– Šta ćemo sutra kuhat? – zapita zatvorenih očiju. Znao je odgovor unaprijed. Neka, nema veze. Volio je slušati njen glas dok tone u san.
– Pa sutra je ponedjeljak – rekla je majka umjesto laku noć, i nastavila čitati žensku reviju. Ostajala je budna iza njega. Nije imala mira dok on ne zahrče. Tek tada bi spokojno ugasila svijeću pri uzglavlju i predala se do zore.
– Sutra i nije baš ponedjeljak – odzdravi joj otac s ruba jave.
– Znam, znam. Život te katkada zna iznenaditi – nije doprla do oca, taj je već bio daleko.
*
U našoj kući na Bačvicama znao se red i nije bilo nekih većih iznenađenja. Dan je počinjao točno u šest. Na zvonjavu sata ustajali su zajedno. Dok se on brije, ona im priprema bijelu kavu od Divke i friško pomuzenoga mlijeka što ga mljekarica, već godinama, ostavljala zorom pred vratima. Nakon poljupca on odlazi na posao. Pola sata kasnije ona izlazi sva sređena, na tržnicu ili do dućana, po namirnice. Bila bi prije doma nego tamo.
BRAT
Majka me blago budi prvi put u sedam. Psssst! Ostavlja vrata naše sobe pritvorenima. U sedam i petnaest, provjerava u kojem sam agregatnome stanju, treba li mi možda nekakav agresivniji poticaj kako bih ipak prihvatio novo jutro. ‘Ajde, diži se! Za njom se u sobu ureže svježi miris kuhinje, miris prostrtog stola, miris bijele kave, meda, masla, marmelade, toplog kruha. Probije se kroz tmaste naslage iscijeđene noći ravno na mene, poput oštrice noža i kao olakšanje. Na nogama sam u čas… Zavidim bratu, blago se njemu. Nastava mu je tek u jedanaest. Pih! Mamina maza. Ti mlađi uvijek bolje prolaze… Opa!… Iz njegovog kreveta gledaju me dva mrtva i balava oka. Da nije umro? Prilazim krevetu. Smrdi mu iz poluotvorenih usta, slina mu klizi niz lice pa niz jastuk. Ne mogu bliže. Naprežem se. Čujem majku kako me zove iz kuhinje. Čujem i njega. Ipak diše, nečujno. Kreten, spava otvorenih očiju! Izlazim iz sobe zgađen. I tako već, tko zna koje jutro po redu… Ah, da… Pohađam osmi razred, osmogodišnje o.š. “Vlado Bagat”, nastava mi je u osam.
KOMŠIJA ŠARIĆ
Ćurini su s prvog sprata sišli u prizemlje, u stan preko puta nas, kada je mlada gospođa bila po drugi put u blaženome stanju. Otada smo prve komšije. Vrata vis-à-vis. Samo oni nemaju bašču kao mi. Zemlja dvorišta što im dopire do prozora nije njihova, već je od stana naviše. Taj vrt pripada onim trima curama, usidjelicama sa gornjega sprata. One imaju kameno stepenište preko kojih silaze pred prozore Ćurinovih, tamo se šetaju kada im se prohtije. I to je loš prizor. Moje su komšije prisiljene gledati u stare im i debele noge, pune vena. Nedajbože da kojoj od njih dođe da čučne. To može biti posve ružna slika. Pogotovo za ona dva ugursuza, muškića. To je belaj za njihove oči…
Gospodin, pardon, drug Šime je vrijedan i radišan predsjednik kućnoga savjeta. Svojim smislom za organizovanje postigao je neke vrijedne rezultate na planu odvoza đubreta, pa i ne zaudara više kao nekada iz prostorija zajedničkih drvarnica, a sve to na njegovu urgenciju i intervenciju. I ne bi ja više o njemu, znate, naježim se sav. Evo, pogledajte.
No ja bi rado koju o gospođi, pardon, ona je za mene ipak gospođa. Volim biti u njenome društvu. Svratim tako jutrom, kada je aga, pardon, drug, na poslu. Odnesem joj buket ruža, ubranih đul-behara iz moje đul-bašče, specijalno za nju. Ona skuha kahvu, pravu tursku, i baš lijepo proljudikamo…
Kažem joj kako me podsjeća, kako miriše na moj rodni Mostar, kad ono u proljeće sve zazeleni i probehari. A njoj drago. I meni milo, tu u grudima, što me pušća u svoju blizinu…
Moram priznat da koji put, krišom, gledam za njom. Šta jes – jes. Sjedimo tako u bašči i ćutimo. Ćutim ja, ćuti stara. A što imamo bolan više jedno drugom divanit, upoznasmo se u ovih šesdeset godina. Tri rata pregrmismo zajedno. Za dvoje, od četvoro djece, đenazu smo obavili. Ej! Kadli ono ulicom prilazi lijepa komšinica, baš iz kupovine. I ja ti odjedanput živnem, uzvrpoljim se posve. Moja stara i dalje ćuti. Gleda me, vrti glavom i pametno ćuti. Najpametnija mi je kad ćuti. Ja ćutim i vala gledam komšinicu i gledam…
Uberem ti ja tako buket, ma što bokor, cijeli naramak, nije beg cicija, ovih zimskih đula, ima tome koji dan. Imam ja, da znate, ruža za svaku sezonu, u svojoj bašči. Uberem i pokucam na vrata komšinice. Uželih se razgovora, uželih se razvedriti staračke oči i zagrijati dušu. Kontam sad, i ne znam je l’ me veći belaj strefio tad il’ kad je ono prije dv’je godine zijan zaklonio sunca pa sam usred bijela dana baš tu, po ovom našem sokaku, k’o po mezarluku švrlj’o. Pokucam ja, kadli mi vrata otvori šejtan glavom. Pitam za gospođu i druga Šimu. A on veli da je ON komšija Šime. Ne kontam ništa. Gledam ga, preda mnom ruina neka, ihtiar posve a ne mladi ahbab. Mislim se, pobenavio si Šariću, ušćipni se deder da l’ ne sanjaš. Ama zaman, pa ponovim rađu i pitanje. Nato otaj pomahnito načisto te udre viku da mu već jednom pustim mrtvu gospođu na miru, i to kako mu je dosta tih njezinih švalera i u ovom životu, hasiti se on posve, jer da će u protivnome zvati svoju žandarmerijsku stanicu. Utjeram mu u prsi ono tužno cvijeće pa velim, “Stajao sam kraj mezarja i umrlu majku zvao, nosio joj dar od srca ali joj ga nisam dao”. Na to on pobenavi naskroz, a ja se trkom uvučem u svoju kuću i otada aman ne izlazim, taman…
Evo, i sad me trnci prođu kada se toga sjetim. Aman, kažem vam, pravi šejtan, taj komšija. Ne znam što mu se dogodilo. Nisam svrać’o preko i kada ću opet, ama ne znam pravo… Otad vidim komšinicu samo izdaleka. A fali mi njena kahva, posve. Jes, nafako sam se ja već, znam, al’ što ću. Đunah je to, možda i nije. Ma kad je to valah jače od mene… Nego, jesam li vam reko’ kakvu đul-bašču imam i u njoj đul-behara raznorodnih? A tek đul-altan, da znate, tu iznad…
STARE CURE I SUSJEDE
Rita:
Pa sada, nisam baš sigurna da vam mogu reći što pobliže na zadanu temu. Znate, ja sam učiteljica u penziji i ne sjećam se da li smo u programu iz nastave, za hrvatski jezik, ikada imali zadatak učenicima zadati takvo što. Kako će djeca pisati o tamo nekoj prosječnoj socijalističkoj obitelji? Taman posla! Meni se, nek’ to ostane među nama, za pravo, takva tema i gadi. Ma ne, ti Ćurini su simpatični ljudi. Mladi gospodin Šime je šarmantan i žilav muškarac i možda, u nekim drugim prilikama, i da sam mlađa, bih ga pozvala u svoje sne.
Zbog njihove griješne živahnosti i glasne mladosti, moram i ljeti zatvarati prozor na mojoj sobi jer… znate i sami. Nisam, bez obzira što se vama činilo, baš osoba od kamena. Ni stara još. A njihova bračna soba je točno ispod moje…
No, zaklela sam se, nakon što je moj dragi zaručnik – ovo upišite sitnim slovima, molim vas, da ne biste imali neugodnosti, a ni ja – nastradao kao domobranski namiesnik, da više neću poželjeti ni jednog drugoga muškarca, pogotovo ne komunistu. Ups! Brišite, brišite! Nisam vam to ja rekla!…
Mlada gospođa Lina je vrijedna domaćica. Brine se o mužu i svoja dva sina. Čak je dala i otkaz u bolnici, kao laborantica, kako bi uspješnije odgajala djecu i vodila kućanstvo. Samo, brate, onaj mlađi, kao sitan, derao se noću, to je bilo užas. Često sam znala čuti oca, gospodina Šimu, kako u očaju govori da je sva sreća za mladca što sada žive u prizemlju, inače bi ga bio, da su ostali na katu poviše nas, najradije bacio kroz prozor. Sad maleni ima, mislim, deset godina i puno je mirnije dijete.
Primijetila sam, ima tome nekoliko dana, da im se doselio jedan šarmantan gospodin. Onako ovlaš, austrougarska škola, nisam ga baš zagledala, al’ vidi se na prvu. Darovao mi je buket svježih ruža kada sam prolazila pored otvorenih vrata njihova stana. Fini neki oficir i džentlemen. Pravo osvježenje za našu malu zajednicu.
Velite, veliki li je ovaj stan. Pa da, samo što me, u ovom sustanarstvu, dopala, nažalost, samo jedna soba, te upotreba zajedničke kupaone i kuhinje, što ih dijelim s dvije prijateljice… Ne žalim se. Nemam djece. Ni nikoga svoga. Nemam nekih specijalnih prohtjeva, a i sve sam svoje sne već odsanjala.
Darinka:
Gdje su ona vremena, kada je svak imao ono što je kupio ili naslijedio? Naša kuća nije ona ista u koju sam se doselila, ljeta 1926. godine. Moj mi je Dragi Papá kupio ovaj stan kao miraz jer nije želio da njegova miljenica skapava u nekoj umjetničkoj ubožnici sa svojim omiljenim umjetnikom. Ipak smo mi stara splitska obitelj, bila bi to prava sramota. Papá je bio protiv naše veze. No kad sam mu rekla, samo Brankova i ničija, popustio je te mi darovao ove kvadrate. Pravo za reći, ni nazovi zet mu nije bio toliko mrzak. Branko je već tada bio poznati umjetnik širom kraljevine. Odmah do Meštrovića. Samo, u zajedničkome životu, nisam vidjela oltara. Siromaha kuća nije držala. Draža mu je bila kafana i društvo od obiteljske izolacije. Govorio mi je, gušim se, te bi nestao po nekoliko dana. Vratio bi se k’o da ništa nije bilo, i to ne sam. U čas bi kuću napunio veseljem, predvodeći čitavu bulumentu svojih pajdaša, umjetnika i sportaša. Uvijek nam je kuća bila puna svijeta. Znalo se društvo zadržati i danima. Ja sam bila zadužena za sport, kao nekadašnja prvakinja Splita u tenisu, zar ne?!, a Branko, moj Branko, on je bio više za kulturu i razonodu. Tko sve nije bio tu. I Bela i Miro Krleža su bili dvaput. Bela bi sjela na one stepenice što vode u vrt i recitirala. Tada bi nam se pridružila i Gazdarica sa najgornjega kata, ipak je ona jedna feš austrougarska dama iz Graza, znala je što su lijepe stvari. Mi bi upalili voštanice, sjeli u krug, prepustili se užicima…
Da, kuća mi je bila promenada svakojakih muškaraca, možda jedan ljepši i pametniji od drugoga, vjerujem da su me mnogi poželjeli, neki su se svojski trudili oko mene, ali ne – bila sam Brankova i samo njegova. Onda se on razbolio pak su ga, žalosti li moje, zatvorili. Hospitalizirali za trajno, u Zagreb, znate. Prijatelji su mi stali dolaziti u manjemu broju, a kad je Branko umro, rijetko, gotovo nikako… Nisam mogla sama. Uzela sam si djevojku na stan, kao kućnu pomoćnicu te, usput, kao prijateljicu i pratilju…
Kroz Veliki rat, među nama nestalo je klasne razlike. Njena osobna tragedija još nas je više zbližila. Zbog nje i njezine boli imala sam hrabrosti reći onim gadovima – NE, te odbila biti u upravi Circolo Tennis Firule Spalato, kad su to od mene tražili. Brne i ja postale smo istinske prijateljice.
Nakon rata, ovu su lijepu kuću komunisti napućili raznoraznim spodobama. Bez pitanja. Bez prava prigovora. Čak su i Gazdarici, vlasnici kuće (zamislite!), nametnuli neke sustanare, pitajboga odakle. Nju su samu, iz većeg stana smjestili u manji, i nabacili joj onu željeznu Bonegraciu. Nama su ubacili ovu Ritu. Nismo mogle tu ništa. Ma ne, nije Rita loša, ali, takvi kao što je ona, nisu nikada bili rado viđeni u mojoj kući. Ljudi hladni, bez takta i amputirane duše. A što mogu? Ništa! E, kako mi nedostaje moj Branko veseljak. Nakon njega nisam bila s nijednim muškarcem, Bog mi je svjedok, samo da znate.
Ovi otočani ispod nas, u prizemlju, nekako su drugačiji od drugih ili me to srce vara. Uzdam se u Brnino pronicljivost, a nju je teško prevariti. Ne znam je li to međusobna otočka veza, no ona se, moja draga prijateljica, klete u njih. Brnini prijatelji su i moj prijatelji…
Samo, ima tu jedna nezgodacija. Naime, njihovi prizemni prozori zure u moj vrt, gdje se, to mi je ostalo iz mlađahnih i nestašnih dana, iman volju ići olakšati. To je moj vrt i to mi nitko ne može zabranit, a i di ću kada mi dođe, pošto je rečena Rita stalno u banji. Primijetila sam, dok piškim, kako me ona dva muškića poneki put ćire iz svoje sobe. Ma nema veze, nije mi mrsko, neka se uče. Ali, prije koji dan, zamijetila sam neku stranu i čudnu prikazu na prozoru njihove sobe. Buljila je besramno u mene i u moja mokra bedra. Nije ni skrio lice iza zavjese, kao mulci. Lice gadno i staro. Zato se više ne piškim u vrtu, a to mi tako nedostaje…
Brne:
U ovoj poštenoj kući sam kućna pomoćnica i prijateljica moje Darinke, evo, ima nepunih 27 godina. Došla sam k’o neiskusan curetak sa Šolte, a vidi me. Sve što sam danas i sve što sam postigla mogu zahvaliti dobroti moje drage Darinke. Njezina poetska i umjetnička duša, poput labuda, trebala je svoje jezero gdje će se otrijezniti, ohladiti, doći sebi. Pogotovo nakon dragoga Branka. A to sam ja. Njezina lepršava krila trebale su stabilne noge, čvrst korak, a to sam opet ja. Kada su fašisti, dabogdaimsesjemenanenašlo, u Šibeniku streljali mog zaručnika, komunistu, zajedno s Radom Končarem, gospođa Darinka mi je bila jedini oslonac. Dijelila je sa mnom moju bol i sav moj strah. Kao vrhunskoj teniserki, ponudili su joj neka bude član uprave Circolo Tennis Firule Spalato; između ugleda u talijanskoj okupatorskoj zajednici i našeg prijateljstva, nije se dvoumila ni časka – izabrala je MENE, iako se za takvu drskost onda skupo plaćalo. Od tada smo nerazdvojne, od tada ne možemo jedna bez druge. Od tada smo jedno. Nije nam trebao nitko a onda su nam zatefterili Ritu, staru curu. Ideološki antipod nama dvjema. Darinka se nikada nije pomirila s činjenicom da je ta bivša učiteljica vlasnica jedne njezine sobe, u njezinome vlastitom stanu! Da jednakopravno dijeli s njom intimne prostorije te kuha na našem, MOJEM, špaheru. No, shvatila sam odavno. Tu se ne može ništa. Takav je sistem. Za to je moj dragi i život dao. To, da svi budemo jednaki. Pomirila sam se s tim, pomirila sam se sa svim, al’ ne i da moje srce ostane ranjeno.
Ljubav, učili su me davno, ulazi kroz želudac. Bila sam puna ljubavi, no zlotvori su mi je odstranili nemilosrdno, kao da je tumor a ne duša. Uzaludan je bio moj miraz, svo moje bogatstvo, kada ga nisam imala s kim dijeliti, pohraniti u nekome. Bila sam invalid… no onda se pojavila Lina, moja draga Hvarkinja. Svoje sam kulinarske tajne prenijela našoj novoj susjedi. Darivala sam je iz srca. Sve joj se primalo. Kad već meni nije bilo suđeno, potrudila sam se, stvarno sam se potrudila, nek’ bar ona učini svoga muškarca iskreno sretnim. Išlo joj je od ruke, zlatne ruke ima, ja sam svjedok, i neka joj. Zaslužili su oboje. Zaslužila sam i ja. Zahvaljujući njoj, danas sam zdrava i nasmijana osoba.
Zahvaljujući meni, mogu to reći bez imalo lažne skromnosti, ona je bolnicu zamijenila za kuhinju. Potpuno se posvetila mužu i obitelji. Kada su iz zajedničkoga stana prešli u svoj prizamni, doduše više podrumski, ali svoj, Linin talent domaćice je procvjetao. Često joj olakšam i pričuvam djecu. Pogotovo sam ovoga mleđega uzela pod svoje.
Primijetila sam, od prvoga dana, njegov nevjerovatan smisao i talent za crtanje. Sve što vidi odmah prenese na papir. Čuvam još neke njegove crteže iz vrtića, crteže konja, Indijanaca. To morate vidit! Dat ću mu ih jednog dana pa nek pokazuje svojoj djeci. Do tada su na sigurnome, u mene. E da, i voli puno čitati. Naučio je već s četiri, preko stripova. Od tada čita samo stripove i knjige. Znate, prvu knjigu sam mu ja poklonila, za peti rođendan. Da, da. Djeci nisam nikada poklanjala slikovnice. To je roditeljski posao. Ja im dođem više kao nadgradnja. Da ne zaboravim, pred očima mi je kao sada, knjiga se zvala S.A.D. – Zemlja i razvitak, u izdanju američke ambasade, na srpsko-hrvatskome. I rekao mi je – bravo!; umjesto – hvala lijepa. Zamislite! I ja sam se zamislila. Odlučila sam stvari preuzeti u svoje ruke. Ponesena samo s tom mišlju, sutradan je pala komanda – idemo u šetnju, s jednom jedinom točkom dnevnoga reda – naučiti ga govoriti hvala.
