U mom dvorištu, kod teretne stanice u Zenici, bilo nas je sedamnaestoro djece iz pet kuća. Sve su to bile radničke obitelji s jednom ili dvije plaće, te s posebnom stranicom u bilježnici trgovca Agana-Age, koji bi uredno zapisivao što se kupovalo tijekom mjeseca na veresiju, a plaćalo se kad se dobije plaća, što bi se danas reklo: na teku.
Plaće su stizale redovito, u Željezari sedamnaestog, u Rudniku dvadesetprvog, u Bolnici desetoga u mjesecu. Ago je bio stari, predratni, trgovac, uvijek s kapom francuzicom na glavi i čokanjem rakije pokraj kase. Ne sjećam se da sam ga vidio kako sjedi, uvijek je bio na nogama, a nas djecu je znao u glavu čiji smo. Kako i ne bi kad su naši očevi redovno kod njega svraćali na meku rakiju, brlju, a majke tražile naše očeve kad bi im ponestalo novaca ili strpljenja da kod kuće čame i čekaju njihov dolazak, jer rođaci dolaze ne sijelo.
Dvorište kao dvorište, bilo je malo i tijesno, jer nas je bilo puno. Srećom, u školu se išlo u dvije smjene.pa smo, uglavnom, subotom i nedjeljom bili najglasniji, najbrojniji i najratoborniji. Odmor od naše vriske i galame bio bi u prvim ljetnim mjesecima kada bismo išli na Janjićku adu ili Bistričak. Nosili smo paradajz, krastavce i paprike, faširane šnicle i obvezatno polovku rakije, Brke. Ja sam imao i loptu gumenjaču, pravu buba-maru.
Dvorište je za suha vremena bilo prašnjavo tako da smo vazda bili prljavi. Dodatni belaj bilo je i to što u stanovima nismo imali vodu niti kanalizaciju, nego je bila zajednička veš-kujna s betoniranim koritom i četiri česme i po jedan WC čučavac na dva stana, pa je pranje i kupanje bilo rijetko i vratolomno.
Rekoh već o jednom WC-u na dva stana, jedino je na našem, koji smo dijelili s bricom Milom, bilo tri kuće. Treća kuća, tj. sobičak u kojemu je živjela M.Š. bio je dozidan na zid stolarske radionice.
Sobičak je bio mali, s niskom vratima i malim prozorom koji bi s padanjem prvoga mraka bio prekriven šarenom dekom koja je sprječavala zavirivanje unutra. Struja je bila dovedena iz stolarske radionice, a kad bi se tamo uključila pila ili blanja, žarulja u sobičku počela bi žmirkati, a onda bi se vani čulo promuklo i glasno, onako prijeteći:
– Gasi, hajvanu!
Kao što sam rekao, u sobičku je živjela M.Š. Tako smo je zvali mi djeca, ali i naši roditelji jer je na svojoj šupi napisala bijelom masnom bojom svoje inicijale preko metar visoke, kako se ne bismo zabunili čija je to šupa. Šupe su bile s desne strane dvorišta, ravno preko puta njezinog sobička.
Pod u sobičku bio je sklepan od dasaka koje su bile prekrivene ručno rađenim ponjavama. Lijevo od vrata stajao je stari tiš šporet na drva i ugljen, koji smo svi krali s vagona koji su iz Rudnika išli na separaciju u Lašvu, i mali električni rešo
Na malom stoliću kraj šporeta stajao je, nekad bijeli, bokal za vodu i ulubljeni lavor nad kojim su se prale ruke i umivalo lice. Iznad lavora visjelo je zrcalo, po rubovima već načeto i oguljeno. Uza zid preko puta vrata bio je stari kredenac. Gornji dio imao je dva stakla koja su se pomjerala lijevo-desno, iza koji su bile složene čaše i čašice, šalice, zdjelice, sve kičeraj i imitacija kristala.
Na kredencu je stajao i radio „TESLA“ koji je u gornjem desnom kutu imao zelenu lampicu, kao znak ima li dovoljno napona. Kada bi lampica bila samo do polovice zelena dolazilo bi do miješanja radio postaja. Pa bi uz ozbiljan glas spikera koji govori važne vijesti iz nesvrstanih zemalja, često išla glazba ili smijeh s nekih drugih programa.
U desnom kutu, bliže prozorčiću bio je krevet a uz njega mali stolić i dvije fotelje. Na stoliću stajala je uvijek spremna duga muštikla, „DRAVA“ bez filtera i vječito prljava pepeljara.
