezvrijeđena i ona, iako je najviše uložila da joj sin ne ostane seljak, bit će obezvrijeđene i sestre, brat, nevjesta, jer su ga svi na imanju zamjenjivali dok se školovao u Gadu. A koga su to, zapravo, školovali? Luterana, možda i budućeg progonitelja vjernika! Ako se sazna prijevara, devalvirat će i svi njegovi dosadašnji uspjesi u Gimnaziji. Čemu je on u toj školi s crvenom knjižicom učen, što je prihvatio, kakva je to pamet proglasila svojim vlasništvom? Budala.
Sramota, izdaja, ubojica obitelji. Skandal. Brat je na svim misama sa sinovima i suprugom u crkvi, a on komunist. Sestre za njega obavljaju sve, i u kući i u polju, i ljeti i zimi, kad je u Gradu, u Gimnaziji, a on komunist. Kopaju, peru, žanju dok on u Gradu lista svoje knjige, štedi svoje gospodske ruke. Nezamislivo i nestvarno. Izdajnik katoličanstva, možda i najuzornije katoličke obitelji. Drskost bez presedana kojom se pljuje svaki član takve obitelji, izdaja najbližnjih i njihovih običaja. Istina je, izdajnik nije svojom voljom, ni svojim uvjerenjima. Kao odličan gimnazijalac pridružio se nevjernicima silom nečije odluke da se odlikašima podijele te crvene knjižice, jer svi odlikaši moraju biti među članovima partije koja im je donijela mir i slobodu, kraj je svake diskusije o tome. Jer će im s tim knjižicama mnogo brže stići i od prvog dana obećano blagostanje Raja na zemlji, njegovi graditelji su upravo vlasnici tih knjižica, nisu oni nikakvi bezbožnici na zemlji.
Ali, kako preživjeti travanj, svibanj, lipanj, srpanj s punim kolovozom i polovicom rujna? Gdje dotle s crvenom knjižicom čiji sjaj petokrake još nitko od članova obitelji i ne zna? Samo on. Kako s članovima obitelji naprasno prestati odlaziti u crkvu na nedjeljne mise punih pet mjeseci? Kako obitelji objasniti svoje odlaske u Grad baš nedjeljama, u vrijeme glavnih misa?
– Pa, subotom i nedjeljom dijete odlazi u Grad da podučava djecu jeziku, matematici, treba mu džeparac za studij u Sarajevu – pravda ga majka. Nitko njezino pravdanje ne prihvaća bez ronđanja.
– Ma, koje dijete? Što će djetetu džeparac? Ni nama niko ne daje nikakav džeparac. Uopće, što je to džeparac?
– To je nešto kao užina – objašnjavala je majka svojim pobunjenicima.
– Užina? Što će mu užina pored doručka, ručka i večere? Rekao nam je da će sve te obroke imati u stipendiji od općine ili za francuski ili za likovno?
– Nije mala stvar živjeti u Sarajevu i Gradu – pravdala ga je majka. – Razlika je to ko nebo i zemlja – bila je majka i dalje uporna u svojoj obrani sina odlikaša.
Svi na nju grakću. Samo otac šuti, ni riječ da zucne.
