Mi smo muzeji čija su vrata otvorena danonoćno. I kad smo pod sklopljenim kapcima u njima život ne prestaje. Sva vremena za svoje posjetitelje i tada čuvamo za kustose čiji je gospodar neprikosnoven. Ime mu je mozak. O njegovom izboru kustosa ovisi trajnost pohranjenih i opisanih slika. Kaže se: Očima ih gledamo, mozgom ih vidimo. U živcima mrežnice i žute pjege njihova je oštrina. Siva mrena ih zamućuje. Zatvara muzej u kojemu su danonoćni kustosi što i pčelice radilice. Zahvaljujući mrežnici i žutoj pjegi slažu slike naših života od prvih trenutaka svijesti pa do prvih znakova njezina gašenja.
Moje su oči zaplakale čim su se u njezinim mrežnicama žute pjege počele gasiti. Rekla je: U mojim očima se nastanile neke iskrivljene linije, nešto stalno jede centar slike koju gledam, miješa njezine boje. I rekla je: Jučer sam iz sunčanog dana u neosvijeljenom hodniku dugo bila u tami. I rekla je: I sada, dok te gledam, neki dijelovi tvog lica mi nedostaju, nešto mi stalno jede njegovu upamćenu ljepotu. Cijepa mi u dronjke i našu zanosnu prirodu. Dere mi naš savršeni svijet. I tad je i ona zaplakala: Više ni s lupom ne mogu da čitam, trese me misao da ću uskoro na oba oka biti potpuno slijepa.
Od tada je opsjednut pitanjem: Kako joj pomoći? Od tada su njegove mrežnice i njegove žute pjege i njezine. Kreće se zahvaljujući njemu, vidi zahvaljujući njemu. Čita njegovim očima. Nigdje ne izlazi bez njega, uvijek je čvrsto oslonjena na njegovo tijelo. I u stanu strahuje od njezina potpunog utonuća u mrak, od gubitka obrisa prostora i predmeta u njemu. Posuđuje joj muzej svoga vida i za njezine priče o svijetu iz kojeg je prisilno iskrcana kao gubitnica. Ne pitajte ni njega ni nju kakav je to život.
Oči
Mi smo muzeji čija su vrata otvorena danonoćno. I kad smo pod sklopljenim kapcima u njima život ne prestaje. Sva vremena za svoje posjetitelje i tada čuvamo za kustose čiji je gospodar neprikosnoven. Ime mu je mozak. O njegovom izboru kustosa ovisi trajnost pohranjenih i opisanih slika. Kaže se: Očima ih gledamo, mozgom ih vidimo. U živcima mrežnice i žute pjege njihova je oštrina. Siva mrena ih zamućuje. Zatvara muzej u kojemu su danonoćni kustosi što i pčelice radilice. Zahvaljujući mrežnici i žutoj pjegi slažu slike naših života od prvih trenutaka svijesti pa do prvih znakova njezina gašenja.
Moje su oči zaplakale čim su se u njezinim mrežnicama žute pjege počele gasiti. Rekla je: U mojim očima se nastanile neke iskrivljene linije, nešto stalno jede centar slike koju gledam, miješa njezine boje. I rekla je: Jučer sam iz sunčanog dana u neosvijeljenom hodniku dugo bila u tami. I rekla je: I sada, dok te gledam, neki dijelovi tvog lica mi nedostaju, nešto mi stalno jede njegovu upamćenu ljepotu. Cijepa mi u dronjke i našu zanosnu prirodu. Dere mi naš savršeni svijet. I tad je i ona zaplakala: Više ni s lupom ne mogu da čitam, trese me misao da ću uskoro na oba oka biti potpuno slijepa.
Od tada je opsjednut pitanjem: Kako joj pomoći? Od tada su njegove mrežnice i njegove žute pjege i njezine. Kreće se zahvaljujući njemu, vidi zahvaljujući njemu. Čita njegovim očima. Nigdje ne izlazi bez njega, uvijek je čvrsto oslonjena na njegovo tijelo. I u stanu strahuje od njezina potpunog utonuća u mrak, od gubitka obrisa prostora i predmeta u njemu. Posuđuje joj muzej svoga vida i za njezine priče o svijetu iz kojeg je prisilno iskrcana kao gubitnica. Ne pitajte ni njega ni nju kakav je to život.