O psima

Objavljeno u Globusu u rujnu 2006.

 

 

Prođu tako godine i čovjek više ne zna što ga je vezivalo za bivše prijatelje i bivše znance, sve te nezanimljive, neugodne i katkad zle ljude, pa se ne može sjetiti ni samoga sebe u časovima kada je imao nešto s njima. Ali i nakon duga vremena, nakon života koji ga je nepovratno izmijenio, u sjećanju jednako zablistaju, s istom dragošću i toplinom, njihovi psi. Ako volite pse, a samo za takve teče ova današnja priča, nikada vam nijedan od njih u protoku vremena neće postati mrzak. Bivši punci i punice hoće, bivši šurjaci i šurjakinje također, ali sve ono dobro i drago što je na sve četiri tapkalo po vašim bivšim brakovima i zahvalno mahalo repom, ostaje vam pri srcu kao i prvoga dana prijateljstva. Kada je riječ o psu, čovjek se nikada ne upita što je vidio u njemu, u što se to zaljubio.

Postoje dva načina na koja biraš svoga psa. Ili unaprijed odrediš pripadnika svoje omiljene rase, pa ga za skupe novce kupuješ preko novinskih oglasa, ili na prvi pogled i bezumno zavoliš neku pokislu džukelu, koju bi, da nije bilo tebe, za najviše pola sata pokupila gradska kafilerija. Smatra se da psi s pedigreom bacaju stanovito svjetlo na svoje gospodare i da se na osnovu pasjih rasa mogu određivati i ljudski karakteri, ali to nije baš sasvim točno. Ljetos sam, recimo, proveo jednu ugodnu večer u domu staroga i slavnoga dubrovačkog liječničkog para i njihovoga dvanaestogodišnjeg pitbul terijera. Ni finijih ljudi, ni vedrijega i dobroćudnijeg psa! Pit, tako se naime zvao četveronožni domaćin, grickao mi je i balavio ruku, lajao da se igramo, donosio igračke i činio sve ono drugo što čini nježnost među ljudima i psima. A pretpostavka je, je li tako, da samo agresivni ljudi odabiru pitbul terijere za kućne ljubimce, i da se ti psi drže daleko od nepoznatih ljudi.

Pse bez pedigrea obično imaju ljudi koji prethodno i nisu planirali četveronožno proširenje obitelji. Štoviše, jako su mu se opirali, sve dok ih, eto, na mračnoj ulici i prometnoj raskrsnici, na kojoj ginu ljudi, a kamo li neće psi, u haustoru i u portunu, točno pred kućnim vratima, nije zadesio neki šareni kratkonogi bastard, neki križanac terijera i labradora, ovčara i boksera, i dirnuo ih svojom tužnom životnom pričom. Primili su ga u kuću tek da mu spasu život, i to samo na jednu noć, a već će ga sutra nekome proslijediti, poslati ga u pseće prihvatilište, objaviti oglas u Plavom oglasniku da se poklanja mješanac i vreća pseće hrane pride… Ali nakon što jednu noć prespava, pravilo je da će, u ljubavi i odanosti, prespavati sljedećih pet tisuća noći, koliko traje prosječan pseći život. Rijetkima je pošlo za rukom da drugome proslijede psa kojega na jednu noć prime u svoj dom.

Jedina stvarna razlika između rasnih pasa i džukela jest ta što ćete fotografiju svoga prijatelja s pedigreom nalaziti po knjigama, dok će vaš prijatelj neutvrdivoga podrijetla svojom pojavnošću biti i ostati jedinstven u svemiru. Ne postoje na svijetu dvije iste, pa ni slične, džukele. Ali po svemu drugom rasni i nerasni psi posve su jednaki, naravno ako su voljeni. I to je nekakva sličnost između ljudskoga i psećeg roda: u oba slučaja pedigre je stvar ceremonijala i formalnosti. No, dok je Francuska revolucija ukinula hijerarhiju rodoslova među ljudima, pa se uglavnom budale danas hvale svojim plemenitaškim podrijetlom, pasji rod nije bio zahvaćen revolucijama, pa se do danas održala podjela na patricije s pedigreima i plebs po kafilerijama.

Svako je vrijeme imalo svoju pseću modu. Tako je dugo nakon rata, pa sve do osamdesetih, pojam rasnoga psa u našim krajevima bio njemački ovčar. I danas, ako mi kažete da vam nacrtam psa, meni ili bilo kome starijem od trideset godina, vrlo je vjerojatno da ćete dobiti crtež njemačkoga ovčara. Više je razloga zašto se ova moda tako dugo održala, a među njima nisu nevažni čak ni oni politički. Njemački ovčar, ili vučjak – kako smo ga familijarizirano zvali, bio je pas koji je na Sutjesci drugu Titu spasio život. To je pas s autoritetom svake vrste: njemački je, kao što je njemačka i najbolja industrija i tehnologija, a opet je i partizanski, kao što je partizanski i Tito. Ali ne pretjerujmo, bilo je i ljudskijih i nježnijih razloga koji su nas tolike godine vezivali za vučjake. Toliko smo ih voljeli i toliko ih je bilo da su se s vremenom pomalo degenerirali, pa su među njemačkim ovčarima učestale razne bolesti koje nastaju nedovoljnim miješanjem unutar rase.