Na krevetu bi sjedila M.Š. prekriženih nogu sebi u krilu. Imala je bistre, zelene oči, koje su se stalno radoznalo igrale i ocjenjivale sve i svakoga. Usta su joj bila namazana jarko crvenim ružom, čiji trag bi se teško prao i brisao sa čašica i fildžana.
Nokti su joj bili lakirani onom istom nijansom boje kao i ruž, ali malo, izdajničko, crnilo ispod nokata nije se dalo sakriti.
Smijala se uvijek glasno, ponekad i preglasno, promuklo. Rijetko smo je viđali da izlazi, ali je ona zato znala sve o nama, našim obiteljima. To je bilo zato što su naše majke, krišom bez znanja naših očeva išle kod M.Š. na gatanje u karte i gledanje u fildžane, a očevi su, opet, bez znanja majki, išli na rakiju, cigaretu itd…. M.Š. je jednoga dana, iznenada, na čudan način, nikada zaboravljen, ušla u moj dječački život. Igrali smo nogomet u dvorištu, „na male“. Od kanti za smeće napravili smo golove, a lopta nam je bila namjerno probušena kako bi manje skakala. Ne videći od silne prašine, nerijetko smo umjesto lopte pogađali tuđe noge što bi dovodilo do spominjanja uže i šire obitelji u negativnom kontekstu, propraćeno i psovkama kojih ne manjka u jezicima naših naroda i narodnosti.
U jednoj prigodi lopta se odbila od kante, tj. stative i kao da ima oči uletjela kroz otvorena vrata u sobičak u kojemu je živjela M.Š.
Kako sam bio najbliži, potrčao sam za njom, jednom rukom pokucao na dovratak, a pogledom sam već tražio loptu po sobičku. U trenu dok su mi se još oči privikavale na polutamu, ugledao sam M.Š. kako sjedi na krevetu, nogu, kao i obično, prekriženih i pućka dimove iz svoje duge muštikle. Sljedećeg trena brzo je podigla suknju, a ja sam u međunožju ugledao nešto crno. Već su mi se oči privikle na polutamu sobička, tako da mi se svaki detalj urezao duboko u sjećanje i mali mozak, kao i ono što je rekla tada, svojim umornim, promuklo teškim glasom:
– Štas’ zino! Pod stolom je, jebla te ona! – pokazujući na loptu nemarno je i polako spustila suknju s izrazom dosade i razočarenja što u sobičak ne utrča netko stariji.
Zgrabio sam loptu, brže-bolje istrčao u dvorište i ostatak igre odigrao zbunjen i uplašen, kao u bunilu.
Predvečer, kad je otac došao kući, ja sam ga čekao prekriven do grla, a on je smrdeći na rakiju i suho meso, samo upitao:
– Stara, jel’ sve u redu i na broju?
Ja sam ga tada jedini mogao nešto upitati jer sam bio najmlađi i njegov mezimac. Polako sam mu ispričao što m se tog popodneva desilo i pitao ga što sam ono vidio kod M.Š. između nogu. On je slušao, onako na pola uha, žaleći što se on nije našao tamo umjesto mene. Zbog umora, omamljenosti rakijom i skorodolazećeg sna, misleći kako bi me umirio, bez suvišnih pojašnjavanja, on mi u pola glasa reče:
– To je, bolan, bio ben, madež, pulja!
Pretpostavio je kako ću ovo pulja najlakše razumjeti jer sam i sam na desnoj nozi imao veliki ben, koji sam kao sasvim mali zvao pulja, jer nisam znao izgovoriti riječ prljavo.
Zahvaljujući mom ocu, svojoj dječačkoj naivi i M.Š. dugo vremena sam vjerovao u to da sve žene između nogu nose veliki ben. To je trajalo sve do četvrtog osnovne kada je jedan moj drugar na satu tjelesnog odgoja izvadio novine „ČIK“ koje je ukrao od neopreznih roditelja. Objašnjavao nam je, kao veliki znalac glupanima, što je što na ženskom tijelu.
Tada sam bio još zbunjeniji nego onda, kada sam, onako iznenada vidio međunožje kod M.Š.
Bilo me je sram priznati drugovima svoju dugogodišnju zabludu i neznanje, ali sam ujedno bio ljut i na oca što mi nikada kasnije nije niti probao objasniti što sam to uistinu vidio.
