(Andrićevo Pismo iz 1920. godine kao polifonijska narativna pozornica)
Tokom raspada Jugoslavije Andrićevo Pismo iz 1920. snažno je ideološki instrumentalizirano, kao i gotovo ukupan opus ovog pisca, a oko ove priče i danas se vode ideološki sporovi pod maskom književne znanosti. Velikosrpska književna kritika u njoj je pronalazila opravdanje za rat u Bosni i Hercegovini, čak i manipulirala njenim naslovom, tvrdeći da je u rukopisu čuvanom u Andrićevoj zadužbini u Beogradu priča naslovljenaPismo iz 1992.[1] Na toj osnovi, priča je uvučena u ideološko polje i pretvorena u tobožnji proročki tekst u kojem je pisac, na osnovu svoje spoznaje da je Bosna zemlje mržnje, predvidio rat 1992-1995. godine kojeg bi Srbi, da su bolje čitali ovu priču, dočekali daleko spremniji i porazili bi vjekovnog neprijatelja odmah na početku. Naravno, ovakva vrsta manipulacije naslovom i semantičkim potencijalima Andrićeve priče upečatljivo svjedoči o prirodi ideološke književne kritike na južnoslavenskom govornom području i njenoj ulozi u nacionalističkim ratnim mašinama tokom devedesetih godina prošlog stoljeća.
Ta manipulacija svoj pandan ima u bošnjačkoj nacionalističkoj kritici koja je demonizirala Andrića i njegovu literaturu kako bi na islamocentričnim i osmanonostalgičnim osnovama uobličila novi tip bošnjačkog etničkog identiteta. Od Rizvićeve obimne studije Bosanski muslimani u Andrićevu svijetu, preko zbornika Andrić i Bošnjaci, do Andrićevstva Rusmira Mahmutćehajića[2] – bošnjačka nacionalistička kritika u Andriću vidi isključivo bošnjakomrsca i islamomrzitelja, a njegovu literaturu kao estetiku genocida, kako ju određuje Mahmutćehajić, i osnovu za Miloševićev i Karadžićev ideološki projekt.[3]
Andrićeva složena slika Bosne, njenog hibridnog identiteta, komplicirane povijesti i ljudskih sudbina u njoj nije korištena samo za ideološke obračune u književnom polju nego je tokom osamdesetih godina prošlog stoljeća u nacionalističkoj štampi nerijetko bila podlogom za predstavljanje Bosne kao tamnog vilajeta i uzavrelog bosanskog lonca koji, zbog svojih unutrašnjih razlika, samo što nije eksplodirao i u kojem nije moguć nikakav oblik racionaliteta, humaniteta i humanističke društvene norme.[4] Tako se na temelju Andrićeve literature, ali ne samo njegove, u Titovoj Jugoslaviji formirao projekt tzv. unutrašnje demonizacije koji je stvarao preduvjete za kulturnu kolonizaciju BiH, a ona je tretirana kao zaostala provincija koja, zbog osmanskog naslijeđa u sebi, ne može razviti emancipatorske društvene prakse. Ta vrsta manipulacije Andrićevom pričom i njena ideološka instrumentalizacija bile su uvod za ono što će se zbiti nekoliko godina kasnije: bujanje velikosrpskog nacionalizma i krvavi raspad Jugoslavije uslovljen njegovim nastojanjem da osvoji teritorije BiH i Hrvatske na kojima bi stvorio tzv. veliku Srbiju.
Kulturno polje i Andrićeva književnost u njemu kao sami kanonski vrh iskorišteni su od strane ideologije za moralnu pripremu razaranja Bosne i rat na njenom teritoriju. Andrić, jedini jugoslavenski književni nobelovac, bio je idealan za takvu ideološku zloupotrebu književnosti. Na jednoj strani, Nobelova nagrada davala je njegovom djelu međunarodnu ovjeru i svjetsku kanonsku vrijednost, a, na drugoj, ideološki, kulturni, književni i medijski centri velikosrpske moći koristili su te činjenice da društvenom prostoru nametnu svoju interpretaciju Andrića i na toj osnovi svoje ideološke naracije u maksimalnoj mjeri prošire na cijelo društvo. Iz područja književnosti, književne znanosti i kritike Andrićeva literatura uvlačena je u društvenu svakodnevnicu i postajala idealan althusserovski shvaćen ideološki aparat. Takva instrumentalizacija književnosti išla je do te mjere da je Radovan Karadžić tokom ratadijelio Pismo iz 1920. i roman Na drini ćuprija stranim novinarima i diplomatima kao dokaze za neodrživost BiH.[5] Time je Karadžić uvlačio autoritet književnog nobelovca u političko polje u kojem on, kao vođa bosanskih Srba, provodi u djelo ono što je pisao Andrić. Drugim riječima, Andrićeva literatura korištena je za legitimaciju politike iza koje su ostali masovni ratni zločini sa srebreničkim genocidom kao njihovim zlim vrhuncem, etničko čišćenje, urbicid i kulturocid.
