Hotel na obali Rajne. Dvorana za doručak gleda na rijeku, i na kej niz koji u rano jutro džogiraju stariji muškarci. Trenirke su im obične, jeftine. Netko mi je jučer rekao da Švicarci ne vole pokazivati svoje bogatstvo.
Za doručkom, obitelj s tri mala sina. Dječaci govore nerazumljivim stranim jezikom. Nemušto tepaju.
Kasno popodne, razgovor o sjećanju i zaboravu na Balkanu. Prostor bivše kasarne. Kasarnska konjušnica. Iznad glava široke cijevi, obložene srebrnom folijom. Čokoladnim staniolom. Niz cijevi teku odvodne vode s kata. Odjednom se, u pravilnim razmacima, začuje vodeni šum, klokot kratak i pravilan, kao da netko diže i spušta branu na potoku. Švicarac primjećuje našu zbunjenost, kaže: iznad nas je džamija! Ljudi uzimaju abdest.
Volio bih da mogu objasniti svoj užas od ovakvih putovanja. Grešniku koji boravi u paklu omoguće da za vikende ide u raj. Taman se navikne na uslove vječnoga ognja, vonj sumpora i muku živu, a oni ga pošalju gore. Njemu je raj strašniji od dugog navikavanja na pakao. Hrvatska, Zagreb je u odnosu na Švicarsku pakao. Barem za nekoga tko nije Hrvat katolik.
*
istoga dana, Zürich
Hotelski restoran. Poluprazan. Žurni konobari, šefica sale, dva-tri stola s gostima. Konobari izdaju kratke naredbe na iskvarenom njemačkom. Šefica zvuči ljutito. Gosti ne progovaraju, pognuti nad tanjurima, vilicama i noževima zveckaju po skupom porculanu. Ne gledaju oko sebe. Samo zveckanje od kojeg se ježi koža, glava se uvlači u ramena. Ovo ja ne razumijem. Htio bih što prije pobjeći. Čekam filmsku redateljicu. Razgovarat ćemo o našim zavičajima.
*
dne 19. novembra, Zürich
Pisac se vraća u zemlju u kojoj je proveden državni udar. Aerodromi u Helsinkiju i Frankfurtu. Bio je u Finskoj na književnom predstavljanju. Domaćini ga odgovaraju, neka se ne vraća, opasno je. Ali ga ne pozivaju k sebi, da ostane. On kaže da mu je žena tamo. Telefonske veze su prekinute.
U hotelskoj sobi u Baselu kraj uzglavlja umjesto Biblije leži Stepski vuk Hermana Hessea. Suhrkampovo izdanje, specijalno za hotele.
*
dne 20. novembra, Bern
Na Internetu: ustaša Šimunić pozivom na klanje pozdravlja maksimirski stadion. A stadion mu uglas odgovara: Spremni! Strašna doba kad stadioni progovore, a ljudi se posakrivaju.
*
vlak Bern-Basel
Na zagrebačkom aerodromu štrajk. Ne znam kako ću se vratiti i kamo ću se vratiti. Na telefone se nitko ne javlja.
*
istoga dana, Basel
U vrijeme dok sam još svakoga septembra išao u Tuzlu dogodilo mi se da sam u najdužoj gradskoj ulici umalo zgazio čovjeka. Zaljuljao se i pao na kolovoz. Vidio sam ga u retrovizoru kako lamata rukama po zraku, a zatim leži i grči se, kao da ima napad epilepsije. Da mu se to dogodilo pola sekunde ranije završio bi mi pod kotačima, i moj bi život danas izgledao drukčije.
*
dne 21. novembra, Basel
Ponovo uz prozor iza kojega Rajna teče. Treba pamtiti kao što se gramatika pamti, da se tog dana sjedilo uz prozor iza kojega Rajna teče, i da je padala sitna kiša, a ljudi su prolazili na biciklima, kao da su Kinezi i kao da su siromašni.
Sjedokosa žena za susjednim stolom za doručak jede živu mrkvu. Čita knjigu i djeluje zadovoljno.
