Luka L., čovjek u poodmaklim godinama, skroman radnik u tvornici odjeće, našao se nekim povodom u knjižnici, gdje mu je u ruke dospjela raskošno opremljena knjiga o povijesti Evrope u XX stoljeću. U njoj je ugledao fotografiju čovjeka čijom je otmjenošću i elegancijom ostao zadivljen. “Sir Anthony Eden”, pisalo je ispod slike. Luka L. dugo ju je gledao. “Ja nikad ne mogu biti ovakav”, pomislio je, “ali zato mogu imati to prekrasno odijelo, baš ovakvo, isto istijato, odijelo gospodina Edena!”
Odijelo sa fotografije, jamačno od luksuznog štofa na kojemu su se diskretno smjenjivale crne i tamnosive pruge, pristajalo je kao saliveno svom vlasniku koji je taj sklad postizao i muževnom ljepotom svog lica i visokom vitkom figurom. “Meni zacijelo neće tako pristajati”, zaključio je Luka L., “ali ja ga zato neću nositi za života! Neka to bude moje odijelo za ukop, da se s njim dostojno i dostojanstveno oprostim od ovog svijeta i pojavim na onom drugom.” On je vjerovao da poslije smrti stižemo na onaj svijet, i to u svom najboljem mogućem izdanju. Zato se smjesta dao u potragu za štofom kakav je vidio na fotografiji i za najboljim krojačem u velikom gradu u kojemu je živio. Ubrzo je imao željeno odijelo, pa je s osjećajem da je namirio važan životni dug mogao spokojnije čekati suđeni dan. Dočekavši mirovinu, odlučio je provesti ostatak života u miru i tišini svog rodnog sela, na čijem je groblju imao i lijepu obiteljsku grobnicu. U nju će, mislio je, kad kucne čas, sasvim prikladno odjeven leći na vječni počinak.
Prolazile su godine, smrt nije dolazila, a Luka L. se uporno borio s moljcima kako bi očuvao svoju raskošnu odjeću za ukop, koju je i dalje nazivao “odijelom gospodina Edena”.
Tako je dočekao i devedeseti rođendan, a malo zatim izbio je rat, u njegovo selo prodrli su dušmani, palili kuće, poubijali sve što su mogli, pa je tako i Luku L. stigao kraj o kakvom nije ni sanjao. Usudio se reći krvnicima što misli o njima, pa su ga zato tukli do smrti, raskidali mu siromašnu odjeću koju je svakodnevno imao na sebi, i bacili ga, skoro golog, u jamu koju je prethodno s drugim žrtvama morao iskopati.
A jedan od njegovih ubojica, prije nego što će zapaliti starčevu kuću, našao je u jednoj škrinji brižljivo složeno prelijepo odijelo, uzeo ga i dobro ga zagledao. “Zar je onom seljačini trebalo nešto ovakvo!” pomislio je. “A za mene, eto krasnog ratnog plijena!” Ustanovivši da mu odijelo odgovara kao da je krojeno po njegovoj mjeri, odnio ga je.
Nekoliko mjeseci kasnije ubijen je u jednom uličnom oružanom obračunu. Pokopan je u najboljem odijelu koje su našli u njegovoj garderobi, u skupoj i otmjenoj odjeći koja je bila – ali to nitko nije znao – odijelo gospodina Edena.
Odijelo gospodina Edena
Luka L., čovjek u poodmaklim godinama, skroma
n radnik u tvornici odjeće, našao se nekim povodom u knjižnici, gdje mu je u ruke dospjela raskošno opremljena knjiga o povijesti Evrope u XX stoljeću. U njoj je ugledao fotografiju čovjeka čijom je otmjenošću i elegancijom ostao zadivljen. “Sir Anthony Eden”, pisalo je ispod slike. Luka L. dugo ju je gledao. “Ja nikad ne mogu biti ovakav”, pomislio je, “ali zato mogu imati to prekrasno odijelo, baš ovakvo, isto istijato, odijelo gospodina Edena!”
Odijelo sa fotografije, jamačno od luksuznog štofa na kojemu su se diskretno smjenjivale crne i tamnosive pruge, pristajalo je kao saliveno svom vlasniku koji je taj sklad postizao i muževnom ljepotom svog lica i visokom vitkom figurom. “Meni zacijelo neće tako pristajati”, zaključio je Luka L., “ali ja ga zato neću nositi za života! Neka to bude moje odijelo za ukop, da se s njim dostojno i dostojanstveno oprostim od ovog svijeta i pojavim na onom drugom.” On je vjerovao da poslije smrti stižemo na onaj svijet, i to u svom najboljem mogućem izdanju. Zato se smjesta dao u potragu za štofom kakav je vidio na fotografiji i za najboljim krojačem u velikom gradu u kojemu je živio. Ubrzo je imao željeno odijelo, pa je s osjećajem da je namirio važan životni dug mogao spokojnije čekati suđeni dan. Dočekavši mirovinu, odlučio je provesti ostatak života u miru i tišini svog rodnog sela, na čijem je groblju imao i lijepu obiteljsku grobnicu. U nju će, mislio je, kad kucne čas, sasvim prikladno odjeven leći na vječni počinak.
Prolazile su godine, smrt nije dolazila, a Luka L. se uporno borio s moljcima kako bi očuvao svoju raskošnu odjeću za ukop, koju je i dalje nazivao “odijelom gospodina Edena”.
Tako je dočekao i devedeseti rođendan, a malo zatim izbio je rat, u njegovo selo prodrli su dušmani, palili kuće, poubijali sve što su mogli, pa je tako i Luku L. stigao kraj o kakvom nije ni sanjao. Usudio se reći krvnicima što misli o njima, pa su ga zato tukli do smrti, raskidali mu siromašnu odjeću koju je svakodnevno imao na sebi, i bacili ga, skoro golog, u jamu koju je prethodno s drugim žrtvama morao iskopati.
A jedan od njegovih ubojica, prije nego što će zapaliti starčevu kuću, našao je u jednoj škrinji brižljivo složeno prelijepo odijelo, uzeo ga i dobro ga zagledao. “Zar je onom seljačini trebalo nešto ovakvo!” pomislio je. “A za mene, eto krasnog ratnog plijena!” Ustanovivši da mu odijelo odgovara kao da je krojeno po njegovoj mjeri, odnio ga je.
Nekoliko mjeseci kasnije ubijen je u jednom uličnom oružanom obračunu. Pokopan je u najboljem odijelu koje su našli u njegovoj garderobi, u skupoj i otmjenoj odjeći koja je bila – ali to nitko nije znao – odijelo gospodina Edena.