Odavno sam se već odselio iz starog dvorišta. M.Š kao i svoje stare susjede gotovo i ne viđam, i bio sam skoro izbrisao iz memorije taj događaj iz djetinjstva, kada sam jednoga dana, lijepog proljetnog, u šetnji Kamberovića poljem u Zenici, s mojom suprugom, sinom i kćerkom, slučajno susreo M.Š.
Ja sam nju prepoznao u trenu, a ona mene po sličnosti s mojim, tada već pokojnim, ocem.
– Pljunuti Zvonko! Ko da ti je on ćaća, jebo sliku svoju! Oklen ti žena, balo mali? Vidi koliko si, a ovo su ti žena i djeca? Uh, što se ostarilo, a znam te kad si jezikom sline svoje lizo! Slušal’ on mlada, djeco, sluša li vas ćaća, ako ne sluša još ga ja mogu i smijem opaliti po guzici! Djeca su ti lijepa, na ćaću, jel’ de mlada, ti valjda znaš ko im je ćaća! – gurkala je zavjerenički moju ženu laktom i rafalno pitala sve o meni i mojima.
Ni ja ni žena nismo stigli reći ni pola rečenice, a ona je već bila na petoj.
Ionako je sve znala.
Kada je htjela poći, uzela je mene pod ruku, odvela me malko u stranu, namignula mi, lopovski, i upitala:
– Hoš’ opet da vidiš ben? – nasmijala se opet kao nekada, prije nekih dvadeset godina, iskreno i promuklo.
Otišla je mahnuvši mojoj ženi i djeci, a meni se smijući, iz naših života onako kako je i ušla, iznenada.
Nakon nekih pola godine umrla je, kako sam čuo, onako kako se i smijala, promuklo i iskreno.
Ja sam, gledajući je kako odlazi, stajao savladan, spuštenih ruku kao bokser u ringu kad primi više točnih direkta u glavu.
Nisam vidio ni suprugu, ni djecu, ni rijeku Bosnu. Vidio sam samo sobičak, dvorište, pokojnog oca i podignutu suknju. Zamišljao sam kako su se moj otac i M.Š. slatko smijali skupa dok joj je on govorio o meni i mom iskustvu i neka me svašta ne uči jer je još rano.
A je li moj otac provjeravao je li ono doista bio ben, ta tajna je otišla s njima.
M.Š.
U mom dvorištu, kod teretne stanice u Zenici, bilo nas je sedamnaestoro djece iz pet kuća. Sve su to bile radničke obitelji s jednom ili dvije plaće, te s posebnom stranicom u bilježnici trgovca Agana-Age, koji bi uredno zapisivao što se kupovalo tijekom mjeseca na veresiju, a plaćalo se kad se dobije plaća, što bi se danas reklo: na teku.
Plaće su stizale redovito, u Željezari sedamnaestog, u Rudniku dvadesetprvog, u Bolnici desetoga u mjesecu. Ago je bio stari, predratni, trgovac, uvijek s kapom francuzicom na glavi i čokanjem rakije pokraj kase. Ne sjećam se da sam ga vidio kako sjedi, uvijek je bio na nogama, a nas djecu je znao u glavu čiji smo. Kako i ne bi kad su naši očevi redovno kod njega svraćali na meku rakiju, brlju, a majke tražile naše očeve kad bi im ponestalo novaca ili strpljenja da kod kuće čame i čekaju njihov dolazak, jer rođaci dolaze ne sijelo.
Dvorište kao dvorište, bilo je malo i tijesno, jer nas je bilo puno. Srećom, u školu se išlo u dvije smjene.pa smo, uglavnom, subotom i nedjeljom bili najglasniji, najbrojniji i najratoborniji. Odmor od naše vriske i galame bio bi u prvim ljetnim mjesecima kada bismo išli na Janjićku adu ili Bistričak. Nosili smo paradajz, krastavce i paprike, faširane šnicle i obvezatno polovku rakije, Brke. Ja sam imao i loptu gumenjaču, pravu buba-maru.
Dvorište je za suha vremena bilo prašnjavo tako da smo vazda bili prljavi. Dodatni belaj bilo je i to što u stanovima nismo imali vodu niti kanalizaciju, nego je bila zajednička veš-kujna s betoniranim koritom i četiri česme i po jedan WC čučavac na dva stana, pa je pranje i kupanje bilo rijetko i vratolomno.
Rekoh već o jednom WC-u na dva stana, jedino je na našem, koji smo dijelili s bricom Milom, bilo tri kuće. Treća kuća, tj. sobičak u kojemu je živjela M.Š. bio je dozidan na zid stolarske radionice.
