Priča jednostavna, stereotip iz školskih vremena u onome dobu: lijepa i pomalo ohola profesorica francuskog, u koju su svi učenici zaljubljeni, tajanstvena onako kako samo objekt žudnje to može biti, ali u tom tajanstvu postoji još nešto, što nema veze s adolescentskim hormonima, a nema ni s držanjem jedne lijepe žene pred razredom punim đaka, postoji tajanstvo koje se već tiče povijesti i vječnosti, društveno-političkog uređenja, komunizma i prokletstva odrastanja i života u stalnom i nepopravljivom neskladu između vlastite sudbine, zadane obiteljskom poviješću, i sudbine naroda i velike povijesti koja čovjeka samelje u prah i zaborav. To je, dakle, tema romana “Madame“. Objavljen 1998, desetljeće po kraju komunističke vladavine u Poljskoj, ovaj roman igra neobičnu ulogu unutar žive književnosti i kulture. Neobičnu, jer ga ne možemo usporediti ni s jednom hrvatskom niti južnoslavenskom postkomunističkom knjigom, jer takva naprosto nije napisana. U njemu je, na način privlačan i čitatelju blizak, opisano ono što se prethodno dogodilo. Kroz običnu, gotovo trivijalnu, skoro već i čuvenu priču, kroz legendu o đačkim zaljubljivanjima u nedodirljive školske nastavnice, ispripovijedana je, u formi skoro trilerskoj, pripovijest o povijesti Poljske pod komunizmom, a naročito o metodama suzbijanja slobodarske misli i inicijative iz tog vremena.
Nama, pak, koji smo u to vrijeme živjeli pod jednim ponešto kompleksnijim sustavom, koji je istodobno bio neusporedivo liberalniji od poljskih iskustava sa sovjetskom okupacijom i njome nametnutim marksizmom-lenjinizmom, ali je u dubinskom smislu bio isto toliko emocionalno i mentalno korumpiraniji, prikazi i prizori ideološkog nasilja iz “Madame” dvostruko su interesantni. S jedne strane, to razvrstavanje podobnih i nepodobnih intelektualaca, sveučilišnih profesora primjerice, kod nas je postojalo kao daleki refleks i odraz onog o čemu Libera piše, ali, s druge strane, prikazi i prizori iz današnje hadezeovske ili klerikalno-hadezeovske Hrvatske gotovo da su mjestimice šokantno slični staljinističkim igrokazima iz Poljske, pedesetih godina. Malo kad mi se posljednjih godina i desetljeća dogodilo da sliku vlastitog svijeta tako jasno i zorno prepoznam u prikazima jednoga drugog, prostorno pa još kalendarski i povijesno tako udaljenog doba. Možda je i u činjenici što naša književnost nikada nije imala te snage ni interesa da reflektira vlastitu povijest pod komunizmom razlog što nam se ta povijest danas u Hrvatskoj ponavlja, naravno više ne u crvenoj, nego u crnoj inačici.
Antoni Libera (1949.) pisac je, prevoditelj i kazališni redatelj, koji je 1984, malo po ukidanju “ratnog stanja” u Poljskoj, i diktature generala Jaruzelskog, na Poljskoj akademiji znanosti doktorirao s disertacijom o Samuelu Beckettu. Trajno zabavljen Beckettom na poljski je preveo sve njegove drame, većinu proze, eseja i poezije, te je, što u Poljskoj, što širom svijeta, u Londonu, Dublinu, New Yorku, Melbourneu, režirao tridesetak predstava po Beckettu. A kao usput preveo je i cijeli jedan prilično opsežan kontingent europskih dramskih, pa i pjesničkih klasika.
Sve to nama je zanimljivo napominjati iz nekih, rekli bismo stilsko-književnih i žanrovsko-formacijskih, pa i svjetonazorskih razloga. Naime, roman “Madame“, ta raskošna modernistička proza, privlačna i prijatna za čitanje, do u beskonačnost udaljena je od svega što je Samuel Beckett ikad mislio ili napisao. Umjesto rezignacije, mračnog očaja, zarobljenosti u vlastitom tijelu, životnog i egzistencijalnog apsurda, totalne inpersonalnosti i toponomastičke anonimnosti onoga koji mu je cijeli život bio i tema, i svojevrsni uzor, Libera nam nudi šarenilo i bogatstvo svijeta, ne plaši se razlijevanja svojih riječi i rečenica, nije ga briga što će to što radi svima biti lijepo i privlačno, i što će ga čitati čak i oni koji ništa ne čitaju, i što njegov svijet, sve u svemu, nasuprot Beckettu, djeluje u ovom romanu nekako – brehtijanski! I još o nečemu Antoni Libera nimalo ne brine: njegov romaneskni tekst potpuno je lišen svih konfesionalnih obaveza. On će lako i spremno kliznuti u esejiziranje, u predavanje, u književno i književnoteorijsko tumačenje, koje baš nimalo pritom ne narušava arhitekturu romana. “Madame” je knjiga raskošne i posve slobodne književne kulture i imaginacije njezina autora, ali i cijele jedne neusporedivo moćne i samosvjesne žive zajednice, koja je na takvu knjigu bila spremna.
