Da sam juče umro, Miljenko, nikad ne bih saznao da je Božidar Adžija bio Hrvat – ime i prezime mi zvuče baš onako, srpski sa dna kace – niti bih, da ne bi tvog pisma, ikad saznao da je bio pisac. Božidar Adžija je za mene oduvek bio radnički univerzitet na Čuburi u koji sam rado zalazio – imao je lep mali bioskop, još lepši bife, a bio mi i blizu – a da sam ikada razmišljao ko je bio B. A. po kome RU nosi ime, zacelo bih zaključio da je bio neki narodni heroj. (Što je verovatno i bio.)
(…)
Čudna stvar. Moje trenutne lektire često korespondiraju sa temama iz tvojih pisama, verovatno po sinhronicitetu po kome kad umre Filip David, pregorevaju sijalice u kafiću “Galerija”: tako je bilo i ovom zgodom. Kad je stiglo tvoje pismo, upravo sam bio pri kraju (ponovnog) čitanja prvog toma Medakovićevog “Efemerisa”.
Medakovićeva biografija sledi algoritam tvoje, samo u drugom vremenu, obrnutom pravcu (i sa drugačijim ishodom). Dakle Medaković, rođeni Zagrebčanec sa Zrinjevca, potomak ugledne porodice hrvatskih Srba, po sili cikličnih istorijskih okolnosti – iz koje će proisteći i okolnosti zbog kojih ćeš ti otići iz Sarajeva – dolazi u Beograd, u Srbiju, o kojoj ne zna ništa, o kojoj se ništa i ne može saznati; Đinđić je briljantno uvideo da je Srbija društvo koje o sebi ne zna ništa.
Medaković je prethodno u Srbiji bio samo jednom nakratko (na izletu na Stražilovu i na Grobu neznanog junaka) i kao što se Milutin Milanković zgranuo kad je, kad je prvi put došao u Beograd, video da je Saborna crkva manja od crkve u njegovom rodnom Dalju, Medaković je doživeo kulturološki šok u susretu sa Srbima-Beogradlijama i pripadajućim mentalitetom, a tek se šokirao kad je u Aranđelovcu, u kome se obreo zbog lečenja, naleteo na Nikolu Kalabića i njegove razularene četnike okićene bombama, kamama, redenicima, bradate, čupave, masne od jagnjetine i gibanica.
I evo još jedne od katastrofalnih romantičarskih iluzija, jedne od mnoštva zlih kobi Srba. Medaković – čedo hrvatske redakcije K.u.K. kulture – u Beogradu očekuje div-junake i Obiliće – Milanković je valjda očekivao Aija Sofiju – a dočekaju ga polutani, dronjava sirotinja i odsustvo svake solidarnosti i nacionalnog idealizma, koje srbijanske elite emituju u okolne “srpske zemlje”. I opet srpski algoritam: umesto da ga taj uvid otrezni, on ga opija. Medaković pribegava – i to nadugačko, naširoko i nadosadno – opravdavanju srpske konfuzije naricanjima o narodnoj malenkosti, siromaštvu, mnogostradalnosti, izloženosti stradanjima i podlostima Vatikana i Evrope.
U daljem toku života, Medaković će se uzorno srbifikovati, ekavizirati (možda će čak zaboraviti nemački i latinski) ali će vavek zadržati temeljno obrazovanje stečeno u solidnim školama, uključujući i jednu katoličku, na ostrvu Badiji. Avaj, njegovo temeljno obrazovanje i solidno vladanje jezikom nisu bili praćeni talentom. Medaković je bio (i ostao) težak mediokritet, a znamo da je patriotizam sigurna kuća za takve.
Savršeno je on dobro video stvarne uzroke srpske konfuzije i nesnađenosti u svetu. Čitamo tako na stranicama prvog toma “Efemerisa” Medakovićeva razmišljanja – delom izrečena u prvom licu, delom umetnuta u usta raznoraznih sagovornika – o preambicioznosti srpskih ciljeva, o nepromišljenostima, prenagljenostima, lošim procenama svetske realnosti, o zjapećem neskladu između ambicija i mogućnosti. Čitamo i jedan odlomak vrlo vredan čitanja, koji ću citirati. (Navodno govori neki “Čika Joca”, u šta čisto sumnjam):
“Prođe vreme i onda neki poručeni istoričar lepo objasni narodu nužnost i neizbežnost ovakvih klanica, naknadno bude jasno da je to potrebno radi konstituisanja nacionalnog bića i tako se svi orode sa zločinom i on postaje punopravan, bezazlen deo naših življenja.”
“Bolje je” – kaže “Čika Joca” – da sve to saznaš na početku života, a ne kao ja na kraju.”
Budući da osnovano – naravno nedokazivo – sumnjam da je Medaković a ne Čika Joca, sve to saznao, ako ne baš na početku, a ono u mladim danima – ne mogu a da se ne zapitam šta ga je onda navelo da aktivno – mada “latinski” diskretno – dâ uopšte ne nebitan doprinos ko zna kom u nizu “konstituisanja nacionalnog bića” i trasiranju puta još jednom “orođavanju sa zločinom”. Koji je, budući dugovečan, uveliko doživeo – o kome ako se dobro sećam (stigao sam tek do drugog toma) – retka u “Efemerisu” nije napisao – da bi na kraju, pod duboku starost glavnom ispovedniku srpskih nacionalista, poslovičnom Hudelistu, rekao: “Srbi su arheološki narod.”
Pa jebem ti mater!
Godine 1941. Medaković blagovremeno beži iz Zagreba u Beograd – i dobro čini, verovatno se ne bi glave nanosio pod ustašama – ti, opet, neblagovremeno, posle meseci izloženosti paljanskim granatama, snajperskim hicima, gladi i hladnoći odlaziš u Zagreb. Za razliku od Medakovića, ti znaš podosta o Hrvatskoj, ne očekuješ katedralu u Šartru umesto one zagrebačke – kakav si, ni ona iz Šarta te ne bi impresionirala – i tu dolazimo do dveju kardinalnih razlika i sličnosti između izvanhrvatskih i izvansrpskih hrvatskih i srpskih intelektualaca: hrvatski intelektualci ne vide i u Zagrebu ono čega tamo nema – to je razlika – ali evo sličnosti: čim prispeju na zagrebački Kolodvor, Hrvati iz tzv. dijaspore počinju se satiru da se maksimalno dokroatizuju i za dom spreme.
Malo bi se tebi šta moglo zameriti da si i ti postupio tako. Tih – ne sećam se više koliko meseci – pod paljanskom vatrom, bili su dovoljno jak razlog da zamrziš Srbe, bar koliko tvoja baba Štefanija. O, kako bi ti se samo – da si počem nastupio kao za dom spremna žrtva srpskih zločina – širom otvorile dveri HRT-a, nedugo potom i HAZU – a eto, ti nisi tako postupio. Savladao si jedno grdno iskušenje – koje malo ko savlada – uzdigao se iznad čemera krvi i tla, izvojevao si veliku pobedu, izborio se za integritet i nastavio da živiš jedan pun, ostvaren život.
To, naravno, ne prolazi nekažnjeno. Mada lično mislim da su te kazne nagrade. “Gde god je duh, tamo su progoni.” Ili ako hoćeš, sekularnije, hegelijanski: “Put Duha je besputica.”
