Antun Gustav Matoš i Viktor Kovačić

Antun Gustav Matoš, pjesnik, pripovjedač, feljtonist, putopisac i kritičar bio je godinu dana stariji od arhitekta Viktora Kovačića, oca moderne hrvatske arhitekture. Prvi je rođen na krajnjem istoku, a drugi na krajnjem zapadu Hrvatske. I jedan i drugi prevalili su naporan put do priznanja, ugleda i stalnog osporavanja u hrvatskoj prijestolnici. Matoš je doduše u Zagreb došao već s dvije godine, tu je pohađao pučku školu i glazbeno se obrazovao. Nakon završene gimnazije u Beču je upisao Vojni veterinarski fakultet, ali nije odveć mario za studij. S devetnaest godina objavio je pripovijetku Moć savjesti i krenuo u život kao vojni dezerter, bjegunac, lutalica i boem, a uza sve to i kao vrstan feljtonist, esejist i kritičar. Tri godine proveo je u Beogradu, kratko se zadržavao u Beču, Münchenu i Ženevi, četiri godine u Parizu, odakle se ponovno vratio u Beograd, da bi 1908. napokon došao u Zagreb. I premda je ubrzo otkrio „da ga zbog proklete kritike ima u nosu tri četvrtine Zagreba“, ostao je vjeran voljenom gradu i bavio se hrvatskom domovinom žarom promišljenog rodoljuba i nesputanog intelektualca.

     Zagreb je u proljeće 1908. bio domaćin likovne izložbe Saveza jugoslavenskih umjetnika o kojoj je Matoš pisao i u Hrvatskoj smotri objavio svoje izložbene impresije. Evo što piše o Umjetničkom paviljonu i mladom arhitektu koji je aranžirao spomenutu izložbu:

     „Sam umjetnički paviljon ne sviđa mi se ni najmanje… Ta pretrpana arhitektura mjenjačnice ili karikirane kockarnice velikih kazališta prava je parodija ukusne jednostavnosti Akademije, koja trebaše ostati obrascem i uzorkom stilskog – ako već ne jedinstva, a ono – ukusa cijelog tog dekorativnog gradskog kraja… No da ne pokvari umjetničkog dojma izloženih umjetnika, aranžer izložbe, g. Viktor Kovačić, naš mladi graditelj velikog stila i vrlo originalnih namjera, moraše maskirati, sakriti sve one  apsurdne linije i rebarbativne figure koje bi smetale bizarnošću neopravdanog baroka. Izložbu, upravo vajarski salon obukao je u bijelu i žutu diskreciju, davši zidovima i stropovima mekoću tapetirane sobe.“

     Iz napisanog proizlazi da je Matoš dobro poznavao Viktora Kovačića. Taj „mladi graditelj velikog stila“, po majci Štajerec iz Rogaške Slatine, po ocu Hrvatski Zagorec iz Huma na Sutli, završio je pučku i graditeljsku obrtničku školu u Grazu. Za vrijeme školskih praznika u svom je zavičaju upoznao učitelja i orguljaša Janka Leskovara, zagorskog muža u najljepšim godinama, koji je osnovao i vodio mješoviti pjevački zbor, družio se i zabavljao s barunom Kavanaghom u dvorcu Mali Tabor, odlazio na partije taroka kod bilježnika Halbeka Brezinščaka u kuriju Novi Tabor, te na književne razgovore u ladanjsku kućicu profesora Luke Marjanovića, tadašnjeg rektora Sveučilišta u Zagrebu. Učitelj vesele naravi s velikim je oduševljenjem pričao petnaestogodišnjem mladiću, koji mu se činio previše njemački otuđenim, o proplamsajima hrvatskog rodoljublja od Osijeka, Dubrovnika, pa sve do Huma na Sutli, gdje su se u velebnoj crkvi svetog Petra u Prišlinu okupljali hrvatski svećenici, preoblačili se u svečana odijela i odore, te odlazili u posjet biskupu Strossmayeru za vrijeme njegovih boravaka u Rogaškoj Slatini, na južnom uglu lječilišnog parka. Razgovore s Jankom Leskovarom, veselim učiteljem koji je svojom pripovijetkom Misao na vječnost najavio, zajedno s Matoševom pripovijetkom Moć savjesti, razdoblje hrvatske moderne, mladi je Kovačić pohranjivao duboko u sebi. U Grazu se počeo družiti s članovima literarno-zabavnog društva »Hrvatska«, odlazio je u njihove društvene prostorije, slušao vatrene pravaše kako zagovaraju hrvatsku nezavisnost, kuju u zvijezde oca domovine Antu Starčevića i spominju književnika Antu Kovačića, njegova prezimenjaka, rođenog također u sutlanskom podneblju, tridesetak kilometara nizvodno od Huma na Sutli. Sve je to pobudilo u njemu pritajeni naum da se što prije prebaci u Zagreb. Svog dobrotvora zamolio je da ga preporuči zagrebačkom arhitektu kojeg je često spominjao s velikim poštovanjem i zahvalnošću. Tako je Viktor u svojoj sedamnaestoj godini dospio u hrvatsku prijestolnicu. Radio je kao građevni praktikant kod poznatih graditelja Waidmanna, Carneluttija i Bolléa. Hermann Bollé povjeravao mu je  nadzor nad obnovom pravoslavne crkve u Pakracu i katedrale u Križevcima, vodio ga sa sobom na milenijsku izložbu u Budimpeštu, te mu napisao preporuku za upis na Akademiju umjetnosti u Beču. U carskoj prijestolnici Kovačić se u dosluhu austrijskog “Jugendstila” družio s bečkom skupinom hrvatskih modernista. Već na samom početku studija dobio je prvu nagradu na javnom natječaju i odobrena mu je trogodišnja stipedija. Po povratku u Zagreb 1900. godine objavio je u časopisu Život programatski članak o modernoj arhitekturi te bio jedan od osnivača Kluba hrvatskih arhitekata. Svojim projektima pobjeđivao je na mnogim međunarodnim natječajima, između ostalog i na natječaju za monumentalnu zgradu nasred beogradskih Terazija, što je zacijelo moralo privući pozornost hrvatskog bjegunca Matoša koji je tada svojim književnim kritikama žario i palio u srpskim časopisima i kavanama Skadarlije.

