Proteklih ljeta, boraveći u Splitu, imala sam priliku susresti se i s nekim drugačijim privremenim stanovnicima toga grada. Bili su to uglavnom književnici iz regije, ali i šire, koji su tijekom boravka u rezidenciji Udruge Kurs, na vrhu Bosanske ulice, dobili priliku predstaviti se i zainteresiranoj javnosti. Njihova javna predstavljanja, uglavnom popraćena šačicom zainteresiranih, održavala su se u okviru takozvane Dis(kurs)ije, pod vodstvom Patricije Horvat u prostorima knjižnice Dalmatina, u neposrednoj blizini Dioklecijanove palače. Tako bi se stvorila prilika i za nešto neposrednije upoznavanje, razgovor i druženje nakon susreta. Rezidenti su uglavnom bili zadovoljni boravkom u Splitu, njegovim ljetnim šušurom. Većina ih je dolazila iz kontinentalnih krajeva, pa je boravak u Splitu bio i prilika za poseban ljetni užitak. Neki nisu krili umor od neprospavanih noći, ne toliko zbog vrućine koliko zbog buke iz obližnjih kafića i lokala brze hrane pod prozorima. Drugi su se znali požaliti na teški vonj zagorjelog ulja iz friteze. Ali, opet, sve se to nekako dalo izdržati. Ljeto je, sve je plaćeno, troškovi su pokriveni. Pa se valjda može podnijeti i poneka neugodnost. Ponekad bi se neformalnom druženju nakon susreta pridružila i voditeljica Udruge Maja Vrančić, kao i moderatorica Patricija Horvat. U tim kratkim, neformalnim susretima voditeljica Udruge znala bi naglasiti kako je ona ondje odgovorna za sve: o svemu se brine, čisti, sanira kvarove, dočekuje i ispraća rezidente, daje im upute i ključeve. Jednom ili možda dvaput, onako usput, upitala me kako to da na rezidenciju ne dolaze Talijani. Kao da bi jedna prevoditeljica na talijanski morala imati spreman odgovor na takvo pitanje. Pomislila sam, a zatim i odgovorila, da je to možda stvar nekih drugih kanala, možda sličnih organizacija ili institucija prisutnih u Hrvatskoj i Italiji, preko kojih bi se program mogao predstaviti i promovirati. Sjećam se da sam samo jednom, upravo preko te Udruge, pokušala povezati Split s talijanskim novinarom i književnikom Alessandrom Leograndeom. Bilo je to 2013. godine, negdje pred sam kraj Kerumova gradonačelničkog mandata, kada je u Udruzi uz Maju Vrančić bio aktivan i Edi Matić. Leogrande, podrijetlom s talijanskog juga, iz industrijskog Taranta u Apuliji, činio mi se iznimno zanimljivim sugovornikom za Split. Taranto je u prvoj polovini devedesetih imao gradonačelnika Giancarla Cita, političara koji je dijelio dosta sličnosti s Kerumom. Osim toga, uvijek zaokupljen živućim problemima liliputanaca – albanskih emigranata nestalih u vodama Otranta, ilegalnih berača povrća na apulijskim poljima ili oboljelih radnika tarantske tvornice ILVA – Leogrande je kao novinar više listova neprestano trčao za vijestima i istraživao, objavljivao reportaže i publicističke knjige te, zajedno s Goffredom Fofijem, uređivao časopis Lo straniero. Pisao je i o ubrzanoj preobrazbi poljoprivrednih terena Apulije u turističke, o pretvaranju seoskih imanja, koja su seljaci pedesetih i šezdesetih godina napuštali u potrazi za boljim životom u industrijskim gradovima poput Milana i Torina, u ekskluzivne turističke resorte s bazenima. Živio je od novinarskog zanata i bio prekaran, s uvijek malo vremena. No iz Splita nikada nije stigla nikakva obavijest o natječaju, nikakav iskaz interesa, poticaj ili podrška. A Leogrande se ipak zanimao za Split, Dalmaciju i Hrvatsku. Ponajprije preko mojih prijevoda Pavičićevih članaka, eseja i priča. Njegov susret sa Splitom na kraju se nikada nije dogodio. Život mu se naprasno prekinuo jednog jutra, odnosno noći, u studenome 2017. godine. Bilo mu je tek četrdeset. Možda da je i poživio ne bi došao u Split. Dva njegova teksta koja sam poslala na neke novinarske adrese u Hrvatskoj nikada nisu potaknula konkretno zanimanje. A ni cjelokupni kulturni razvoj Splita od tih godina do danas ne daje mi mnogo razloga da vjerujem kako bi za takav susret danas bilo više prostora ili senzibiliteta.