Odlikaš se zatvorio u šutnju kao puž u kućicu kad grane sunce. Ako im se na nedjeljnoj misi priključi, netko će ga prijaviti školi da krši partijsku zakletvu. Ako članstvo u partiji otkaže i vrati knjižicu, izbacit će ga iz škole, to nikako ne smije, ni za živu glavu. Ako na misu ne ode, kako će izostanak pravdati svojim kućnim bogomoljcima? Eto, i on je raspet, nije raspet samo Isus Krist. Kako će te svoje nove muke živjeti gotovo pola godine kao luteran skrivajući knjižicu sad ovdje sad ondje. Dok nije sunce počelo da prži skrivao je tu napast ponekad i u njedrima, u vrijeme spavanja pod jastukom, ili u gaćama, kad je sunce posavsku ravnicu nemilice peklo i s ljudskih tijela tjeralo svaku krpicu, morao je to prestati. Na golo tijelo knjižica se nije mogla nalijepiti, bila bi vidljiva za sve ukućane. Do odlaska u Sarajevo, u slobodu, do odvajanja od obitelji i njezinih tradicionalnih nadzora, do bijega od jednoumlja i jednovjerja svaki dan kao vječnost. A njegovo članstvo u partiji važno je i za njegovu općinu, veći su mu izgledi za stipendije ako ga ima, nevažno je samo za njegovu religioznu obitelj…
Ta knjižica je za sve njegove muke glavni krivac. Živi vrag. Gdje god je spremiš, ona je prijetnja i napast. Ako je zašiješ u nogavicu, na primjer, može jednog dana ispasti, nagazit će je neznanac koji vlasnika poznaje, u njoj je njegovo ime i prezime, predat će je njegovim bližnjim… Propast, kako se opravdati pred svojima, kako pred samim sobom. Dok je nije imao, i on je bio vjernik, išao je i u crkvu, sve dok nije krenuo u Grad godinama je bio i ministrant… Ona ga je preobrazila preko noći, povezala s nepoznatim svijetom čije je ime troglavo: bezbožnici, ateisti, luterani. Neke opasne riječi u njegovom mozgu kao trn od vijenca na glavi raspetog Isusa Krista. Gdje god s njima krenuo i u koje god doba s njima krenuo, one su neugodnost. Žuljaju, probadaju, sve rade protiv mira u njegovoj nevinoj duši.
Jednom je s tim riječima, u toj godini, kao s osinjakom, u vrijeme prvog dana patrona sela Gospe od Anđela u kolovozu, kad se u njihovom dvorištu do mile volje sve do gole kosti žderala svinjetina i ispijala rakija, jedva sačuvao svoje nepoznato lice. S pregladnjelim gostima iz Tolise, Pruda, Donje Mahale, Orašja, Domaljevca, Turića, koji su na misu stigli u procesiji noć prije u njegovu župu, koje su od crkve otac i brat doveli u njihovo dvorište odmah nakon molitve, nažderao se i on, masna hrana provrila tek noću. U neko doba zaputio se do čučavca u dvorištu jer je netko u kupatilu već bio na wc šolji… Polusanjiv, tek se na čučavcu sjetio da je njegov crveni vrag ostao pod jastukom, požurio da čim prije provjeri je li još tamo ili ga je netko već otkrio kao vlastitog neprijatelja. Ako jest, taj vrag, taj živi vrag od nekoliko stranica papira, s crvenim koricama i petokrakom na sebi, mogao ga je nekome od ukućana napokon prokazati da među njima živi kao neznanac, kao njihova bomba, kao njihov bodež i metak. Ispred čučavca, na mjesečini, srećom, dočekala ga je majka, skamenio se pred njom.
– Bila u kupatilu, provjerila hrčeš li i ti sa sestrama u sobi kao otac u susjednoj… Mjesečina obasjala i ovo u mojoj ruci, pa požurila u dvorište… Ne znam što je, ali, dok je pod jastukom, mora da je opasno. Skloni ovo, dragi sine, na neko sigurnije mjesto.
Zavezao mu se jezik. Buljio je u svog crvenog vraga u njezinoj desnoj ruci, u tim trenucima činilo mu se da je ona njegova petokraka svoju svjetlost s korica slala izravno nebu, dragome Bogu, zvijezdama koje su na njemu drhtale u strahu da im se ne približi.
– Sreća tvoja da su ti oca rakija i masna hrana čvrsto uspavale, eno ga hrče, hrču ti i sestre, čuju se čak dovde.
– Masna hrana i mene potjerala ovamo… – promucao je.
– I otac me tvoj u posljednje vrijeme propituje što svake nedjelje odlaziš u Grad. Neće s tobom o tome, boji se da su te crveni vragovi uzeli pod svoje, a njihov mu jezik iz vremena zatvora još uvijek zvoni u oba uha. Opominje ga da ne smije o tome nikome u civilu, ni u kući ni izvan nje.