Sišli smo dolje uz more, u Šumicu, na Ovčicama. I Snježana, curetak s kata poviše, bila je s nama. Ona je koju godinu starija od njega, no odavno zna sve lijepe manire.
– Koliko je sati? – pitao je prvog šetača na kojega sam ga uputila.
– I koliko je? – tražila sam rezultate, kada se trkom vratio da nas dvije.
– Ne znam! Rekla si mi samo da ga pitam – slegnuo je ramenima. Snježana se smijala dok sam ja činila grimase.
– Dobar dan. Molim vas, recite mi koliko je sati – pokušala sam mu utuviti u glavu, nakon drugog, trećeg uzaludnog pokušaja – I kada ti reče koliko je, ti se zahvališ riječima, HVALA ili HVALA LIJEPA, i dodaš, doviđenja. Je si li razumio?
– Aha! – jedva je čekao da napadne novu žrtvu. Svidjelo mu se. Poleti kao iz topa na prvu sljedeću priliku među borovima.
– Dbrdan. Mlmivs, koko je saatii? – zbrlja na brzinu, pred gospođom što se vraćala s plaže.
– Deset ipo, mišu mali. – gospođa mu ljubazno odgovori i pogladi ga po glavi.
– Đeenjaa! – vikao je dok hitao ka nama.
– I? Koliko je? – čekala sam ga tapkajući nogom.
– Deset ipo! – izbaci slavodobitno.
– A hvala, što je s tim?
– Rekao sam!
– Nisi, tukac! Čula sam cijeli razgovor dovde al’ to, hvala, jok. Ne laži me! – bila sam ljuta. Poslala sam Snježanu, neka se balavac nauči na primjeru kako se to radi.
Snježana je sve to obavila po JUS-u. On je slijedio nju još nekoliko puta, no uzalud. Nijednom nije prevalio preko svojih usta – hvala. Tvrdoglavo se zahvaljivao s – bravo! Odustala sam ubrzo pak sam ih, sva nervozna, odvela kući. S njegovom tvrdoglavošću susretala sam se, i još se susrećem, svakodnevno. No vremenom sam uočila da je taj momčić disleksično dijete, te on tako samo kamuflira svoje mane, zaobilazi ih, prekriva nekom, samo njemu poznatom, metodom. Da vam pravo kažem, ne znam hoće li biti što od njega u životu. Voljela bi, ipak je on moje najdraže dijete, a imala sam ih podosta, te djece koje sam ja odgajala, šetala, brinula se o njima, olakšavajući im roditeljima nek imaju miran i sretan dom, kad već mene nije htjelo. No, ako ipak bude nešto o njega, neka uđe i to da sam mu ja bila guvernanta, da sam ga naučila mnogim lijepim stvarima u životu, a da mi nikada za to nije rekao hvala. Ma ne, ne zamijeram mu, već samo da se zna.
Znam, znam, uzela sam vam previše vremena, samo, molim vas, još ovo moram reći. Šime je krasan čovjek i drugar, skoro smo vršnjaci, te ima prekrasnu ženu koju je zaslužio, no, ovim putem bi mu poručila da napokon progleda i malko joj olakša. Hoću reći kako svojoj obitelji sa Hvara, mora jednom konačno reći NE. Non-stop se Lina mora brinuti za neke njegove nećake ili starčad s otoka. Evo, ima tome nekoliko dana, bez pitanja doveo joj je u kuću svojeg ujaka, nekog starčića, bivšeg žandara u penziji. Živa muka za sirotu Linu. Uzalud se trudim olakšati joj, kad joj vlastiti muž otežava. Vrijeme je da shvati kako su mu Lina i djeca njegova primarna obitelja, dok otok, ja sam otočanka i znam što govorim, ima svoj tok. Nisu svi za grad, aha.
CURICE I DJEČACI IZ SUSJEDSTVA
Snježana:
Meni rođendan pada na Dan armije. Tada pozovem svu djecu iz susjedstva i neke prijateljice iz razreda. Ja vam, naime, pohađam šesti razred. Redovito pozovem i ona dva brata iz podruma. Oni su nekada stanovali u ovom istom stanu sa nama. Ma ne svi, mlađi brat još nije bio rođen. Sustanarstvo smo dijelili, Crnogorka s djecom, Ćurini i mi, dok se Ćurini nisu premjestili u prizemsko-podrumski stan. Dakle, neki, od pozvane djece, dođu s roditeljima; roditelji budu u jednoj sobu, a mi, djeca, u drugoj, manjoj. Svi mi donesu darove. Samo mi stariji brat nikada ne dođe. Pošalje po bratu dar, to da, ali ne dođe. On bude na rođendanu kod svoga drugara Bore, koji ima rođendan baš kada i ja. Meni je strašno krivo, jer je stariji brat najljepši i najzgodniji mladić u susjedstvu. To znaju i moje prijateljice iz škole pa većina dođe baš zbog njega, a on u Bore. Još odvuče i Tita sa sobom! Ha, ne znate za Tita?…
Umjesto da uživam u društvu starijega, moram trpiti njegovog mlađega brata. Taj se tu uopće ne uklapa. Da se mene pita, ne bi ga ni zvala. No na zahtjev roditelja, obavezno je tu. Reći ću vam istinu – samo smeta. Kao najmlađi u društvu, ništa ne razumije o čemu mi stariji pričamo. Dosađuje se i gnjavi, te nam čini prave spačke. Jednom sam ga uhvatila kako izrezuje stripove iz tatinih dnevnih novina. Ili ovo – ako vidi da se tko od nas ljubi, ode špijati u drugu sobu, pa nam u sobu nahrupi partizanska ofenziva (svima su nam roditelji bili u partizanima, moj je tata tamo i ranjen, a i nema kata ni stana u zgradi da nije bar jedan učesnik NOB-a). Pa nam, za kaznu, oduzmu gramofonske ploče zabavne glazbe i s gramofona se čuju samo bečki valceri. To postaje veselica za odrasle, dok se moj rođendan raspada po šavovima. Kažem vam, mali je prava šteta. I tako godinama. Sada ga manje viđam – naime odrasla sam, šesti razred, znate – možda se popravio. Ma reći ću vam iskreno, i ne zanima me. Uostalom, selimo se uskoro u novi i moderni dio grada, u SVOJ stan. Za mjesec ili dva, sve će to biti samo prošlost!
Boro:
Sa starijim bratom sam nerazdvojan još iz zabavišnog doba. Zajedno smo primljeni u pionire, zajedno smo od prvoga pa sve do, evo, osmoga razreda. Nije izostao nijednom s mojega rođendana. A on mi pada baš na Dan Armije, kada i onoj puvanderici Snježani…
No, izgleda da ćemo se uskoro razići. Njega privlači gimnazija, a mene pomorska srednja škola. Čuo sam da se oni sele u izgledno doba, u novi dio Splita. U novi stan. Šteta! To mora da je kraj jednoga divnoga prijateljstva.
Tito:
Ne vjerujete da mi je to PRAVO ime? Niste jedini!
Mojim je dragim roditeljima došlo, iz dupeta u glavu, tek malo prije no što sam krenuo u školu, da im ideja s mojom imenom i nije bila mnogo bistra. No nisu pokucali na šalter matičara i zatražili službenu izmjenu imena svojem mezimcu. Proveli su tjedne u ognjici ma se nisu pomakli s mjesta. Jok! Bili su sigurni kako bi njihova akcija izazvala podozrenje kod partijskih drugova, a možda bi i postali atrakcija za raznorazne državne organe, koji nikako ne spavaju jer neprijatelj, evo još jednoga dokaza, nikada ne spava. Zamisli kakvu bi to pomutnju – pravdao se samome sebi moj otac – a zatim i sumnju izazvala činjenica da Tito više nije Tito nego da je, naprimjer, Petar – kao njegov otac.
– Kako se usuđuješ druže Tomiću?! – vidio je otac, u svojem strahu, izbezumljeno lice savjesnoga partijskoga činovnika, pristiglog na alarmantan krik matičara – Jednoga Petra smo se riješili, eno ga sad u Londonu, tamo mu je i mjesto. Narod je o tome plebiscitno odlučio. Zar si zaboravio parolu, NEĆEMO KRALJA, HOĆEMO TITA, NAROD SE PITA!, jelde druže Tomiću? Tko si ti da se suprostavljaš volji naroda? Pomućena ti je partijska svjest, tvoje su percepcije zamagljene, vjerovatno pod utjecajem centara iz inozemstva, zar ne, druže Tomiću? Ti bi, izgleda, rado tucao tucanik na Golome, a?
Nakon dugih neprespavanih noći, za kućnim je stolom donesena odluka, kako me se odsada u domu, pa i u susjedstvu, ima zvati Bato! Tito je mrtav – pričuvno sahranjen pod tepih u našem dnevnome boravku, za svaki slučaj, zlu ne trebalo, da ne bude daleko – živio Bato! Danas me svi zovu, pa i sam sebe, tako kako se, ustvari, ne zovem…
Ah da, pitate me za moje susjede, ovu braću dolje iz podruma. Onaj mlađi je još sitan balavac i ne obraćam pažnju na njega. Njegov brat i ja smo jako dobri drugovi – zajedno s Borom, činimo nerazdvojnu trojku. Ponekad znamo ići Točkici pod prozor. Skriveni u krošnji preko puta, promatramo je iz prikrajka kako se presvlači, nestrpljivi u očekivanju njezinoga zareza. Ako nam se ukaže, tresemo se tako da lišće otpada. Jednom nas je njen otac prekinuo u raboti. Dograbio je, a koga će nego – mene. Baš je imao ideju kako će mi zalijepiti jednu nezaboravnu, kad mu žena nešto šapnu. Gospon doktor, Točkičin otac, odskoči od mene kao od vraga. Vilica mu zaigra van kontrole, oblije ga znoj, noge mu zaklecaju. Sjede na prag kuće. Žena mu donese šećera i vode. Prazna pogleda, ponavljao je jedno te isto, meni nerazumno. Nemam pojma, nekako, čini mi se, kao, “Nomen est omen!”. Iskoristim njegovo bulažnjenje i evo me.
Seka i Veka:
Hi! Hi! Hi! Hi! Mi smo išle s mlađim bratom u zabavište, što se danas zove vrtić, kod tete Dinke, gdje smo primljeni u pionire, a sada smo zajedno u četvrtomm a razredu, osmogodišnje osnovne škole “Vlado Bagat”. Prva tri razreda pohađali smo u o.š. “Bruno Ivanović”. Hi! Hi! Hi! Hi! Zadnju godinu vrtića i prvu godinu osnovne škole, zajedno smo se igrali naskrivečki, na pokazivanje, u dvorištu iza naše kuće, tamo gdje nas nitko ne vidi. Hi! Hi! Hi! Hi! Njemu je svašta padalo na pamet, a mi smo prihvaćale iz znatiželje. Hi! Hi! Hi! Hi! Više se ne igramo s njim, mi smo ipak curice, a on samo nezreli dječak. Hi! Hi! Hi! Hi!
UČITELJICA
Druga Šimu ne poznajem, no čula sam sve najbolje o njemu. Njegovu drugaricu Linu poznajem, i te kako. Dolazila je redovito u školu, zainteresirana za rezultate svoga sina. Da je disleksičan bilo je razvidno tek početkom druge školske godine. Pozvala sam je u školu i rekla svoja zapažanja. Obećala sam joj da ga više neću činiti čitati pred cijelim razredom da mu se ne smiju, kao koji dan ranije. Preko lica majke prošao je crni oblak. Mislim da mu to nije nikada ni rekla, sve je zadržala za sebe i prepustila neka se stvari razvijaju same od sebe. Što baš i nije u redu…
Meni je jako drag taj dečko. Od prvoga dana bila sam na njegovoj strani. Opazila sam kako svoj ogroman dar opažanja kvalitetno izražava kroz neosporni talenat za crtanje i pisanje. Hendikep je pretvorao u kreaciju. Sjećam se, s radošću, njegovih pismenih uradaka iz druge školske godine. Bio je u tome daleko ispred druge djece svoga uzrasta. U njegovom slučaju, povjerovala sam, stvarno, kako ipak nisam uzaludno izabrala ovo zanimanje…
A onda dogodine – razočerenje. Kroz prvo polugodište prošle školske godine, nije napisao niti jedan pismeni sastav iz domaćeg rada. Na moje izinstiranje da proniknem razlogu apstinecije nesvakidašnjeg talenta, povukao se u sebe, zatomio istinu, izmišljao razne bedastoće, neprestano lagao. Nije mi bilo jasno što ga muči. Možda je uzrok bila situacija u obitelji. Pozvala sam majku na razgovor. Njoj je opet prešao tamni oblak preko lica. Samo je rekla, “Platiće mi!”, i okrenula se na peti. Maleni nije došao sutradan u školu. Plakala sam zajedno sa njim…
Patila sam zbog njega, a onda, iznenada, kako to i inače bude, stvari su legle na svoje mjesto. Jedan mu je učenik, čisto zlobe radi, ukrao nekakvu knjigu preko maloga odmora, a unutra, među listovima krilo se… Što?…
Cika i grohotni smijeh učenika naprosto su me usisali u razred. Spomenuti đak mi preda crtež. Molim? Ukočila sam se u hipu. Noge su mi se stresle. Buljila sam u crtež i duboko disala. Nisam vjerovala svojim očima. Na pitanje, kako se usuđuje, jer je i taj deran imao likovnog dara, pravdao se kako to nije njegov crtež već… znate i sami. Pokazao je rukom na mog miljenika koji se u zadnjem redu tresao i ridajući lupao glavom o klupu. Cijeli je razred likovao. Zlurado veselje mase doseglo je vrhunac kada sam se uputila prema njemu. Već kao da su imali spremna vješala ili, najblaže, katran i perije…
– Tko je OVO nacrtao? – zaustavila sam se pred njegovom klupom. Klimnuo je glavom, gušeći se u suzama.
– Ti si OVO nacrtao? – nevjerovatan zreo crtež za jednoga devetogodišnjaka.
– Aaaaaha! – raspadao se. Svojim dječjim ručicama zdrobio je drveni trokut, nov novcat, bogami, čvrst. Toliki su jad i muka bili u tom dječaku.
– Da li si ti STVARNO OVO nacrtao? – nadvila sam se nad njim. U razredu tajac. Čekao se samo završni udarac dželata. No dželat je toga dana uzeo slobodno i otišao u crtež.
– Nemoj. – rekla sam mu na uho i pomilovala po glavici. Da ga smirim čučnula sam, zagrlila ga i stala snažno ljubiti. Skoro strasno. Malo je nedostajalo da se zaboravim. Zatvorila sam oči i preda mnom su iskočile slike… Molim vas, ovo off the record… (… slike kako ga svlačim do gola, ljubeći svaku stopicu njegove nevino mlade kože, kako se u kadi igra mojim zrelim i krupnim mesom, vidim maloga genija kako zaranja i gutam ga potpuno, čujem ga gdje znatiželjno luta mojom utrobom tražeći izlaz dok se voda u kadi hladi, uz velik prasak bujica vode ga tjera iz mene, on je moj anđel, ja sam ga rodila, on odlazi dok se hladim u studenoj vodi…)… Hladan znoj me oblije. Svjesna sam znatiželjnih žalaca mladih krvnika što su se nadvili nad nama…
Ustajem, odlazim do katerdre. On me zahvalno isprati pogledom mladog srneta. Morala sam ga nekako zaštiti pred gomilom. Trudila sam se povezati veze što ih je njegov prerani pubertet pokidao s razredom. Pokušala sam bezbolno privezati taj odbjegli brodić uz obalu, gdje će ga dočekati ushit razdraganih vršnjaka, a ne nerazumna rulja. Nastojala sam pravdati njegovu neobjašnjivo preuranjenu zrelost pričom kako taj crtež nije ništa skaradno, već da su tom dječaku neke stvari jasnije nego njima. Gledali su me širom otvorenih očiju. Usta su im bila na O. Nisu shvaćali ništa, a kada će, ne znam, jer seksualni odgoj nije u programu socijalističkog obrazovanja za osnovno školstvo. Da uhvate njegovu razinu morat će se prepustiti vremenu dok i njih, za godinu ili dvije iza čoška, ne zaskoči bolno pupanje vlastitih žlijezda. Nakon mojeg elaboriranja o neobjašnjivom, nitko ga više nije zadirkivao. Dječak, koji je krađom crteža htio biti heroj i umalo to postao, zasramljen je otišao kući. Obgrlila sam moga anđela riječima, kad već nisam mogla, ni smjela, mirisom vlastita tijela…
Nisam više njegova učiteljica. Naša se škola premjestila ove godine u novu, vlastitu zgradu, u kvart dalje. Djeci s Bačvica to je bilo predaleko pak su se zadržali u istom objektu. Ista zgrada samo druga škola…. Često ga se sjetim. Nerijetko uživam u njegovom crtežu. Da, da. Sačuvala sam crtež, kako ne. Pokazala sam ga prijatelju umjetniku, a on je rekao, “Opa! Ovo je odlično. Tko ti je ovaj umjetnik? Ovo si ti! Ti si model, a mačko?! Kada ćeš biti moj model? Ka’ će mene doć red?”. Zahvaljujući njemu dala sam ga i uokviriti. Što? Da vam pokažem crtež? Taman posla, pa da me optužite za pedofiliju. Ha! Ha!