Prijevod Dalibora Blažine, zaslužnoga hrvatskog polonista, umirovljenog profesora zagrebačkog Filofaksa, ovom je čitatelju skoro jednako dragocjen. Pogodilo se i potrefilo da pisca prevodi generacijski blizak njegov kolega i sudrug. U ovom slučaju to je važno, u prijevodu to se osjeća. I još nešto: Dalibor Blažina jedan je od onih starinskih zagrebačkih profesora koji se svojim poslom ozbiljno bave i mimo fakultetskih kabineta, bolonjskih protokola i pseudoznanstvenih preseravanja, kakvima je danas toliko sklona većina njegovih kolega. Golema je moja čitateljska zahvalnost na tome.
Protokoli
“Dakle, potrebno je znati da Zapad nije tu da nam govori tko treba predstavljati našu Domovinu. Riječ je o neugodnom miješanju u naše unutarnje stvari.” Bune se komunisti u Poljskoj pedesetih godina, jer iz Francuske stižu pozivi na gostovanja nepodobnim poljskim polonistima, kao što se hadezeovci i ultradesničari, čudnovati grmoje, bune što se u inozemstvu prevode djela nepodobnih hrvatskih pisaca. Razlike u protokolima nikakve nema.
Ideologija
Uvijek je to u poljskim knjigama zanimljivo, uzbudljivo, neobično. Njihova ideološka postavka, formacija, temelj, vazda su antikomunistički. Bez ostatka i radikalno i potpuno. To može djelovati čudno, nama kojima se antikomunizam gotovo prirodno sljubljuje s čedima poglavnika Pavelića. Međutim, nesporazuma nema, a ni paradoksa. Ideologija velike poljske književnosti našega doba istodobno je radikalno i potpuno antiklerikalna te, na kraju, ili na početku, antifašistička na neki mnogo čišći i jasniji način nego što to u nas biva. Poljski antifašizam je, učini mi se to katkad, jedini antifašizam koji neće završiti u kolaboraciji s – fašistima.
Ekran, knjige/145
Antoni Libera: Madame, Fraktura, Zaprešić 2025.
Priča jednostavna, stereotip iz školskih vremena u onome dobu: lijepa i pomalo ohola profesorica francuskog, u koju su svi učenici zaljubljeni, tajanstvena onako kako samo objekt žudnje to može biti, ali u tom tajanstvu postoji još nešto, što nema veze s adolescentskim hormonima, a nema ni s držanjem jedne lijepe žene pred razredom punim đaka, postoji tajanstvo koje se već tiče povijesti i vječnosti, društveno-političkog uređenja, komunizma i prokletstva odrastanja i života u stalnom i nepopravljivom neskladu između vlastite sudbine, zadane obiteljskom poviješću, i sudbine naroda i velike povijesti koja čovjeka samelje u prah i zaborav. To je, dakle, tema romana “Madame“. Objavljen 1998, desetljeće po kraju komunističke vladavine u Poljskoj, ovaj roman igra neobičnu ulogu unutar žive književnosti i kulture. Neobičnu, jer ga ne možemo usporediti ni s jednom hrvatskom niti južnoslavenskom postkomunističkom knjigom, jer takva naprosto nije napisana. U njemu je, na način privlačan i čitatelju blizak, opisano ono što se prethodno dogodilo. Kroz običnu, gotovo trivijalnu, skoro već i čuvenu priču, kroz legendu o đačkim zaljubljivanjima u nedodirljive školske nastavnice, ispripovijedana je, u formi skoro trilerskoj, pripovijest o povijesti Poljske pod komunizmom, a naročito o metodama suzbijanja slobodarske misli i inicijative iz tog vremena.
Nama, pak, koji smo u to vrijeme živjeli pod jednim ponešto kompleksnijim sustavom, koji je istodobno bio neusporedivo liberalniji od poljskih iskustava sa sovjetskom okupacijom i njome nametnutim marksizmom-lenjinizmom, ali je u dubinskom smislu bio isto toliko emocionalno i mentalno korumpiraniji, prikazi i prizori ideološkog nasilja iz “Madame” dvostruko su interesantni. S jedne strane, to razvrstavanje podobnih i nepodobnih intelektualaca, sveučilišnih profesora primjerice, kod nas je postojalo kao daleki refleks i odraz onog o čemu Libera piše, ali, s druge strane, prikazi i prizori iz današnje hadezeovske ili klerikalno-hadezeovske Hrvatske gotovo da su mjestimice šokantno slični staljinističkim igrokazima iz Poljske, pedesetih godina. Malo kad mi se posljednjih godina i desetljeća dogodilo da sliku vlastitog svijeta tako jasno i zorno prepoznam u prikazima jednoga drugog, prostorno pa još kalendarski i povijesno tako udaljenog doba. Možda je i u činjenici što naša književnost nikada nije imala te snage ni interesa da reflektira vlastitu povijest pod komunizmom razlog što nam se ta povijest danas u Hrvatskoj ponavlja, naravno više ne u crvenoj, nego u crnoj inačici.