Cijela ova priča oko Udruge vjerojatno ne bi ponovno isplivala na površinu da prije nekoliko dana nisam naišla na natječaj za Kursovu rezidenciju na portalu Culturneta. Kliknuvši na neaktivnu web stranicu, što je samo po sebi bizarno s obzirom da se radi o otvorenom natječaju, podsjetila sam se koliko zapravo malo znam o toj Udruzi. Ne znam ništa o njezinim članovima, dosadašnjem životu, ciljevima i projektima, o umjetnicima koji su prošli kroz njezinu rezidenciju u Bosanskoj tijekom proteklih dvadesetak godina. Ne znam obnavlja li se i kako njezino članstvo. Ne znam kakvi su dojmovi dosadašnjih rezidenata o Splitu, njih dvjestotinjak, kako navodi voditeljica Udruge na stranicama Slobodne Dalmacije. Nema javno dostupnih tragova njihovih boravaka, pisanih ili vizualnih: tekstova, fotografija, osvrta, svjedočanstva. Bilo kakvog uvida u ono što je taj program od pokretanja, 2007., pa do danas proizveo, ne samo za njegove neposredne sudionike nego i za grad. Sadržaj aktivnosti Udruge usmjerene civilnom društvu za mene je, dakle, tajan. Kao što je vjerojatno tajan i za većinu građana Splita, osim za one koji joj dodjeljuju financijske potpore. A to su važne javne institucije: Ministarstvo kulture i medija, Splitsko-dalmatinska županija i Grad Split. Pitanje koje mi se nameće jest: kako to da se nijedan od lokalnih novinara, posebno onih lijevo orijentiranih, navodnih kozmopolita, pa i brojnih književnika, nije ozbiljnije pozabavio ovom temom? Temom javne dostupnosti projekta Udruge, ali i uvjeta njegova razvoja, širenja i opstanka. Natječaj se još uvijek objavljuje na hrvatskom jeziku, premda je namijenjen kandidatima izvan granica Republike Hrvatske. Kojim će kanalima informacija o ovom projektu stići do potencijalnih kandidata u Italiji i u ostatku Europe i svijeta, onom izvan partnerske mreže Traduki? Kako će ti drugi uopće doznati za njega?
Šteta, zaista, što Udruga Kurs čija bi uloga trebala biti povezivanje primarno splitske, a potom i dalmatinske i hrvatske kulture s onom širom, europskom pa i svjetskom već dugi niz godina nije u stanju vrednovati vlastitu aktivnost i potencijale uz pomoć suvremenih sredstava komunkacije i umrežavanja. Šteta, prije svega, što sama lokalna pa i šira zajednica, koja financijski podržava aktivnost te civilne Udruge, ne traži i ne očekuje od iste aktivnije i sustavnije zalaganje na nivou javne dostupnosti projekta i njegove promocije, već se najčešće odnosi ravnodušno i nezainteresirano, kao da je posrijedi više privatna nego javna djelatnost. Vjerujem da bi kritičniji stav pojedinaca, posebno onih koji gravitiraju oko Udruge, doprinio razvoju njezinog projekta i učinio je boljim mjestom za sve, za užu i širu zajednicu. Ali, vjerujem li u nemoguće?