SUSJED MILICIONER
Pa nismo mi baš neki pravi susjedi. Stanujem ulica niže od njihove, tamo odmah do Sabirnog centra Crvenoga križa, gdje su, znate ono, bili smješteni ratni siročići iz Konga. Ima ih još nekoliko, tih malih crnčića. Nisu ih baš sve raselili po Jugoslaviji. Često ih svojoj djeci uzimam za primjer patnje, skromnosti i čestitosti. Da se kojim slučajem, upičkumaterinu, ne ugledaju na onoga divljeg balavca od druga Šime. Pa da još, ja i društvo, imamo posla s njima…
Znam druga Šimu, kako ne, zajedno smo neko vrijeme bili u službi. Poštivam ga kao svjesnoga i savjesnog operativca, ma kao roditelja teško. Šteta, za njega i službu, što se posvetio privredi a ne direktnom služenju narodu. Al’ njegov mali, upičkumaterinu…
Bilo je to, čini mi se, prije nekih pola godine ili više, ne sjećam se se baš… Ne, ne! Lažem! Točno Osmoga marta, na Dan žena. Da, da. Sto posto! Došao ja kući ranije, čestitao drugarici, ona napravila bogovski ručak kakav i dolikuje blagdanu. Nakon ručka, a šta’š, pustili smo djecu na zrak da bi nas dvoje, jelde nasamo, utvrdili svečarsko gradivo. Može jednom, a može i više, kako nam dođe. Zadovoljan ja, zadovoljna dugarica. Kažem joj da idem i ja sad malo na zrak, da ne smetam dok ona upristoji kuću za nama. Kaže moja drugarica meni, samo ti iziđi moj junače plavi. Iziđem ja tako, a kad tamo, upičkumaterinu, imam što i vidit.
Mojega maloga, moga sina, neki je balavac upravo bacio sa zidića! Upičkumaterinu, i to na moje oči! Kako me spazi, dade se u bijeg. E ne’š, upičkumaterinu, bogami, moj si! Uberem na brzinu, spremnost je naša revnost, kuda smjera. Eto ti mene hitra, u tri do četiri koraka ga sustignem, uhvatim za šiju i ubacim u nedovršenu garažu, one vječne novogradnje tamo. Delikvent se rita, plače, a ja sučimice ga dohvatim – što nogama, što rukama, šakom, triskom. Vidim, piša on po sebi. Pišat ćeš ti meni krv, vičem ja i udaram majci nemilosrdno. Dijete mi ubije na vlastite oči, upičkumaterinu, ubit ću ga!
Bio bi ga zatuko u beton, majkemi, da me nešto ne presiječe odpozadi. Kao da me udario fićo, upičkumaterinu! Preletim popišanca, zabijem se među građevinski materijal, malo dalje.
– Koji kurac mi tučeš sina? – stoji silueta s podužom daskom u rukama, očito bezvrijedni roditelj budućeg kriminaca. Glas mi odnekud poznat, no ne vidim dobro u onome polumraku.
– On je moga bacio sa zida! Ti si ga tome naučio? – nisam se dao.
– Učili su nas da ne diramo djecu, al’ da zato prema odraslima nemamo milosti. Ti si druže plavi, za ovo, zaslužio biti više nego modar! – zabije mi čošak daske snažno u prsi. Izbije mi zrak. Prikuje me o pod. U tom prepoznam druga Šimu i smrznem se. Upičkumaterinu! Vrate mi se slike njegovih metoda dok smo zajedno službovali. Ako samo nastavi, nemam nimalo šanse.
– Jučer sam mu kupio ove rebatinke, prve u životu. Bio sam protiv, bojeći se nečeg sličnog, no ipak nisam odolio njegovoj žarkoj želji da se pokaže pred prijateljima, pustio sam ga u farmerkama na ulicu, znajući kakvo mu to veselje predstavlja… – samo pljune u mojem pravcu, odbaci drvo o zid garaže, uzme svoga ispišanog i cmizdravog delikventa, usput mu odvali jednu pedagošku, nestane uz ulicu punu radoznaloga svijeta. Od toga dana smo samo na službeno. Klimnemo glavom jedan drugome ako nam se putovi ukrste, i to je sve…
Moj mali? Ma nije mu bilo ništa, upičkumaterinu. Ne’š ti zidića, nema u njemu trideset centimetara. Ja kriv? Ma nemoj! Da on nije stao bježat, ne bi ni ja za njim. Tako stoji u opisu službe, piše crno na bijelo, čim netko bježi – upičkumaterinu – kriv je!
SUSJED ANTE
Hm! Zašto vas to zanima? Šimu znam iz rata. Zašto ga ne nazivam drugom? Moja stvar! Dok sam JA bio vojni zapovjednik grada, ON je bio MOJ lični intendant, odgovoran za evidentiranje i čuvanje blaga zaostalog od poraženih snaga. Prilikom jedne inventure primijećen je nekakav manjak zlatnih dukata. Ne libeći se nimalo, Šime je optužio mene, te još neke drugove, da smo prisvojili nestalo blago. Zamislite! Zar se tako ponaša drug i suborac? Grad je još bio prepun svakojakog ološa, mogao je pribirati danima, al’ jok, on je prst uperio na svog nadređenog. Šta sam drugo mogao nego ga dao smijenti, po hitnom postupku. Prođe nekoliko mjeseci kadli ti ga evo na vratima moje kancelarije, s riječima, OZNA sve dozna. Uskoro me penzonisalo, uz sve počasti. Zlato nitko nije spominjao. Niti su ga tražili niti bi im ga bio dao…
No OZNA je čvrsto vezala svoga psa u moju blizinu. Dodijelili su mu sustanarstvo točno ispod mene. Slučajno? Ne budite smiješni. Non-stop je rovario nešto protiv mene. Išao je toliko daleko da je uzeo si za ženu mladu iz istoga mjesta odakle je i moja drugarica, tako da me i tamo može imati stalno na oku. Čak je, kada se demobiliso i prešao u privredu, nastavio svoj privatni rat protiv mene. Tu, po ovom stepeništu. Još je i nagovorio stanare naše zgrade da ga izaberu za predsjednika kućnoga savjeta, njega, partizansku sitnež i denuncijata, umjesto mene, partizanskog komandira…
Kao predratni komunista to ne bi trebao reći, no ako pogledate šemu stanara naše zgrade, primjetit ćete da ima Boga. Ha! Ha! Gore, na vrhu zgrade, u najljepšem stanu, s pogledom na more, stanujemo ja i moja obitelj, dok dolje, u smradu podrumskog truleža, valja se taj bijednik sa svojim leglom. Svakom prema vlastitim zaslugama!
SUSJEDA CRNOGORKA
Meni, ženi paloga borca, da l’ to možete zamisliti, koja je dala supruga za našu stvar, pratite me, pače majci s dvoje odrasle ratne siročadi, dodijelili su, da znate, samo dvije i po sobe u sustanarstvu. Kažu, ne može više, tu su Ćurini došli prvi, to ili ništa, biraj. Ili tako ili, znači, na ulicu. Bolje su prošli ovi crnci iz Afrike što su ih smjestili dolje u Crvenom križu. I bolje bi mi bilo, to jest, da sam crnkinja nego, eto, što hoće reć, znači – Crnogorka. Ćurnima bez djece, na pravdi Boga, koliko i meni s dvoje. Pitam vas, gdje je tu bila komunistička pravda?
Kako mi je samo išla na živce ona Lina. Udružila se s onom ronfuljom Gazdaricom s najgornjega kata, znači, šikanirala me ta jalova laborantica, mene majku i udovicu, zajedno sa tom kapitalistkinjom. Jedva sam živu glavu izvukla, bila sam na rubu nervnoga sloma…
I onda, pazite sad ovo, ta glumica čednosti zatrudni, znači, po duhu svetome i na nagovor Gazdarice, nakon dvije godine, to jest, s jednim jedinim rezonom – da napakosti meni. Ćurine su ipak zbili u jednu sobu dok su drugu dodijelili, novom mladom bračnom paru, hoću reći, opet partizanima. No i ti novi su se uhvatili praviti djecu! S istim ciljem, to jest, oduzeti životni prostor mojoj ratnoj siročadi…
Ne znam do kada bi naša muka trajala da su se ti vražji Ćurini nastavili kotiti u zajedničkome stanu. Srećom, po njih i nas, premjestili su se dolje u podrumski stan. A? Kažete, prizemlje?… Ma zabole me, sve mi je to isto, to jest, daleko ispod mene, znači, da ih moje oči ne gledaju po vazdan. Ove što su ostali s nama u sustanarstvu brzo sam stavila u red, ograničila im pravo na broj potomaka, znači, na jedan. Godine su prolazile, hoću reći, život je tražio svoje. Tako sam postala i baka. Tuge li moje, sin, s nevjestom i svoja dva bisera, prisiljen je bio živjeti u maloj djevojačkoj sobici. Što mogu, to jest, nije se imalo, pače morala sam veću sobu iznajmiti školarcima, a opet, to jest, nisam im mogla prepustiti ni veliku sobu, ipak sam ja majka, znači, matica…
No, ima Boga, rekla sam, to jest, mojoj je djeci i unucima, znači, konačno pokucala sreća na vrata. Hoću reći, i ovi drugi doskora odlaze o svome poslu, u svoj i daleki stan, znači, daleko i njima kuća. Moju je obitelj stigla zaslužena nagrada za svu moju nesebičnu žrtvu – četvoroiposobni stan s pogledom na more, u elitnoj četvrti Bačvice. Je l’ vidite, što su sve krhka pleća, ove udove paloga borca i majke ratne siročadi, kadra podnijeti. Zlo uvijek, na koncu, bude pobijeđeno, to jest, na mojemu se primjeru učite. Ugledajte se u mene i osigurajte, znači, svojoj djeci svijetlu budućnost!
GAZDARICA ZGRADE
Prvo da razjasnimo neke činjenice. Mrtva sam, ima tome više od godine dana. Ležim tu na groblju u Splitskoj, na otoku Braču. Odavde mi puca jasan pogled na neprežaljeni Split. Za lijepa vremena, znam razaznati čak i Bačvice. Vidim moju nekadašnju zgradu i moj stan pri samome vrhu, kojim se već osamnaest godina šepuri onaj bahati Ante. Mene je protjerao u manji, vrata do, jer sam ja tobože narodni neprijatelj, nedajbože hitleruša, Austrijanka, i ubacio mi onu rospiju Bonegraciu, špijunku. Nije mi bio drag nikako, pička jedna okupatorska! Od prvoga dana se ponašao kao da je cijela zgrada njegova, kao da ju je on lično oslobodio. Kao da ju je on lično i osobno i personalno gradio, a ne moj Bogić…
Ne znate vi moga Bogića, e taj je bio ljudina. Evo ga tu, leži baš ispod mene. Pokupio me taj baraba i trgovac, moj Bogić, tamo gore u Grazu, dovukao u Split, oženio, kuću mi rečenu izgradio. Kako nismo imali potomstva, uvijek sam držala do stanara naše zgrade kao do vlastite djece. Pogotovo su mi Darinka i njena Brne bile prirasle srcu. A onda dođe rat – pička njemu materina – prođe rat.
Čuvaj se osloboditelja, govorila je moja baka u Grazu, oni ti uvijek dođu gologuzi, s hlačama na štapu. Tako je i bilo. Nacionaliziralo mi zgradu, napučilo je bagrom svakovrsnom. Najgori su bili taj Ante i ona Crnogorka. Ma kakva Crnogorka, nije ona to, tako su je samo zvali. E ta vam je prava mustra, takozvana žena paloga borca. Ma kojega borca, pička njoj laživa. Muž joj bio fakin nepismeni. Sirotinja gola. Imao je kar i konja. Pijan kar, pijan konj, pijan gazda – vazda. Znam ga odavno. Često je mojem Bogiću razvozo. Ubila ga saveznička bomba na mjestu, kada su ono Englezi bombardirali grad. Kakav borac, i to pali, prije – propali! Sve živo je uvjerila kako je ona ucviljena supruga zginutog antifašiste. Svih je maltretirala s tim lažima, te htjela svima i sa svime zapovijedati. U mojoj kući! Pička joj fakinska, našla je saveznika u onome, isto toliko pokvarenome, Anti…
Jedini tko im se usudio suprostaviti, bio je mladi gospon Simo. Njegovu lijepu suprugu, moju imenjakinju Linu, voljela sam najviše od tih novih. Uzela sam je pod svoje. Nisam dozvoljavala da je zla vještica potpuno izludi. Ćurini su bili, znala sam na prvu, najpošteniji. Toliko sam Linu zavoljela, a preko nje i mladoga Simu – finog i zgodnog mladića, neka je komunista, neka, i kako samo špreha njemački, da znate, k’o da mu je materinji – da sam im poklonila kompletnu bračnu sobu, imala sam ja toga viška, kao vjenčani dar. I srebreni beštek s drškom od slonovače. Za sreću. Kada se podrumski stan ispraznio, nagovorila sam ih da se presele dolje, na svoje, daleko od zla. Lina je napokon odahnula i na miru stala podizati svoju djecu. Nemojte ovo reći Brni, no Linini kolači su mi bili ukusniji od njenih.
Molim? Zašto toliko psujem, pitate. Kao, ja sam jedna fina austrougarska dama i nije me red? Ma nemojte. A tko ste vi što se usuđujete jednoga mrtvaca učiti ponašanju? Pičke jedne!
PRIJATELJICA ERNA
Susret se desio lipnja 1956., na putničkom brodu Jugoslavija. Već sam drugo ljeto putovala uzduž Dalmacije, kao diveći se njenim ljepotama. Pristupio mi je na ogradi palube broda – upravo smo napuštali Split u pravcu Šibenika, i još dalje, Rijeke. Iznenadio me je svojim perfektnim njemačkim. Prepala sam se da nije nekakav špijun, agent, jugoslavenska tajna služba, štoli. Malo mi je prostora bilo preostalo za uzmak. Jedino preko ograde. Ha! Ha! Nije bilo za vjerovati da bi me kapetan broda uzeo pod zaštitu pred državnim agentom. Svi su oni bili umreženi. Iako je prošlo deset godina od rata, u većini glava bila sam još neprijatelj a ne turista. Turizam im je bio još u pelenama…
Morala sam se uzdati u se. Sačuvati prisebnost do Rijeke. Pred nama je bila cijela noć. Duga noć. No, razoružao me je nakon drugoga pića te sam se opustila u ugodnome društvu i sasvim prepustila šarmu tog gospodina. Nakon trećeg ili četvrtoga pića, glasno sam mu se unijela u lice i pitala ga, zabavlja li ga ta njegova igra, da li on zna tko sam ja, koliko me već prati, mjesec ili dva, ili još od lani? Šokirala sam ga, ne koliko svojim saznanjem o njemu, već svojom glupošću, kako je rekao. Ustao je sa stola, ljubazno mi zaželio neka se otrijeznim, pozdravio i nestao među putnicima…
– Ja sam udovica podoficira Wehrmachta. Već drugu godinu lutam Dalmacijom u potrazi i za najmanjim tragom njegove zadnje adrese. Sve uzalud. Čudi me kako nigdje nije zavedena. Jedina mi je vodilja njegovo posljednje pismo, poslano s otoka Hvara, u proljeće 1944. – našla sam ga na krmi broda, ponudila mu cigaretu kao zalog pomirenja.
– Žao mi je to čuti. U to doba bio sam jedan od zapovjednika obrane baš tog otoka. Zbog Vas se nadam da se nismo gledali preko cijevi. – odbije cigaretu riječima zakletog nepušača – Nije mi namjera uvjeravati Vas kako sam ja netko drugi no što ste si unaprijed utuvili u tu svoju lijepu glavicu… Stojim na raspolaganju Vašoj trezvenosti, ako se lično i bez prisile poželite uvjeriti suprotno.
Te smo noći, uz ritam brodskih motora Jugoslavije, u mjesečevom odrazu na pučini, za navijeke zapisali naše prijateljstvo. Svaka sumja, da ga je meni privukao političko-policijski zadatak, a ne muška radoznalost, bila je zavazda pohranjena na dnu mora Kornatskoga arhipelaga…
Posljednje počivalište svoga pokojnog supruga nisam nikada pronašla. U zemlji, u koju je otišao protiv svoje volje, ali ipak kao vojnik i neprijatelj, pak kao takav i bio dočekan, u zemlji kojoj je dio humusa već dvadesetak godina, u zemlji njegovih egzekutora, pronašla sam prakrasne ljude i drage prijatelje, postala njihov česti gost. U liku možebitnog dželata vlastita supruga, otkrila sam, muškarca čija me blizina čini sretnom. Da. Život vas katkada zna iznenaditi.
Moja djeca i ja, postali smo prisni s njegovom obitelji. Svakoga ljeta srdačno nas ugoste u svojem malome stanu, u Splitu. Čak smo zadnji Božić i Novu godinu proveli kod njih. Moram priznati da sam se začudila što božićno drvce kite tek za Silvestrovo, al’ neka, domaćin je uvijek u pravu. Poklonila sam im usisivač marke Progress i tako njegovoj supruzi olakšala kućanske poslove. Do sada su se oglušili na sve moje pozive za uzvratnim gostoprimstvom u našem domu, u Münchenu. Obećali su ipak da hoće, no tek kada se presele u novi stan, te se srede. Po njihovim riječima, to je dogodine. Dok nestrpljivo čekam novi susret, uhvatim sebe kako razmišljam nije li me lukavac ipak preveslao, pače, nije li mu moja blizina, one noći pod mjesečinom, bila u opisu radnoga mjesta… Što? Ne budite smiješni! Ovo će možda čitati i moja djeca jednoga dana.
BARBA ŠIME
Molim vas lepo da mi objasnite odakle se, nađavola, deo taj zlotvor šta bulazni da je njegova majka moja rodica, moja sestra, štali? I to rođena!? Taj neprijatelj ne preza bre ni od hemijsko-psiholoških sredstava da me ponizi, dokrajči u sopstvenom domu. Videli bi oni Boga svoga, samo da je moja Marica živa – ne bi nas ti komunisti tako lako savladali. Udruženim snagama pružili bi žestok otpor okupatoru, mamicu mu njegovu. Zaštićen tako sa boka, vitlajući svojom žandarmerskom sabljom, saseko bi ih u hribu, pardon, korenu. Eto vidite, tako je svaki put kada se uzbudim, reči mi na materinskom jeziku naprosto proključaju…
Da, ja sam sa ostrva Hvar. Kao mladić otišo sam u Veliki rat, bio dobrovoljac na Solunskome frontu. Nakon uspostave Kraljevine primilo me u žandarme, dalo smeštaj, hranu i platu. Udomaćio se ja tu, u Sremskoj Mitrovici, primilo me bogovski, bre k’o svoga, lepo napredovao u službi pa tako došlo vreme da se ženim, skućim. Zaletim se ja do moga ostrva po mladu. Lepe su ove Sremke, ma ipak – svak’ sa svojim jatom leti. Dovučem tako Maricu sa goleti ostrva u ovu plodnu lepotu. No ona plodna nije bila. Dece nismo imali…
Ustvari, to sam hteo da vam kažem, govoreći o seči korenja, mislio sam prevashodno na decu. Kad im sasečeš decu, saseko si ih maltene u korenju, uporište im je prekinuto, lelujaju nesigurno – lako se zatuču. Ako meni koje dete omane, tu je Marica, njoj su deca u malome prstu. Koliko ih je ona bre potamanila. Sa onom iglom, samo da znate. Porodila ih je mlogo, jeste da, al’ nemali broj i eliminisala. Kažem vam, ume ona sa decom. Jednom mi je rekla, da deca nešto vrede i ja bi ih imala. Tačno tako. Zato smo nas dvoje, kao par, bili neosvojivi zamak. Sve dok ona nije otišla pod ploču. Sarani san je u mojen mistu na škoju. A česa san ti? Tako joj se prohtilo. Opet sam se, da izvinete, uzbudio.
