Moje tetke Nuri Hadžić

Pismo Miljenku Jergoviću

Ljubljana, 25. 2. 2016

Dragi Miljenko,

Tvoj odličan tekst o mojoj tetki Bahriji Nuri Hadžić veoma me je dirnuo, pa sam seo da Ti napišem nekoliko svojih sjećanja na nju.

Za tu vezu pobrinuo se moj stric Jerolim (Jerko) Novak koji se oženio Bahrijinom sestrom Nadžidom.

Kao što znaš, njihov otac Osman Nuri Hadžić (1869 – 1937) je bio sudija (studirao u Beču i u Zagrebu) te književnik koji je zajedno sa Ivanom Azizom Miličevićem bio suautor prvog bosanskog romana Bez nade, objavljenog pod psevdonimom Aziz Osman. Majka Almasa (arapsko: diamant) Sokolović, bila je potomka velikog vezira Otomanskog carstva Mehmeda paše Sokolovića (imam njenu smrtovnicu). Osman i Almasa bili su široko obrazovani kozmopoliti, pristalice Ata Türkovih reformi; sve četiri kćerke dobile su univerzitetne diplome, a djelimično studirale u inostranstvu. Povijest feminizma u prostorima bivše Jugoslavije bilježi da su sestre Nuri Hadžić bile prve Muslimanke koje su skinule feredžu i do kraja života se borile za obrazovanje i jednakopravnost muslimanskih žena.

Tri sestre Nuri Hadžić zvao sam u djetinjstvu »tetkama« – Nadžidu, Bahriju i Rabiju; četvrtu nisam dobro poznavao. Ove tri moje mostarske tetke otvorile su mi oči za bogatstvo i specifičnosti bosanske i hercegovačke kulture, što je imalo za posledicu da sam od malih nogu nadalje rado odlazio u te krajeve, a prije svega u Sarajevo.

Dok smo živjeli v Beogradu, često su dolazile u posjetu, Bahrija zajedno sa mužem. Poslije 1968. godine, kada smo se preselili u Ljubljanu, posjećivale su nas – zajedno ili pojedinačno – nekoliko puta godišnje i ostajale kod nas po nekoliko dana. Obično su putovale Simplon expressom i dolazile noću; moj otac Ante i ja čekali smo ih na ljubljanskom kolodvoru duge satove, jer je vlak uvijek kasnio. Uvijek su došle sa smijehom i ja sam preuzeo i jedva nosio njihove beskonačno teške kufere, pune poklona.

Nadžida, koja je studirala pravo, udala se za mog strica Jerolima (Jerka) Novaka. Bio je najprije oficir austrougarske konjice; sa velikim uspjehom natjecao se u sinjskoj alki, u prvom svjetskom ratu bio je ranjen na Soči, a krajem rata bio je među pobunjenicima generala Maistra protiv Austrije koji su zauzeli Maribor i dio Koruške. Bio je prvi ne-srpski major u vojsci Kraljevine SHS, kasnije Jugoslavije, komandant 232. vazduhoplovne grupe, na takmičenjima Male Antante proglašen najboljim pilotom, Jednom je zbog njega pala vlada: jer je svojim pilotima zabranio da lete avionima tipa Bréguet koji su zbog tehničkih grešaka bili opasni po život, morao je na vojni sud, gdje je dokazao da se radi o korupciji. Umro je već daleke 1933. g.: ali ne u vazduhu, kao što pilotu priliči, nego na zemlji. U banalnoj saobraćajnoj nesreći kojoj je pak udahnuo tragičnu veličinu. U blizini aerodroma kod Novog Sada, noću, po magli i kiši, vojnik-šofer je njegov sportski dvosjed potjerao direktno pod vlak. Odgovornost za ovu nesreću bila je na željezničaru koji nije spustio rampu, jer je zaspao na dežurstvu. Moj stric je živeo još dva sata, i za to vreme je video da željezničar ima sedmoro djece i da je očigledno zbog prevelikog umora zaspao. Njegova poslednja želja je bila da željezničara ne osude. Na suđenju u Beogradu moja “nona” (baka) tražila je od suda da poštuje poslednju volju njenog sina. Željezničara su oslobodili krivice i pustili ga. Smrt majora Novaka je tada izazvala veliku medijsku pažnju. Beogradska “Politika” je između ostalog objavila članak pod naslovom “Spartanska majka pred sudom”.