O splitskim kulturnim bedemima
Proteklih ljeta, boraveći u Splitu, imala sam priliku susresti se i s nekim drugačijim privremenim stanovnicima toga grada. Bili su to uglavnom književnici iz regije, ali i šire, koji su tijekom boravka u rezidenciji Udruge Kurs, na vrhu Bosanske ulice, dobili priliku predstaviti se i zainteresiranoj javnosti. Njihova javna predstavljanja, uglavnom popraćena šačicom zainteresiranih, održavala su se u okviru takozvane Dis(kurs)ije, pod vodstvom Patricije Horvat u prostorima knjižnice Dalmatina, u neposrednoj blizini Dioklecijanove palače. Tako bi se stvorila prilika i za nešto neposrednije upoznavanje, razgovor i druženje nakon susreta. Rezidenti su uglavnom bili zadovoljni boravkom u Splitu, njegovim ljetnim šušurom. Većina ih je dolazila iz kontinentalnih krajeva, pa je boravak u Splitu bio i prilika za poseban ljetni užitak. Neki nisu krili umor od neprospavanih noći, ne toliko zbog vrućine koliko zbog buke iz obližnjih kafića i lokala brze hrane pod prozorima. Drugi su se znali požaliti na teški vonj zagorjelog ulja iz friteze. Ali, opet, sve se to nekako dalo izdržati. Ljeto je, sve je plaćeno, troškovi su pokriveni. Pa se valjda može podnijeti i poneka neugodnost. Ponekad bi se neformalnom druženju nakon susreta pridružila i voditeljica Udruge Maja Vrančić, kao i moderatorica Patricija Horvat. U tim kratkim, neformalnim susretima voditeljica Udruge znala bi naglasiti kako je ona ondje odgovorna za sve: o svemu se brine, čisti, sanira kvarove, dočekuje i ispraća rezidente, daje im upute i ključeve. Jednom ili možda dvaput, onako usput, upitala me kako to da na rezidenciju ne dolaze Talijani. Kao da bi jedna prevoditeljica na talijanski morala imati spreman odgovor na takvo pitanje. Pomislila sam, a zatim i odgovorila, da je to možda stvar nekih drugih kanala, možda sličnih organizacija ili institucija prisutnih u Hrvatskoj i Italiji, preko kojih bi se program mogao predstaviti i promovirati. Sjećam se da sam samo jednom, upravo preko te Udruge, pokušala povezati Split s talijanskim novinarom i književnikom Alessandrom Leograndeom. Bilo je to 2013. godine, negdje pred sam kraj Kerumova gradonačelničkog mandata, kada je u Udruzi uz Maju Vrančić bio aktivan i Edi Matić. Leogrande, podrijetlom s talijanskog juga, iz industrijskog Taranta u Apuliji, činio mi se iznimno zanimljivim sugovornikom za Split. Taranto je u prvoj polovini devedesetih imao gradonačelnika Giancarla Cita, političara koji je dijelio dosta sličnosti s Kerumom. Osim toga, uvijek zaokupljen živućim problemima liliputanaca – albanskih emigranata nestalih u vodama Otranta, ilegalnih berača povrća na apulijskim poljima ili oboljelih radnika tarantske tvornice ILVA – Leogrande je kao novinar više listova neprestano trčao za vijestima i istraživao, objavljivao reportaže i publicističke knjige te, zajedno s Goffredom Fofijem, uređivao časopis Lo straniero. Pisao je i o ubrzanoj preobrazbi poljoprivrednih terena Apulije u turističke, o pretvaranju seoskih imanja, koja su seljaci pedesetih i šezdesetih godina napuštali u potrazi za boljim životom u industrijskim gradovima poput Milana i Torina, u ekskluzivne turističke resorte s bazenima. Živio je od novinarskog zanata i bio prekaran, s uvijek malo vremena. No iz Splita nikada nije stigla nikakva obavijest o natječaju, nikakav iskaz interesa, poticaj ili podrška. A Leogrande se ipak zanimao za Split, Dalmaciju i Hrvatsku. Ponajprije preko mojih prijevoda Pavičićevih članaka, eseja i priča. Njegov susret sa Splitom na kraju se nikada nije dogodio. Život mu se naprasno prekinuo jednog jutra, odnosno noći, u studenome 2017. godine. Bilo mu je tek četrdeset. Možda da je i poživio ne bi došao u Split. Dva njegova teksta koja sam poslala na neke novinarske adrese u Hrvatskoj nikada nisu potaknula konkretno zanimanje. A ni cjelokupni kulturni razvoj Splita od tih godina do danas ne daje mi mnogo razloga da vjerujem kako bi za takav susret danas bilo više prostora ili senzibiliteta.