Videla bagra praznu kuću, nađavola, i uselila se. Hoće ti komunisti. Zarobljenik sam u sopstvenom domu, u kući koju sam podigao sa ovih deset prstiju i platom žandarmerijskog poručnika. I sada i ovde bre ta neiživljena deca švrlaju i burtadu po kući maltene k’o da je njihova, dok se ta nepoznata žena i, po svemu sudeći, majka tih derišta, prenebregnula da brlja i prlja u kuhinji moje Marice. A glava te okupacione sile, taj što za sebe kaže da se zove Šime, i jošte laže da se zove baš tako i upravo meni u čast, e taj JudaIškarjot vodi duge i iscrpljujuće informativne razgovore sa mnom. Sve u cilju da me slomi i pridobije za svoj front. No, ne dam se ja, pa mu kažem, nađavola imenjače, ne sramoti mene i sestru moju, tvoju majku, kako sam kažeš ili lažeš, jer da nisi moj, da mi nisi od sestre rođene, ja bi s tobom bre u apsanu, zato ostavi se ćorava posla dok ti je još na vreme. On se samo značajno smeje, tapše po ramenu, nastavićemo sutra, kaže. Pa dođe sutra i sve isponova…
U međuvremenu su mi u sobu namontirali bre nekog golobradog ugursuza da me pazi noću, da me ne spopade bežanija kroz prozor, štali. A i taj prozor, kakav samo brezprizoran prizor pruža. Tamo neka bajata i bresposlena pizdača širi noge non-stop i piša bre, piša li ga! To mi samo kazuje kako su neprijatelji uz kuću i okućnicu zaposeli. Zapišali su pun krug oko mene, maltene i mene. Na ulaznim vratima nakalemio se nekakav balija janjičar, šta, kobajagi, traži grob moje supruge. Drže me na orozu dvadeset i četiri časa dnevno, keve mi. Kažem vam, sve je ovo poremećeno sa pameću i otišlo je nađavola, u tri lepe pičke materine… Neka gredu na zahod, tenci hi gonili, daleki hin dvori. Ne moru da moren, a mora da moren, pak se neću škivat ni pedaja, nindri o mene komina… Stojte tu, čejadini, nemičte se otalec, evo me za sekond nase, gren samo molat vodu!
JA
Otvaram oči i svaki put se iznenadim pa se pitam, gdje sam. Treba mi vremena da dođem sebi i shvatim da sam u NJIHOVOJ sobi…
Roditelji su me smjestili na mali ležaj, u dno svojih nogu. Nekadašnji žarndarmerijski komandir mitrovačke kaznione, izbacio me iz vlastitog kreveta. U dječjoj sobi, brat se mora sam boriti sa starčevim noćnim morama. Izgubljen u tuđem krevetu, gonjen vlastitom ognjicom, barba Šime traži svoje izbrisane horizonte. Na povratku s otoka, zastao je na jedan dan kod nas, kod svojega nećaka, kumčeta i imenjaka, prije no što nastavi vlakom prema Mitrovici. No jutrom se probudio pitajbogagdje. Zaboravni starina se zanio, umislio da je u svojem domu, u dalekom Sremu. Tako da mu mi sada dođemo kao uljezi. Eno ga, desetak, petnaestak dana je prošlo, a on nema namjeru otići…
Ocu baš i ne smeta krsni kum, ujak, čije ime nosi. Ne predstavlja mu nekakv problem. A i što bi. Pričaju oni o starim danima. Starome žandaru je samo krivo šta mu se nakot po sestri dao u komuniste. Da mi nis o sestre, ja bi te bre uhapsi, upozorava ga starina i nagovara, iz svojeg izgubljenoga vremena i prostora, da se ostavi ćorava posla. Otac se zabavlja, ne može reći starini, marš u sremsku materinu, gdje ti je i mjesto. Smiješan mu je taj ekavsko-ikavski govor ujaka. Ijekavski nije nikada naučio ni prakticirao, nije ga došao red, sve se to zbilo u roku službe. Ideološki neprijatelji se vesele jedan drugome, dok majka svakodnevno pere ispišane lancune. Stvarno joj nije laka.
OTAC
Ubojstvo Kennedyja je udarna je svjetska vijest, već treći dan. Svi bruje o tome. Ubilo Johna Fitzgeralda Kennedyja!!! Ubilo predsjednika SAD-a! Šta ti misliš o tome, Šime?, pitaju ovih dana, pitaju me i sada, dok se vraćam s posla. U njihovim očima, još sam organ pod kožuhom OZNE, upućen u problematiku zaštite naroda i poretka. Dođem im kao sveznataj. Ne izbjegavam odgovore, vidim da im je vuna, iako ni sam nisam siguran u to što govorim. Nije im sad tamo bajno, kažem, a mislim se, evo i dokaza, kako nije baš sve ni tako sjajno kao što piše u onoj Brninoj brošuri S.A.D. – Zemlja i razvitak. Gola propaganda, jebemuboga, što truje moj mladi naraštaj! Izvinite, inače ne psujem. Ma, kažem posljednjem sugovorniku nedaleko kuće, Viška ulica, broj 31, bit će sad gusto svima neko vrijeme, osim vjerovatno nama, smirujem znanca i zaranjam u sjenu Šarićevog ružičnjaka, konstrukcije obgrljene njegovim čudesnim ružama, svoda što krasi i štiti ulaz u zgradu. Ćuprija od ruža što spaja naša dva vrta. Pred vratima bacam letimičan pogled na lijevu, Šarićevu stranu, i vidim starinu kako me promatra u čudu. Čudno mi što čovjeka njegove dobi pogađaju neki tamo politički događaji, a opet, taj se svakog jada nagledao, zna kakav je belaj rat i to dobro, pa možda zato. Sa suprotne strane, dva vražička veselo tuku po staklu prozora i viču, tata!, tata! Zatvoren prozor guši njihove glasove, ipak, čujem ih. Moji su. Nestajem kroz eingang zum gebäude u mrak portuna. Stan nam je u istom nivou s ulicom. Imamo sreću da smo tu – gdje smo.
Ona ne razumije ništa o toga, u srahu je već treći dan; samo me pita, hoće li biti rata, i nastavlja postavljati stol. U boj! U boj! Za kralja i otadžbinu! Protiv antihrista i komunista!, vrišti s kraja stola sluđeni Karađorđevićev oficir, moj dobri barba Šime. Nitko se ne obazire, navikli smo. Hoće, nadovezuje se na majku stariji sin i doda, ruski ratni brodovi su pred gradskom lukom. Tata, jesmo li mi za Ruse ili Amerikance?, interesira mlađega sina. Razgovor se zavrtio stolom dok se tanjuri prazne. Uvjeravam ih da rata neće biti, no ako ga i bude, bit će daleko od nas jer smo mi najsigurnije mjesto na svijetu. TU VIŠE NIKADA NEĆE BITI RATA!, naglašavam, a u slučaju velesila, Amerikanaca i Rusa, nećemo se svrstati ni na jednu stranu, držat ćemo se podalje, zato što smo mi – Nesvrstani. Ipak mi je žao Kennedyja, kažem, on se borio za prava Crnaca. Crnci smrde!, izleti mlađem sinu. Dobija zasluženu pljusku. Tako ga nisam učio. Udaljavam ga od stola. Za njega je ručak gotov. Uskoro svi završavamo. Ona se hvata suđa. Djeca su u sobi, barba Šime se gega uokolo. Palim radio. Dok iščekujem najnovije vijesti, listam današnje novine.
JA
Promatrao sam ih izdaleka. Napunili su s njima Sabirni centar Crvenoga križa, par ulica dalje od naše. Ima tome godina, dvije. Bilo ih je stotinjak, te ratne siročadi iz Konga. Cijeli kvart se skupljao oko njih. Dolazili su i iz drugih krajeva grada vidjeti to čudo neviđeno – Crnce – nove stanovnike Splita. S vremenom su postali “naši”. Učili su hrvatski. Neki su išli i u škole. Djeca iz kvarta su se igrala i družila s njima, normalno. Ja ne. Uželio sam se samo jednom njihova društva. Jednoga ljetnoga dana.
Majka me je dotjerala u granice pristojnosti. I sama se skockala kao da ide u ljetno kino. Ali, cijela je ulica znala, išli smo jedva do Pazara. Stvarno. Odvela me je sa sobom na gradsku tržnicu. Nek joj se nađem pri ruci i pomognem nositi prepune torbe kući.
– Samo mi nemoj prdit po ulici, da netko ne promisli da sam to ja ili, nedajbože, da mi se dijete usralo u gaće! Da me nisi sramotio putem! – upozorila me je prije no što smo krenuli.
Držala je do sebe i voljela da ljudi drže do nje, te nek’ se, ako im je to baš ćeif, slobodno, okreću za njom. Visoko uzdignutog nosa prolazila je među oznojene sugrađane. Svi su se, naravno, okretali. Bila je prekrasna mlada žena, te rane šesdeset i neke.
Kraći put, od Pazara do kuće, vodio je uz Sabirni centar. Kroz visoku ogradu spletenu od žice gledao sam kako se crna i bijela djeca igraju zajedno. Poželio sam sebe unutra, među njima. Privukla me razlika. Svi Kongoanci bili su isti, jednobojno čisti, crne kože i bijela osmjeha. Naprosto – lijepi! Moja rasa je bila svakakva, raznobojna, musava, nervozna; žute, smeđe, blijede, tamne kose; prozirne ili rumene ili neodređene puti. Jednom riječju, prljavi i odbojni. Onako uredan i opran, osijećao sam se u tom momentu visoko iznad njih. U svojoj čistoći proglasio sam se Crncem. Kao takvom, znao sam gdje mi je mjesto.
– Mama, idem se igrat unutra! Nije ti daleko do kuće, toliko mo’š ovo i sama nosit.
Majka se nijednom nije osvrnula prema Centru. Na moje riječi, zastane u po koraka. Ljetna haljina joj zaigra na povjetarcu. Ljepotica napravi dva puna kruga oko sebe, kao slučajno, pa se zanjiše prema meni. Sunčane cvike spusti na vrh nosa.
– Ovo ću ti reć samo ovaj put. Crnci smrde! Vjeruj mi, ja to znam… iz El Shatta. A sad, boršu u ruku i tri koraka ispred mene!
Bio sam i desetak koraka ispred nje. Suznoga lica, plazio sam joj jezik, okretao guzicu prema njoj i prdio na sred ulice. Derao se iz sveg glasa.
– I tvoj sin je Crnac… zato i smrdi!… Eto ti sad!!
Prolaznici su se okretali. Majka je, sa svojih visokih pluto sandala, propadala ravno kroz vreli asfalt. Bila je teža za torbu koju nisam htio ponijeti. Izdržala je sve hrabro do kuće. Iza zatvorenih vrata zgazila je crnoga Boga u meni.
Crnci mi više nisu pali na pamet. Zaobilazio sam Sabirni u velikome luku. Držao sam da je majka u pravu. U međuvremenu sam si razjasnio gdje je Kongo; zašto je bio dobar Patrice Lumumba, a zašto je zločest Moїse Tcshombe.
*
Na moje riječi otac se ukipi, okrene u stolici. Punim dlanom mi razdvoji zalogaj od usta.
– Tko ti je to rekao? Tko, tovare?! Odakle ti to? – unosi mi se, vidim odraz vlastitih suza u njegovim zlatnim zubima.
Završili su ručak bez mene. Mama VIM-om pokušava izribati i najsitnije sjećanje na minuli objed. Iako je kasna jesen, u kratkim je rukavima. Čvrste podlaktice skroz su joj mokre. Ne smeta je.
– Jadna Jacquelina, kako li je samo njoj – ponavlja majka kao mantru. – Kako te život zna zajebat! Beštija je to! Zajebana, depju. – opsuje tiho, onako za sebe. Nije uopće psovala, tek tu i tamo, rijetko, rijetko, kad misli da je nitko ne čuje; zato svaku njezinu i pamtim.
Glomazni kameni sudoper guši neveliki prolaz između kuhinje i vecea. Dvije osobe, istodobno, teško da su mogle imati kakva pametna posla u tom tjesnacu. Barba Šime se ne slaže s tim, a i noge ga ne služe baš. Gegajući se, zahtijeva više prostora. Ej! U svom ljuljanju do zahoda, starac se oslanja o nju, nagurava majku sasvim na sudoper. Majka to otrpi. Mogao ju je Šime, i svi njegovi, maltretirati do mile volje, al’ samo nek’ ne ulaze u njezin svemir. Tamo je bilo zabranjeno svima, tamo je hranila cjepivo protiv svih. Stari žandar ne zatvara vrata toaleta za sobom. Čuje ga se.
Otac čita novine za kuhinjskim stolom, usput pali radio, brzo će vijesti. Brat i ja koristimo priliku i zavlačimo se u svoju sobu, koja neugodno daje na starost. Grabimo stripove. On Plavi vjesnik, ja Crtane romane ili Kekec. Imamo taman toliko vremena dok naš stari pročita Slobodnu Dalmaciju i Borbu te odsluša radio vijesti. Šime ne voli stripove, ograničio nam je druženje s njima. Sve je to kapitalistička propaganda, govorio je. Po njemu, te šarene sličice ne bi nikada ni zavirile u našu kuću. Tako bi i bilo, da mu Lina nije objasnila kako on, kroz svoju, ali i njenu kuću, može razvlačiti svu svoju rodbinu, samo pod uvjetom ako i ona može razne krpice, stripove i ženske revije u bojama, i da joj ti prolaznici ne kradu zrak. Po danu je ona slušala njega, no, bogami, po noći, iza zatvorenih vrata bračne sobe, on čuje samo nju. Bio sam im svjedokom.
– Di si ti ča si se nekad kurcen zva? – kroz otškrinuta vrata dopire do majke pred sudoperom. – A tu si! Nešto si mi se utanča u zadnje vrime, ma isto neš daleko, mamicu ti glavatu, moj si!… Aaaaah… – Karađorđevićev dželat se ipak dokopao svojeg organa, s olakšanjem.
Od prizora na otvorenim vratima toaleta mamu hvata histerični smijeh. Zarazna sirena koja privlaći sve ukućane. Otac odlaže novine i u hipu je pored nje. Nije mu do smijeha. Bratu i meni je. Zagrcnuti, valjamo po podu kuhinje.
– Jebemi Boga, Kralja i Tita, ako česa razumin! Ča ću sa bez kurca? Opa mi je o starosti! – suznih očiju ražalovao se starac nad svojim ispišanim likom i djelom.
Spuštenih hlača, mokraćom natopljenih dugih zimskih gaća, čvrsto stežući desnicom kurdelu od istih, što ju je zamijenio s vlastitim kurcem i tako istog ostavio untra, pa se zapišao po sebi, barba Šime se upravo zapisao vječno u moju memoriju.
MAJKA
Kolače umijesim jednom tjedno, a za rođendane ukućana ili prijatelja – obavezno i tortu…
Večera je u nas uvijek ista. Ljeti lešo fažoleti i tikvice. O jeseni lešo blitva s krompirom i frigane bukve. U proljeće kelj ili verzot. Zimi neizbježno špinat, zbog željeza…
Za ručak, utorkom kuham takozvanu falšu juvu. Povrće zavisi o sezoni. Zimi udrobim sve po redu, a ljeti je to bob ili biži. Za glavno jelo znaju biti sarme ili punjene paprike, opet zavisi od sezone, ili pak teleći gulaš ili pržena teleća jetrica ili brujet od girica s pulentom ili pržene lignje… Srijedom su variva i mahunarke. Pašta fažol ili slanutak ili pak leča, također sa suhim mesom ili šufigani kupus s kobasicom… Četvrtkom poslužim goveđu ili juneću juhu i istoimeno lešo meso… Petkom je dan od ribarnice pa se na stolu zna naći, uz obaveznu riblju juhu, mol, cipal, trlja, muzgavci, hobotnica, škarpunići, srdele, raža, ušata i još svašta… Svake subote je maništra usuvo, dok je ljeti šporka maništra… Nedjeljom se potrudim, ipak je nedjeljni ručak najsvečaniji i najobilatiji objed u svakoj kući. Ako nije pašticada s njokima ili pećena teletina u škrovadi, najčešće je indoranakokoš, naravski s kokošjom juhom kao predjelom… Ponedjeljkom ne kuham. Na trpezi bude višak od nedjelje.
No zna biti ponedjeljka, kao danas, kada ponedjeljak i nije baš ponedjeljak.
*
– Šta ćemo sutra kuhat? – oglasi se on sa svoje strane bračnog kreveta.
– Sutra je utorak. Ima se izbora… – odgovaram. Ne prima mu se. Već je utonuo u san. Nastavljam s listanjem ženske revije.
Njegovo disanje odaje ravnomjerni ritam. Maleni, u dnu naših nogu, odavno spava.Ustajem i odlazim do dječje sobe, provjeravam starijeg sina. Dijeli sobu sa starcem što govori u snu. Žao mi dijete. Udiše nezdravi zrak. Nadam se da će te vrag što prije odnijeti, poželim starcu otvorenih očiju. Hrkanje iz naše sobu zove me natrag u krevet. Vrijeme je. Gasim svjetlo. Sve je pod kontrolom.
Dok propadam kroz nejasne sličice, muči me… Zajebano je to s kim će Jacquelina sutra kuhati!