(…)
Jergović:
10. august
Nakon što, dragi Basara, prvi put vidiš Palaču Medaković na Zrinjevcu, slučaj Dejana Medakovića postane ti interesantan. U mom slučaju, zbilo se to duboko još u dvadesetom stoljeću, čim sam započeo svoje podstanarisanje u Zagrebu. Nije ta građevina impresivna svojom veličinom, još i manje stilom u koje je izvedena. Nađe se i većih donjogradskih palača, kao i onih pred kojima se čovjek ugodnije osjeća. Ali nijedna nije na boljem mjestu – ta adresa Nikole Šubića Zrinskog 15 zacijelo predstavlja ne samo sam centar Zagreba, nego i centar cijeloga jednog svijeta. Također, ni na jednoj donjogradskoj palači se taj historicistički stilski bućkuriš s kraja devetnaestog stoljeća duhom ne doima toliko zagrebački. Kada bi u amblemu ovoga grada trebala biti jedna jedina građevina, koja će u najširem smislu utjeloviti njegovu narav i njegove građanske i malograđanske identitete, bila bi to Palače Medaković. I još nešto tu zanimljivo postoji: za razliku od većine drugih građevina ove vrste, koje su bile građene tako da se mogu na više dijelova podijeliti, i koje su često bivale višestruko fragmentirane, Palača Medaković cjelovita je i kompaktna kao kakav maleni kraljevski dvor.
Pritom, nije to davno građeno. Godina je 1885, kada Janko Jambrišak gradi kuću za Bogdana Medakovića, sina jednog od dvojice obiteljskih rodonačelnika, Milorada i Danila. Ličani i habsburški graničari, njih su dvojica došli u Zagreb u vrijeme kada je ovo postajao grad. I bili su dio uskog, kulturno-identitetski šarenog i razlikama bogatog naraštaja, koji će formirati prvu zagrebačku gradskost, kao i sam pojam zagrebačkog građanstva. Milorad je u cijeloj priči bio mnogo zanimljiviji lik, zacijelo najveći u povijesti Medakovića.
Od izgradnje Palače do rođenja Dejanovog proći će samo trideset i sedam godina. Skoro kao od 1990. do danas. On će svojim roditeljima biti jedno od sedmero djece, i na tom će Zrinjevcu on biti poput braće Mann u Lübecku. Premda njihova tradicija neće biti stara, drevna, hiljadugodišnja, ona će se u tom relativno kratkom vremenu snažno ukorijeniti, jer će u određenom smislu biti jedina. Postoje, naravno, i druge zagrebačke obitelji, hrvatske, njemačke, madžarske i još poneka srpska, koje čine temelj jedne tradicije. Ali kod svih se ta tradicija formirala u isto vrijeme. Od njih starije su samo neke velikaške i plemenitaške, često polupismene i nepismene, feudalne dinastije iz okolice grada, ali takvi niti su stvarali tradiciju, niti su stvarali grad.
To je, dakle, socijalni okvir Dejana Medakovića. U “Efemerisu”, čija sam sva tri dijela čitao 1995, a trebao bih opet, bistre glave i čista oka, dva su problema. Jedan je stilsko-žanrovski, drugi je identitetski. Prvi se tiče činjenice da autor svoje veliko memoarsko djelo, jednu od zacijelo po ideji, sudbini i ambiciji najizuzetnijih knjiga srpske (i svih naših) književnosti piše manirom osrednjeg beletrista. Na trenutke neugodno podsjeti na nekog Stevana Jakovljevića. Drugi problem Medakovićev, od kojeg sve počinje i na kojem sve završava, ti si opisao, i on se tiče toga da je Medaković, protjeran iz Zagreba, uzalud tražio i svoje srpstvo, i svoju Srbiju, i, konačno, samoga sebe. Samo što ja, za razliku od tebe, ne bih bio nimalo zloban prema njegovoj potrazi i cjeloživotnom njegovom stradanju. Uostalom, pravilno shvaćen i opisan, slučaj Dejana Medakovića mogao bi za ove tu ljude biti i veoma poučan. Osim što je, sam po sebi, velika književna tema. On je, naime, upravo po tome što je u Zagrebu bio, ili upravo po tome odakle je i od koga je potekao, bio Srbin. Tražeći po Beogradu i po Srbiji novog Srbina u sebi, tražeći to srpstvo i tu Srbiju, on ništa nije mogao naći. Osim fantome raznih vrsta. Roman o Dejanu Medakoviću bio bi, napiše li ga dobar pisac, veliki i važan roman srpske književnosti, a pritom bi svjedočio o jednom u nas još uvijek nerazriješenom paradoksu: postoji zagrebačko (kao, na drugi način, sarajevsko, mostarsko, šibensko, dubrovačko…) srpstvo, drukčije od nekog beogradskog (paraćinskog, smederevskog, čačanskog, pirotskog…) srpstva. Ono, međutim, uspijeva samo ako je Zagreb stvarno Zagreb, dakle većinski i dominantno hrvatski. Isto, pa na drugi način, i s drugim je spomenutim i nespomenutim sredinama.
Medakovići su pred Drugi svjetski rat prodali svoju palaču. Prodali su je zagrebačkom ginekologu Milivoju Rošiću – inače, silno mi je zanimljivo kakvu su moć i bogatstvo u Zagrebu stjecali ginekolozi! – koji je palačom kratko raspolagao, jer je građevina odmah nakon rata nacionalizirana. Kada su došla nova vremena i propao je socijalizam, Rošićevi su se nasljednici, sin pa unuk, danas nastanjen u Danskoj, borili, naravno, za povrat imovine. Imovina je unuku vraćena, a onda je 2020. udario potres. U potresu je palača ozbiljno, premda ne fatalno postradala. A kako je riječ o građevini koja je zaštićeno kulturno dobro – jedno od samo tri zaštićena kulturna dobra koja su u Zagrebu u privatnom vlasništvu – nasljednik, imena Bernard Rošić, rođenjem i životom Danac, za kojega čisto sumnjam da govori naš jezik, nema te novce da je po svim konzervatorsko-restauratorskim pravilima i ograničenjima obnovi. Država mu ne želi pomoći u obnovi njegove privatne imovine, kojoj on, kao, želi pružiti javnu namjenu. Tu, naime, kani izložiti Zbirku Rošić, umjetnine što ih je sakupio djed ginekolog. I tako po bijednim ostacima zagrebačkih medija traje jedna afera, koja se usput vuče po rubovima ovdašnje javnosti u kojoj jedva da još itko zna, i jedva da se ikoga tiče, i tko je bio Bogdan Medaković, i kakva pripovijest stoji iza jedne zrinjevačke palače. Pritom, valja i to reći da je Dejan Medaković dao svoj mali doprinos da priča tako završi i da se građevina na kraju pretvori u metaforu svih njegovih identiteta.
