Ti. Čovječe za mašinom i ti, čovječe u radionici. Ako ti sutra narede da ne proizvodiš vodovodne cijevi ni kuhinjske lonce – nego čelične šljemove i mitraljeze, tada postoji samo jedno: Reci NE!
Ti. Djevojko iza šanka i ti, djevojko u birou. Ako ti sutra narede da puniš granate i da sastavljaš puške za snajpere, tada postoji samo jedno: Reci NE!
Ti. Vlasniče tvornice. Ako ti sutra narede da umjesto maslaca i kakaa prodaješ barut, tada postoji samo jedno: Reci NE!
Ti. Istraživaču u laboratoriju. Ako ti sutra narede da izmisliš novu smrt nasuprot starome životu, tada postoji samo jedno: Reci NE!
Ti. Pjesniče u svojoj sobi. Ako ti sutra narede da ne pišeš ljubavne pjesme nego da pjevaš pjesme mržnje, tada postoji samo jedno: Reci NE!
Ti svećeniče u propovjedaonici. Ako ti sutra narede da blagosloviš ubojstvo i proglasiš rat svetim, tada postoji samo jedno: Reci NE! (…)
Jer ako ne kažete NE!, ako VI ne kažete NE, majke, onda:
(…)
Onda će posljedni čovjek s rastrganom utrobom i okuženim plućima, bez odgovora i usamljen, lutati pod otrovno užarenim suncem, ispod zaljuljanih zvijezda, sam među rastvorenim masovnim grobnicama i hladnim kumirom opustošenoga betonskog grada, posljedni čovjek, mršav, lud, nesretan, tužan – i njegovo strašno jadikovanje: ZAŠTO? nečujno će se razliti nad stepama, puhati po ruševnim razvalinama, curiti po hrominama crkava, udarati po bunkerima, padati u lokve krvi, nečujno, bez odgovora, taj posljedni uzvik posljedne životinje čovjeka –
Sve će se to dogoditi, sutra, možda sutra, možda već noćas, ako… ako…
Wolfgang Borchert: Dann gibt es nur eins! In: das Gesamtwerk. Rowohlt 1949, S. 318.
Ovo su bile posljednje riječi koje je Borchert napisao. Ubrzo nakon toga je umro. S njima je, kako kaže njegov prijatelj Bernhard Meyer-Marwitz, “učinio sve što je mogao. A to je mnogo, mnogo više nego što su drugi učinili. Tamo gdje je on vikao NE!, tamo su drugi šutjeli. I šute još i danas.” Osim za kazalište, Wolfgang Borchert (1921-1947) pisao je i pjesme te priče. Pjesme su mu lagane kao dječje, ili kao brojalice. Ni traga od ratišta, bolesničke sobe, natečene jetre.
I unatoč mračnim sjećanjima na ratno iskustvo, unatoč poznavanju ljudske ravnodušnosti, sve u njegovim tekstovima djeluje tako lako i jednostavno. Možda je zaista sve tako jednostavno. U tim njegovim posljednim godinama je došao do točke u kojoj međuprostor više ne postoji. Ili je dan ili noć. Ili DA ili NE. Ne možeš biti malo trudna. Ili jesi ili nisi. Ne može biti malo rata. Čovjek ne može biti samo malo fašist. Čak je umjereni fašist još uvijek fašist. Ili živiš ili si mrtav. Borchert to govori s lakoćom brojalice. Odbrojava sve što trebamo znati. Sve je tako “en, ten, tini, sava, raka, tini” ili na njemačkom: sve je tako “ene, mene, miste”. Sve je jednostavno kao u dječjoj pjesmi, kao u uspavanki. I na kraju: “ene, mene, mek – und du bist weg!” Na kraju ispadneš van. To je vrijedilo za vrijeme Drugog svjetskog rata. A vrijedi i danas i u svakom ratu i pred svakim ljudskim djelovanjem koje vodi u rat. I zato su Borchertovi tekstovi tako aktualni. I zato ih trebamo često čitati, u nadi da nam ostaju u dnu naše svijesti, zajedno s drugim pjesmicama našeg djetinjstva. Zaista je jednostavno.
(Anne-Kathrin Godec)
Abendlied
Warum, ach sag, warum
geht nun die Sonne fort?
Schlaf ein, mein Kind, und träume sacht,
das kommt wohl von der dunklen Nacht,
da geht die Sonne fort.