Dok su još mirisali glasovi u našoj kući
Otac pogasi svjetiljku sa svoje strane kreveta.
– Šta ćemo sutra kuhat? – zapita zatvorenih očiju. Znao je odgovor unaprijed. Neka, nema veze. Volio je slušati njen glas dok tone u san.
– Pa sutra je ponedjeljak – rekla je majka umjesto laku noć, i nastavila čitati žensku reviju. Ostajala je budna iza njega. Nije imala mira dok on ne zahrče. Tek tada bi spokojno ugasila svijeću pri uzglavlju i predala se do zore.
– Sutra i nije baš ponedjeljak – odzdravi joj otac s ruba jave.
– Znam, znam. Život te katkada zna iznenaditi – nije doprla do oca, taj je već bio daleko.
*
U našoj kući na Bačvicama znao se red i nije bilo nekih većih iznenađenja. Dan je počinjao točno u šest. Na zvonjavu sata ustajali su zajedno. Dok se on brije, ona im priprema bijelu kavu od Divke i friško pomuzenoga mlijeka što ga mljekarica, već godinama, ostavljala zorom pred vratima. Nakon poljupca on odlazi na posao. Pola sata kasnije ona izlazi sva sređena, na tržnicu ili do dućana, po namirnice. Bila bi prije doma nego tamo.
BRAT
Majka me blago budi prvi put u sedam. Psssst! Ostavlja vrata naše sobe pritvorenima. U sedam i petnaest, provjerava u kojem sam agregatnome stanju, treba li mi možda nekakav agresivniji poticaj kako bih ipak prihvatio novo jutro. ‘Ajde, diži se! Za njom se u sobu ureže svježi miris kuhinje, miris prostrtog stola, miris bijele kave, meda, masla, marmelade, toplog kruha. Probije se kroz tmaste naslage iscijeđene noći ravno na mene, poput oštrice noža i kao olakšanje. Na nogama sam u čas… Zavidim bratu, blago se njemu. Nastava mu je tek u jedanaest. Pih! Mamina maza. Ti mlađi uvijek bolje prolaze… Opa!… Iz njegovog kreveta gledaju me dva mrtva i balava oka. Da nije umro? Prilazim krevetu. Smrdi mu iz poluotvorenih usta, slina mu klizi niz lice pa niz jastuk. Ne mogu bliže. Naprežem se. Čujem majku kako me zove iz kuhinje. Čujem i njega. Ipak diše, nečujno. Kreten, spava otvorenih očiju! Izlazim iz sobe zgađen. I tako već, tko zna koje jutro po redu… Ah, da… Pohađam osmi razred, osmogodišnje o.š. “Vlado Bagat”, nastava mi je u osam.
KOMŠIJA ŠARIĆ
Ćurini su s prvog sprata sišli u prizemlje, u stan preko puta nas, kada je mlada gospođa bila po drugi put u blaženome stanju. Otada smo prve komšije. Vrata vis-à-vis. Samo oni nemaju bašču kao mi. Zemlja dvorišta što im dopire do prozora nije njihova, već je od stana naviše. Taj vrt pripada onim trima curama, usidjelicama sa gornjega sprata. One imaju kameno stepenište preko kojih silaze pred prozore Ćurinovih, tamo se šetaju kada im se prohtije. I to je loš prizor. Moje su komšije prisiljene gledati u stare im i debele noge, pune vena. Nedajbože da kojoj od njih dođe da čučne. To može biti posve ružna slika. Pogotovo za ona dva ugursuza, muškića. To je belaj za njihove oči…
Gospodin, pardon, drug Šime je vrijedan i radišan predsjednik kućnoga savjeta. Svojim smislom za organizovanje postigao je neke vrijedne rezultate na planu odvoza đubreta, pa i ne zaudara više kao nekada iz prostorija zajedničkih drvarnica, a sve to na njegovu urgenciju i intervenciju. I ne bi ja više o njemu, znate, naježim se sav. Evo, pogledajte.
No ja bi rado koju o gospođi, pardon, ona je za mene ipak gospođa. Volim biti u njenome društvu. Svratim tako jutrom, kada je aga, pardon, drug, na poslu. Odnesem joj buket ruža, ubranih đul-behara iz moje đul-bašče, specijalno za nju. Ona skuha kahvu, pravu tursku, i baš lijepo proljudikamo…
Kažem joj kako me podsjeća, kako miriše na moj rodni Mostar, kad ono u proljeće sve zazeleni i probehari. A njoj drago. I meni milo, tu u grudima, što me pušća u svoju blizinu…
Moram priznat da koji put, krišom, gledam za njom. Šta jes – jes. Sjedimo tako u bašči i ćutimo. Ćutim ja, ćuti stara. A što imamo bolan više jedno drugom divanit, upoznasmo se u ovih šesdeset godina. Tri rata pregrmismo zajedno. Za dvoje, od četvoro djece, đenazu smo obavili. Ej! Kadli ono ulicom prilazi lijepa komšinica, baš iz kupovine. I ja ti odjedanput živnem, uzvrpoljim se posve. Moja stara i dalje ćuti. Gleda me, vrti glavom i pametno ćuti. Najpametnija mi je kad ćuti. Ja ćutim i vala gledam komšinicu i gledam…
Uberem ti ja tako buket, ma što bokor, cijeli naramak, nije beg cicija, ovih zimskih đula, ima tome koji dan. Imam ja, da znate, ruža za svaku sezonu, u svojoj bašči. Uberem i pokucam na vrata komšinice. Uželih se razgovora, uželih se razvedriti staračke oči i zagrijati dušu. Kontam sad, i ne znam je l’ me veći belaj strefio tad il’ kad je ono prije dv’je godine zijan zaklonio sunca pa sam usred bijela dana baš tu, po ovom našem sokaku, k’o po mezarluku švrlj’o. Pokucam ja, kadli mi vrata otvori šejtan glavom. Pitam za gospođu i druga Šimu. A on veli da je ON komšija Šime. Ne kontam ništa. Gledam ga, preda mnom ruina neka, ihtiar posve a ne mladi ahbab. Mislim se, pobenavio si Šariću, ušćipni se deder da l’ ne sanjaš. Ama zaman, pa ponovim rađu i pitanje. Nato otaj pomahnito načisto te udre viku da mu već jednom pustim mrtvu gospođu na miru, i to kako mu je dosta tih njezinih švalera i u ovom životu, hasiti se on posve, jer da će u protivnome zvati svoju žandarmerijsku stanicu. Utjeram mu u prsi ono tužno cvijeće pa velim, “Stajao sam kraj mezarja i umrlu majku zvao, nosio joj dar od srca ali joj ga nisam dao”. Na to on pobenavi naskroz, a ja se trkom uvučem u svoju kuću i otada aman ne izlazim, taman…
Evo, i sad me trnci prođu kada se toga sjetim. Aman, kažem vam, pravi šejtan, taj komšija. Ne znam što mu se dogodilo. Nisam svrać’o preko i kada ću opet, ama ne znam pravo… Otad vidim komšinicu samo izdaleka. A fali mi njena kahva, posve. Jes, nafako sam se ja već, znam, al’ što ću. Đunah je to, možda i nije. Ma kad je to valah jače od mene… Nego, jesam li vam reko’ kakvu đul-bašču imam i u njoj đul-behara raznorodnih? A tek đul-altan, da znate, tu iznad…
STARE CURE I SUSJEDE
Rita:
Pa sada, nisam baš sigurna da vam mogu reći što pobliže na zadanu temu. Znate, ja sam učiteljica u penziji i ne sjećam se da li smo u programu iz nastave, za hrvatski jezik, ikada imali zadatak učenicima zadati takvo što. Kako će djeca pisati o tamo nekoj prosječnoj socijalističkoj obitelji? Taman posla! Meni se, nek’ to ostane među nama, za pravo, takva tema i gadi. Ma ne, ti Ćurini su simpatični ljudi. Mladi gospodin Šime je šarmantan i žilav muškarac i možda, u nekim drugim prilikama, i da sam mlađa, bih ga pozvala u svoje sne.
Zbog njihove griješne živahnosti i glasne mladosti, moram i ljeti zatvarati prozor na mojoj sobi jer… znate i sami. Nisam, bez obzira što se vama činilo, baš osoba od kamena. Ni stara još. A njihova bračna soba je točno ispod moje…
No, zaklela sam se, nakon što je moj dragi zaručnik – ovo upišite sitnim slovima, molim vas, da ne biste imali neugodnosti, a ni ja – nastradao kao domobranski namiesnik, da više neću poželjeti ni jednog drugoga muškarca, pogotovo ne komunistu. Ups! Brišite, brišite! Nisam vam to ja rekla!…
Mlada gospođa Lina je vrijedna domaćica. Brine se o mužu i svoja dva sina. Čak je dala i otkaz u bolnici, kao laborantica, kako bi uspješnije odgajala djecu i vodila kućanstvo. Samo, brate, onaj mlađi, kao sitan, derao se noću, to je bilo užas. Često sam znala čuti oca, gospodina Šimu, kako u očaju govori da je sva sreća za mladca što sada žive u prizemlju, inače bi ga bio, da su ostali na katu poviše nas, najradije bacio kroz prozor. Sad maleni ima, mislim, deset godina i puno je mirnije dijete.
Primijetila sam, ima tome nekoliko dana, da im se doselio jedan šarmantan gospodin. Onako ovlaš, austrougarska škola, nisam ga baš zagledala, al’ vidi se na prvu. Darovao mi je buket svježih ruža kada sam prolazila pored otvorenih vrata njihova stana. Fini neki oficir i džentlemen. Pravo osvježenje za našu malu zajednicu.
Velite, veliki li je ovaj stan. Pa da, samo što me, u ovom sustanarstvu, dopala, nažalost, samo jedna soba, te upotreba zajedničke kupaone i kuhinje, što ih dijelim s dvije prijateljice… Ne žalim se. Nemam djece. Ni nikoga svoga. Nemam nekih specijalnih prohtjeva, a i sve sam svoje sne već odsanjala.
Darinka:
Gdje su ona vremena, kada je svak imao ono što je kupio ili naslijedio? Naša kuća nije ona ista u koju sam se doselila, ljeta 1926. godine. Moj mi je Dragi Papá kupio ovaj stan kao miraz jer nije želio da njegova miljenica skapava u nekoj umjetničkoj ubožnici sa svojim omiljenim umjetnikom. Ipak smo mi stara splitska obitelj, bila bi to prava sramota. Papá je bio protiv naše veze. No kad sam mu rekla, samo Brankova i ničija, popustio je te mi darovao ove kvadrate. Pravo za reći, ni nazovi zet mu nije bio toliko mrzak. Branko je već tada bio poznati umjetnik širom kraljevine. Odmah do Meštrovića. Samo, u zajedničkome životu, nisam vidjela oltara. Siromaha kuća nije držala. Draža mu je bila kafana i društvo od obiteljske izolacije. Govorio mi je, gušim se, te bi nestao po nekoliko dana. Vratio bi se k’o da ništa nije bilo, i to ne sam. U čas bi kuću napunio veseljem, predvodeći čitavu bulumentu svojih pajdaša, umjetnika i sportaša. Uvijek nam je kuća bila puna svijeta. Znalo se društvo zadržati i danima. Ja sam bila zadužena za sport, kao nekadašnja prvakinja Splita u tenisu, zar ne?!, a Branko, moj Branko, on je bio više za kulturu i razonodu. Tko sve nije bio tu. I Bela i Miro Krleža su bili dvaput. Bela bi sjela na one stepenice što vode u vrt i recitirala. Tada bi nam se pridružila i Gazdarica sa najgornjega kata, ipak je ona jedna feš austrougarska dama iz Graza, znala je što su lijepe stvari. Mi bi upalili voštanice, sjeli u krug, prepustili se užicima…
Da, kuća mi je bila promenada svakojakih muškaraca, možda jedan ljepši i pametniji od drugoga, vjerujem da su me mnogi poželjeli, neki su se svojski trudili oko mene, ali ne – bila sam Brankova i samo njegova. Onda se on razbolio pak su ga, žalosti li moje, zatvorili. Hospitalizirali za trajno, u Zagreb, znate. Prijatelji su mi stali dolaziti u manjemu broju, a kad je Branko umro, rijetko, gotovo nikako… Nisam mogla sama. Uzela sam si djevojku na stan, kao kućnu pomoćnicu te, usput, kao prijateljicu i pratilju…
Kroz Veliki rat, među nama nestalo je klasne razlike. Njena osobna tragedija još nas je više zbližila. Zbog nje i njezine boli imala sam hrabrosti reći onim gadovima – NE, te odbila biti u upravi Circolo Tennis Firule Spalato, kad su to od mene tražili. Brne i ja postale smo istinske prijateljice.
Nakon rata, ovu su lijepu kuću komunisti napućili raznoraznim spodobama. Bez pitanja. Bez prava prigovora. Čak su i Gazdarici, vlasnici kuće (zamislite!), nametnuli neke sustanare, pitajboga odakle. Nju su samu, iz većeg stana smjestili u manji, i nabacili joj onu željeznu Bonegraciu. Nama su ubacili ovu Ritu. Nismo mogle tu ništa. Ma ne, nije Rita loša, ali, takvi kao što je ona, nisu nikada bili rado viđeni u mojoj kući. Ljudi hladni, bez takta i amputirane duše. A što mogu? Ništa! E, kako mi nedostaje moj Branko veseljak. Nakon njega nisam bila s nijednim muškarcem, Bog mi je svjedok, samo da znate.
Ovi otočani ispod nas, u prizemlju, nekako su drugačiji od drugih ili me to srce vara. Uzdam se u Brnino pronicljivost, a nju je teško prevariti. Ne znam je li to međusobna otočka veza, no ona se, moja draga prijateljica, klete u njih. Brnini prijatelji su i moj prijatelji…
Samo, ima tu jedna nezgodacija. Naime, njihovi prizemni prozori zure u moj vrt, gdje se, to mi je ostalo iz mlađahnih i nestašnih dana, iman volju ići olakšati. To je moj vrt i to mi nitko ne može zabranit, a i di ću kada mi dođe, pošto je rečena Rita stalno u banji. Primijetila sam, dok piškim, kako me ona dva muškića poneki put ćire iz svoje sobe. Ma nema veze, nije mi mrsko, neka se uče. Ali, prije koji dan, zamijetila sam neku stranu i čudnu prikazu na prozoru njihove sobe. Buljila je besramno u mene i u moja mokra bedra. Nije ni skrio lice iza zavjese, kao mulci. Lice gadno i staro. Zato se više ne piškim u vrtu, a to mi tako nedostaje…
Brne:
U ovoj poštenoj kući sam kućna pomoćnica i prijateljica moje Darinke, evo, ima nepunih 27 godina. Došla sam k’o neiskusan curetak sa Šolte, a vidi me. Sve što sam danas i sve što sam postigla mogu zahvaliti dobroti moje drage Darinke. Njezina poetska i umjetnička duša, poput labuda, trebala je svoje jezero gdje će se otrijezniti, ohladiti, doći sebi. Pogotovo nakon dragoga Branka. A to sam ja. Njezina lepršava krila trebale su stabilne noge, čvrst korak, a to sam opet ja. Kada su fašisti, dabogdaimsesjemenanenašlo, u Šibeniku streljali mog zaručnika, komunistu, zajedno s Radom Končarem, gospođa Darinka mi je bila jedini oslonac. Dijelila je sa mnom moju bol i sav moj strah. Kao vrhunskoj teniserki, ponudili su joj neka bude član uprave Circolo Tennis Firule Spalato; između ugleda u talijanskoj okupatorskoj zajednici i našeg prijateljstva, nije se dvoumila ni časka – izabrala je MENE, iako se za takvu drskost onda skupo plaćalo. Od tada smo nerazdvojne, od tada ne možemo jedna bez druge. Od tada smo jedno. Nije nam trebao nitko a onda su nam zatefterili Ritu, staru curu. Ideološki antipod nama dvjema. Darinka se nikada nije pomirila s činjenicom da je ta bivša učiteljica vlasnica jedne njezine sobe, u njezinome vlastitom stanu! Da jednakopravno dijeli s njom intimne prostorije te kuha na našem, MOJEM, špaheru. No, shvatila sam odavno. Tu se ne može ništa. Takav je sistem. Za to je moj dragi i život dao. To, da svi budemo jednaki. Pomirila sam se s tim, pomirila sam se sa svim, al’ ne i da moje srce ostane ranjeno.
Ljubav, učili su me davno, ulazi kroz želudac. Bila sam puna ljubavi, no zlotvori su mi je odstranili nemilosrdno, kao da je tumor a ne duša. Uzaludan je bio moj miraz, svo moje bogatstvo, kada ga nisam imala s kim dijeliti, pohraniti u nekome. Bila sam invalid… no onda se pojavila Lina, moja draga Hvarkinja. Svoje sam kulinarske tajne prenijela našoj novoj susjedi. Darivala sam je iz srca. Sve joj se primalo. Kad već meni nije bilo suđeno, potrudila sam se, stvarno sam se potrudila, nek’ bar ona učini svoga muškarca iskreno sretnim. Išlo joj je od ruke, zlatne ruke ima, ja sam svjedok, i neka joj. Zaslužili su oboje. Zaslužila sam i ja. Zahvaljujući njoj, danas sam zdrava i nasmijana osoba.
Zahvaljujući meni, mogu to reći bez imalo lažne skromnosti, ona je bolnicu zamijenila za kuhinju. Potpuno se posvetila mužu i obitelji. Kada su iz zajedničkoga stana prešli u svoj prizamni, doduše više podrumski, ali svoj, Linin talent domaćice je procvjetao. Često joj olakšam i pričuvam djecu. Pogotovo sam ovoga mleđega uzela pod svoje.
Primijetila sam, od prvoga dana, njegov nevjerovatan smisao i talent za crtanje. Sve što vidi odmah prenese na papir. Čuvam još neke njegove crteže iz vrtića, crteže konja, Indijanaca. To morate vidit! Dat ću mu ih jednog dana pa nek pokazuje svojoj djeci. Do tada su na sigurnome, u mene. E da, i voli puno čitati. Naučio je već s četiri, preko stripova. Od tada čita samo stripove i knjige. Znate, prvu knjigu sam mu ja poklonila, za peti rođendan. Da, da. Djeci nisam nikada poklanjala slikovnice. To je roditeljski posao. Ja im dođem više kao nadgradnja. Da ne zaboravim, pred očima mi je kao sada, knjiga se zvala S.A.D. – Zemlja i razvitak, u izdanju američke ambasade, na srpsko-hrvatskome. I rekao mi je – bravo!; umjesto – hvala lijepa. Zamislite! I ja sam se zamislila. Odlučila sam stvari preuzeti u svoje ruke. Ponesena samo s tom mišlju, sutradan je pala komanda – idemo u šetnju, s jednom jedinom točkom dnevnoga reda – naučiti ga govoriti hvala.