On i sestra su u Zagrebu ostali sve do septembra 1941. Bilo mu je devetnaest kad je odlazio. Na Glavnom kolodvoru brat i sestra razgovarali su na njemačkom, što ih je štitilo od ustaškog redarstva. Već to bi trebalo biti dovoljno za ozbiljnu introspekciju, a možda i za ozbiljnu književnost. “Efemeris”, međutim, započinje ovako: “Baka Katica je uredila svoj stan tako kao da je želela da se naruga svetu iz kojeg je potekla i u kojem je provela vek.” Život svoj, nehotice, tragično po sebe, ali i po samu priču, Dejan Medaković je uredio kao da je želio da se naruga svijetu iz kojeg je potekao i u kojem je proveo vijek. Jer, doista, koliko god dugo on živio u Beogradu, koliko god dugo da je stolovao u palači SANU na Knez Mihailovoj, Medaković je svoj vijek proveo boreći se protiv onog iz čega je potekao, te u uzaludnom nastojanju da se nekako svemu tome i naruga. Istina, Darko Hudelist sve to na drukčiji način interpretira, a meni, i to moram reći, nimalo nije mrsko iščitavati te njegove interpretacije. U njima uglavnom nalazim Hudelistove čežnje za ostvarenjem nečega čega u životu nije bilo, u kojima se katkad zanimljivo ogledaju i iste takve čežnje ljudi s kojima se on susreće. U Hudelistovoj pripovijesti o Dejanu Medakoviću – interpretiram je po sjećanju, tako da nije pouzdana! – najzanimljivije mi je bilo kako Darko s Aleksandrom Vučićem, kojega naziva svojim prijateljem, planira da s već umirućim Dejanom Medakovićem pođe na izlet u Sremske Karlovce. I Medaković je tom idejom ganut. Je li stvarno tako bilo, ili je Hudelist slijedio vlastite čežnje? Nije ni važno, budući da u tom događaju, onakvom kakvim ga ja pamtim iz njegova teksta, postoji nešto što je duboko autentično u svojoj suštinskoj životnoj neistinitosti. E sad bi, možda, zanimljivo bilo provjeriti jesam li ja štogod krivotvorio u svome sjećanju, u skladu s vlastitim čežnjama.
Dejan Medaković, koliko ja to smijem reći, bio je kunsthistoričar, po svemu njemački đak, čiji su se prilično bistri europski obzori otvarali gotovo isključivo preko germanskih uzora i imali su trajne njemačke okvire. On je bio, kako je to danas moderno reći, čovjek iz Srednje Europe. Pritom, u svom je radu opservirao uglavnom srpsku – u najširem smislu – likovnu kulturu i tradiciju, od mitske drevnosti do aktualne suvremenosti. Također, bio je sentimentalni historičar rubnih srpskim gradova, Trsta, Sant Andreje i Zagreba. U toj sentimentalnoj historiografiji je, međutim, bilo neke jakovljevićevske beletrizacije iz “Efemerisa” i neke, ako mi je dopušteno i to reći, neprimjerene kuknjave. Ali u načinu na koji je on sebe uglavljivao u to neko drugo srpstvo, koje s njegovim djedovima i prastričevima nije imalo naročite veze, pa tako nije moglo imati previše veze ni s njegovim ličnim kulturnim tradicijama, bilo je nečega što je vrlo nalik slučaju Miloša Crnjanskog. Medaković se patio sa samim sobom kao i Crnjanski, bio je opsjednut identitetima kao i Crnjanski, ali je bio manje agresivne prirode, nije bio lud kao Crnjanski, i – na tome je u najvećoj šteti – nije bio genij, beletristički i pjesnički, tojest književni, kao Crnjanski.
Postoji u živoj srpskoj književnosti i kulturi jedan Medakoviću generacijski blizak zagrebački slučaj: Đorđe Lebović. Ne znam jesi li čitao Lebovićev “Semper idem”, tu priču s Jelačić placa 1941? Ako nisi, trebao bi. Od stana u kojem se do tog 10. travnja 1941. zaticao trinaestogodišnji Lebović do sinagoge u Praškoj, koja će uskoro biti srušena, otprilike je stotinu koraka. A od sinagoge do Palače Medaković sljedećih je stotinu koraka. U dvije knjige istog jezika i kulture imaš ispričane dvije priče o istom vremenu i mjestu, koje su suštinom svojom različite. To što jednu pripovijeda Srbin, pritom dobrostojeća zagrebačka srpska korjenika, dok drugu pripovijeda Jevrej, od obitelji kuferaša i lutalica, kojemu je Zagreb jedan od slučajnih njegovih zavičaja, možda i nije toliko važno koliko se to na prvi pogled čini. Lebović nije bio prečanski Srbin, a nije bio ni književni genij poput Crnjanskog, ali je od sve trojice o kojima je riječ imao najjasniji uvid u ono što mu se događa.
Ti kažeš, dragi Basara, hvaleći me, da sam savladao iskušenje da zamrzim Srbe, nakon iskušenja koje me je zadesilo u vrijeme paljanskih bombardiranja od ranog proljeća 1992. pa do kasnog proljeća sljedeće godine, koliko sam proveo u opsađenom Sarajevu. Na pohvalama mom karakteru i moralu ti zahvaljujem, ali odmah ću ti reći da su prilično nezaslužene. Rado ću ti objasniti i zašto. Ono što sam mislio, govorio i radio bilo je u značajnoj mjeri određeno onim što mi je prethodno, iskustvom, sjećanjem i porodičnom tradicijom bilo zadato. Ako usporediš životne i sudbinske avanture junaka i junakinja iz knjige “Rod”, ono što im je namrla (još jedna lijepa hrvatska riječ, koju ti preporučujem na tvoju srpsku upotrebu: namrijeti – nekome namijeniti, ostaviti u naslijeđe…) povijest tokom njihovih života, neće ti se ni taj rat 1992. učiniti kao neko veliko iznenađenje, niti kao neko izvanredno iskušenje. Istovremeno, junaci knjige “Rod” uglavnom su muškarci i žene koji su kao pripadnici ovih ili onih kolektiva bili izvrgnuti ličnoj omrazi, diskriminaciji, katkad i nekom malom progonu, da ne kažem progoniću. A nisu imali taj luksuz da se uživljavaju u ulogu žrtve, pa da nekog kolektivno zamrze, jer su uvijek bili dio neke manjine, koja je bila suočena s prilično masivnim i brojnim kolektivima. Pritom, ako su mog pradjeda Nijemca 1945. spašavali komšije Srbi, da ga s ilidžanske željezničke stanice partizani ne odvedu u koncentracioni logor, jer je on prethodno, tokom rata, spašavao njih, da ih ustaše ne pokolju, onda ja baš i nemam neki naročito komforan prostor u glavi da iz nekih svojih praktičnih razloga zamrzim Srbe. No, to je samo jedna sitnica, jedna ilustracija. Dalje danas nećemo…
Naravno, postoji i ono što je izvan unaprijed zadane matrice. Ja sam svoj čovjek, osim što sam dijete određenih okolnosti. I nije da mi ponekad ne bi na um palo da bih trebao drukčije postupati, više u skladu s mjerilima i raspoloženjima rulje kojoj pripadam. Bilo je kraćih perioda kada bih ponešto u tom smislu i učinio, ili kada bih se naprosto trudio ponašati se protivno vlastitom karakteru. Svaki takav dan, svaku takvu situaciju dobro pamtim, ali ne kao vlastiti moralni prekršaj, nego kao grdnu muku i težak rad protiv sebe. Ja to naprosto ne mogu! I rekao bih da je linija manjeg otpora to što se ponašam u skladu s vlastitim karakterom. A od čega je taj karakter načinjen mimo porodičnih i ličnih iskustava, što ga ustvari čini, tko sam, zašto sam i odakle sam ovakav ja, to mogu samo uz pomoć mašte domišljati, ali nije mi razumom dano da znam.
Zdravo budi, vidimo se,
m
Basara:
25. augusta
Ima, Miljenko, u onoj briljantnoj (malo poznatoj) knjizi “Između orla i vuka” i esej o Branku Radičeviću u kome (veoma potcenjeni) Milan Kašanin kaže otprilike sledeće (citiram po sećanju, ko zna gde mi je knjiga): “Branko je autentičan samo kad piše o karlovačkim vinogradima, vilovitim kolima, đačkim rastancima, devojkama na studencima, a da kad ponesen (tačnije: sluđen) šumadijskim nacionalnim romantizmom – stane pisati o krvavim bitkama srpskih div-junaka i turskih zlotvora, onda jatagani i kubure iz njegovih epova izgledaju kao pozajmljeni na revers iz rekvizite bečkog Burgteatra.”