*
Bahnhoff SBB Basel
Donedavno se usmeni prevoditelj ponegdje još nazivao i-tumač. Ne znam kad je riječi nestalo, i zašto.
Basel-Zürich-Bern, pa opet Basel. Jedan za drugim, gradovi su se kitili božićnim ukrasima. Radnici u narančastom, na kamionskim dizalicama i skelama, s plastičnim lampionima u rukama, svjetlucavim trakama i džinovskim plastičnim pahuljicama, visoko gore nad asfaltom, molili su se svojim arabljanskim i indijskim bogovima da ne padnu s tih visina na asfalt.
Peti dan po švicarskim kolodvorima pijem espresso i mineralnu (with gas), i čekam da mi prođe vrijeme između dolaska i odlaska. Kava je uvijek slaba i gorkasta, kao da pijem šporku vodu iz industrijskog odvoda, godine 1966, kad sam se rodio, a ovdje su dolazili prvi gastarbajteri s Balkana. Njihovi unuci danas ne znaju ovaj jezik. I ovaj espresso piju kao svoj. Ne podsjeća ih na 1966, niti na mene, zaraslog bradatog stranca, Turčina možda, Sirijca koji sjedi u uglu, i čeka. Nešto zapisuje, a u svojoj velikoj ružnoj torbi možda nosi bombu.
Nužnik na željezničkom kolodvoru u Baselu. Ulaznica 2 franka. Mjesto mirisno kao carigradski, sultanov hamam. Podovi čisti, zahodske školjke, kvake od inoksa. Umivaonici od mramora, sapuni s mirisima bugarskih ruža i francuske lavande. Bogatstvo i sloboda vidljivi su, i mogu se izmjeriti po zahodima, na željezničkim kolodvorima. Samo treba imati 2 franka po pišanju, i život u švicarskom javnom zahodu dostojanstveniji je nego u Hrvatskoj, bilo gdje u toj zemlji.
*
u vlaku za aerodrom
Žuti poštanski autobusi sa znakom PTT-a po sredini. Bilo ih je u djetinjstvu, prije četrdesetak godina. Sinoć, za večerom poslije književne večeri netko je spomenuo da postoje autobusi koji voze do svakoga alpskog zaselka, do posljednje kuće, u najudaljeniju planinsku zabit. Takozvani poštanski autobusi, rekao je.
Nonin izraz: biti na berajt. Sjetio sam se dok sam slušao kako razgovaraju.
*
Zürich, aerodrom
Starbucks Caffee, muzika koja bi trebala pomoći onima koji se plaše letenja. Loš espresso, San Pellegrino mineralna, sa zvijezdom petokrakom na naljepnici.
Selo pokraj puta. Jedno od onih mjesta koja nemaju ni trg, ni crkvu, nego benzinsku pumpu.
Film o dječaku kojeg su nasmrt pretukli vršnjaci, jer je imao predugu kosu. Redatelj je snimao mjesecima, razgovarao s roditeljima, dječakovim prijateljima, običnim građanima, stručnjacima za slučajeve dječaka koje su vršnjaci nasmrt pretukli. Mnogo slika, priče, tugovanja, i scena kada majka, prebirući po dječakovim stvarima, nalazi dva njegova zuba. Uspomena na posjetu stomatologu. Drži ih nježno na dlanu, smiješi se, kao da to nisu dijelovi njegova skeleta.
U Baselu, lijepa kosooka žena, naizgled Tatarka, Tadžikinja, ulazi u tramvaj s troje djece. Najmlađe u kolicima, starije drži majku za rukav, a treći, sin, nema više od četiri godine, šeta tramvajem. Ona ne gleda za njim. Zna da će se vratiti. Ovo je zemlja u kojoj ne kradu djecu. Nego stoji zamišljena, uživa u pogledima tramvaja, muškaraca i žena, koji uživaju u njenoj udaljenoj ljepoti.