Međutim, zanimljivo je da je Titova sklonost prema vučjacima trajala koliko i njegova revolucionarna i narodnooslobodilačka faza. Čim se maršal dokopao fotelje, pa još preko leđa preturio Staljina i rezoluciju Informbiroa, okružio se pudlicama. Budimo iskreni, našim patrijarhalnim i homofobnim narodima i narodnostima to baš i nije bilo drago, jer su pudlice bile na glasu kao psi buržuja, balerina i tetkica, posve protivni duhu socijalističke revolucije. Mora da su se mnogi crnogorski, bosanski i dalmatinski partizani gorko razočarali u komunizam kada su vidjeli Titove pudlice. Vjerojatno bi se moglo progovoriti i o genezi hrvatske opozicije, iz koje je onda rođeno i višestranačje, nastaloj u otporu prema Titovim pudlicama. Tuđman, pak, podjednako nije volio ni pse, ni ljude. Od prvih je zazirao, a druge je prezirao. U odnosu prema psima imao je psihologiju onog poštara iz stereotipa o lošim poštarskim iskustvima s psima, dok je na ljude gledao baš onako kako na pse gledaju oni koji ih ne vole. Narod je bio fasciniran Tuđmanovim prezirom, a psi su bili prema Tuđmanu ravnodušni. 

Pa iako je Tito volio pudlice, u našim krajevima ta pasmina nikada nije ušla u modu. Zanimljivo je da su i pudli, izvorno, ovčarski psi, inteligentni su, odani i druželjubivi, ali, eto, vazda ih prati neka pomalo čudna reputacija. Predrasuda je, recimo, i to da su pudlice nervozne, ljutite i jako lajave. Predrasude o pasminama slične su predrasudama o narodima. Kao što pomahnitali i okrutni vođe čitave narode dovedu na zao glas, tako i pokoja lajava gazdarica ozloglasi sve pudlice, a kreteni i idioti od pitbul i staford terijera načine krvoločne pse.

Osamdesetih godina pseće su se mode počele brzo izmjenjivati. Jedno vrijeme bokseri su bili jako in, pa su se pojavili dobermani, koje su zbog nečega, ali doista se ne zna zbog čega, ljudi mahom smatrali jako opasnima. Potom je, malo pred rat, bilo sve više rotvajlera, pa je došlo vrijeme labradora i retrivera. Premda nisam baš neki rasist, pogotovu kada je riječ o psima, zlatni retriver mi se čini najljepšom varijantom ako ti je suđeno da se rodiš kao pas. Pametan, dobar i lijep, taj Brad Pitt među psima sugerira ponešto i o svome dvonožnom prijatelju ili gospodaru. Recimo to da nije od onih bolesnika kojima smeta svaka pseća dlaka.

Postoje i psi koji mogu poslužiti kao metafore ljudske povijesti. Ruski hrt, ili berzoj, može ispričati priču o Romanovima i predrevolucionarnoj Rusiji, dok je, recimo, priča o tornjaku i doslovno povezana s poviješću Bosne. Tornjak je kao ovčarski pas živio i radio u krajevima oko Vlašića i drugih srednjobosanskih planina, a kada mu je u novije vrijeme zaprijetilo istrebljenje, spašavali su ga pojedini franjevci. Danas je tornjak zavrijedio dvostruko međunarodno priznanje, pa je proglašen autohtonim bosanskohercegovačkim i hrvatskim psom, čime je podijelio sudbinu Hrvata iz svoje domovine, koji također imaju pravo na dvojno državljanstvo.

Ali brojni su u naše doba i borci protiv odanosti između ljudi i pasa. Praktično, nije u zadnjih petnaest godina ni bilo ideje i ideologije u ime koje se nije bučilo i protiv psećeg svijeta. Borci za hrvatsko razmnožavanje i populacionisti, takozvani bakovićevci, bjesnili su na vlasnike pasa, nalazeći neku vezu između prijateljevanja s psima i izumiranja Hrvata. Pojedini vozači tramvaja borili su se protiv pasa tako odlučno da ni slijepcima nisu dopuštali ulazak u vozilo, jer su se plašili da bi njihovi razjareni labradori mogli masakrirati druge putnike. Protiv pasa rogoborili su i visoki crkveni dužnosnici, pa i biskupi, koji su smatrali kako je ljubav prema psima u nekoj vezi s nedostatkom kršćanske solidarnosti prema ljudima, premda bi, ako je vjerovati svetome Franji iz Asiza, trebalo biti suprotno.

Ali kako je ljude neumjesno utjerivati u vjeru i u ljubav, tako ih ne treba nagovarati ni na to da vole pse. Uostalom, bolje da ih mrze, nego da ih nabavljaju iz šminkerskih razloga, zato što su vidjeli slavne i poznate kako po parkovima šetaju pse. Pas nije kišobran, štikla ili muštikla, pa da ga imaš iz statusnih i šminkerskih razloga. Pas je samo odani prijatelj, onaj koji je uz tebe kada te svi zamrze, kada ti se čini da si sam na svijetu, kada si već učinio toliko gluposti i nepodopština da te se i najrođeniji odriču. On te se nikada neće odreći, nego će svakoga trenutka svoga užasno prekratkoga života biti presretan što te vidi. Kada odeš do kioska po cigarete, ti znaš da će ti se na povratku radovati kao rod rođeni koji te nije vidio dvadeset godina. 



Miljenko Jergović 23. 10. 2023.