Moj otac Ante jako je voleo tog svog starijeg brata i bio je vanredno odan sestrama Nuri Hadžić i nećakinji Zulejki (odmila: Bebi). Do kraja života bio je prakomunista, kritičnog duha, što ga je skupo koštalo. U mladosti bio je 23 puta u zatvoru; više puta me svojim savjetima spasio, jer je znao sve o policiji, sudovima i zatvorima. Bio je jedan od prvih slovenskih partizana, kao komandant bataljona spasio je jezgru slovenske partizanske vojske, kada je 80.000 Italijana opkolilo 700 partizana, zajedno sa Glavnim štabom i CK, u Kočevskom Rogu. To mu je CK vratio tako da ga je dvaput osudio na smrt. Većina obitelji izgubila je živote na najstravičnije moguće načine, u gestapovskim mučionicama i lagerima, dva člana obitelji (predane komuniste, politički komesari) bili su mučki ubijeni sa strane vlastitih ljudi, jedan je nestao u Sibiru.

Udovica strica Jerka, tetka Nadžida, nije bila članica Komunističke partije. Kao predsednica AFŽ (Antifašističkog fronta žena) Bosne i Hercegovine u potpunosti je podržavala Tita u sukobu sa Staljinom, ali pola rečenice bilo je dovoljno da je osude na Goli otok. Čudno: u prvoj verziji pjesme o njenom Golom otoku napisao sam da je bila tamo 5 godina, jer sam to pogriješno zapamtio. Objavljivanje faksimila originalnog spiska svih osuđenih pokazalo je goru istinu: Nadžida je bila jedna od zatvorenica sa najdužim stažem – 9 godina! Na Golom otoku su je zadržali čak godinu dana poslije zvaničnog zatvaranja političkog logora. Za to vrijeme njezina kćerka Zulejka (odmila smo je uvijek zvali Beba) bila je većinom kod tetke Bahrije, a za nju su brinuli i moji roditelji. Nadžida nije mnogo govorila o Golom otoku; ali jednom, kada je bila kod nas, za večerom je čula kako neki političar po televiziji hvali humani režim na Golom otoku, i tada je poludjela. Prilikom izbijanja ratnih sukoba oko Mostara bila je – u starosti 90 godina – prinuđena da u poslednjem trenutku napusti Mostar i nađe utočište kod kćerke Bebe u Švajcarskoj. U vrijeme kada je srušen Stari most, nazvala me iz Švajcarske i molila me: »Boris, vodi me u Mostar da umrem kod kuće! Dosta mi je života, dosta!« Nisam znao što da joj odgovorim, jer nisam znao koliko zna o tragediji svog rodnog grada. Umrla je 2001. godine.

Njena sestra Rabija (odmila Rapka) posvetila se etnografiji; u svojoj biblioteci imam njeno istraživanje Poslovice i uzrečice iz Bosne i Hercegovine, objavljeno u Zborniku za narodni život i običaje (Jugoslovenska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb, 1964).