Cijela ova priča oko Udruge vjerojatno ne bi ponovno isplivala na površinu da prije nekoliko dana nisam naišla na natječaj za Kursovu rezidenciju na portalu Culturneta. Kliknuvši na neaktivnu web stranicu, što je samo po sebi bizarno s obzirom da se radi o otvorenom natječaju, podsjetila sam se koliko zapravo malo znam o toj Udruzi. Ne znam ništa o njezinim članovima, dosadašnjem životu, ciljevima i projektima, o umjetnicima koji su prošli kroz njezinu rezidenciju u Bosanskoj tijekom proteklih dvadesetak godina. Ne znam obnavlja li se i kako njezino članstvo. Ne znam kakvi su dojmovi dosadašnjih rezidenata o Splitu, njih dvjestotinjak, kako navodi voditeljica Udruge na stranicama Slobodne Dalmacije. Nema javno dostupnih tragova njihovih boravaka, pisanih ili vizualnih: tekstova, fotografija, osvrta, svjedočanstva. Bilo kakvog uvida u ono što je taj program od pokretanja, 2007., pa do danas proizveo, ne samo za njegove neposredne sudionike nego i za grad. Sadržaj aktivnosti Udruge usmjerene civilnom društvu za mene je, dakle, tajan. Kao što je vjerojatno tajan i za većinu građana Splita, osim za one koji joj dodjeljuju financijske potpore. A to su važne javne institucije: Ministarstvo kulture i medija, Splitsko-dalmatinska županija i Grad Split. Pitanje koje mi se nameće jest: kako to da se nijedan od lokalnih novinara, posebno onih lijevo orijentiranih, navodnih kozmopolita, pa i brojnih književnika, nije ozbiljnije pozabavio ovom temom? Temom javne dostupnosti projekta Udruge, ali i uvjeta njegova razvoja, širenja i opstanka. Natječaj se još uvijek objavljuje na hrvatskom jeziku, premda je namijenjen kandidatima izvan granica Republike Hrvatske. Kojim će kanalima informacija o ovom projektu stići do potencijalnih kandidata u Italiji i u ostatku Europe i svijeta, onom izvan partnerske mreže Traduki? Kako će ti drugi uopće doznati za njega?
Šteta, zaista, što Udruga Kurs čija bi uloga trebala biti povezivanje primarno splitske, a potom i dalmatinske i hrvatske kulture s onom širom, europskom pa i svjetskom već dugi niz godina nije u stanju vrednovati vlastitu aktivnost i potencijale uz pomoć suvremenih sredstava komunkacije i umrežavanja. Šteta, prije svega, što sama lokalna pa i šira zajednica, koja financijski podržava aktivnost te civilne Udruge, ne traži i ne očekuje od iste aktivnije i sustavnije zalaganje na nivou javne dostupnosti projekta i njegove promocije, već se najčešće odnosi ravnodušno i nezainteresirano, kao da je posrijedi više privatna nego javna djelatnost. Vjerujem da bi kritičniji stav pojedinaca, posebno onih koji gravitiraju oko Udruge, doprinio razvoju njezinog projekta i učinio je boljim mjestom za sve, za užu i širu zajednicu. Ali, vjerujem li u nemoguće?
Modena 12. studenog 2026.