Andrićeva literatura tada je postala topos u kojem se bošnjački i srpski nacionalizam sukobljavaju kao dvije neprijateljske ideologije koje Andrićevu književnost vide na isti način, mjere istim mjerilima i identično koriste u svoje svrhe. Razlika je samo u njihovoj oružanoj snazi, a model kulturalizacije ideologije i politike potpuno je identičan u oba nacionalizma.
Na Drini ćuprija svođena je u takvim interpretacijama na plakat koji odražava historiju međunacionalne mržnje, prije svega srpske i bošnjačke u BiH, dok je Pismo iz 1920. zbog stava njegovog junaka da je Bosna zemlja mržnje postajalo političkom parolom. Potom je ta vrsta čitanja nametnuta obrazovnom procesu, pa je u osnovnoškolskim i srednjoškolskim lektirama Andrićeva literatura tumačena kao ideološka platforma na kojoj se uobličuje slika nacionalnog i religijskog Drugog kao demonskog svepovijesnog neprijatelja. U konačnici, Andrić je u javnom prostoru postao pisac u čijem djelu je nacionalizam pronašao osnovu za legitimaciju svojih ubilačkih naracija – kako čvrste, ortodoksno i esencijalistički shvaćene kolektivne identitete određuje Amin Maluf.[6]
A zašto je to bilo moguće i šta je to u Andrićevoj literaturi što omogućuje nacionalizmu da je iskoristi za svoje ciljeve? Najjednostavnije rečeno, sama njena tema: složena bosanska povijest i ljudska situacija u njoj. Andrić je južnoslavenski postimperijalni pisac i zastupnik ideologije integralnog jugoslavenstva i slojevitog jugoslavenskog multikulturalizma. Kao postimperijalni pisac, on je u svome opsežnom djelu razvijao priče koje su na različite načine emancipatorske za sve bosanske etničke identitete, a u njegovom djelu očigledna je tzv. imperijalna trauma tih identiteta, bilo da ona dolazi iz osmanske bilo iz austrougarske vladavine Bosnom.
Stoga bi se moglo reći da su neki Andrićevi junaci na različite načine nosioci austrofobije i osmanofobije, te da njihov fobični stav prema imperijama koje su vladale Bosnom proizvodi oslobodilačke i emancipatorske naracije koje su na južnoslavenskom prostoru obilježile književnu tradiciju od renesanse do Andrićevog vremena, pa i dalje – sve do visokog modernizma. Andrić se, tako, uklapa u eliotovski shvaćen niz književne tradicije od Marulićeve Judite, preko Gundulićevog Osmana, do Prešernovog Krštenja pri Savici, Mažuranićevog epa Smrt Smail-age Čengića i Njegoševog Gorskog vijenca, ali i u realistički postuliranu narativnu tradiciju u pripovjedačkoj Bosni, te usmenu epiku. On tu tradiciju koliko nasljeđuje toliko ju i preobražava u skladu sa načelima svog tipa modernističke poetike u kojoj se lokalni hronotop neprestance univerzalizira duž vremenske i prostorne ose priče.