     Početkom svibnja 1908. poglavarstvo grada Zagreba raspisalo je natječaj za uređenje Kaptolskog trga i okolice. U natječajnom programu tražilo se regulatorno rješenje tri velike gradske cjeline: Kaptolskog trga, Dolca i Vlaške ulice. Natječaj je raspisan samo za hrvatske arhitekte, kako bi se spriječilo masovno pojavljivanje austrijskih i mađarskih arhitekata. Ocjenjivačka porota dodijelila je većinom glasova prvu nagradu arhitektu Viktoru Kovačiću, drugu Stjepanu Podhorskom, treću Dionisu Sunku, dok je za otkup predložila projekt Vjekoslava Bastla. Prvonagrađeni arhitekt Kovačić priložio je uz arhitektonske crteže i opširan teoretski tekst iz kojeg se vidi da grad doživljava kao trodimenzionalnu i složenu umjetničku tvorevinu. Umjetnička gradogradnja trebala bi polaziti od komunalnih, prometnih i vlasničkih zahtjeva, ali tako da istovremeno  postigne ujedinjenje s umjetničkim, simboličkim i povijesnim vrijednostima. Kovačić se odlučio za radikalnu i inovativnu modernističku rekonstrukciju. Predložio je uređenje dvaju trgova – manjeg, kojeg je nazvao Atrium Ecclesiae, odnosno Crkveni trg, i većeg, kojeg je nazvao Forum populi ili Narodni trg. Predlagao je srušeni zid pred katedralom zamijeniti arkadnim zidom s kulom u sredini. Za uređenje okolice Kaptola osmislio je i predlagao gradnju trgovačko-stambenih blokova s novim trgovima između Trga bana Jelačića i Draškovićeve ulice. Dolac je osmislio tako da tržnica bude pod zemljom, a da se nad zemljom nalazi prostrani trg okružen trgovačko-stambenim zgradama. Projektom je predvidio i tramvajsku liniju od Trga, preko Kaptola, do Zvijezde.

     Nakon proglašenja rezultata natječaja gradsko poglavarstvo povjerilo je Klubu hrvatskih arhitekata organiziranje izložbe natječajnih radova u Umjetničkom paviljonu. Izložba je postavljena početkom listopada i bila je otvorena tri tjedna. O toj izložbi  objavili su na stranicama dnevnih novina opširne kritičke tekstove Antun Gustav Matoš, Đuro Szabo, Dušan Plavšić i Antun Jiroušek. Matoš je na stranicama Hrvatskog prava posvetio cijeli članak samo Kovačiću. U uvodnom dijelu napisao je prvonagrađenom arhitektu pohvalu kakva se u ono vrijeme rijetko mogla čuti.