Švicarski dnevnik
dne 18. novembra, Basel
Hotel na obali Rajne. Dvorana za doručak gleda na rijeku, i na kej niz koji u rano jutro džogiraju stariji muškarci. Trenirke su im obične, jeftine. Netko mi je jučer rekao da Švicarci ne vole pokazivati svoje bogatstvo.
Za doručkom, obitelj s tri mala sina. Dječaci govore nerazumljivim stranim jezikom. Nemušto tepaju.
Kasno popodne, razgovor o sjećanju i zaboravu na Balkanu. Prostor bivše kasarne. Kasarnska konjušnica. Iznad glava široke cijevi, obložene srebrnom folijom. Čokoladnim staniolom. Niz cijevi teku odvodne vode s kata. Odjednom se, u pravilnim razmacima, začuje vodeni šum, klokot kratak i pravilan, kao da netko diže i spušta branu na potoku. Švicarac primjećuje našu zbunjenost, kaže: iznad nas je džamija! Ljudi uzimaju abdest.
Volio bih da mogu objasniti svoj užas od ovakvih putovanja. Grešniku koji boravi u paklu omoguće da za vikende ide u raj. Taman se navikne na uslove vječnoga ognja, vonj sumpora i muku živu, a oni ga pošalju gore. Njemu je raj strašniji od dugog navikavanja na pakao. Hrvatska, Zagreb je u odnosu na Švicarsku pakao. Barem za nekoga tko nije Hrvat katolik.
*
istoga dana, Zürich
Hotelski restoran. Poluprazan. Žurni konobari, šefica sale, dva-tri stola s gostima. Konobari izdaju kratke naredbe na iskvarenom njemačkom. Šefica zvuči ljutito. Gosti ne progovaraju, pognuti nad tanjurima, vilicama i noževima zveckaju po skupom porculanu. Ne gledaju oko sebe. Samo zveckanje od kojeg se ježi koža, glava se uvlači u ramena. Ovo ja ne razumijem. Htio bih što prije pobjeći. Čekam filmsku redateljicu. Razgovarat ćemo o našim zavičajima.
*
dne 19. novembra, Zürich
Pisac se vraća u zemlju u kojoj je proveden državni udar. Aerodromi u Helsinkiju i Frankfurtu. Bio je u Finskoj na književnom predstavljanju. Domaćini ga odgovaraju, neka se ne vraća, opasno je. Ali ga ne pozivaju k sebi, da ostane. On kaže da mu je žena tamo. Telefonske veze su prekinute.
U hotelskoj sobi u Baselu kraj uzglavlja umjesto Biblije leži Stepski vuk Hermana Hessea. Suhrkampovo izdanje, specijalno za hotele.
*
dne 20. novembra, Bern
Na Internetu: ustaša Šimunić pozivom na klanje pozdravlja maksimirski stadion. A stadion mu uglas odgovara: Spremni! Strašna doba kad stadioni progovore, a ljudi se posakrivaju.
*
vlak Bern-Basel
Na zagrebačkom aerodromu štrajk. Ne znam kako ću se vratiti i kamo ću se vratiti. Na telefone se nitko ne javlja.
*
istoga dana, Basel
U vrijeme dok sam još svakoga septembra išao u Tuzlu dogodilo mi se da sam u najdužoj gradskoj ulici umalo zgazio čovjeka. Zaljuljao se i pao na kolovoz. Vidio sam ga u retrovizoru kako lamata rukama po zraku, a zatim leži i grči se, kao da ima napad epilepsije. Da mu se to dogodilo pola sekunde ranije završio bi mi pod kotačima, i moj bi život danas izgledao drukčije.
*
dne 21. novembra, Basel
Ponovo uz prozor iza kojega Rajna teče. Treba pamtiti kao što se gramatika pamti, da se tog dana sjedilo uz prozor iza kojega Rajna teče, i da je padala sitna kiša, a ljudi su prolazili na biciklima, kao da su Kinezi i kao da su siromašni.