(…)
Prosečan stepen kultivisanosti prečanskih Srba – uključujući bosanske – bio je neuporedivo viši od srbijanskog proseka. Srpska kultura je, zapravo, bila policentrična. Nažalost, budući da ništa što je “poli” u Srbiji nikad nije imalo – a tek sad nema – prođu , došljaci iz takozvanog “preka” nisu imali drugog izbora nego da se upodobe preovlađujućem kulturnom modelu. Ako neki Srbijanac – na primer ja – ospori taj model, njemu se progleda kroz prste, što nipošto ne bi bio sličan slučaj ako bi vladajući model osporio neki Srbin iz Hrvatske (bosanskim Srbima to nikad ne bi ni palo na pamet).
Uz jedan izuzetak. Na avanturu osporavanja/dekonstrukcije kosovsko-svetosavsko-vidovdanskih nebuloza i njihovih dispečera, jedini se bio odvažio Sarajlija, Slobodan Blagojević, koji je posle nekoliko godina provedenih u Beogradu morao da se seli u Amsterdam, da bi se otuda vratio u Sarajevo.
Ostali naturalizovani Beograđani bosansko-hercegovačkog porekla – koje je Ćosić planski dovodio u Beograd, davao im (tuđe) stanove, zaposlenja, a neke od njih i kooptirao u SANU – disciplinovano su zauzimali svoja mesta u horu opštenarodnih plačipički i narikača nad srpskom mnogostradalnošću.
Medaković se adaptirao sutradan po dolasku (njegov otac nije, posle rata se vratio u Zagreb). Pišeš da možda ne bi trebalo pisati zlobno o Medakoviću – sa tvoje pozicije ni ja ne bih tako pisao – ali pogledajmo razvojni put tog lošeg pesnika, osrednjeg i plačevnog memoariste i genijalnog adaptera. Nije prošlo dugo od Medakovićevog povratka blutu i bodenu, eto ti Dejana u Muzeju kneza Pavla, marionetskoj ustanovi, marionetskog Nedićevog režima. Koliko beše prošlo od oslobođenja – mesec-dva – eto ti Medakovića u muzeju nečega u komunističkoj Srbiji. Prođe malo vremena, eto zagrebčaneca (piše li se “zagrepčaneca” ili “zagrebčanca”, sad ti mene prosvetli) u pseudomitološkoj jazbini u Siminoj 9a, u društvu komunističkih komesara sa literarnim ambicijama, od kojih je svaki posle svake sesije pisao Udbi iscrpne izveštaje o tome šta su (i o čemu) govorili oni drugi.
(…)
Vidi ti tu lakoću sa kojom se Medaković – pasivno, podatno, kao što se materija prepušta formi – preliva iz Nedićevog u komunistički establišment, iz Muzeja kneza Pavla u Muzej revolucije, iz jedne srpske književne zadruge u drugu srpsku književnu zadrugu, iz dopisnog članstva u redovno članstvo SANU, da bi karijeru uvrhunio kao njen predsednik. Vidi, nadalje, tu – gotovo pa jezuitsku – Medakovićevu veštinu da sve to vreme bude na svim mestima od društvenog značaja, ali u (krupnom) drugom planu. Stealth čovek, šta reći.
Starenje širi sliku. Stvari se jasnije sagledavaju sa “visine” od 72, nego sa “visine” od 50 godina. Pre šezdesete u Srbiji ni Platon – da se počem ponovo rodio kao Srbin – ne bi video ništa osim Roršahovih mrlja na zidu njegove posrbljene pećine. Jedna je otuda stvar čitati “Efemeris” sa četrdeset i kusur godina – kada sam “preskakao” dosadne delove kojih je tušta i tma – sasvim je druga strpljivo, pažljivo – od korica do korica – pročitati upravo te najdosadnije stranice “Efemerisa” u sedamdeset i drugoj godini, sa iskustvom koje te godine podrazumevaju.
“Efemeris” je dokument o jednom uspešnom promašenom životu, u jednom neuspešnom, promašenom društvu koje ne zna ništa o sebi. Fascinantno je u najmanju ruku koliko je dosadno, čitati Medakovićev listing katastrofalnih posledica koje trpi srpski narod, preopširno, opštemesno nabrajanje narodnih patnji – koje teže padaju Medakoviću i “siminovcima” nego narodu – i ni u jednoj jedinoj rečenici (osim ako mi je neka promakla) ne naići na zapitanost: a da se možda bar neki od uzroka tih katastrofa ne krije u Srbima i Srbiji.
Ne! Gledamo u “Efemerisu” kako dolaze ustaše, Nemci, kako se stvara Nedićev bantustan, vidimo kako odlaze ustaše, Nemci, i Nedić, kako dolaze Rusi, i komunisti, dok Srbi sve vreme – a pogotovo Medaković i “siminovci” – pate i grcaju u neslobodi.
U vreme “događanja naroda” Medaković (po običaju u krupnom drugom planu) počinje “ispod žita” (bolje: ispod tezge) udarnički raditi na trasiranju puta ka još jednoj katastrofalnoj srpskoj posledici, čiji će uzrok biti zabašuren.
Posle tzv. “demokratskih promena”, Medaković i dalje ostaje persona vrlo grata, uklapa se neprimetno, kao materija u formu, u još jedan režim – to mu je četvrti u karijeri – u uobičajenom krupnom drugom planu kao, uostalom, i Ćosić (on i dalje u prvom). Ne kažem da ih je baš trebalo lustrirati – mada lično mislim da jeste – ali se njihov društveni uticaj morao svesti na nulu. Iz krugova (i delovanja ) tih ljudi, takozvanih siminovaca, koji nikada (bar ne da se zna) nisu okrvavili ruke, potekle su reke krvi. I još će teći. Samo sačekaj da se pojavi guru otresitiji od Lompara.
Medaković je inače – valjda kao čovek poreklom sa lica mesta, slovio kao ekspert na polju istraživanja misterija srpsko-hrvatske mržnje. U kojoj nema ničeg misterioznog. Mržnje među susednim narodima, pogotovo ako su različite vere, nisu nikakav izuzetak, pre su pravilo. Uzdržao sam se, međutim, od čitanja tih Medakovićevih spisa – kao, uostalom, i svih drugih, osim “Efemerisa” – i mislim da nisam pogrešio.
Mene lično mnogo više interesuje tema srpsko-srpske mržnje. Koja takođe nije nikako bez presedana. Koliko su se samo – i koliko krvavo – mrzeli nemački katolici i protestanti. Ali ovako dugotrajna, praktično neprekinuta mržnja poput mržnje jedne polovine Srba protiv druge – koja se proteže od nastanka moderne Srbije do poslednje erupcije u višemesečnim demonstracijama – ne verujem da je ikada zabeležena.
(…)
Ponos je početak puta u propast, čak i kada se ima čime ponositi. Ponositi se izmišljotinama i halucinacijama, biti do grla u govnima, a osećati se superiornim, to je auto-put u propast.
Koji se u poslednjih devet meseci približio svom kraju. Nadajmo se samo da neće biti “narodnog odisaja” i da, ako ga bude, neće biti sedamdeset četvoro mrtvih.