     „Viktor Kovačić, dika naših domaćih graditelja i nada hrvatske moderne umjetnosti, i opet je dobio prvu nagradu pri natječaju pod predsjedanjem evropskog žirija gdje je sudio i jedan Gurlitt i gdje je Viktoru Kovačiću od naših mjerodavnih stručnjaka dao glas i dr. Kršnjavi. Radilo se, kako je poznato, o izgradnji okoline naše katedrale i o novim arhitektonskim odnošajima koji trebaju vremenom nastati oko toga historijskog mjesta. Kod konkursa sudjelovahu ponajbolji naši graditelji, a Viktor Kovačić je dodao svojim sjajnim, virtuozno nacrtanim osnovama dvojezični – hrvatski i njemački – fotografijama ilustrovani tekst, pristupačan i laicima poput pisca tih diletantskih redaka, napisanih tek da se svrati pozornost naše inteligencije na izložbu tog natječajnog rada u Umjetničkom paviljonu…

     Upućujem na izložbu pored koje bi i najbolji štampani opis tih sjajnih osnova bio dugačak, suh, dosadan, a možda i taman. Ovim osnovama pokazao se Viktor Kovačić i opet kao umjetnik široke evropske koncepcije, ne gubeći kod toga osjećanje za ‘genij mjesta’ i čuvajući u svojim krasnim projektima kao svetinju one oblike koji mu se čine najljepšim simbolima narodnog života, hrvatskog života u prošlosti i sadašnjosti. Zato nije uzalud u svom komentaru citirao riječi stručnog dr. Kršnjavija, izrečene sličnom zgodom: ‘Kad će se zgrade sagraditi, to je sasvim svejedno, danas ili za sto ili dvjesta godina – to su male razlike. Vrijeme je jedna iluzija… Patriotsko je čuvstvo zato tako veliko i uzvišeno, što nas uči pravu živu istinu: da je život naroda pravi život, a mi da smo tek karika u lancu toga života’ (…)

     No premda je vrijeme iluzija, nama nije svejedno hoće li se krasne, razmjerno jeftine, u teoriji primljene i odobrene osnove Viktora Kovačića ostvariti sada ili kasnije. Za našu savremenost bilo bi sramota da ih oživotvore drugi, nepozvani, bog zna kada… Cijelo hrvatsko javno mnijenje i svi pozvani faktori trebali bi poraditi oko toga da najljepši i najstariji dijelovi Zagreba prestanu već jedared biti karikaturom…“

     U drugom dijelu članka Matoš posebno naglašava da je arhitekt Kovačić umjetnik prvoklasne europske naobrazbe i umjetničkog talenta s istančanim osjećajem za graditeljsku baštinu kao sastavni dio povijesti i sadašnjosti hrvatskog naroda.

     „Viktor Kovačić rođen je u Humu na Sutli, u krasnom kraju koji nam već daje jednog znamenitog Kovačića – autora monumentalnog romana U registraturi. Od šeste do sedamnaeste godine bijaše Viktor Kovačić pod utjecajem čistog njemačkog odgoja, koji je – kako vidimo – njegove hrvatske instinkte još ojačao. Već u prvom poljeću svog početka na bečkoj Akademiji likovnih umjetnosti dobio je – prvi Hrvat! –  na javnom natječaju držvanu nagradu, a na velikim europskim konkurencijama osvojio je već četiri prve nagrade – kao i sad u Zagrebu. Premda bi mogao naći sjajne nagrade i zarade u tuđini, on živi već deset godina u malom Zagrebu koji je i tom prilikom tako velik da ni o ovome prvaku moderne hrvatske kulture ne vodi pravoga računa, jer je Viktor Kovačić skoro više zaslužio svojim natječajima nego praktičnim radom kao arhitekt. Dok kod nas stvaraju kapitale paliri, tesari, i drugi razni građevni poduzetnici, taj izvrsni stručnjak, koji se znao često žrtvovati za naše rijetke kulturne pokrete, mora iz nepoznatog kuta svakom prilikom konstatovati da on ne nalazi u Hrvatskoj dosta posla i priznanja, jer je solidan umjetnik i jer je – Hrvat.

     Elegancija njegove boemske otmjenosti podsjeća na engleskog gentlemena. Plava fizionomija, plavi podrezani engleski brkovi, solidna toaleta u aristokratskim, diskretnim bojama, gestovi rijetki, mimika škrta. Njegov stan – klasična garsonjera u mansardi – je prava umjetnina svojim mekanim, sivim tonalitetom i provedenim principom lapidarnosti: ništa u tom gnijezdu nije suvišno. Zagrebačke gospođe, imajući smisla za poeziju interijera, za najveću vještinu da se ni sa čime – sitnicama može postići efekat velikog stila, išle su kao na hodočašće gledati inauguraciju toga stana, možda najukusnijeg u Zagrebu, na tavanu kuće u Marovskoj ulici.“

     U završnom dijelu članka Matoš najavljuje Kovačićev odlazak u San Francisco. Vrlo vješto primjenjuje metodu provokacije te još jednom naglašava kako bi za hrvatsku kulturu Kovačićev odlazak imao podjednako nesretne posljedice kao svojedobni odlazak slikara Vlahe Bukovca. Time je Kovačića promovirao u ravnopravnog člana izabrane umjetničke elite koja može hrvatsku kulturu učiniti prepoznatljivim i sastavnim dijelom europske kulture.