Sišli smo dolje uz more, u Šumicu, na Ovčicama. I Snježana, curetak s kata poviše, bila je s nama. Ona je koju godinu starija od njega, no odavno zna sve lijepe manire.
– Koliko je sati? – pitao je prvog šetača na kojega sam ga uputila.
– I koliko je? – tražila sam rezultate, kada se trkom vratio da nas dvije.
– Ne znam! Rekla si mi samo da ga pitam – slegnuo je ramenima. Snježana se smijala dok sam ja činila grimase.
– Dobar dan. Molim vas, recite mi koliko je sati – pokušala sam mu utuviti u glavu, nakon drugog, trećeg uzaludnog pokušaja – I kada ti reče koliko je, ti se zahvališ riječima, HVALA ili HVALA LIJEPA, i dodaš, doviđenja. Je si li razumio?
– Aha! – jedva je čekao da napadne novu žrtvu. Svidjelo mu se. Poleti kao iz topa na prvu sljedeću priliku među borovima.
– Dbrdan. Mlmivs, koko je saatii? – zbrlja na brzinu, pred gospođom što se vraćala s plaže.
– Deset ipo, mišu mali. – gospođa mu ljubazno odgovori i pogladi ga po glavi.
– Đeenjaa! – vikao je dok hitao ka nama.
– I? Koliko je? – čekala sam ga tapkajući nogom.
– Deset ipo! – izbaci slavodobitno.
– A hvala, što je s tim?
– Rekao sam!
– Nisi, tukac! Čula sam cijeli razgovor dovde al’ to, hvala, jok. Ne laži me! – bila sam ljuta. Poslala sam Snježanu, neka se balavac nauči na primjeru kako se to radi.
Snježana je sve to obavila po JUS-u. On je slijedio nju još nekoliko puta, no uzalud. Nijednom nije prevalio preko svojih usta – hvala. Tvrdoglavo se zahvaljivao s – bravo! Odustala sam ubrzo pak sam ih, sva nervozna, odvela kući. S njegovom tvrdoglavošću susretala sam se, i još se susrećem, svakodnevno. No vremenom sam uočila da je taj momčić disleksično dijete, te on tako samo kamuflira svoje mane, zaobilazi ih, prekriva nekom, samo njemu poznatom, metodom. Da vam pravo kažem, ne znam hoće li biti što od njega u životu. Voljela bi, ipak je on moje najdraže dijete, a imala sam ih podosta, te djece koje sam ja odgajala, šetala, brinula se o njima, olakšavajući im roditeljima nek imaju miran i sretan dom, kad već mene nije htjelo. No, ako ipak bude nešto o njega, neka uđe i to da sam mu ja bila guvernanta, da sam ga naučila mnogim lijepim stvarima u životu, a da mi nikada za to nije rekao hvala. Ma ne, ne zamijeram mu, već samo da se zna.
Znam, znam, uzela sam vam previše vremena, samo, molim vas, još ovo moram reći. Šime je krasan čovjek i drugar, skoro smo vršnjaci, te ima prekrasnu ženu koju je zaslužio, no, ovim putem bi mu poručila da napokon progleda i malko joj olakša. Hoću reći kako svojoj obitelji sa Hvara, mora jednom konačno reći NE. Non-stop se Lina mora brinuti za neke njegove nećake ili starčad s otoka. Evo, ima tome nekoliko dana, bez pitanja doveo joj je u kuću svojeg ujaka, nekog starčića, bivšeg žandara u penziji. Živa muka za sirotu Linu. Uzalud se trudim olakšati joj, kad joj vlastiti muž otežava. Vrijeme je da shvati kako su mu Lina i djeca njegova primarna obitelja, dok otok, ja sam otočanka i znam što govorim, ima svoj tok. Nisu svi za grad, aha.
CURICE I DJEČACI IZ SUSJEDSTVA
Snježana:
Meni rođendan pada na Dan armije. Tada pozovem svu djecu iz susjedstva i neke prijateljice iz razreda. Ja vam, naime, pohađam šesti razred. Redovito pozovem i ona dva brata iz podruma. Oni su nekada stanovali u ovom istom stanu sa nama. Ma ne svi, mlađi brat još nije bio rođen. Sustanarstvo smo dijelili, Crnogorka s djecom, Ćurini i mi, dok se Ćurini nisu premjestili u prizemsko-podrumski stan. Dakle, neki, od pozvane djece, dođu s roditeljima; roditelji budu u jednoj sobu, a mi, djeca, u drugoj, manjoj. Svi mi donesu darove. Samo mi stariji brat nikada ne dođe. Pošalje po bratu dar, to da, ali ne dođe. On bude na rođendanu kod svoga drugara Bore, koji ima rođendan baš kada i ja. Meni je strašno krivo, jer je stariji brat najljepši i najzgodniji mladić u susjedstvu. To znaju i moje prijateljice iz škole pa većina dođe baš zbog njega, a on u Bore. Još odvuče i Tita sa sobom! Ha, ne znate za Tita?…
Umjesto da uživam u društvu starijega, moram trpiti njegovog mlađega brata. Taj se tu uopće ne uklapa. Da se mene pita, ne bi ga ni zvala. No na zahtjev roditelja, obavezno je tu. Reći ću vam istinu – samo smeta. Kao najmlađi u društvu, ništa ne razumije o čemu mi stariji pričamo. Dosađuje se i gnjavi, te nam čini prave spačke. Jednom sam ga uhvatila kako izrezuje stripove iz tatinih dnevnih novina. Ili ovo – ako vidi da se tko od nas ljubi, ode špijati u drugu sobu, pa nam u sobu nahrupi partizanska ofenziva (svima su nam roditelji bili u partizanima, moj je tata tamo i ranjen, a i nema kata ni stana u zgradi da nije bar jedan učesnik NOB-a). Pa nam, za kaznu, oduzmu gramofonske ploče zabavne glazbe i s gramofona se čuju samo bečki valceri. To postaje veselica za odrasle, dok se moj rođendan raspada po šavovima. Kažem vam, mali je prava šteta. I tako godinama. Sada ga manje viđam – naime odrasla sam, šesti razred, znate – možda se popravio. Ma reći ću vam iskreno, i ne zanima me. Uostalom, selimo se uskoro u novi i moderni dio grada, u SVOJ stan. Za mjesec ili dva, sve će to biti samo prošlost!
Boro:
Sa starijim bratom sam nerazdvojan još iz zabavišnog doba. Zajedno smo primljeni u pionire, zajedno smo od prvoga pa sve do, evo, osmoga razreda. Nije izostao nijednom s mojega rođendana. A on mi pada baš na Dan Armije, kada i onoj puvanderici Snježani…
No, izgleda da ćemo se uskoro razići. Njega privlači gimnazija, a mene pomorska srednja škola. Čuo sam da se oni sele u izgledno doba, u novi dio Splita. U novi stan. Šteta! To mora da je kraj jednoga divnoga prijateljstva.
Tito:
Ne vjerujete da mi je to PRAVO ime? Niste jedini!
Mojim je dragim roditeljima došlo, iz dupeta u glavu, tek malo prije no što sam krenuo u školu, da im ideja s mojom imenom i nije bila mnogo bistra. No nisu pokucali na šalter matičara i zatražili službenu izmjenu imena svojem mezimcu. Proveli su tjedne u ognjici ma se nisu pomakli s mjesta. Jok! Bili su sigurni kako bi njihova akcija izazvala podozrenje kod partijskih drugova, a možda bi i postali atrakcija za raznorazne državne organe, koji nikako ne spavaju jer neprijatelj, evo još jednoga dokaza, nikada ne spava. Zamisli kakvu bi to pomutnju – pravdao se samome sebi moj otac – a zatim i sumnju izazvala činjenica da Tito više nije Tito nego da je, naprimjer, Petar – kao njegov otac.
– Kako se usuđuješ druže Tomiću?! – vidio je otac, u svojem strahu, izbezumljeno lice savjesnoga partijskoga činovnika, pristiglog na alarmantan krik matičara – Jednoga Petra smo se riješili, eno ga sad u Londonu, tamo mu je i mjesto. Narod je o tome plebiscitno odlučio. Zar si zaboravio parolu, NEĆEMO KRALJA, HOĆEMO TITA, NAROD SE PITA!, jelde druže Tomiću? Tko si ti da se suprostavljaš volji naroda? Pomućena ti je partijska svjest, tvoje su percepcije zamagljene, vjerovatno pod utjecajem centara iz inozemstva, zar ne, druže Tomiću? Ti bi, izgleda, rado tucao tucanik na Golome, a?
Nakon dugih neprespavanih noći, za kućnim je stolom donesena odluka, kako me se odsada u domu, pa i u susjedstvu, ima zvati Bato! Tito je mrtav – pričuvno sahranjen pod tepih u našem dnevnome boravku, za svaki slučaj, zlu ne trebalo, da ne bude daleko – živio Bato! Danas me svi zovu, pa i sam sebe, tako kako se, ustvari, ne zovem…
Ah da, pitate me za moje susjede, ovu braću dolje iz podruma. Onaj mlađi je još sitan balavac i ne obraćam pažnju na njega. Njegov brat i ja smo jako dobri drugovi – zajedno s Borom, činimo nerazdvojnu trojku. Ponekad znamo ići Točkici pod prozor. Skriveni u krošnji preko puta, promatramo je iz prikrajka kako se presvlači, nestrpljivi u očekivanju njezinoga zareza. Ako nam se ukaže, tresemo se tako da lišće otpada. Jednom nas je njen otac prekinuo u raboti. Dograbio je, a koga će nego – mene. Baš je imao ideju kako će mi zalijepiti jednu nezaboravnu, kad mu žena nešto šapnu. Gospon doktor, Točkičin otac, odskoči od mene kao od vraga. Vilica mu zaigra van kontrole, oblije ga znoj, noge mu zaklecaju. Sjede na prag kuće. Žena mu donese šećera i vode. Prazna pogleda, ponavljao je jedno te isto, meni nerazumno. Nemam pojma, nekako, čini mi se, kao, “Nomen est omen!”. Iskoristim njegovo bulažnjenje i evo me.
Seka i Veka:
Hi! Hi! Hi! Hi! Mi smo išle s mlađim bratom u zabavište, što se danas zove vrtić, kod tete Dinke, gdje smo primljeni u pionire, a sada smo zajedno u četvrtomm a razredu, osmogodišnje osnovne škole “Vlado Bagat”. Prva tri razreda pohađali smo u o.š. “Bruno Ivanović”. Hi! Hi! Hi! Hi! Zadnju godinu vrtića i prvu godinu osnovne škole, zajedno smo se igrali naskrivečki, na pokazivanje, u dvorištu iza naše kuće, tamo gdje nas nitko ne vidi. Hi! Hi! Hi! Hi! Njemu je svašta padalo na pamet, a mi smo prihvaćale iz znatiželje. Hi! Hi! Hi! Hi! Više se ne igramo s njim, mi smo ipak curice, a on samo nezreli dječak. Hi! Hi! Hi! Hi!
UČITELJICA
Druga Šimu ne poznajem, no čula sam sve najbolje o njemu. Njegovu drugaricu Linu poznajem, i te kako. Dolazila je redovito u školu, zainteresirana za rezultate svoga sina. Da je disleksičan bilo je razvidno tek početkom druge školske godine. Pozvala sam je u školu i rekla svoja zapažanja. Obećala sam joj da ga više neću činiti čitati pred cijelim razredom da mu se ne smiju, kao koji dan ranije. Preko lica majke prošao je crni oblak. Mislim da mu to nije nikada ni rekla, sve je zadržala za sebe i prepustila neka se stvari razvijaju same od sebe. Što baš i nije u redu…
Meni je jako drag taj dečko. Od prvoga dana bila sam na njegovoj strani. Opazila sam kako svoj ogroman dar opažanja kvalitetno izražava kroz neosporni talenat za crtanje i pisanje. Hendikep je pretvorao u kreaciju. Sjećam se, s radošću, njegovih pismenih uradaka iz druge školske godine. Bio je u tome daleko ispred druge djece svoga uzrasta. U njegovom slučaju, povjerovala sam, stvarno, kako ipak nisam uzaludno izabrala ovo zanimanje…
A onda dogodine – razočerenje. Kroz prvo polugodište prošle školske godine, nije napisao niti jedan pismeni sastav iz domaćeg rada. Na moje izinstiranje da proniknem razlogu apstinecije nesvakidašnjeg talenta, povukao se u sebe, zatomio istinu, izmišljao razne bedastoće, neprestano lagao. Nije mi bilo jasno što ga muči. Možda je uzrok bila situacija u obitelji. Pozvala sam majku na razgovor. Njoj je opet prešao tamni oblak preko lica. Samo je rekla, “Platiće mi!”, i okrenula se na peti. Maleni nije došao sutradan u školu. Plakala sam zajedno sa njim…
Patila sam zbog njega, a onda, iznenada, kako to i inače bude, stvari su legle na svoje mjesto. Jedan mu je učenik, čisto zlobe radi, ukrao nekakvu knjigu preko maloga odmora, a unutra, među listovima krilo se… Što?…
Cika i grohotni smijeh učenika naprosto su me usisali u razred. Spomenuti đak mi preda crtež. Molim? Ukočila sam se u hipu. Noge su mi se stresle. Buljila sam u crtež i duboko disala. Nisam vjerovala svojim očima. Na pitanje, kako se usuđuje, jer je i taj deran imao likovnog dara, pravdao se kako to nije njegov crtež već… znate i sami. Pokazao je rukom na mog miljenika koji se u zadnjem redu tresao i ridajući lupao glavom o klupu. Cijeli je razred likovao. Zlurado veselje mase doseglo je vrhunac kada sam se uputila prema njemu. Već kao da su imali spremna vješala ili, najblaže, katran i perije…
– Tko je OVO nacrtao? – zaustavila sam se pred njegovom klupom. Klimnuo je glavom, gušeći se u suzama.
– Ti si OVO nacrtao? – nevjerovatan zreo crtež za jednoga devetogodišnjaka.
– Aaaaaha! – raspadao se. Svojim dječjim ručicama zdrobio je drveni trokut, nov novcat, bogami, čvrst. Toliki su jad i muka bili u tom dječaku.
– Da li si ti STVARNO OVO nacrtao? – nadvila sam se nad njim. U razredu tajac. Čekao se samo završni udarac dželata. No dželat je toga dana uzeo slobodno i otišao u crtež.
– Nemoj. – rekla sam mu na uho i pomilovala po glavici. Da ga smirim čučnula sam, zagrlila ga i stala snažno ljubiti. Skoro strasno. Malo je nedostajalo da se zaboravim. Zatvorila sam oči i preda mnom su iskočile slike… Molim vas, ovo off the record… (… slike kako ga svlačim do gola, ljubeći svaku stopicu njegove nevino mlade kože, kako se u kadi igra mojim zrelim i krupnim mesom, vidim maloga genija kako zaranja i gutam ga potpuno, čujem ga gdje znatiželjno luta mojom utrobom tražeći izlaz dok se voda u kadi hladi, uz velik prasak bujica vode ga tjera iz mene, on je moj anđel, ja sam ga rodila, on odlazi dok se hladim u studenoj vodi…)… Hladan znoj me oblije. Svjesna sam znatiželjnih žalaca mladih krvnika što su se nadvili nad nama…
Ustajem, odlazim do katerdre. On me zahvalno isprati pogledom mladog srneta. Morala sam ga nekako zaštiti pred gomilom. Trudila sam se povezati veze što ih je njegov prerani pubertet pokidao s razredom. Pokušala sam bezbolno privezati taj odbjegli brodić uz obalu, gdje će ga dočekati ushit razdraganih vršnjaka, a ne nerazumna rulja. Nastojala sam pravdati njegovu neobjašnjivo preuranjenu zrelost pričom kako taj crtež nije ništa skaradno, već da su tom dječaku neke stvari jasnije nego njima. Gledali su me širom otvorenih očiju. Usta su im bila na O. Nisu shvaćali ništa, a kada će, ne znam, jer seksualni odgoj nije u programu socijalističkog obrazovanja za osnovno školstvo. Da uhvate njegovu razinu morat će se prepustiti vremenu dok i njih, za godinu ili dvije iza čoška, ne zaskoči bolno pupanje vlastitih žlijezda. Nakon mojeg elaboriranja o neobjašnjivom, nitko ga više nije zadirkivao. Dječak, koji je krađom crteža htio biti heroj i umalo to postao, zasramljen je otišao kući. Obgrlila sam moga anđela riječima, kad već nisam mogla, ni smjela, mirisom vlastita tijela…
Nisam više njegova učiteljica. Naša se škola premjestila ove godine u novu, vlastitu zgradu, u kvart dalje. Djeci s Bačvica to je bilo predaleko pak su se zadržali u istom objektu. Ista zgrada samo druga škola…. Često ga se sjetim. Nerijetko uživam u njegovom crtežu. Da, da. Sačuvala sam crtež, kako ne. Pokazala sam ga prijatelju umjetniku, a on je rekao, “Opa! Ovo je odlično. Tko ti je ovaj umjetnik? Ovo si ti! Ti si model, a mačko?! Kada ćeš biti moj model? Ka’ će mene doć red?”. Zahvaljujući njemu dala sam ga i uokviriti. Što? Da vam pokažem crtež? Taman posla, pa da me optužite za pedofiliju. Ha! Ha!
