Kad god pročitam njegovu oštru riječ o domovini
U kojoj smo obojica još uvijek samo stranci
S njegovom i moja ljubav prema njoj naraste
I svi drugi slični nama što tu ljubav
Prema toj domovini s nama dijele živnu
Jer jednako s nama strahuju od njezinih
Preobrazbi u stoljeću napokon uhvaćene “božje čestice”
I upornoj potrazi za istinskim zakonima univerzuma
Kad god me njegova oštra riječ dočeka s mačevima Kojima na sitno sjecka klerikalizam I nacionalizam u njoj dirne me u srce takva njegova Ljubav prema toj domovini iskazana s bolom i vriskom Što još nije sukladna stoljeću koje čovjekovu moć nalazi U njegovom univerzumu a ne u kanonu koji sve Zasniva na nacionalnoj čistoći ideologiji i vjeri
Samo u njegovim oštrim riječima pronalazim budućnost
Naše domovine u kojoj sam zajedno s njim još uvijek stranac
Sretan što nisam u takvome statusu u njoj samo s njim
Što u takvoj nesreći svi mi takvi kakvi jesmo
Jesmo i njezini mnogo više nego li oni koji našu ljubav
Prema njoj ne razumiju iako s njima osim njega
I ne živimo u domu njezine rajske ljepote
ni na kopnu a ni na moru
Ljubimo je beskrajno i kad nam od nje stiže tek pokoja
Kap iz njezina srca kojom potvrđuje da je i naša
I kad nam njezini kritičari poručuju da je od nas ljube
Više i snažnije možda i zato što još uvijek žive u kanonu
Prošlosti i što tako sporo putuju prema vremenu
U kojemu su zakoni univerzuma na strani čovjeka koji
Jednako ljubi i one koji ga ne razumiju kao i one koji ga svojom
Domoljubnom patetikom svrstavaju u nevjernike i izrode
Oni nikada neće shvatiti kako je to i nevjernik
Veliki vjernik pa oživljavaju najveće rane njegove domovine
I slave najveću njezinu sramotu i stid
Dok se on bori za njezino mjesto među najboljim
Za apsolut tolerancije i njezinu ljubav i prema drugačijem
I drugom izvan svih kanona
Iz raja na zemlji oni protjeruju u pakao svakog
Tko u njoj njima nije sličan
Na stadionima s rođenom djecom mašu
Njezinim stijegom i slave najsramniji
Dom njezine prošlosti
I optužuju ga što i on nije s njima
Oni ne znaju što je ljubav
Oni ne znaju što je vjera a ni dom
Nisu oni baš ni za kakvo dobro spremni
Njegova oštra riječ
Od toga zajedno s mojom
Boluje plače od stida crveni.
O ljubavi prema domovini
_________________________Posvećeno M. J.
Kad god pročitam njegovu oštru riječ o domovini
U kojoj smo obojica još uvijek samo stranci
S njegovom i moja ljubav prema njoj naraste
I svi drugi slični nama što tu ljubav
Prema toj domovini s nama dijele živnu
Jer jednako s nama strahuju od njezinih
Preobrazbi u stoljeću napokon uhvaćene “božje čestice”
I upornoj potrazi za istinskim zakonima univerzuma
Kad god me njegova oštra riječ dočeka s mačevima
Kojima na sitno sjecka klerikalizam
I nacionalizam u njoj dirne me u srce takva njegova
Ljubav prema toj domovini iskazana s bolom i vriskom
Što još nije sukladna stoljeću koje čovjekovu moć nalazi
U njegovom univerzumu a ne u kanonu koji sve
Zasniva na nacionalnoj čistoći ideologiji i vjeri
Samo u njegovim oštrim riječima pronalazim budućnost
Naše domovine u kojoj sam zajedno s njim još uvijek stranac
Sretan što nisam u takvome statusu u njoj samo s njim
Što u takvoj nesreći svi mi takvi kakvi jesmo
Jesmo i njezini mnogo više nego li oni koji našu ljubav
Prema njoj ne razumiju iako s njima osim njega
I ne živimo u domu njezine rajske ljepote
ni na kopnu a ni na moru
Ljubimo je beskrajno i kad nam od nje stiže tek pokoja
Kap iz njezina srca kojom potvrđuje da je i naša
I kad nam njezini kritičari poručuju da je od nas ljube
Više i snažnije možda i zato što još uvijek žive u kanonu
Prošlosti i što tako sporo putuju prema vremenu
U kojemu su zakoni univerzuma na strani čovjeka koji
Jednako ljubi i one koji ga ne razumiju kao i one koji ga svojom
Domoljubnom patetikom svrstavaju u nevjernike i izrode
Oni nikada neće shvatiti kako je to i nevjernik
Veliki vjernik pa oživljavaju najveće rane njegove domovine
I slave najveću njezinu sramotu i stid
Dok se on bori za njezino mjesto među najboljim
Za apsolut tolerancije i njezinu ljubav i prema drugačijem
I drugom izvan svih kanona
Iz raja na zemlji oni protjeruju u pakao svakog
Tko u njoj njima nije sličan
Na stadionima s rođenom djecom mašu
Njezinim stijegom i slave najsramniji
Dom njezine prošlosti
I optužuju ga što i on nije s njima
Oni ne znaju što je ljubav
Oni ne znaju što je vjera a ni dom
Nisu oni baš ni za kakvo dobro spremni
Njegova oštra riječ
Od toga zajedno s mojom
Boluje plače od stida crveni.