Da li sam tako ružna da zbog toga svi bježe od mene? Gledam sebe u ogledalu i ne znam odgovoriti na to pitanje. Ali znam da sam i na poslu, i van kuće, i u svom stanu, ako ne računam svog mačka Reponju – sama, uvijek sama. Lutam ulicama ne bih li naišla na neko ljudsko biće koje će me pogledati, zastati, reći mi nešto, pridružiti mi se u mojoj samotnoj šetnji. Ali nitko me ne primjećuje.
Jučer, međutim, dogodilo mi se nešto doista iznimno.
Poslije dugog tumaranja ulicama na kojima me, kao da ne postojim, nitko nije pogledao, krenula sam s tjeskobom u duši strmom stazom što vodi u šumu, a iz šume na goru koja se uzdiže nad gradićem. Dugo sam se pela, u želji da naiđem na neki visoki greben s kojega bih se mogla baciti. Nisam ni primijetila da sam ušla u gustu maglu u kojoj su me kao šutljive sablasti okruživala stabla. Dugo sam išla, ne znajući kamo me vodi put, sve dok se i magla i šuma nisu počele razrjeđivati, pa sam se uskoro našla na čistini na koju je s plavog neba sijalo sunce, a ispod mene se skoro unedogled, sve do planine na suprotnom kraju dolinice iz koje sam se popela, pružalo more oblaka, poput bijele pučine zamrznutih vala. Moje jedino društvo u toj dugoj turobnoj šetnji bili su ti oblaci. Pustili su me kroz svoje vlažno krilo, pratili me svojim ledenim dahom, a sad su ležali poda mnom, usnuli i ravnodušni. Šapnula sam im: “Za mene ste isti kao cijeli taj bešćutni svijet u kojemu živim!‛ I krenula sam natrag, u svoju samoću, kroz njihov hladni magloviti zagrljaj.”
A onda, kad sam ponovno ugledala gradić, jedan se pramen izdvojio iz tog nebeskog prekrivača kroz koji sam prošla, i spustio se k meni uobličen u oblačak sa izgledom pudlice, te me počeo pratiti, lebdeći nad zemljom blizu mene. Kretao se za mnom gradićem na čijim ga ulicama, kao ni mene, nitko nije opažao. Tek kad sam ušla u svoj stan primijetio ga je moj mačak Reponja, ljutito frknuo i zamahnuo šapom ne bi li ogrebao čudnovatog uljeza. Jer oblačak-pudlica, prije nego što sam zatvorila vrata, uvukao se unutra, u moj stan, a od kandži rasrđenog mačka pobjegao je u drugu sobu, gdje se sakrio pod moj krevet.
I cijelu sljedeću noć ostao je sa mnom, u mojoj sobi.
A kad je svanulo jutro, i kad sam ustala, pa sa osjećajem da mi je na licu osmijeh sreće prišla prozoru i široko ga otvorila puštajući sunčeve zrake da me pomiluju, pored mene je prostrujao moj oblačak i odletio van, visoko, u nebesko plavetnilo gdje sam ga dugo pratila kako se, putujući ka horizontu, izdužuje u oblik dviju usana koje mi šalju poljubac.
Oblačak
Ночевала тучка золотая…
Ljermontov
Čujte neobičnu priču jedne usamljene djevojke:
Da li sam tako ružna da zbog toga svi bježe od mene? Gledam sebe u ogledalu i ne znam odgovoriti na to pitanje. Ali znam da sam i na poslu, i van kuće, i u svom stanu, ako ne računam svog mačka Reponju – sama, uvijek sama. Lutam ulicama ne bih li naišla na neko ljudsko biće koje će me pogledati, zastati, reći mi nešto, pridružiti mi se u mojoj samotnoj šetnji. Ali nitko me ne primjećuje.
Jučer, međutim, dogodilo mi se nešto doista iznimno.
Poslije dugog tumaranja ulicama na kojima me, kao da ne postojim, nitko nije pogledao, krenula sam s tjeskobom u duši strmom stazom što vodi u šumu, a iz šume na goru koja se uzdiže nad gradićem. Dugo sam se pela, u želji da naiđem na neki visoki greben s kojega bih se mogla baciti. Nisam ni primijetila da sam ušla u gustu maglu u kojoj su me kao šutljive sablasti okruživala stabla. Dugo sam išla, ne znajući kamo me vodi put, sve dok se i magla i šuma nisu počele razrjeđivati, pa sam se uskoro našla na čistini na koju je s plavog neba sijalo sunce, a ispod mene se skoro unedogled, sve do planine na suprotnom kraju dolinice iz koje sam se popela, pružalo more oblaka, poput bijele pučine zamrznutih vala. Moje jedino društvo u toj dugoj turobnoj šetnji bili su ti oblaci. Pustili su me kroz svoje vlažno krilo, pratili me svojim ledenim dahom, a sad su ležali poda mnom, usnuli i ravnodušni. Šapnula sam im: “Za mene ste isti kao cijeli taj bešćutni svijet u kojemu živim!‛ I krenula sam natrag, u svoju samoću, kroz njihov hladni magloviti zagrljaj.”
A onda, kad sam ponovno ugledala gradić, jedan se pramen izdvojio iz tog nebeskog prekrivača kroz koji sam prošla, i spustio se k meni uobličen u oblačak sa izgledom pudlice, te me počeo pratiti, lebdeći nad zemljom blizu mene. Kretao se za mnom gradićem na čijim ga ulicama, kao ni mene, nitko nije opažao. Tek kad sam ušla u svoj stan primijetio ga je moj mačak Reponja, ljutito frknuo i zamahnuo šapom ne bi li ogrebao čudnovatog uljeza. Jer oblačak-pudlica, prije nego što sam zatvorila vrata, uvukao se unutra, u moj stan, a od kandži rasrđenog mačka pobjegao je u drugu sobu, gdje se sakrio pod moj krevet.
I cijelu sljedeću noć ostao je sa mnom, u mojoj sobi.
A kad je svanulo jutro, i kad sam ustala, pa sa osjećajem da mi je na licu osmijeh sreće prišla prozoru i široko ga otvorila puštajući sunčeve zrake da me pomiluju, pored mene je prostrujao moj oblačak i odletio van, visoko, u nebesko plavetnilo gdje sam ga dugo pratila kako se, putujući ka horizontu, izdužuje u oblik dviju usana koje mi šalju poljubac.