SUSJED MILICIONER
Pa nismo mi baš neki pravi susjedi. Stanujem ulica niže od njihove, tamo odmah do Sabirnog centra Crvenoga križa, gdje su, znate ono, bili smješteni ratni siročići iz Konga. Ima ih još nekoliko, tih malih crnčića. Nisu ih baš sve raselili po Jugoslaviji. Često ih svojoj djeci uzimam za primjer patnje, skromnosti i čestitosti. Da se kojim slučajem, upičkumaterinu, ne ugledaju na onoga divljeg balavca od druga Šime. Pa da još, ja i društvo, imamo posla s njima…
Znam druga Šimu, kako ne, zajedno smo neko vrijeme bili u službi. Poštivam ga kao svjesnoga i savjesnog operativca, ma kao roditelja teško. Šteta, za njega i službu, što se posvetio privredi a ne direktnom služenju narodu. Al’ njegov mali, upičkumaterinu…
Bilo je to, čini mi se, prije nekih pola godine ili više, ne sjećam se se baš… Ne, ne! Lažem! Točno Osmoga marta, na Dan žena. Da, da. Sto posto! Došao ja kući ranije, čestitao drugarici, ona napravila bogovski ručak kakav i dolikuje blagdanu. Nakon ručka, a šta’š, pustili smo djecu na zrak da bi nas dvoje, jelde nasamo, utvrdili svečarsko gradivo. Može jednom, a može i više, kako nam dođe. Zadovoljan ja, zadovoljna dugarica. Kažem joj da idem i ja sad malo na zrak, da ne smetam dok ona upristoji kuću za nama. Kaže moja drugarica meni, samo ti iziđi moj junače plavi. Iziđem ja tako, a kad tamo, upičkumaterinu, imam što i vidit.
Mojega maloga, moga sina, neki je balavac upravo bacio sa zidića! Upičkumaterinu, i to na moje oči! Kako me spazi, dade se u bijeg. E ne’š, upičkumaterinu, bogami, moj si! Uberem na brzinu, spremnost je naša revnost, kuda smjera. Eto ti mene hitra, u tri do četiri koraka ga sustignem, uhvatim za šiju i ubacim u nedovršenu garažu, one vječne novogradnje tamo. Delikvent se rita, plače, a ja sučimice ga dohvatim – što nogama, što rukama, šakom, triskom. Vidim, piša on po sebi. Pišat ćeš ti meni krv, vičem ja i udaram majci nemilosrdno. Dijete mi ubije na vlastite oči, upičkumaterinu, ubit ću ga!
Bio bi ga zatuko u beton, majkemi, da me nešto ne presiječe odpozadi. Kao da me udario fićo, upičkumaterinu! Preletim popišanca, zabijem se među građevinski materijal, malo dalje.
– Koji kurac mi tučeš sina? – stoji silueta s podužom daskom u rukama, očito bezvrijedni roditelj budućeg kriminaca. Glas mi odnekud poznat, no ne vidim dobro u onome polumraku.
– On je moga bacio sa zida! Ti si ga tome naučio? – nisam se dao.
– Učili su nas da ne diramo djecu, al’ da zato prema odraslima nemamo milosti. Ti si druže plavi, za ovo, zaslužio biti više nego modar! – zabije mi čošak daske snažno u prsi. Izbije mi zrak. Prikuje me o pod. U tom prepoznam druga Šimu i smrznem se. Upičkumaterinu! Vrate mi se slike njegovih metoda dok smo zajedno službovali. Ako samo nastavi, nemam nimalo šanse.
– Jučer sam mu kupio ove rebatinke, prve u životu. Bio sam protiv, bojeći se nečeg sličnog, no ipak nisam odolio njegovoj žarkoj želji da se pokaže pred prijateljima, pustio sam ga u farmerkama na ulicu, znajući kakvo mu to veselje predstavlja… – samo pljune u mojem pravcu, odbaci drvo o zid garaže, uzme svoga ispišanog i cmizdravog delikventa, usput mu odvali jednu pedagošku, nestane uz ulicu punu radoznaloga svijeta. Od toga dana smo samo na službeno. Klimnemo glavom jedan drugome ako nam se putovi ukrste, i to je sve…
Moj mali? Ma nije mu bilo ništa, upičkumaterinu. Ne’š ti zidića, nema u njemu trideset centimetara. Ja kriv? Ma nemoj! Da on nije stao bježat, ne bi ni ja za njim. Tako stoji u opisu službe, piše crno na bijelo, čim netko bježi – upičkumaterinu – kriv je!
SUSJED ANTE
Hm! Zašto vas to zanima? Šimu znam iz rata. Zašto ga ne nazivam drugom? Moja stvar! Dok sam JA bio vojni zapovjednik grada, ON je bio MOJ lični intendant, odgovoran za evidentiranje i čuvanje blaga zaostalog od poraženih snaga. Prilikom jedne inventure primijećen je nekakav manjak zlatnih dukata. Ne libeći se nimalo, Šime je optužio mene, te još neke drugove, da smo prisvojili nestalo blago. Zamislite! Zar se tako ponaša drug i suborac? Grad je još bio prepun svakojakog ološa, mogao je pribirati danima, al’ jok, on je prst uperio na svog nadređenog. Šta sam drugo mogao nego ga dao smijenti, po hitnom postupku. Prođe nekoliko mjeseci kadli ti ga evo na vratima moje kancelarije, s riječima, OZNA sve dozna. Uskoro me penzonisalo, uz sve počasti. Zlato nitko nije spominjao. Niti su ga tražili niti bi im ga bio dao…
No OZNA je čvrsto vezala svoga psa u moju blizinu. Dodijelili su mu sustanarstvo točno ispod mene. Slučajno? Ne budite smiješni. Non-stop je rovario nešto protiv mene. Išao je toliko daleko da je uzeo si za ženu mladu iz istoga mjesta odakle je i moja drugarica, tako da me i tamo može imati stalno na oku. Čak je, kada se demobiliso i prešao u privredu, nastavio svoj privatni rat protiv mene. Tu, po ovom stepeništu. Još je i nagovorio stanare naše zgrade da ga izaberu za predsjednika kućnoga savjeta, njega, partizansku sitnež i denuncijata, umjesto mene, partizanskog komandira…
Kao predratni komunista to ne bi trebao reći, no ako pogledate šemu stanara naše zgrade, primjetit ćete da ima Boga. Ha! Ha! Gore, na vrhu zgrade, u najljepšem stanu, s pogledom na more, stanujemo ja i moja obitelj, dok dolje, u smradu podrumskog truleža, valja se taj bijednik sa svojim leglom. Svakom prema vlastitim zaslugama!
SUSJEDA CRNOGORKA
Meni, ženi paloga borca, da l’ to možete zamisliti, koja je dala supruga za našu stvar, pratite me, pače majci s dvoje odrasle ratne siročadi, dodijelili su, da znate, samo dvije i po sobe u sustanarstvu. Kažu, ne može više, tu su Ćurini došli prvi, to ili ništa, biraj. Ili tako ili, znači, na ulicu. Bolje su prošli ovi crnci iz Afrike što su ih smjestili dolje u Crvenom križu. I bolje bi mi bilo, to jest, da sam crnkinja nego, eto, što hoće reć, znači – Crnogorka. Ćurnima bez djece, na pravdi Boga, koliko i meni s dvoje. Pitam vas, gdje je tu bila komunistička pravda?
Kako mi je samo išla na živce ona Lina. Udružila se s onom ronfuljom Gazdaricom s najgornjega kata, znači, šikanirala me ta jalova laborantica, mene majku i udovicu, zajedno sa tom kapitalistkinjom. Jedva sam živu glavu izvukla, bila sam na rubu nervnoga sloma…
I onda, pazite sad ovo, ta glumica čednosti zatrudni, znači, po duhu svetome i na nagovor Gazdarice, nakon dvije godine, to jest, s jednim jedinim rezonom – da napakosti meni. Ćurine su ipak zbili u jednu sobu dok su drugu dodijelili, novom mladom bračnom paru, hoću reći, opet partizanima. No i ti novi su se uhvatili praviti djecu! S istim ciljem, to jest, oduzeti životni prostor mojoj ratnoj siročadi…
Ne znam do kada bi naša muka trajala da su se ti vražji Ćurini nastavili kotiti u zajedničkome stanu. Srećom, po njih i nas, premjestili su se dolje u podrumski stan. A? Kažete, prizemlje?… Ma zabole me, sve mi je to isto, to jest, daleko ispod mene, znači, da ih moje oči ne gledaju po vazdan. Ove što su ostali s nama u sustanarstvu brzo sam stavila u red, ograničila im pravo na broj potomaka, znači, na jedan. Godine su prolazile, hoću reći, život je tražio svoje. Tako sam postala i baka. Tuge li moje, sin, s nevjestom i svoja dva bisera, prisiljen je bio živjeti u maloj djevojačkoj sobici. Što mogu, to jest, nije se imalo, pače morala sam veću sobu iznajmiti školarcima, a opet, to jest, nisam im mogla prepustiti ni veliku sobu, ipak sam ja majka, znači, matica…
No, ima Boga, rekla sam, to jest, mojoj je djeci i unucima, znači, konačno pokucala sreća na vrata. Hoću reći, i ovi drugi doskora odlaze o svome poslu, u svoj i daleki stan, znači, daleko i njima kuća. Moju je obitelj stigla zaslužena nagrada za svu moju nesebičnu žrtvu – četvoroiposobni stan s pogledom na more, u elitnoj četvrti Bačvice. Je l’ vidite, što su sve krhka pleća, ove udove paloga borca i majke ratne siročadi, kadra podnijeti. Zlo uvijek, na koncu, bude pobijeđeno, to jest, na mojemu se primjeru učite. Ugledajte se u mene i osigurajte, znači, svojoj djeci svijetlu budućnost!
GAZDARICA ZGRADE
Prvo da razjasnimo neke činjenice. Mrtva sam, ima tome više od godine dana. Ležim tu na groblju u Splitskoj, na otoku Braču. Odavde mi puca jasan pogled na neprežaljeni Split. Za lijepa vremena, znam razaznati čak i Bačvice. Vidim moju nekadašnju zgradu i moj stan pri samome vrhu, kojim se već osamnaest godina šepuri onaj bahati Ante. Mene je protjerao u manji, vrata do, jer sam ja tobože narodni neprijatelj, nedajbože hitleruša, Austrijanka, i ubacio mi onu rospiju Bonegraciu, špijunku. Nije mi bio drag nikako, pička jedna okupatorska! Od prvoga dana se ponašao kao da je cijela zgrada njegova, kao da ju je on lično oslobodio. Kao da ju je on lično i osobno i personalno gradio, a ne moj Bogić…
Ne znate vi moga Bogića, e taj je bio ljudina. Evo ga tu, leži baš ispod mene. Pokupio me taj baraba i trgovac, moj Bogić, tamo gore u Grazu, dovukao u Split, oženio, kuću mi rečenu izgradio. Kako nismo imali potomstva, uvijek sam držala do stanara naše zgrade kao do vlastite djece. Pogotovo su mi Darinka i njena Brne bile prirasle srcu. A onda dođe rat – pička njemu materina – prođe rat.
Čuvaj se osloboditelja, govorila je moja baka u Grazu, oni ti uvijek dođu gologuzi, s hlačama na štapu. Tako je i bilo. Nacionaliziralo mi zgradu, napučilo je bagrom svakovrsnom. Najgori su bili taj Ante i ona Crnogorka. Ma kakva Crnogorka, nije ona to, tako su je samo zvali. E ta vam je prava mustra, takozvana žena paloga borca. Ma kojega borca, pička njoj laživa. Muž joj bio fakin nepismeni. Sirotinja gola. Imao je kar i konja. Pijan kar, pijan konj, pijan gazda – vazda. Znam ga odavno. Često je mojem Bogiću razvozo. Ubila ga saveznička bomba na mjestu, kada su ono Englezi bombardirali grad. Kakav borac, i to pali, prije – propali! Sve živo je uvjerila kako je ona ucviljena supruga zginutog antifašiste. Svih je maltretirala s tim lažima, te htjela svima i sa svime zapovijedati. U mojoj kući! Pička joj fakinska, našla je saveznika u onome, isto toliko pokvarenome, Anti…
Jedini tko im se usudio suprostaviti, bio je mladi gospon Simo. Njegovu lijepu suprugu, moju imenjakinju Linu, voljela sam najviše od tih novih. Uzela sam je pod svoje. Nisam dozvoljavala da je zla vještica potpuno izludi. Ćurini su bili, znala sam na prvu, najpošteniji. Toliko sam Linu zavoljela, a preko nje i mladoga Simu – finog i zgodnog mladića, neka je komunista, neka, i kako samo špreha njemački, da znate, k’o da mu je materinji – da sam im poklonila kompletnu bračnu sobu, imala sam ja toga viška, kao vjenčani dar. I srebreni beštek s drškom od slonovače. Za sreću. Kada se podrumski stan ispraznio, nagovorila sam ih da se presele dolje, na svoje, daleko od zla. Lina je napokon odahnula i na miru stala podizati svoju djecu. Nemojte ovo reći Brni, no Linini kolači su mi bili ukusniji od njenih.
Molim? Zašto toliko psujem, pitate. Kao, ja sam jedna fina austrougarska dama i nije me red? Ma nemojte. A tko ste vi što se usuđujete jednoga mrtvaca učiti ponašanju? Pičke jedne!
PRIJATELJICA ERNA
Susret se desio lipnja 1956., na putničkom brodu Jugoslavija. Već sam drugo ljeto putovala uzduž Dalmacije, kao diveći se njenim ljepotama. Pristupio mi je na ogradi palube broda – upravo smo napuštali Split u pravcu Šibenika, i još dalje, Rijeke. Iznenadio me je svojim perfektnim njemačkim. Prepala sam se da nije nekakav špijun, agent, jugoslavenska tajna služba, štoli. Malo mi je prostora bilo preostalo za uzmak. Jedino preko ograde. Ha! Ha! Nije bilo za vjerovati da bi me kapetan broda uzeo pod zaštitu pred državnim agentom. Svi su oni bili umreženi. Iako je prošlo deset godina od rata, u većini glava bila sam još neprijatelj a ne turista. Turizam im je bio još u pelenama…
Morala sam se uzdati u se. Sačuvati prisebnost do Rijeke. Pred nama je bila cijela noć. Duga noć. No, razoružao me je nakon drugoga pića te sam se opustila u ugodnome društvu i sasvim prepustila šarmu tog gospodina. Nakon trećeg ili četvrtoga pića, glasno sam mu se unijela u lice i pitala ga, zabavlja li ga ta njegova igra, da li on zna tko sam ja, koliko me već prati, mjesec ili dva, ili još od lani? Šokirala sam ga, ne koliko svojim saznanjem o njemu, već svojom glupošću, kako je rekao. Ustao je sa stola, ljubazno mi zaželio neka se otrijeznim, pozdravio i nestao među putnicima…
– Ja sam udovica podoficira Wehrmachta. Već drugu godinu lutam Dalmacijom u potrazi i za najmanjim tragom njegove zadnje adrese. Sve uzalud. Čudi me kako nigdje nije zavedena. Jedina mi je vodilja njegovo posljednje pismo, poslano s otoka Hvara, u proljeće 1944. – našla sam ga na krmi broda, ponudila mu cigaretu kao zalog pomirenja.
– Žao mi je to čuti. U to doba bio sam jedan od zapovjednika obrane baš tog otoka. Zbog Vas se nadam da se nismo gledali preko cijevi. – odbije cigaretu riječima zakletog nepušača – Nije mi namjera uvjeravati Vas kako sam ja netko drugi no što ste si unaprijed utuvili u tu svoju lijepu glavicu… Stojim na raspolaganju Vašoj trezvenosti, ako se lično i bez prisile poželite uvjeriti suprotno.
Te smo noći, uz ritam brodskih motora Jugoslavije, u mjesečevom odrazu na pučini, za navijeke zapisali naše prijateljstvo. Svaka sumja, da ga je meni privukao političko-policijski zadatak, a ne muška radoznalost, bila je zavazda pohranjena na dnu mora Kornatskoga arhipelaga…
Posljednje počivalište svoga pokojnog supruga nisam nikada pronašla. U zemlji, u koju je otišao protiv svoje volje, ali ipak kao vojnik i neprijatelj, pak kao takav i bio dočekan, u zemlji kojoj je dio humusa već dvadesetak godina, u zemlji njegovih egzekutora, pronašla sam prakrasne ljude i drage prijatelje, postala njihov česti gost. U liku možebitnog dželata vlastita supruga, otkrila sam, muškarca čija me blizina čini sretnom. Da. Život vas katkada zna iznenaditi.
Moja djeca i ja, postali smo prisni s njegovom obitelji. Svakoga ljeta srdačno nas ugoste u svojem malome stanu, u Splitu. Čak smo zadnji Božić i Novu godinu proveli kod njih. Moram priznati da sam se začudila što božićno drvce kite tek za Silvestrovo, al’ neka, domaćin je uvijek u pravu. Poklonila sam im usisivač marke Progress i tako njegovoj supruzi olakšala kućanske poslove. Do sada su se oglušili na sve moje pozive za uzvratnim gostoprimstvom u našem domu, u Münchenu. Obećali su ipak da hoće, no tek kada se presele u novi stan, te se srede. Po njihovim riječima, to je dogodine. Dok nestrpljivo čekam novi susret, uhvatim sebe kako razmišljam nije li me lukavac ipak preveslao, pače, nije li mu moja blizina, one noći pod mjesečinom, bila u opisu radnoga mjesta… Što? Ne budite smiješni! Ovo će možda čitati i moja djeca jednoga dana.
BARBA ŠIME
Molim vas lepo da mi objasnite odakle se, nađavola, deo taj zlotvor šta bulazni da je njegova majka moja rodica, moja sestra, štali? I to rođena!? Taj neprijatelj ne preza bre ni od hemijsko-psiholoških sredstava da me ponizi, dokrajči u sopstvenom domu. Videli bi oni Boga svoga, samo da je moja Marica živa – ne bi nas ti komunisti tako lako savladali. Udruženim snagama pružili bi žestok otpor okupatoru, mamicu mu njegovu. Zaštićen tako sa boka, vitlajući svojom žandarmerskom sabljom, saseko bi ih u hribu, pardon, korenu. Eto vidite, tako je svaki put kada se uzbudim, reči mi na materinskom jeziku naprosto proključaju…
Da, ja sam sa ostrva Hvar. Kao mladić otišo sam u Veliki rat, bio dobrovoljac na Solunskome frontu. Nakon uspostave Kraljevine primilo me u žandarme, dalo smeštaj, hranu i platu. Udomaćio se ja tu, u Sremskoj Mitrovici, primilo me bogovski, bre k’o svoga, lepo napredovao u službi pa tako došlo vreme da se ženim, skućim. Zaletim se ja do moga ostrva po mladu. Lepe su ove Sremke, ma ipak – svak’ sa svojim jatom leti. Dovučem tako Maricu sa goleti ostrva u ovu plodnu lepotu. No ona plodna nije bila. Dece nismo imali…
Ustvari, to sam hteo da vam kažem, govoreći o seči korenja, mislio sam prevashodno na decu. Kad im sasečeš decu, saseko si ih maltene u korenju, uporište im je prekinuto, lelujaju nesigurno – lako se zatuču. Ako meni koje dete omane, tu je Marica, njoj su deca u malome prstu. Koliko ih je ona bre potamanila. Sa onom iglom, samo da znate. Porodila ih je mlogo, jeste da, al’ nemali broj i eliminisala. Kažem vam, ume ona sa decom. Jednom mi je rekla, da deca nešto vrede i ja bi ih imala. Tačno tako. Zato smo nas dvoje, kao par, bili neosvojivi zamak. Sve dok ona nije otišla pod ploču. Sarani san je u mojen mistu na škoju. A česa san ti? Tako joj se prohtilo. Opet sam se, da izvinete, uzbudio.