Sobičak je bio mali, s niskom vratima i malim prozorom koji bi s padanjem prvoga mraka bio prekriven šarenom dekom koja je sprječavala zavirivanje unutra. Struja je bila dovedena iz stolarske radionice, a kad bi se tamo uključila pila ili blanja, žarulja u sobičku počela bi žmirkati, a onda bi se vani čulo promuklo i glasno, onako prijeteći:
– Gasi, hajvanu!
Kao što sam rekao, u sobičku je živjela M.Š. Tako smo je zvali mi djeca, ali i naši roditelji jer je na svojoj šupi napisala bijelom masnom bojom svoje inicijale preko metar visoke, kako se ne bismo zabunili čija je to šupa. Šupe su bile s desne strane dvorišta, ravno preko puta njezinog sobička.
Pod u sobičku bio je sklepan od dasaka koje su bile prekrivene ručno rađenim ponjavama. Lijevo od vrata stajao je stari tiš šporet na drva i ugljen, koji smo svi krali s vagona koji su iz Rudnika išli na separaciju u Lašvu, i mali električni rešo
Na malom stoliću kraj šporeta stajao je, nekad bijeli, bokal za vodu i ulubljeni lavor nad kojim su se prale ruke i umivalo lice. Iznad lavora visjelo je zrcalo, po rubovima već načeto i oguljeno. Uza zid preko puta vrata bio je stari kredenac. Gornji dio imao je dva stakla koja su se pomjerala lijevo-desno, iza koji su bile složene čaše i čašice, šalice, zdjelice, sve kičeraj i imitacija kristala.
Na kredencu je stajao i radio „TESLA“ koji je u gornjem desnom kutu imao zelenu lampicu, kao znak ima li dovoljno napona. Kada bi lampica bila samo do polovice zelena dolazilo bi do miješanja radio postaja. Pa bi uz ozbiljan glas spikera koji govori važne vijesti iz nesvrstanih zemalja, često išla glazba ili smijeh s nekih drugih programa.
U desnom kutu, bliže prozorčiću bio je krevet a uz njega mali stolić i dvije fotelje. Na stoliću stajala je uvijek spremna duga muštikla, „DRAVA“ bez filtera i vječito prljava pepeljara.
Na krevetu bi sjedila M.Š. prekriženih nogu sebi u krilu. Imala je bistre, zelene oči, koje su se stalno radoznalo igrale i ocjenjivale sve i svakoga. Usta su joj bila namazana jarko crvenim ružom, čiji trag bi se teško prao i brisao sa čašica i fildžana.
Nokti su joj bili lakirani onom istom nijansom boje kao i ruž, ali malo, izdajničko, crnilo ispod nokata nije se dalo sakriti.
Smijala se uvijek glasno, ponekad i preglasno, promuklo. Rijetko smo je viđali da izlazi, ali je ona zato znala sve o nama, našim obiteljima. To je bilo zato što su naše majke, krišom bez znanja naših očeva išle kod M.Š. na gatanje u karte i gledanje u fildžane, a očevi su, opet, bez znanja majki, išli na rakiju, cigaretu itd….
M.Š. je jednoga dana, iznenada, na čudan način, nikada zaboravljen, ušla u moj dječački život.
Igrali smo nogomet u dvorištu, „na male“. Od kanti za smeće napravili smo golove, a lopta nam je bila namjerno probušena kako bi manje skakala. Ne videći od silne prašine, nerijetko smo umjesto lopte pogađali tuđe noge što bi dovodilo do spominjanja uže i šire obitelji u negativnom kontekstu, propraćeno i psovkama kojih ne manjka u jezicima naših naroda i narodnosti.
U jednoj prigodi lopta se odbila od kante, tj. stative i kao da ima oči uletjela kroz otvorena vrata u sobičak u kojemu je živjela M.Š.
Kako sam bio najbliži, potrčao sam za njom, jednom rukom pokucao na dovratak, a pogledom sam već tražio loptu po sobičku. U trenu dok su mi se još oči privikavale na polutamu, ugledao sam M.Š. kako sjedi na krevetu, nogu, kao i obično, prekriženih i pućka dimove iz svoje duge muštikle. Sljedećeg trena brzo je podigla suknju, a ja sam u međunožju ugledao nešto crno. Već su mi se oči privikle na polutamu sobička, tako da mi se svaki detalj urezao duboko u sjećanje i mali mozak, kao i ono što je rekla tada, svojim umornim, promuklo teškim glasom:
– Štas’ zino! Pod stolom je, jebla te ona! – pokazujući na loptu nemarno je i polako spustila suknju s izrazom dosade i razočarenja što u sobičak ne utrča netko stariji.