O Medakoviću, iz dopisivanja na Velikim pričama
Basara:
8. augusta
Da sam juče umro, Miljenko, nikad ne bih saznao da je Božidar Adžija bio Hrvat – ime i prezime mi zvuče baš onako, srpski sa dna kace – niti bih, da ne bi tvog pisma, ikad saznao da je bio pisac. Božidar Adžija je za mene oduvek bio radnički univerzitet na Čuburi u koji sam rado zalazio – imao je lep mali bioskop, još lepši bife, a bio mi i blizu – a da sam ikada razmišljao ko je bio B. A. po kome RU nosi ime, zacelo bih zaključio da je bio neki narodni heroj. (Što je verovatno i bio.)
(…)
Čudna stvar. Moje trenutne lektire često korespondiraju sa temama iz tvojih pisama, verovatno po sinhronicitetu po kome kad umre Filip David, pregorevaju sijalice u kafiću “Galerija”: tako je bilo i ovom zgodom. Kad je stiglo tvoje pismo, upravo sam bio pri kraju (ponovnog) čitanja prvog toma Medakovićevog “Efemerisa”.
Medakovićeva biografija sledi algoritam tvoje, samo u drugom vremenu, obrnutom pravcu (i sa drugačijim ishodom). Dakle Medaković, rođeni Zagrebčanec sa Zrinjevca, potomak ugledne porodice hrvatskih Srba, po sili cikličnih istorijskih okolnosti – iz koje će proisteći i okolnosti zbog kojih ćeš ti otići iz Sarajeva – dolazi u Beograd, u Srbiju, o kojoj ne zna ništa, o kojoj se ništa i ne može saznati; Đinđić je briljantno uvideo da je Srbija društvo koje o sebi ne zna ništa.
Medaković je prethodno u Srbiji bio samo jednom nakratko (na izletu na Stražilovu i na Grobu neznanog junaka) i kao što se Milutin Milanković zgranuo kad je, kad je prvi put došao u Beograd, video da je Saborna crkva manja od crkve u njegovom rodnom Dalju, Medaković je doživeo kulturološki šok u susretu sa Srbima-Beogradlijama i pripadajućim mentalitetom, a tek se šokirao kad je u Aranđelovcu, u kome se obreo zbog lečenja, naleteo na Nikolu Kalabića i njegove razularene četnike okićene bombama, kamama, redenicima, bradate, čupave, masne od jagnjetine i gibanica.
I evo još jedne od katastrofalnih romantičarskih iluzija, jedne od mnoštva zlih kobi Srba. Medaković – čedo hrvatske redakcije K.u.K. kulture – u Beogradu očekuje div-junake i Obiliće – Milanković je valjda očekivao Aija Sofiju – a dočekaju ga polutani, dronjava sirotinja i odsustvo svake solidarnosti i nacionalnog idealizma, koje srbijanske elite emituju u okolne “srpske zemlje”. I opet srpski algoritam: umesto da ga taj uvid otrezni, on ga opija. Medaković pribegava – i to nadugačko, naširoko i nadosadno – opravdavanju srpske konfuzije naricanjima o narodnoj malenkosti, siromaštvu, mnogostradalnosti, izloženosti stradanjima i podlostima Vatikana i Evrope.
U daljem toku života, Medaković će se uzorno srbifikovati, ekavizirati (možda će čak zaboraviti nemački i latinski) ali će vavek zadržati temeljno obrazovanje stečeno u solidnim školama, uključujući i jednu katoličku, na ostrvu Badiji. Avaj, njegovo temeljno obrazovanje i solidno vladanje jezikom nisu bili praćeni talentom. Medaković je bio (i ostao) težak mediokritet, a znamo da je patriotizam sigurna kuća za takve.
Savršeno je on dobro video stvarne uzroke srpske konfuzije i nesnađenosti u svetu. Čitamo tako na stranicama prvog toma “Efemerisa” Medakovićeva razmišljanja – delom izrečena u prvom licu, delom umetnuta u usta raznoraznih sagovornika – o preambicioznosti srpskih ciljeva, o nepromišljenostima, prenagljenostima, lošim procenama svetske realnosti, o zjapećem neskladu između ambicija i mogućnosti. Čitamo i jedan odlomak vrlo vredan čitanja, koji ću citirati. (Navodno govori neki “Čika Joca”, u šta čisto sumnjam):
“Prođe vreme i onda neki poručeni istoričar lepo objasni narodu nužnost i neizbežnost ovakvih klanica, naknadno bude jasno da je to potrebno radi konstituisanja nacionalnog bića i tako se svi orode sa zločinom i on postaje punopravan, bezazlen deo naših življenja.”
“Bolje je” – kaže “Čika Joca” – da sve to saznaš na početku života, a ne kao ja na kraju.”
Budući da osnovano – naravno nedokazivo – sumnjam da je Medaković a ne Čika Joca, sve to saznao, ako ne baš na početku, a ono u mladim danima – ne mogu a da se ne zapitam šta ga je onda navelo da aktivno – mada “latinski” diskretno – dâ uopšte ne nebitan doprinos ko zna kom u nizu “konstituisanja nacionalnog bića” i trasiranju puta još jednom “orođavanju sa zločinom”. Koji je, budući dugovečan, uveliko doživeo – o kome ako se dobro sećam (stigao sam tek do drugog toma) – retka u “Efemerisu” nije napisao – da bi na kraju, pod duboku starost glavnom ispovedniku srpskih nacionalista, poslovičnom Hudelistu, rekao: “Srbi su arheološki narod.”
Pa jebem ti mater!
Godine 1941. Medaković blagovremeno beži iz Zagreba u Beograd – i dobro čini, verovatno se ne bi glave nanosio pod ustašama – ti, opet, neblagovremeno, posle meseci izloženosti paljanskim granatama, snajperskim hicima, gladi i hladnoći odlaziš u Zagreb. Za razliku od Medakovića, ti znaš podosta o Hrvatskoj, ne očekuješ katedralu u Šartru umesto one zagrebačke – kakav si, ni ona iz Šarta te ne bi impresionirala – i tu dolazimo do dveju kardinalnih razlika i sličnosti između izvanhrvatskih i izvansrpskih hrvatskih i srpskih intelektualaca: hrvatski intelektualci ne vide i u Zagrebu ono čega tamo nema – to je razlika – ali evo sličnosti: čim prispeju na zagrebački Kolodvor, Hrvati iz tzv. dijaspore počinju se satiru da se maksimalno dokroatizuju i za dom spreme.
Malo bi se tebi šta moglo zameriti da si i ti postupio tako. Tih – ne sećam se više koliko meseci – pod paljanskom vatrom, bili su dovoljno jak razlog da zamrziš Srbe, bar koliko tvoja baba Štefanija. O, kako bi ti se samo – da si počem nastupio kao za dom spremna žrtva srpskih zločina – širom otvorile dveri HRT-a, nedugo potom i HAZU – a eto, ti nisi tako postupio. Savladao si jedno grdno iskušenje – koje malo ko savlada – uzdigao se iznad čemera krvi i tla, izvojevao si veliku pobedu, izborio se za integritet i nastavio da živiš jedan pun, ostvaren život.
To, naravno, ne prolazi nekažnjeno. Mada lično mislim da su te kazne nagrade. “Gde god je duh, tamo su progoni.” Ili ako hoćeš, sekularnije, hegelijanski: “Put Duha je besputica.”