Videla bagra praznu kuću, nađavola, i uselila se. Hoće ti komunisti. Zarobljenik sam u sopstvenom domu, u kući koju sam podigao sa ovih deset prstiju i platom žandarmerijskog poručnika. I sada i ovde bre ta neiživljena deca švrlaju i burtadu po kući maltene k’o da je njihova, dok se ta nepoznata žena i, po svemu sudeći, majka tih derišta, prenebregnula da brlja i prlja u kuhinji moje Marice. A glava te okupacione sile, taj što za sebe kaže da se zove Šime, i jošte laže da se zove baš tako i upravo meni u čast, e taj Juda Iškarjot vodi duge i iscrpljujuće informativne razgovore sa mnom. Sve u cilju da me slomi i pridobije za svoj front. No, ne dam se ja, pa mu kažem, nađavola imenjače, ne sramoti mene i sestru moju, tvoju majku, kako sam kažeš ili lažeš, jer da nisi moj, da mi nisi od sestre rođene, ja bi s tobom bre u apsanu, zato ostavi se ćorava posla dok ti je još na vreme. On se samo značajno smeje, tapše po ramenu, nastavićemo sutra, kaže. Pa dođe sutra i sve isponova…
U međuvremenu su mi u sobu namontirali bre nekog golobradog ugursuza da me pazi noću, da me ne spopade bežanija kroz prozor, štali. A i taj prozor, kakav samo brezprizoran prizor pruža. Tamo neka bajata i bresposlena pizdača širi noge non-stop i piša bre, piša li ga! To mi samo kazuje kako su neprijatelji uz kuću i okućnicu zaposeli. Zapišali su pun krug oko mene, maltene i mene. Na ulaznim vratima nakalemio se nekakav balija janjičar, šta, kobajagi, traži grob moje supruge. Drže me na orozu dvadeset i četiri časa dnevno, keve mi. Kažem vam, sve je ovo poremećeno sa pameću i otišlo je nađavola, u tri lepe pičke materine… Neka gredu na zahod, tenci hi gonili, daleki hin dvori. Ne moru da moren, a mora da moren, pak se neću škivat ni pedaja, nindri o mene komina… Stojte tu, čejadini, nemičte se otalec, evo me za sekond nase, gren samo molat vodu!
JA
Otvaram oči i svaki put se iznenadim pa se pitam, gdje sam. Treba mi vremena da dođem sebi i shvatim da sam u NJIHOVOJ sobi…
Roditelji su me smjestili na mali ležaj, u dno svojih nogu. Nekadašnji žarndarmerijski komandir mitrovačke kaznione, izbacio me iz vlastitog kreveta. U dječjoj sobi, brat se mora sam boriti sa starčevim noćnim morama. Izgubljen u tuđem krevetu, gonjen vlastitom ognjicom, barba Šime traži svoje izbrisane horizonte. Na povratku s otoka, zastao je na jedan dan kod nas, kod svojega nećaka, kumčeta i imenjaka, prije no što nastavi vlakom prema Mitrovici. No jutrom se probudio pitajbogagdje. Zaboravni starina se zanio, umislio da je u svojem domu, u dalekom Sremu. Tako da mu mi sada dođemo kao uljezi. Eno ga, desetak, petnaestak dana je prošlo, a on nema namjeru otići…
Ocu baš i ne smeta krsni kum, ujak, čije ime nosi. Ne predstavlja mu nekakv problem. A i što bi. Pričaju oni o starim danima. Starome žandaru je samo krivo šta mu se nakot po sestri dao u komuniste. Da mi nis o sestre, ja bi te bre uhapsi, upozorava ga starina i nagovara, iz svojeg izgubljenoga vremena i prostora, da se ostavi ćorava posla. Otac se zabavlja, ne može reći starini, marš u sremsku materinu, gdje ti je i mjesto. Smiješan mu je taj ekavsko-ikavski govor ujaka. Ijekavski nije nikada naučio ni prakticirao, nije ga došao red, sve se to zbilo u roku službe. Ideološki neprijatelji se vesele jedan drugome, dok majka svakodnevno pere ispišane lancune. Stvarno joj nije laka.
OTAC
Ubojstvo Kennedyja je udarna je svjetska vijest, već treći dan. Svi bruje o tome. Ubilo Johna Fitzgeralda Kennedyja!!! Ubilo predsjednika SAD-a! Šta ti misliš o tome, Šime?, pitaju ovih dana, pitaju me i sada, dok se vraćam s posla. U njihovim očima, još sam organ pod kožuhom OZNE, upućen u problematiku zaštite naroda i poretka. Dođem im kao sveznataj. Ne izbjegavam odgovore, vidim da im je vuna, iako ni sam nisam siguran u to što govorim. Nije im sad tamo bajno, kažem, a mislim se, evo i dokaza, kako nije baš sve ni tako sjajno kao što piše u onoj Brninoj brošuri S.A.D. – Zemlja i razvitak. Gola propaganda, jebemuboga, što truje moj mladi naraštaj! Izvinite, inače ne psujem. Ma, kažem posljednjem sugovorniku nedaleko kuće, Viška ulica, broj 31, bit će sad gusto svima neko vrijeme, osim vjerovatno nama, smirujem znanca i zaranjam u sjenu Šarićevog ružičnjaka, konstrukcije obgrljene njegovim čudesnim ružama, svoda što krasi i štiti ulaz u zgradu. Ćuprija od ruža što spaja naša dva vrta. Pred vratima bacam letimičan pogled na lijevu, Šarićevu stranu, i vidim starinu kako me promatra u čudu. Čudno mi što čovjeka njegove dobi pogađaju neki tamo politički događaji, a opet, taj se svakog jada nagledao, zna kakav je belaj rat i to dobro, pa možda zato. Sa suprotne strane, dva vražička veselo tuku po staklu prozora i viču, tata!, tata! Zatvoren prozor guši njihove glasove, ipak, čujem ih. Moji su. Nestajem kroz eingang zum gebäude u mrak portuna. Stan nam je u istom nivou s ulicom. Imamo sreću da smo tu – gdje smo.
Ona ne razumije ništa o toga, u srahu je već treći dan; samo me pita, hoće li biti rata, i nastavlja postavljati stol. U boj! U boj! Za kralja i otadžbinu! Protiv antihrista i komunista!, vrišti s kraja stola sluđeni Karađorđevićev oficir, moj dobri barba Šime. Nitko se ne obazire, navikli smo. Hoće, nadovezuje se na majku stariji sin i doda, ruski ratni brodovi su pred gradskom lukom. Tata, jesmo li mi za Ruse ili Amerikance?, interesira mlađega sina. Razgovor se zavrtio stolom dok se tanjuri prazne. Uvjeravam ih da rata neće biti, no ako ga i bude, bit će daleko od nas jer smo mi najsigurnije mjesto na svijetu. TU VIŠE NIKADA NEĆE BITI RATA!, naglašavam, a u slučaju velesila, Amerikanaca i Rusa, nećemo se svrstati ni na jednu stranu, držat ćemo se podalje, zato što smo mi – Nesvrstani. Ipak mi je žao Kennedyja, kažem, on se borio za prava Crnaca. Crnci smrde!, izleti mlađem sinu. Dobija zasluženu pljusku. Tako ga nisam učio. Udaljavam ga od stola. Za njega je ručak gotov. Uskoro svi završavamo. Ona se hvata suđa. Djeca su u sobi, barba Šime se gega uokolo. Palim radio. Dok iščekujem najnovije vijesti, listam današnje novine.
JA
Promatrao sam ih izdaleka. Napunili su s njima Sabirni centar Crvenoga križa, par ulica dalje od naše. Ima tome godina, dvije. Bilo ih je stotinjak, te ratne siročadi iz Konga. Cijeli kvart se skupljao oko njih. Dolazili su i iz drugih krajeva grada vidjeti to čudo neviđeno – Crnce – nove stanovnike Splita. S vremenom su postali “naši”. Učili su hrvatski. Neki su išli i u škole. Djeca iz kvarta su se igrala i družila s njima, normalno. Ja ne. Uželio sam se samo jednom njihova društva. Jednoga ljetnoga dana.
Majka me je dotjerala u granice pristojnosti. I sama se skockala kao da ide u ljetno kino. Ali, cijela je ulica znala, išli smo jedva do Pazara. Stvarno. Odvela me je sa sobom na gradsku tržnicu. Nek joj se nađem pri ruci i pomognem nositi prepune torbe kući.
– Samo mi nemoj prdit po ulici, da netko ne promisli da sam to ja ili, nedajbože, da mi se dijete usralo u gaće! Da me nisi sramotio putem! – upozorila me je prije no što smo krenuli.
Držala je do sebe i voljela da ljudi drže do nje, te nek’ se, ako im je to baš ćeif, slobodno, okreću za njom. Visoko uzdignutog nosa prolazila je među oznojene sugrađane. Svi su se, naravno, okretali. Bila je prekrasna mlada žena, te rane šesdeset i neke.
Kraći put, od Pazara do kuće, vodio je uz Sabirni centar. Kroz visoku ogradu spletenu od žice gledao sam kako se crna i bijela djeca igraju zajedno. Poželio sam sebe unutra, među njima. Privukla me razlika. Svi Kongoanci bili su isti, jednobojno čisti, crne kože i bijela osmjeha. Naprosto – lijepi! Moja rasa je bila svakakva, raznobojna, musava, nervozna; žute, smeđe, blijede, tamne kose; prozirne ili rumene ili neodređene puti. Jednom riječju, prljavi i odbojni. Onako uredan i opran, osijećao sam se u tom momentu visoko iznad njih. U svojoj čistoći proglasio sam se Crncem. Kao takvom, znao sam gdje mi je mjesto.
– Mama, idem se igrat unutra! Nije ti daleko do kuće, toliko mo’š ovo i sama nosit.
Majka se nijednom nije osvrnula prema Centru. Na moje riječi, zastane u po koraka. Ljetna haljina joj zaigra na povjetarcu. Ljepotica napravi dva puna kruga oko sebe, kao slučajno, pa se zanjiše prema meni. Sunčane cvike spusti na vrh nosa.
– Ovo ću ti reć samo ovaj put. Crnci smrde! Vjeruj mi, ja to znam… iz El Shatta. A sad, boršu u ruku i tri koraka ispred mene!
Bio sam i desetak koraka ispred nje. Suznoga lica, plazio sam joj jezik, okretao guzicu prema njoj i prdio na sred ulice. Derao se iz sveg glasa.
– I tvoj sin je Crnac… zato i smrdi!… Eto ti sad!!
Prolaznici su se okretali. Majka je, sa svojih visokih pluto sandala, propadala ravno kroz vreli asfalt. Bila je teža za torbu koju nisam htio ponijeti. Izdržala je sve hrabro do kuće. Iza zatvorenih vrata zgazila je crnoga Boga u meni.
Crnci mi više nisu pali na pamet. Zaobilazio sam Sabirni u velikome luku. Držao sam da je majka u pravu. U međuvremenu sam si razjasnio gdje je Kongo; zašto je bio dobar Patrice Lumumba, a zašto je zločest Moїse Tcshombe.
*
Na moje riječi otac se ukipi, okrene u stolici. Punim dlanom mi razdvoji zalogaj od usta.
– Tko ti je to rekao? Tko, tovare?! Odakle ti to? – unosi mi se, vidim odraz vlastitih suza u njegovim zlatnim zubima.
Završili su ručak bez mene. Mama VIM-om pokušava izribati i najsitnije sjećanje na minuli objed. Iako je kasna jesen, u kratkim je rukavima. Čvrste podlaktice skroz su joj mokre. Ne smeta je.
– Jadna Jacquelina, kako li je samo njoj – ponavlja majka kao mantru. – Kako te život zna zajebat! Beštija je to! Zajebana, depju. – opsuje tiho, onako za sebe. Nije uopće psovala, tek tu i tamo, rijetko, rijetko, kad misli da je nitko ne čuje; zato svaku njezinu i pamtim.
Glomazni kameni sudoper guši neveliki prolaz između kuhinje i vecea. Dvije osobe, istodobno, teško da su mogle imati kakva pametna posla u tom tjesnacu. Barba Šime se ne slaže s tim, a i noge ga ne služe baš. Gegajući se, zahtijeva više prostora. Ej! U svom ljuljanju do zahoda, starac se oslanja o nju, nagurava majku sasvim na sudoper. Majka to otrpi. Mogao ju je Šime, i svi njegovi, maltretirati do mile volje, al’ samo nek’ ne ulaze u njezin svemir. Tamo je bilo zabranjeno svima, tamo je hranila cjepivo protiv svih. Stari žandar ne zatvara vrata toaleta za sobom. Čuje ga se.
Otac čita novine za kuhinjskim stolom, usput pali radio, brzo će vijesti. Brat i ja koristimo priliku i zavlačimo se u svoju sobu, koja neugodno daje na starost. Grabimo stripove. On Plavi vjesnik, ja Crtane romane ili Kekec. Imamo taman toliko vremena dok naš stari pročita Slobodnu Dalmaciju i Borbu te odsluša radio vijesti. Šime ne voli stripove, ograničio nam je druženje s njima. Sve je to kapitalistička propaganda, govorio je. Po njemu, te šarene sličice ne bi nikada ni zavirile u našu kuću. Tako bi i bilo, da mu Lina nije objasnila kako on, kroz svoju, ali i njenu kuću, može razvlačiti svu svoju rodbinu, samo pod uvjetom ako i ona može razne krpice, stripove i ženske revije u bojama, i da joj ti prolaznici ne kradu zrak. Po danu je ona slušala njega, no, bogami, po noći, iza zatvorenih vrata bračne sobe, on čuje samo nju. Bio sam im svjedokom.
– Di si ti ča si se nekad kurcen zva? – kroz otškrinuta vrata dopire do majke pred sudoperom. – A tu si! Nešto si mi se utanča u zadnje vrime, ma isto neš daleko, mamicu ti glavatu, moj si!… Aaaaah… – Karađorđevićev dželat se ipak dokopao svojeg organa, s olakšanjem.
Od prizora na otvorenim vratima toaleta mamu hvata histerični smijeh. Zarazna sirena koja privlaći sve ukućane. Otac odlaže novine i u hipu je pored nje. Nije mu do smijeha. Bratu i meni je. Zagrcnuti, valjamo po podu kuhinje.
– Jebemi Boga, Kralja i Tita, ako česa razumin! Ča ću sa bez kurca? Opa mi je o starosti! – suznih očiju ražalovao se starac nad svojim ispišanim likom i djelom.
Spuštenih hlača, mokraćom natopljenih dugih zimskih gaća, čvrsto stežući desnicom kurdelu od istih, što ju je zamijenio s vlastitim kurcem i tako istog ostavio untra, pa se zapišao po sebi, barba Šime se upravo zapisao vječno u moju memoriju.
MAJKA
Kolače umijesim jednom tjedno, a za rođendane ukućana ili prijatelja – obavezno i tortu…
Večera je u nas uvijek ista. Ljeti lešo fažoleti i tikvice. O jeseni lešo blitva s krompirom i frigane bukve. U proljeće kelj ili verzot. Zimi neizbježno špinat, zbog željeza…
Za ručak, utorkom kuham takozvanu falšu juvu. Povrće zavisi o sezoni. Zimi udrobim sve po redu, a ljeti je to bob ili biži. Za glavno jelo znaju biti sarme ili punjene paprike, opet zavisi od sezone, ili pak teleći gulaš ili pržena teleća jetrica ili brujet od girica s pulentom ili pržene lignje… Srijedom su variva i mahunarke. Pašta fažol ili slanutak ili pak leča, također sa suhim mesom ili šufigani kupus s kobasicom… Četvrtkom poslužim goveđu ili juneću juhu i istoimeno lešo meso… Petkom je dan od ribarnice pa se na stolu zna naći, uz obaveznu riblju juhu, mol, cipal, trlja, muzgavci, hobotnica, škarpunići, srdele, raža, ušata i još svašta… Svake subote je maništra usuvo, dok je ljeti šporka maništra… Nedjeljom se potrudim, ipak je nedjeljni ručak najsvečaniji i najobilatiji objed u svakoj kući. Ako nije pašticada s njokima ili pećena teletina u škrovadi, najčešće je indorana kokoš, naravski s kokošjom juhom kao predjelom… Ponedjeljkom ne kuham. Na trpezi bude višak od nedjelje.
No zna biti ponedjeljka, kao danas, kada ponedjeljak i nije baš ponedjeljak.
*
– Šta ćemo sutra kuhat? – oglasi se on sa svoje strane bračnog kreveta.
– Sutra je utorak. Ima se izbora… – odgovaram. Ne prima mu se. Već je utonuo u san. Nastavljam s listanjem ženske revije.
Njegovo disanje odaje ravnomjerni ritam. Maleni, u dnu naših nogu, odavno spava. Ustajem i odlazim do dječje sobe, provjeravam starijeg sina. Dijeli sobu sa starcem što govori u snu. Žao mi dijete. Udiše nezdravi zrak. Nadam se da će te vrag što prije odnijeti, poželim starcu otvorenih očiju. Hrkanje iz naše sobu zove me natrag u krevet. Vrijeme je. Gasim svjetlo. Sve je pod kontrolom.
Dok propadam kroz nejasne sličice, muči me… Zajebano je to s kim će Jacquelina sutra kuhati!