– Znam ja to dobro… Zapravo, slutim…
– Sreća tvoja što svi spavaju kao klade, siti i sretni, i otac i sestre i brat i svi njegovi. Cijela se kuća trese, hrče nakon današnjeg slavlja s gostima u dvorištu. S njima se opustili i mi, i ti s nama. Dragi Bože, valjda su naši jučerašnji gosti već stigli u svoja rodna mjesta…
– Kad u Sarajevo uskoro odem – povjerio se majci – neće me se nitko od njih što sad hrču nagledati ovdje ni u vrijeme ljetnih ferija. Ne znam o ocu sve, ispitat ću, neće ni on o meni znati sve. Neće nitko od njih što sad hrču…
– Ne znam ni ja o tvom ocu sve, ni o tebi, o svim drugim znam. O tebi…opet… davno mi je učitelj Đorđe objasnio da je tvoja sreća samo u knjizi, to je i meni najvažnije…
Bila je nepismena, nije znala ni slova koje su korice njegove crvene knjižice grlile, nije znala ni istinu o njegovim odlascima u Grad nedjeljom, ali je čvrsto vjerovala svim njegovim objašnjenjima. Njegovu laž nije prihvaćala jer je imala veću težinu za njegovu sreću od istine, tako se prema njemu odnosila i kad je u vrijeme ljetnih ferija ostajao u Sarajevu. Bio je korisniji ondje nego njima u zavičaju, jer je i ondje njegova sloboda bila sadržajnija od one koju je imao kad je bio s njima.
Sarajevo ga je prvih dana zbunjivalo mnoštvom svojih sadržaja, nije znao kojemu prvo da se preda, upoznavao ih je postepeno, pomalo i sa strahom. Već na koncu prve godine studija prava ostao je bez svoje crvene knjižice, prekrižen je jer nije plaćao članarinu niti je odlazio na sastanke svoje fakultetske organizacije, želio je punu slobodu u posve novom životu u velikom gradu.
A Sarajevo je te daleke školske 1960./61. za brucoša koji je prvi put u velikom gradu kao raj zemaljski. Puno je dobrih ljudi u njemu. Puno je u njemu i pametnih, razumnih, veselih, smiješnih i tužnih ljudi. Bogatih duhom i kad su siromašnih džepova. Grad s nekoliko crkava, i katoličkih i pravoslavnih, jedna je i protestantska, jedna i židovska, nekoliko džamija, sve sa simboličnim brojem vjernika u njihovim lijepo uređenim molitvenim dvoranama. Sloboda pojedinca iznad svega, najveća svetinja. U njegovom zavičaju od 1888. bila je samo jedna crkva, od 1973. izgrađena je i druga, u njima je gotovo svakodnevno bilo cijelo selo svih uzrasta. Svi su znali ako u njih ne navraćaš, nedjeljom pogotovo.
Zna li njegovo selo što je kazalište, filmska dvorana, hotel, mreža asfaltiranih ulica? Nije ni on znao dok nije stigao u Sarajevo. U njemu su ga dočekale dvije rijeke, Miljacka i Bosna. U njemu su Baščaršija i Bembaša, Ilidža i Vrelo Bosne, Rimski most. Iznad njega je Trebević, u njegovoj blizini su i planine Igman, Bjelašnica i Jahorina. Vodopad Skakavac, spomenik prirode, udaljen je od njegovog centra samo 12 kilometara. A u njegovom centru je nekoliko fakulteta, velika čitaonica i knjižnica Vijećnica, Gazi Husrev-begova biblioteka. Moderna Skenderija, Grbavica, Koševo, Hamam, Marijin Dvor. Dva nogometna igrališta, nekoliko slastičarni, ćevapdžinica, Titova ulica kao šetnica… Kroz sve je to u prvoj godini svog studija prošao, i kao turist i kao istražitelj, na mnogim mjestima je predahnuo i popio kavu. Sa svakim je od spomenutih prostora ostvario vlastiti odnos. Na svim tim mjestima trošio je svoj strah od crvene knjižice koju su mu nametnuli kao odlikašu…
Prije dolaska u ovaj grad znao je samo za njegovo ime, o njegovoj kulturnoj, vjerskoj i etničkoj povijesti znao je tek ponešto. Njegova složenost dosta je brzo usisala i njegov strah od knjižice čiji naslov i sadržaj njegova majka nikada nije saznala. U Sarajevu je konačno bio i slobodan i svoj. I majka je bila osvajač tog dragocjenog blaga, ne samo on.