Warum, ach sag warum
Wird unsere Stadt so still?
Schlaf ein, mein Kind, und träume sacht,
das kommt wohl von der dunklen Nacht,
weil sie dann schlafen will.
Warum, ach sag, warum
brennt die Laterne so?
Schlaf ein, mein Kind, und träume sacht,
das kommt wohl von der dunklen Nacht,
da brennt sie lichterloh!
Warum, ach, sag, warum
gehn manche Hand in Hand?
Schlaf ein, mein Kind, und träume sacht,
das kommt wohl von der dunklen Nacht,
da geht man Hand in Hand.
Warum, ach sag, warum
ist unser Herz so klein?
Schlaf ein, mein Kind, und träume sacht,
das kommt wohl von der dunklen Nacht,
da sind wir ganz allein.
Večernja pjesma
Zašto, ma reci, zašto
to sunce sad odlazi?
Spavaj, malo moje, u snove tiho pođi,
bit će da zbog mračne noći
to sunce sad odlazi.
Zašto, ma reci, zašto
ne čujem buku grada?
Spavaj, malo moje, u snove tiho pođi,
bit će da zbog mračne noći
spavati želi sada.
Zašto, reci, zašto
fenjer tako svjetli?
Spavaj, malo moje, u snove tiho pođi,
bit će da zbog mračne noći
plamena mora biti!
Zašto, ma, reci, zašto
neki se drže za ruke?
Spavaj, malo moje, u snove tiho pođi,
bit će da zbog mračne noći
moraju se držati za ruke.
Zašto, ma reci, zašto
naše je srce tako maleno?
Spavaj, malo moje, u snove tiho pođi,
bit će da zbog mračne noći
usamljeni i sami mi smo.
Ich möchte Leuchtturm sein
Ich möchte Leuchtturm sein
in Nacht und Wind
für Dorsch und Stint
und jedes Boot
und bin doch selbst
ein Schiff in Not.
Svjetionik želim biti
Svjetionik želim biti
u noći i na vjetru
lososu i bakalaru
vidljiv svakom koji plovi
a samog me čeka
brodolom.
Wolfgang Borchert: Gedichte In: das Gesamtwerk. Rowohlt 1949, S. 9.
Tada postoji samo jedno!
Ti. Čovječe za mašinom i ti, čovječe u radionici. Ako ti sutra narede da ne proizvodiš vodovodne cijevi ni kuhinjske lonce – nego čelične šljemove i mitraljeze, tada postoji samo jedno: Reci NE!
Ti. Djevojko iza šanka i ti, djevojko u birou. Ako ti sutra narede da puniš granate i da sastavljaš puške za snajpere, tada postoji samo jedno: Reci NE!
Ti. Vlasniče tvornice. Ako ti sutra narede da umjesto maslaca i kakaa prodaješ barut, tada postoji samo jedno: Reci NE!
Ti. Istraživaču u laboratoriju. Ako ti sutra narede da izmisliš novu smrt nasuprot starome životu, tada postoji samo jedno: Reci NE!
Ti. Pjesniče u svojoj sobi. Ako ti sutra narede da ne pišeš ljubavne pjesme nego da pjevaš pjesme mržnje, tada postoji samo jedno: Reci NE!
Ti svećeniče u propovjedaonici. Ako ti sutra narede da blagosloviš ubojstvo i proglasiš rat svetim, tada postoji samo jedno: Reci NE! (…)
Jer ako ne kažete NE!, ako VI ne kažete NE, majke, onda:
(…)
Onda će posljedni čovjek s rastrganom utrobom i okuženim plućima, bez odgovora i usamljen, lutati pod otrovno užarenim suncem, ispod zaljuljanih zvijezda, sam među rastvorenim masovnim grobnicama i hladnim kumirom opustošenoga betonskog grada, posljedni čovjek, mršav, lud, nesretan, tužan – i njegovo strašno jadikovanje: ZAŠTO? nečujno će se razliti nad stepama, puhati po ruševnim razvalinama, curiti po hrominama crkava, udarati po bunkerima, padati u lokve krvi, nečujno, bez odgovora, taj posljedni uzvik posljedne životinje čovjeka –
Sve će se to dogoditi, sutra, možda sutra, možda već noćas, ako… ako…
Wolfgang Borchert: Dann gibt es nur eins! In: das Gesamtwerk. Rowohlt 1949, S. 318.