(…)
Jergović:
10. august
Nakon što, dragi Basara, prvi put vidiš Palaču Medaković na Zrinjevcu, slučaj Dejana Medakovića postane ti interesantan. U mom slučaju, zbilo se to duboko još u dvadesetom stoljeću, čim sam započeo svoje podstanarisanje u Zagrebu. Nije ta građevina impresivna svojom veličinom, još i manje stilom u koje je izvedena. Nađe se i većih donjogradskih palača, kao i onih pred kojima se čovjek ugodnije osjeća. Ali nijedna nije na boljem mjestu – ta adresa Nikole Šubića Zrinskog 15 zacijelo predstavlja ne samo sam centar Zagreba, nego i centar cijeloga jednog svijeta. Također, ni na jednoj donjogradskoj palači se taj historicistički stilski bućkuriš s kraja devetnaestog stoljeća duhom ne doima toliko zagrebački. Kada bi u amblemu ovoga grada trebala biti jedna jedina građevina, koja će u najširem smislu utjeloviti njegovu narav i njegove građanske i malograđanske identitete, bila bi to Palače Medaković. I još nešto tu zanimljivo postoji: za razliku od većine drugih građevina ove vrste, koje su bile građene tako da se mogu na više dijelova podijeliti, i koje su često bivale višestruko fragmentirane, Palača Medaković cjelovita je i kompaktna kao kakav maleni kraljevski dvor.
Pritom, nije to davno građeno. Godina je 1885, kada Janko Jambrišak gradi kuću za Bogdana Medakovića, sina jednog od dvojice obiteljskih rodonačelnika, Milorada i Danila. Ličani i habsburški graničari, njih su dvojica došli u Zagreb u vrijeme kada je ovo postajao grad. I bili su dio uskog, kulturno-identitetski šarenog i razlikama bogatog naraštaja, koji će formirati prvu zagrebačku gradskost, kao i sam pojam zagrebačkog građanstva. Milorad je u cijeloj priči bio mnogo zanimljiviji lik, zacijelo najveći u povijesti Medakovića.
Od izgradnje Palače do rođenja Dejanovog proći će samo trideset i sedam godina. Skoro kao od 1990. do danas. On će svojim roditeljima biti jedno od sedmero djece, i na tom će Zrinjevcu on biti poput braće Mann u Lübecku. Premda njihova tradicija neće biti stara, drevna, hiljadugodišnja, ona će se u tom relativno kratkom vremenu snažno ukorijeniti, jer će u određenom smislu biti jedina. Postoje, naravno, i druge zagrebačke obitelji, hrvatske, njemačke, madžarske i još poneka srpska, koje čine temelj jedne tradicije. Ali kod svih se ta tradicija formirala u isto vrijeme. Od njih starije su samo neke velikaške i plemenitaške, često polupismene i nepismene, feudalne dinastije iz okolice grada, ali takvi niti su stvarali tradiciju, niti su stvarali grad.
To je, dakle, socijalni okvir Dejana Medakovića. U “Efemerisu”, čija sam sva tri dijela čitao 1995, a trebao bih opet, bistre glave i čista oka, dva su problema. Jedan je stilsko-žanrovski, drugi je identitetski. Prvi se tiče činjenice da autor svoje veliko memoarsko djelo, jednu od zacijelo po ideji, sudbini i ambiciji najizuzetnijih knjiga srpske (i svih naših) književnosti piše manirom osrednjeg beletrista. Na trenutke neugodno podsjeti na nekog Stevana Jakovljevića. Drugi problem Medakovićev, od kojeg sve počinje i na kojem sve završava, ti si opisao, i on se tiče toga da je Medaković, protjeran iz Zagreba, uzalud tražio i svoje srpstvo, i svoju Srbiju, i, konačno, samoga sebe. Samo što ja, za razliku od tebe, ne bih bio nimalo zloban prema njegovoj potrazi i cjeloživotnom njegovom stradanju. Uostalom, pravilno shvaćen i opisan, slučaj Dejana Medakovića mogao bi za ove tu ljude biti i veoma poučan. Osim što je, sam po sebi, velika književna tema. On je, naime, upravo po tome što je u Zagrebu bio, ili upravo po tome odakle je i od koga je potekao, bio Srbin. Tražeći po Beogradu i po Srbiji novog Srbina u sebi, tražeći to srpstvo i tu Srbiju, on ništa nije mogao naći. Osim fantome raznih vrsta. Roman o Dejanu Medakoviću bio bi, napiše li ga dobar pisac, veliki i važan roman srpske književnosti, a pritom bi svjedočio o jednom u nas još uvijek nerazriješenom paradoksu: postoji zagrebačko (kao, na drugi način, sarajevsko, mostarsko, šibensko, dubrovačko…) srpstvo, drukčije od nekog beogradskog (paraćinskog, smederevskog, čačanskog, pirotskog…) srpstva. Ono, međutim, uspijeva samo ako je Zagreb stvarno Zagreb, dakle većinski i dominantno hrvatski. Isto, pa na drugi način, i s drugim je spomenutim i nespomenutim sredinama.
Medakovići su pred Drugi svjetski rat prodali svoju palaču. Prodali su je zagrebačkom ginekologu Milivoju Rošiću – inače, silno mi je zanimljivo kakvu su moć i bogatstvo u Zagrebu stjecali ginekolozi! – koji je palačom kratko raspolagao, jer je građevina odmah nakon rata nacionalizirana. Kada su došla nova vremena i propao je socijalizam, Rošićevi su se nasljednici, sin pa unuk, danas nastanjen u Danskoj, borili, naravno, za povrat imovine. Imovina je unuku vraćena, a onda je 2020. udario potres. U potresu je palača ozbiljno, premda ne fatalno postradala. A kako je riječ o građevini koja je zaštićeno kulturno dobro – jedno od samo tri zaštićena kulturna dobra koja su u Zagrebu u privatnom vlasništvu – nasljednik, imena Bernard Rošić, rođenjem i životom Danac, za kojega čisto sumnjam da govori naš jezik, nema te novce da je po svim konzervatorsko-restauratorskim pravilima i ograničenjima obnovi. Država mu ne želi pomoći u obnovi njegove privatne imovine, kojoj on, kao, želi pružiti javnu namjenu. Tu, naime, kani izložiti Zbirku Rošić, umjetnine što ih je sakupio djed ginekolog. I tako po bijednim ostacima zagrebačkih medija traje jedna afera, koja se usput vuče po rubovima ovdašnje javnosti u kojoj jedva da još itko zna, i jedva da se ikoga tiče, i tko je bio Bogdan Medaković, i kakva pripovijest stoji iza jedne zrinjevačke palače. Pritom, valja i to reći da je Dejan Medaković dao svoj mali doprinos da priča tako završi i da se građevina na kraju pretvori u metaforu svih njegovih identiteta.