Zgrabio sam loptu, brže-bolje istrčao u dvorište i ostatak igre odigrao zbunjen i uplašen, kao u bunilu.
Predvečer, kad je otac došao kući, ja sam ga čekao prekriven do grla, a on je smrdeći na rakiju i suho meso, samo upitao:
– Stara, jel’ sve u redu i na broju?
Ja sam ga tada jedini mogao nešto upitati jer sam bio najmlađi i njegov mezimac. Polako sam mu ispričao što m se tog popodneva desilo i pitao ga što sam ono vidio kod M.Š. između nogu. On je slušao, onako na pola uha, žaleći što se on nije našao tamo umjesto mene. Zbog umora, omamljenosti rakijom i skorodolazećeg sna, misleći kako bi me umirio, bez suvišnih pojašnjavanja, on mi u pola glasa reče:
– To je, bolan, bio ben, madež, pulja!
Pretpostavio je kako ću ovo pulja najlakše razumjeti jer sam i sam na desnoj nozi imao veliki ben, koji sam kao sasvim mali zvao pulja, jer nisam znao izgovoriti riječ prljavo.
Zahvaljujući mom ocu, svojoj dječačkoj naivi i M.Š. dugo vremena sam vjerovao u to da sve žene između nogu nose veliki ben. To je trajalo sve do četvrtog osnovne kada je jedan moj drugar na satu tjelesnog odgoja izvadio novine „ČIK“ koje je ukrao od neopreznih roditelja. Objašnjavao nam je, kao veliki znalac glupanima, što je što na ženskom tijelu.
Tada sam bio još zbunjeniji nego onda, kada sam, onako iznenada vidio međunožje kod M.Š.
Bilo me je sram priznati drugovima svoju dugogodišnju zabludu i neznanje, ali sam ujedno bio ljut i na oca što mi nikada kasnije nije niti probao objasniti što sam to uistinu vidio.
Odavno sam se već odselio iz starog dvorišta. M.Š kao i svoje stare susjede gotovo i ne viđam, i bio sam skoro izbrisao iz memorije taj događaj iz djetinjstva, kada sam jednoga dana, lijepog proljetnog, u šetnji Kamberovića poljem u Zenici, s mojom suprugom, sinom i kćerkom, slučajno susreo M.Š.
Ja sam nju prepoznao u trenu, a ona mene po sličnosti s mojim, tada već pokojnim, ocem.
– Pljunuti Zvonko! Ko da ti je on ćaća, jebo sliku svoju! Oklen ti žena, balo mali? Vidi koliko si, a ovo su ti žena i djeca? Uh, što se ostarilo, a znam te kad si jezikom sline svoje lizo! Slušal’ on mlada, djeco, sluša li vas ćaća, ako ne sluša još ga ja mogu i smijem opaliti po guzici! Djeca su ti lijepa, na ćaću, jel’ de mlada, ti valjda znaš ko im je ćaća! – gurkala je zavjerenički moju ženu laktom i rafalno pitala sve o meni i mojima.
Ni ja ni žena nismo stigli reći ni pola rečenice, a ona je već bila na petoj.
Ionako je sve znala.
Kada je htjela poći, uzela je mene pod ruku, odvela me malko u stranu, namignula mi, lopovski, i upitala:
– Hoš’ opet da vidiš ben? – nasmijala se opet kao nekada, prije nekih dvadeset godina, iskreno i promuklo.
Otišla je mahnuvši mojoj ženi i djeci, a meni se smijući, iz naših života onako kako je i ušla, iznenada.
Nakon nekih pola godine umrla je, kako sam čuo, onako kako se i smijala, promuklo i iskreno.
Ja sam, gledajući je kako odlazi, stajao savladan, spuštenih ruku kao bokser u ringu kad primi više točnih direkta u glavu.
Nisam vidio ni suprugu, ni djecu, ni rijeku Bosnu. Vidio sam samo sobičak, dvorište, pokojnog oca i podignutu suknju. Zamišljao sam kako su se moj otac i M.Š. slatko smijali skupa dok joj je on govorio o meni i mom iskustvu i neka me svašta ne uči jer je još rano.
A je li moj otac provjeravao je li ono doista bio ben, ta tajna je otišla s njima.