Sjedokosa žena za susjednim stolom za doručak jede živu mrkvu. Čita knjigu i djeluje zadovoljno.
*
Bahnhoff SBB Basel
Donedavno se usmeni prevoditelj ponegdje još nazivao i-tumač. Ne znam kad je riječi nestalo, i zašto.
Basel-Zürich-Bern, pa opet Basel. Jedan za drugim, gradovi su se kitili božićnim ukrasima. Radnici u narančastom, na kamionskim dizalicama i skelama, s plastičnim lampionima u rukama, svjetlucavim trakama i džinovskim plastičnim pahuljicama, visoko gore nad asfaltom, molili su se svojim arabljanskim i indijskim bogovima da ne padnu s tih visina na asfalt.
Peti dan po švicarskim kolodvorima pijem espresso i mineralnu (with gas), i čekam da mi prođe vrijeme između dolaska i odlaska. Kava je uvijek slaba i gorkasta, kao da pijem šporku vodu iz industrijskog odvoda, godine 1966, kad sam se rodio, a ovdje su dolazili prvi gastarbajteri s Balkana. Njihovi unuci danas ne znaju ovaj jezik. I ovaj espresso piju kao svoj. Ne podsjeća ih na 1966, niti na mene, zaraslog bradatog stranca, Turčina možda, Sirijca koji sjedi u uglu, i čeka. Nešto zapisuje, a u svojoj velikoj ružnoj torbi možda nosi bombu.
Nužnik na željezničkom kolodvoru u Baselu. Ulaznica 2 franka. Mjesto mirisno kao carigradski, sultanov hamam. Podovi čisti, zahodske školjke, kvake od inoksa. Umivaonici od mramora, sapuni s mirisima bugarskih ruža i francuske lavande. Bogatstvo i sloboda vidljivi su, i mogu se izmjeriti po zahodima, na željezničkim kolodvorima. Samo treba imati 2 franka po pišanju, i život u švicarskom javnom zahodu dostojanstveniji je nego u Hrvatskoj, bilo gdje u toj zemlji.
*
u vlaku za aerodrom
Žuti poštanski autobusi sa znakom PTT-a po sredini. Bilo ih je u djetinjstvu, prije četrdesetak godina. Sinoć, za večerom poslije književne večeri netko je spomenuo da postoje autobusi koji voze do svakoga alpskog zaselka, do posljednje kuće, u najudaljeniju planinsku zabit. Takozvani poštanski autobusi, rekao je.
Nonin izraz: biti na berajt. Sjetio sam se dok sam slušao kako razgovaraju.
*
Zürich, aerodrom
Starbucks Caffee, muzika koja bi trebala pomoći onima koji se plaše letenja. Loš espresso, San Pellegrino mineralna, sa zvijezdom petokrakom na naljepnici.
Selo pokraj puta. Jedno od onih mjesta koja nemaju ni trg, ni crkvu, nego benzinsku pumpu.
Film o dječaku kojeg su nasmrt pretukli vršnjaci, jer je imao predugu kosu. Redatelj je snimao mjesecima, razgovarao s roditeljima, dječakovim prijateljima, običnim građanima, stručnjacima za slučajeve dječaka koje su vršnjaci nasmrt pretukli. Mnogo slika, priče, tugovanja, i scena kada majka, prebirući po dječakovim stvarima, nalazi dva njegova zuba. Uspomena na posjetu stomatologu. Drži ih nježno na dlanu, smiješi se, kao da to nisu dijelovi njegova skeleta.
U Baselu, lijepa kosooka žena, naizgled Tatarka, Tadžikinja, ulazi u tramvaj s troje djece. Najmlađe u kolicima, starije drži majku za rukav, a treći, sin, nema više od četiri godine, šeta tramvajem. Ona ne gleda za njim. Zna da će se vratiti. Ovo je zemlja u kojoj ne kradu djecu. Nego stoji zamišljena, uživa u pogledima tramvaja, muškaraca i žena, koji uživaju u njenoj udaljenoj ljepoti.