On i sestra su u Zagrebu ostali sve do septembra 1941. Bilo mu je devetnaest kad je odlazio. Na Glavnom kolodvoru brat i sestra razgovarali su na njemačkom, što ih je štitilo od ustaškog redarstva. Već to bi trebalo biti dovoljno za ozbiljnu introspekciju, a možda i za ozbiljnu književnost. “Efemeris”, međutim, započinje ovako: “Baka Katica je uredila svoj stan tako kao da je želela da se naruga svetu iz kojeg je potekla i u kojem je provela vek.” Život svoj, nehotice, tragično po sebe, ali i po samu priču, Dejan Medaković je uredio kao da je želio da se naruga svijetu iz kojeg je potekao i u kojem je proveo vijek. Jer, doista, koliko god dugo on živio u Beogradu, koliko god dugo da je stolovao u palači SANU na Knez Mihailovoj, Medaković je svoj vijek proveo boreći se protiv onog iz čega je potekao, te u uzaludnom nastojanju da se nekako svemu tome i naruga. Istina, Darko Hudelist sve to na drukčiji način interpretira, a meni, i to moram reći, nimalo nije mrsko iščitavati te njegove interpretacije. U njima uglavnom nalazim Hudelistove čežnje za ostvarenjem nečega čega u životu nije bilo, u kojima se katkad zanimljivo ogledaju i iste takve čežnje ljudi s kojima se on susreće. U Hudelistovoj pripovijesti o Dejanu Medakoviću – interpretiram je po sjećanju, tako da nije pouzdana! – najzanimljivije mi je bilo kako Darko s Aleksandrom Vučićem, kojega naziva svojim prijateljem, planira da s već umirućim Dejanom Medakovićem pođe na izlet u Sremske Karlovce. I Medaković je tom idejom ganut. Je li stvarno tako bilo, ili je Hudelist slijedio vlastite čežnje? Nije ni važno, budući da u tom događaju, onakvom kakvim ga ja pamtim iz njegova teksta, postoji nešto što je duboko autentično u svojoj suštinskoj životnoj neistinitosti. E sad bi, možda, zanimljivo bilo provjeriti jesam li ja štogod krivotvorio u svome sjećanju, u skladu s vlastitim čežnjama.
Dejan Medaković, koliko ja to smijem reći, bio je kunsthistoričar, po svemu njemački đak, čiji su se prilično bistri europski obzori otvarali gotovo isključivo preko germanskih uzora i imali su trajne njemačke okvire. On je bio, kako je to danas moderno reći, čovjek iz Srednje Europe. Pritom, u svom je radu opservirao uglavnom srpsku – u najširem smislu – likovnu kulturu i tradiciju, od mitske drevnosti do aktualne suvremenosti. Također, bio je sentimentalni historičar rubnih srpskim gradova, Trsta, Sant Andreje i Zagreba. U toj sentimentalnoj historiografiji je, međutim, bilo neke jakovljevićevske beletrizacije iz “Efemerisa” i neke, ako mi je dopušteno i to reći, neprimjerene kuknjave. Ali u načinu na koji je on sebe uglavljivao u to neko drugo srpstvo, koje s njegovim djedovima i prastričevima nije imalo naročite veze, pa tako nije moglo imati previše veze ni s njegovim ličnim kulturnim tradicijama, bilo je nečega što je vrlo nalik slučaju Miloša Crnjanskog. Medaković se patio sa samim sobom kao i Crnjanski, bio je opsjednut identitetima kao i Crnjanski, ali je bio manje agresivne prirode, nije bio lud kao Crnjanski, i – na tome je u najvećoj šteti – nije bio genij, beletristički i pjesnički, tojest književni, kao Crnjanski.
Postoji u živoj srpskoj književnosti i kulturi jedan Medakoviću generacijski blizak zagrebački slučaj: Đorđe Lebović. Ne znam jesi li čitao Lebovićev “Semper idem”, tu priču s Jelačić placa 1941? Ako nisi, trebao bi. Od stana u kojem se do tog 10. travnja 1941. zaticao trinaestogodišnji Lebović do sinagoge u Praškoj, koja će uskoro biti srušena, otprilike je stotinu koraka. A od sinagoge do Palače Medaković sljedećih je stotinu koraka. U dvije knjige istog jezika i kulture imaš ispričane dvije priče o istom vremenu i mjestu, koje su suštinom svojom različite. To što jednu pripovijeda Srbin, pritom dobrostojeća zagrebačka srpska korjenika, dok drugu pripovijeda Jevrej, od obitelji kuferaša i lutalica, kojemu je Zagreb jedan od slučajnih njegovih zavičaja, možda i nije toliko važno koliko se to na prvi pogled čini. Lebović nije bio prečanski Srbin, a nije bio ni književni genij poput Crnjanskog, ali je od sve trojice o kojima je riječ imao najjasniji uvid u ono što mu se događa.
Ti kažeš, dragi Basara, hvaleći me, da sam savladao iskušenje da zamrzim Srbe, nakon iskušenja koje me je zadesilo u vrijeme paljanskih bombardiranja od ranog proljeća 1992. pa do kasnog proljeća sljedeće godine, koliko sam proveo u opsađenom Sarajevu. Na pohvalama mom karakteru i moralu ti zahvaljujem, ali odmah ću ti reći da su prilično nezaslužene. Rado ću ti objasniti i zašto. Ono što sam mislio, govorio i radio bilo je u značajnoj mjeri određeno onim što mi je prethodno, iskustvom, sjećanjem i porodičnom tradicijom bilo zadato. Ako usporediš životne i sudbinske avanture junaka i junakinja iz knjige “Rod”, ono što im je namrla (još jedna lijepa hrvatska riječ, koju ti preporučujem na tvoju srpsku upotrebu: namrijeti – nekome namijeniti, ostaviti u naslijeđe…) povijest tokom njihovih života, neće ti se ni taj rat 1992. učiniti kao neko veliko iznenađenje, niti kao neko izvanredno iskušenje. Istovremeno, junaci knjige “Rod” uglavnom su muškarci i žene koji su kao pripadnici ovih ili onih kolektiva bili izvrgnuti ličnoj omrazi, diskriminaciji, katkad i nekom malom progonu, da ne kažem progoniću. A nisu imali taj luksuz da se uživljavaju u ulogu žrtve, pa da nekog kolektivno zamrze, jer su uvijek bili dio neke manjine, koja je bila suočena s prilično masivnim i brojnim kolektivima. Pritom, ako su mog pradjeda Nijemca 1945. spašavali komšije Srbi, da ga s ilidžanske željezničke stanice partizani ne odvedu u koncentracioni logor, jer je on prethodno, tokom rata, spašavao njih, da ih ustaše ne pokolju, onda ja baš i nemam neki naročito komforan prostor u glavi da iz nekih svojih praktičnih razloga zamrzim Srbe. No, to je samo jedna sitnica, jedna ilustracija. Dalje danas nećemo…
Naravno, postoji i ono što je izvan unaprijed zadane matrice. Ja sam svoj čovjek, osim što sam dijete određenih okolnosti. I nije da mi ponekad ne bi na um palo da bih trebao drukčije postupati, više u skladu s mjerilima i raspoloženjima rulje kojoj pripadam. Bilo je kraćih perioda kada bih ponešto u tom smislu i učinio, ili kada bih se naprosto trudio ponašati se protivno vlastitom karakteru. Svaki takav dan, svaku takvu situaciju dobro pamtim, ali ne kao vlastiti moralni prekršaj, nego kao grdnu muku i težak rad protiv sebe. Ja to naprosto ne mogu! I rekao bih da je linija manjeg otpora to što se ponašam u skladu s vlastitim karakterom. A od čega je taj karakter načinjen mimo porodičnih i ličnih iskustava, što ga ustvari čini, tko sam, zašto sam i odakle sam ovakav ja, to mogu samo uz pomoć mašte domišljati, ali nije mi razumom dano da znam.
Zdravo budi, vidimo se,
m
Basara:
25. augusta
Ima, Miljenko, u onoj briljantnoj (malo poznatoj) knjizi “Između orla i vuka” i esej o Branku Radičeviću u kome (veoma potcenjeni) Milan Kašanin kaže otprilike sledeće (citiram po sećanju, ko zna gde mi je knjiga): “Branko je autentičan samo kad piše o karlovačkim vinogradima, vilovitim kolima, đačkim rastancima, devojkama na studencima, a da kad ponesen (tačnije: sluđen) šumadijskim nacionalnim romantizmom – stane pisati o krvavim bitkama srpskih div-junaka i turskih zlotvora, onda jatagani i kubure iz njegovih epova izgledaju kao pozajmljeni na revers iz rekvizite bečkog Burgteatra.”
