Na ovaj dan moja mati obuče najljepše odijelo obuje cipele u kojima se samo po svadbama drži korak i kaže: “Spremna sam” Kupimo jesenske ruže i svijeće odemo na očev grob i dugo sjedimo, u tišini. Šušte breze, mir se razlijeva iz nebeskog plavetnila
Gledam je. šapuće umjesto molitve: – Došla sam ti! a ja, kao i kad sam bila dijete ne diram u te njihove razgovore u kojima nikad nije bilo mjesta ni za koga drugog osim za njih dvoje.
Na Svi svete moja mati otključava vrata vremena Izvuče uspomene iz prastarog ormara kao svoje djevojačko ruho pa razgleda srmeni vez i dodiruje baršun godina koje su prošle.
Nevjesta srebrne kose sklapa ruke iz kojih su odžuborili životi svih nas šest, posustala u vremenu koje nije krojeno njenim mjerama.
Negdje, u moru utrnulih dana, moj otac je čeka sa šeretskim osmijehom i šargijom u rukama. i ona žuri, preko proplanka poskakuju joj duge pletenice na jedrim grudima.
“Došla sam ti”… Čini se da nevidljiva ruka ispisuje u krošnjama breza odgovor koji samo ona umije pročitati, riječi od kojih joj zatitra osmijeh djevojke na naboranom licu Onda ustajemo i odlazimo sa seoskog groblja sporim korakom.
Svi sveti
Na ovaj dan moja mati obuče najljepše odijelo
obuje cipele u kojima se samo po svadbama drži korak
i kaže: “Spremna sam”
Kupimo jesenske ruže i svijeće
odemo na očev grob
i dugo sjedimo, u tišini.
Šušte breze,
mir se razlijeva iz nebeskog plavetnila
Gledam je.
šapuće umjesto molitve:
– Došla sam ti!
a ja, kao i kad sam bila dijete
ne diram u te njihove razgovore
u kojima nikad nije bilo mjesta
ni za koga drugog osim za njih dvoje.
Na Svi svete moja mati otključava vrata vremena
Izvuče uspomene iz prastarog ormara
kao svoje djevojačko ruho
pa razgleda srmeni vez i dodiruje baršun godina
koje su prošle.
Nevjesta srebrne kose
sklapa ruke iz kojih su odžuborili životi
svih nas šest,
posustala u vremenu
koje nije krojeno njenim mjerama.
Negdje, u moru utrnulih dana,
moj otac je čeka sa šeretskim osmijehom
i šargijom u rukama.
i ona žuri, preko proplanka
poskakuju joj duge pletenice
na jedrim grudima.
“Došla sam ti”…
Čini se da nevidljiva ruka ispisuje u krošnjama breza
odgovor koji samo ona umije pročitati,
riječi od kojih joj zatitra osmijeh djevojke na naboranom licu
Onda ustajemo i odlazimo sa seoskog groblja
sporim korakom.