     Nakon dobivene nagrade na natječaju za regulaciju Kaptola i okolice te velikog odjeka u javnim glasilima Zagreba, Beča i Berlina, u javnosti se naveliko pričalo o karizmi Viktora Kovačića. A da je doista bio karizmatik svog zanimanja, potvrdio je još jedan natječaj, početkom siječnja 1909. godine. Bio je to arhitektonski natječaj za gradnju crkve sv. Blaža u Zagrebu. Natječajna porota prvu je nagradu dodijelila Viktoru Kovačiću, drugu Dionisu Sunku, a treću Vjekoslavu Bastlu.

     Početkom studenog 1909. Matoš je u zagrebačkom Agramer Tagblattu objavio na njemačkom jeziku svoje dojmove s posjeta groblju Mirogoj. Uz spomenik Rudolfa Valdeca Račkomu spominje „dva nova spomenika, vrijedna da se vide“, koja su izvela „dva priznata umjetnika o kojima nema diskusije, arhitekt Viktor Kovačić i kipar Robert Frangeš Mihanović. Slijedi najprije opis Frangešova spomenika književniku Josipu Eugenu Tomiću, a potom detaljan opis Kovačićeva spomenika. Matoš piše:

      „Kovačićev spomenik Mošinskomu u arkadama jest oplata zidanog podnožja i zida zelenim mramornim pločama. Žilje materijala iskorišteno je kao ukras na taj način što se fugama nalijevo i nadesno ponavlja odraz mramoriranja. U sredini je smještena ploča s napisom u starorimskim jednostavnim pismenima i s elegantnim  brončanim grbom. Bogate brončane svjetiljke upotpunit će  hemicikličko podnožje. Ovaj spomenik u svojim mirnim, sigurno proračunanim tonalitetima materijala i u svom uzvišenom djelovanju ploha tako je jednostavan i plemenit da je čak i konvencionalnost rimskog pisma izgubila efemernost kao na nekom antiknom spomeniku. Umjetnost arhitekta Kovačića previše je jednostavna a da se shvati samo kroz analizu. Jedinstvo svake zamašne koncepcije nalazi on u jednostavnosti ploha i linija. Arhitektura ovdje zaista podsjeća na okamenjenu muziku koja je tako jednostavna da su joj čak i melodija i akord suvišni.“

     U godinama koje su preostale do Matoševe prerane smrti Kovačić je napisao opširno pismo „slavnom odboru zagrebačkih gospoja“ o podizanju spomenika Josipu Jurju Strossmayeru, načinio projekt za regulaciju Rokova perivoja, s kolegom Hugom Ehrilchom otvorio najprije zajednički atelje, a potom osnovao građevinsko poduzeće, projektirao brojne vile i zgrade, a početkom 1914. njegovu pažnju privukao je Rudolf Steiner, utemeljitelj antropozofije ili duhovne mudrosti o čovjeku. Svoje duhovne doživlajaje i opažanja slavni je antropozof zorno prikazivao u misterijskim dramama za čije izvođenje je naumio u Švicarskoj izgraditi posebnu zgradu, takozvani „Goetheanum“. Steinerova želja bila je da u izgradnji sudjeluju umjetnici iz mnogih zemalja, pa se tako i sam Kovačić osjetio pozvanim, budući da mu je antropozofski pogled na čovjeka i prirodu bio blizak, pogotovo pogled na arhitekturu kao konkretno opažanje duha i duhovnog u materiji.

     I dok je proslavljeni hrvatski arhitekt Viktor Kovačić razmišljao o svojim bečkim znancima, tko bi ga od njih mogao najbrže povezati s Rudolfom Steinerom, u Bolnici milosrdnih sestara dogodilo se 17. ožujka 1914. najtužnije odvajanje duha od materije. Umro je Antun Gustav Matoš od raka na grlu, samo nekoliko tjedana nakon operacije. Kovačića je smrt proslavljenog hrvatskog književnika silno rastužila, ne samo zato što je Matoš pisao o njemu sve najbolje, već ponajviše zato što se tom smrću ugasilo veliko svjetlo u mraku hrvatskih kukavnih političkih prilika.

Božidar Brezinščak Bagola 21. 10. 2023.