Antoni Libera (1949.) pisac je, prevoditelj i kazališni redatelj, koji je 1984, malo po ukidanju “ratnog stanja” u Poljskoj, i diktature generala Jaruzelskog, na Poljskoj akademiji znanosti doktorirao s disertacijom o Samuelu Beckettu. Trajno zabavljen Beckettom na poljski je preveo sve njegove drame, većinu proze, eseja i poezije, te je, što u Poljskoj, što širom svijeta, u Londonu, Dublinu, New Yorku, Melbourneu, režirao tridesetak predstava po Beckettu. A kao usput preveo je i cijeli jedan prilično opsežan kontingent europskih dramskih, pa i pjesničkih klasika.
Sve to nama je zanimljivo napominjati iz nekih, rekli bismo stilsko-književnih i žanrovsko-formacijskih, pa i svjetonazorskih razloga. Naime, roman “Madame“, ta raskošna modernistička proza, privlačna i prijatna za čitanje, do u beskonačnost udaljena je od svega što je Samuel Beckett ikad mislio ili napisao. Umjesto rezignacije, mračnog očaja, zarobljenosti u vlastitom tijelu, životnog i egzistencijalnog apsurda, totalne inpersonalnosti i toponomastičke anonimnosti onoga koji mu je cijeli život bio i tema, i svojevrsni uzor, Libera nam nudi šarenilo i bogatstvo svijeta, ne plaši se razlijevanja svojih riječi i rečenica, nije ga briga što će to što radi svima biti lijepo i privlačno, i što će ga čitati čak i oni koji ništa ne čitaju, i što njegov svijet, sve u svemu, nasuprot Beckettu, djeluje u ovom romanu nekako – brehtijanski! I još o nečemu Antoni Libera nimalo ne brine: njegov romaneskni tekst potpuno je lišen svih konfesionalnih obaveza. On će lako i spremno kliznuti u esejiziranje, u predavanje, u književno i književnoteorijsko tumačenje, koje baš nimalo pritom ne narušava arhitekturu romana. “Madame” je knjiga raskošne i posve slobodne književne kulture i imaginacije njezina autora, ali i cijele jedne neusporedivo moćne i samosvjesne žive zajednice, koja je na takvu knjigu bila spremna.
Prijevod Dalibora Blažine, zaslužnoga hrvatskog polonista, umirovljenog profesora zagrebačkog Filofaksa, ovom je čitatelju skoro jednako dragocjen. Pogodilo se i potrefilo da pisca prevodi generacijski blizak njegov kolega i sudrug. U ovom slučaju to je važno, u prijevodu to se osjeća. I još nešto: Dalibor Blažina jedan je od onih starinskih zagrebačkih profesora koji se svojim poslom ozbiljno bave i mimo fakultetskih kabineta, bolonjskih protokola i pseudoznanstvenih preseravanja, kakvima je danas toliko sklona većina njegovih kolega. Golema je moja čitateljska zahvalnost na tome.
Protokoli
“Dakle, potrebno je znati da Zapad nije tu da nam govori tko treba predstavljati našu Domovinu. Riječ je o neugodnom miješanju u naše unutarnje stvari.” Bune se komunisti u Poljskoj pedesetih godina, jer iz Francuske stižu pozivi na gostovanja nepodobnim poljskim polonistima, kao što se hadezeovci i ultradesničari, čudnovati grmoje, bune što se u inozemstvu prevode djela nepodobnih hrvatskih pisaca. Razlike u protokolima nikakve nema.
Ideologija
Uvijek je to u poljskim knjigama zanimljivo, uzbudljivo, neobično. Njihova ideološka postavka, formacija, temelj, vazda su antikomunistički. Bez ostatka i radikalno i potpuno. To može djelovati čudno, nama kojima se antikomunizam gotovo prirodno sljubljuje s čedima poglavnika Pavelića. Međutim, nesporazuma nema, a ni paradoksa. Ideologija velike poljske književnosti našega doba istodobno je radikalno i potpuno antiklerikalna te, na kraju, ili na početku, antifašistička na neki mnogo čišći i jasniji način nego što to u nas biva. Poljski antifašizam je, učini mi se to katkad, jedini antifašizam koji neće završiti u kolaboraciji s – fašistima.