Ovo su bile posljednje riječi koje je Borchert napisao. Ubrzo nakon toga je umro. S njima je, kako kaže njegov prijatelj Bernhard Meyer-Marwitz, “učinio sve što je mogao. A to je mnogo, mnogo više nego što su drugi učinili. Tamo gdje je on vikao NE!, tamo su drugi šutjeli. I šute još i danas.” Osim za kazalište, Wolfgang Borchert (1921-1947) pisao je i pjesme te priče. Pjesme su mu lagane kao dječje, ili kao brojalice. Ni traga od ratišta, bolesničke sobe, natečene jetre.
I unatoč mračnim sjećanjima na ratno iskustvo, unatoč poznavanju ljudske ravnodušnosti, sve u njegovim tekstovima djeluje tako lako i jednostavno. Možda je zaista sve tako jednostavno. U tim njegovim posljednim godinama je došao do točke u kojoj međuprostor više ne postoji. Ili je dan ili noć. Ili DA ili NE. Ne možeš biti malo trudna. Ili jesi ili nisi. Ne može biti malo rata. Čovjek ne može biti samo malo fašist. Čak je umjereni fašist još uvijek fašist. Ili živiš ili si mrtav. Borchert to govori s lakoćom brojalice. Odbrojava sve što trebamo znati. Sve je tako “en, ten, tini, sava, raka, tini” ili na njemačkom: sve je tako “ene, mene, miste”. Sve je jednostavno kao u dječjoj pjesmi, kao u uspavanki. I na kraju: “ene, mene, mek – und du bist weg!” Na kraju ispadneš van. To je vrijedilo za vrijeme Drugog svjetskog rata. A vrijedi i danas i u svakom ratu i pred svakim ljudskim djelovanjem koje vodi u rat. I zato su Borchertovi tekstovi tako aktualni. I zato ih trebamo često čitati, u nadi da nam ostaju u dnu naše svijesti, zajedno s drugim pjesmicama našeg djetinjstva. Zaista je jednostavno.
(Anne-Kathrin Godec)
Abendlied
Warum, ach sag, warum
geht nun die Sonne fort?
Schlaf ein, mein Kind, und träume sacht,
das kommt wohl von der dunklen Nacht,
da geht die Sonne fort.
Warum, ach sag warum
Wird unsere Stadt so still?
Schlaf ein, mein Kind, und träume sacht,
das kommt wohl von der dunklen Nacht,
weil sie dann schlafen will.
Warum, ach sag, warum
brennt die Laterne so?
Schlaf ein, mein Kind, und träume sacht,
das kommt wohl von der dunklen Nacht,
da brennt sie lichterloh!
Warum, ach, sag, warum
gehn manche Hand in Hand?
Schlaf ein, mein Kind, und träume sacht,
das kommt wohl von der dunklen Nacht,
da geht man Hand in Hand.
Warum, ach sag, warum
ist unser Herz so klein?
Schlaf ein, mein Kind, und träume sacht,
das kommt wohl von der dunklen Nacht,
da sind wir ganz allein.
Večernja pjesma
Zašto, ma reci, zašto
to sunce sad odlazi?
Spavaj, malo moje, u snove tiho pođi,
bit će da zbog mračne noći
to sunce sad odlazi.
Zašto, ma reci, zašto
ne čujem buku grada?
Spavaj, malo moje, u snove tiho pođi,
bit će da zbog mračne noći
spavati želi sada.
Zašto, reci, zašto
fenjer tako svjetli?
Spavaj, malo moje, u snove tiho pođi,
bit će da zbog mračne noći
plamena mora biti!
Zašto, ma, reci, zašto
neki se drže za ruke?
Spavaj, malo moje, u snove tiho pođi,
bit će da zbog mračne noći
moraju se držati za ruke.
Zašto, ma reci, zašto
naše je srce tako maleno?
Spavaj, malo moje, u snove tiho pođi,
bit će da zbog mračne noći
usamljeni i sami mi smo.
Ich möchte Leuchtturm sein
in Nacht und Wind
für Dorsch und Stint
und jedes Boot
und bin doch selbst
ein Schiff in Not.
Svjetionik želim biti
Svjetionik želim biti
u noći i na vjetru
lososu i bakalaru
vidljiv svakom koji plovi
a samog me čeka
brodolom.
Wolfgang Borchert: Gedichte In: das Gesamtwerk. Rowohlt 1949, S. 9.