Treća sestra je bila Bahrija Nuri Hadžić. Kao što znaš i kao što si o njoj pisao, bila je svjetski poznata operska pjevačica koja je tridesetih godina nosila eksperimentalni operni repertoar u Evropi: između ostalog bila je prva Lulu u praizvedbi opere Albana Berga u Zürichu 1937. g., a Richard Strauss je izjavio da je bila najbolja i najlepša Saloma. Njeno ime može se naći u svim povijestima opere. Za Hitlera i Mussolinija nije htjela pjevati, zato je napustila najveće operne kuće, u kojima je bila stalno angažirana – milansku Scalu, bečku Državnu operu itd. Iz prkosa otišla je 1939. godine pjevati … kuda? u Varšavu! Ubrzlo su Nijemci došli za njom, pa je pobjegla u dragi joj Beograd. Ali ni tamo nije dugo pjevala, samo do 6. 4. 1941. Za »wagnerijanskog kaplara« nije htjela pjevati, i na scenu se vratila tek sredinom 50-godina, kada je bilo već suviše kasno da nastavi svoju blistavu karieru. Svi su je smatrali divom, ali tadašnji sistem bio je nepovjerljiv do dame građanskog podrijetla. Bahrija Nuri Hadžić bila je ponosna osoba, uvijek podignute glave. Svoju sudbinu nosila je otmeno i mudro. Bila je lijepa, velika duša.

Bio sam veoma ponosan kad je Pošta Bosne i Hercegovine poslije zadnjeg našeg rata tiskala marku sa njenim likom u seriji Znamenite Bosanke (u ulozi Salome).

I ona se udala za Slovenca, za dr. Kuralta, koji je bio zubni lekar Karađorđevića i drugih balkanskih kraljevskih porodica, a kasnije je servisirao i Tita. Dok je bio dr. K. živ, imali smo zdrave zube, a za mene, velikog junaka, bilo je naročito važno da je zube popravljao bez i najmanjih bolova. Vidiš, Miljenko, ako se društveni položaj mjeri po zubarima, onda sam ja značajna ličnost, jer sam imao istog zubara kao kraljevi, krunisani i nekrunisani. Do djece je bio veoma ljubazan. Tek sam kasnije saznao da je bio manično depresivan i da je završio samoubojstvom. Zahvaljujući njemu i rođacima Novacima, tetka Bahrija je lijepo govorila slovenski, sa arhaičnim pečatom građanskog jezika tridesetih godina.

Bahrija je imala intenzivne veze sa Novacima i zbog činjenice da je moja tetka Mara bila koncertna pianistkinja (kasnije prva Slovenka u koncentracionom lageru za žene Ravensbrück), a moj stric Leo kompozitor. On je bio glavni organizator Otpora u okupiranom Mariboru; Gestapo ga je uhvatio i dva mjeseca mučio te streljao jeseni 1941. godine. Do kraja rata sve njegove partiture bile su sigurno sakrivene u klaviru njegove koleginice sa glasbenog konzervatorija, u Ljubljani … sve do proljeća 1945. godine, kada su američke leteće tvrđave bombardirale vlakove u Ljubljani te pogodile baš tu kuću, ubile tu pianistkinju i njenu majku te uništile čitav skladateljski opus Lea Novaka.

Poslije rata Bahrija je živjela i umrla u Beogradu, gdje je sahranjena u Aleji velikana, pored Ive Andrića. Poslednji put sam je video 1990. godine, kada je primila Sedmojulsku nagradu, jedinu jugoslovensku umjetničku nagradu u čitavoj svojoj bogatoj karieri. Kao i obično, odsjela je za nekoliko dana kod mojih roditelja u Ljubljani. Pokazala mi je Straussovo pismo, u kojoj je obasipa superlativima. Onda me je zamolila da je otpratim u šetnju. U centru starog grada, nad Ljubljanicom kod Tromostovlja, pokazala mi je jedan prozor na Stritarovoj ulici, gdje je lepršala ljubičasta zavjesa, i uzdahnula: »Vidiš, dragi moj Borise, za tom zavjesom, za tim prozorom, ja sam doživjela veliku romancu svog života.« Mnogo štošta mi je tada pričala, i kasnije mi je postalo jasno da je došla da se oprosti od Ljubljane i da je mene izabrala za svjedoka svog rastanka.

Sve te priče uključio sam u svoj ep Vrata nepovrata. A kao što Ti, dragi Miljenko, najbolje znaš, na kraju Nepovrata još su uvijek vrata. Vrata sjećanja, vrata priče.

Sa prijateljskim pozdravom,

Boris

 

ajfelov-most/bahrija-nuri-hadzic

Boris A. Novak 28. 03. 2016.