(…)
Prosečan stepen kultivisanosti prečanskih Srba – uključujući bosanske – bio je neuporedivo viši od srbijanskog proseka. Srpska kultura je, zapravo, bila policentrična. Nažalost, budući da ništa što je “poli” u Srbiji nikad nije imalo – a tek sad nema – prođu , došljaci iz takozvanog “preka” nisu imali drugog izbora nego da se upodobe preovlađujućem kulturnom modelu. Ako neki Srbijanac – na primer ja – ospori taj model, njemu se progleda kroz prste, što nipošto ne bi bio sličan slučaj ako bi vladajući model osporio neki Srbin iz Hrvatske (bosanskim Srbima to nikad ne bi ni palo na pamet).
Uz jedan izuzetak. Na avanturu osporavanja/dekonstrukcije kosovsko-svetosavsko-vidovdanskih nebuloza i njihovih dispečera, jedini se bio odvažio Sarajlija, Slobodan Blagojević, koji je posle nekoliko godina provedenih u Beogradu morao da se seli u Amsterdam, da bi se otuda vratio u Sarajevo.
Ostali naturalizovani Beograđani bosansko-hercegovačkog porekla – koje je Ćosić planski dovodio u Beograd, davao im (tuđe) stanove, zaposlenja, a neke od njih i kooptirao u SANU – disciplinovano su zauzimali svoja mesta u horu opštenarodnih plačipički i narikača nad srpskom mnogostradalnošću.
Medaković se adaptirao sutradan po dolasku (njegov otac nije, posle rata se vratio u Zagreb). Pišeš da možda ne bi trebalo pisati zlobno o Medakoviću – sa tvoje pozicije ni ja ne bih tako pisao – ali pogledajmo razvojni put tog lošeg pesnika, osrednjeg i plačevnog memoariste i genijalnog adaptera. Nije prošlo dugo od Medakovićevog povratka blutu i bodenu, eto ti Dejana u Muzeju kneza Pavla, marionetskoj ustanovi, marionetskog Nedićevog režima. Koliko beše prošlo od oslobođenja – mesec-dva – eto ti Medakovića u muzeju nečega u komunističkoj Srbiji. Prođe malo vremena, eto zagrebčaneca (piše li se “zagrepčaneca” ili “zagrebčanca”, sad ti mene prosvetli) u pseudomitološkoj jazbini u Siminoj 9a, u društvu komunističkih komesara sa literarnim ambicijama, od kojih je svaki posle svake sesije pisao Udbi iscrpne izveštaje o tome šta su (i o čemu) govorili oni drugi.
(…)
Vidi ti tu lakoću sa kojom se Medaković – pasivno, podatno, kao što se materija prepušta formi – preliva iz Nedićevog u komunistički establišment, iz Muzeja kneza Pavla u Muzej revolucije, iz jedne srpske književne zadruge u drugu srpsku književnu zadrugu, iz dopisnog članstva u redovno članstvo SANU, da bi karijeru uvrhunio kao njen predsednik. Vidi, nadalje, tu – gotovo pa jezuitsku – Medakovićevu veštinu da sve to vreme bude na svim mestima od društvenog značaja, ali u (krupnom) drugom planu. Stealth čovek, šta reći.
Starenje širi sliku. Stvari se jasnije sagledavaju sa “visine” od 72, nego sa “visine” od 50 godina. Pre šezdesete u Srbiji ni Platon – da se počem ponovo rodio kao Srbin – ne bi video ništa osim Roršahovih mrlja na zidu njegove posrbljene pećine. Jedna je otuda stvar čitati “Efemeris” sa četrdeset i kusur godina – kada sam “preskakao” dosadne delove kojih je tušta i tma – sasvim je druga strpljivo, pažljivo – od korica do korica – pročitati upravo te najdosadnije stranice “Efemerisa” u sedamdeset i drugoj godini, sa iskustvom koje te godine podrazumevaju.
“Efemeris” je dokument o jednom uspešnom promašenom životu, u jednom neuspešnom, promašenom društvu koje ne zna ništa o sebi. Fascinantno je u najmanju ruku koliko je dosadno, čitati Medakovićev listing katastrofalnih posledica koje trpi srpski narod, preopširno, opštemesno nabrajanje narodnih patnji – koje teže padaju Medakoviću i “siminovcima” nego narodu – i ni u jednoj jedinoj rečenici (osim ako mi je neka promakla) ne naići na zapitanost: a da se možda bar neki od uzroka tih katastrofa ne krije u Srbima i Srbiji.
Ne! Gledamo u “Efemerisu” kako dolaze ustaše, Nemci, kako se stvara Nedićev bantustan, vidimo kako odlaze ustaše, Nemci, i Nedić, kako dolaze Rusi, i komunisti, dok Srbi sve vreme – a pogotovo Medaković i “siminovci” – pate i grcaju u neslobodi.
U vreme “događanja naroda” Medaković (po običaju u krupnom drugom planu) počinje “ispod žita” (bolje: ispod tezge) udarnički raditi na trasiranju puta ka još jednoj katastrofalnoj srpskoj posledici, čiji će uzrok biti zabašuren.
Posle tzv. “demokratskih promena”, Medaković i dalje ostaje persona vrlo grata, uklapa se neprimetno, kao materija u formu, u još jedan režim – to mu je četvrti u karijeri – u uobičajenom krupnom drugom planu kao, uostalom, i Ćosić (on i dalje u prvom). Ne kažem da ih je baš trebalo lustrirati – mada lično mislim da jeste – ali se njihov društveni uticaj morao svesti na nulu. Iz krugova (i delovanja ) tih ljudi, takozvanih siminovaca, koji nikada (bar ne da se zna) nisu okrvavili ruke, potekle su reke krvi. I još će teći. Samo sačekaj da se pojavi guru otresitiji od Lompara.
Medaković je inače – valjda kao čovek poreklom sa lica mesta, slovio kao ekspert na polju istraživanja misterija srpsko-hrvatske mržnje. U kojoj nema ničeg misterioznog. Mržnje među susednim narodima, pogotovo ako su različite vere, nisu nikakav izuzetak, pre su pravilo. Uzdržao sam se, međutim, od čitanja tih Medakovićevih spisa – kao, uostalom, i svih drugih, osim “Efemerisa” – i mislim da nisam pogrešio.
Mene lično mnogo više interesuje tema srpsko-srpske mržnje. Koja takođe nije nikako bez presedana. Koliko su se samo – i koliko krvavo – mrzeli nemački katolici i protestanti. Ali ovako dugotrajna, praktično neprekinuta mržnja poput mržnje jedne polovine Srba protiv druge – koja se proteže od nastanka moderne Srbije do poslednje erupcije u višemesečnim demonstracijama – ne verujem da je ikada zabeležena.
(…)
Ponos je početak puta u propast, čak i kada se ima čime ponositi. Ponositi se izmišljotinama i halucinacijama, biti do grla u govnima, a osećati se superiornim, to je auto-put u propast.
Koji se u poslednjih devet meseci približio svom kraju. Nadajmo se samo da neće biti “narodnog odisaja” i da, ako ga bude, neće biti sedamdeset četvoro mrtvih.
Pozdrav iz zaustavne trake auto-puta u propast.
B.