Na toj osnovi Andrić historiju personalizira, pa njegovi junaci nisu više akteri povijesnog lanca zbivanja nego je povijest postala njihovom unutrašnjom morom koja im radikalno mijenja identitet. Personalizirana povijest se izvana, iz događajnog lanca zbivanja, pretače u doživljajni, unutarnji lanac psihičkih i mentalnih reakcija junaka na povijesne promjene. Ovako oslikana povijest presudno određuje Andrićeve romane Travnička hronika i Na Drini ćuprija, ali i čitav niz njegovih priča čija se radnja odvija u osmanskom ili austrougarskom dobu. Na toj osnovi Andrić je radikalno promijenio filozofiju historije u južnoslavenskoj književnosti i sa ničeanski shvaćenog monumentalističkog prešao na arhivarski i kritički koncept povijesti.[7] To mu je i omogućilo da uromanu Na Drini ćuprija razvije simbolički tip povijesne hronike, sa mostom kao fukoovski pojmljenom kompenzacijskom heterotopijskom figurom koja prelazi sve identitarne granice i iz povijesnog vremena dobacuje u metafizički pojmljenu vječnost, nudeći utjehu i spas čovjeku pred spoznajom povijesnog i egzistencijalnog apsurda. Travnička hronika drugačije je narativno koncipirana, jer preispituje vremensku granicu između tradicije i moderne na bosanskom prostoru i sudar imperijalnih ideologija i prosvjetiteljske utopije u Travniku kao simboličkom toposu na granici između različitih civilizacija i njihovih normi. Jednostavno rečeno, Andrić je preslojio historijski u novopovijesni roman, baš kao što je u prozi historijsku priču preoblikovao u simboličku, psihološku i kulturološku. Nacionalistički zasnovana književna kritika negira takvu Andrićevu narativnu poetiku, a njegovu literaturu svodi na historijski mimetizam i (veliko)srpsku reprezentaciju povijesti.
Pismo iz 1920. na višestruk način privlačno je nacionalističkoj kritici. Zbog junakovog stava da je Bosna zemlja mržnje, ona je u ovoj Andrićevoj priči pronalazila lični piščev stav o Bosni, identificirajući piščevo sa stajalištem junaka i previđajući bahtinovski pojmljenu polifoničnost priče i njeno narativno višeglasje.[8] Na drugoj strani, ona previđa i psihološki, i etički, i identitarni profil junaka koji bježi iz Bosne zbog spoznaje o olujama mržnje što bujaju u njoj ispod površine života. Također, ta kritika previđa i cjelinu narativne strukture, onaj luk od junakove odanosti prometejskom mitu s početka priče do njegove pogibije u Španskom građanskom ratu na njenom kraju, uz gorki komentar naratora: „Tako je završio život čovek koji je pobegao od mržnje.“ Priča se tim postupcima svodi na parolu u kojoj je Andrić iskoristio svog junaka Maksa Levenfelda da tobože izrekne svoj demonizatorski politički i ideološki stav o Bosni, svojoj domovini.
Velikosrpska književna kritika preko Andrićeve literature nastoji svoj osmanofobni metanarativ legitimirati u društvenom polju, pri čemu valja imati u vidu da je ona osmanofobnost književne tradicije u potpunosti ideološki preobrazila. Naime, južnoslavenska književna tradicija sve do Andrićevog doba je u svojoj osmanofobnosti izjednačavala imperijalnog i religijskog Drugog kako bi formirala oslobodilačke naracije u vremenu kad Osmanska imperija vlada južnoslavenskim prostorom. Iz te osmanofobnosti, a kasnije, tokom devetnaestog stoljeća, i austrofobnosti, književnost je razvijala ideje panslavizma i jugoslavenstva da bi očuvala san o slobodi južnoslavenskih naroda.[9] Neki Andrićevi junaci, i ne samo njegovi, nerijetko su uklopljeni u svom antiimperijalnom stavu i oslobodilačkoj žudnji upravo u kontekste kulturne i društvene austrofobije i osmanofobije i na različite načine ih odražavaju u svojim narativnim iskazima. Međutim, po logici narativnih kontrapunkta kao izraza složene povijesne zbilje, jedan broj Andrićevih junaka razvija i osmanofilne reakcije na povijesne događaje, a u nekoliko priča ovaj pisac iskazao je vrsnu pohvalu osmanskoj kulturi građenja zadužbina u BiH.
Velikosrpska književna kritika u svom osmanofobnom metanarativu briše književno i ukupno tradicijsko naslijeđe, a njegov oslobodilački potencijal pretvara u velikosrpski osvajački nalog, zamjenjujući imperijalnog Drugog onim etničkim i religijskim. Bošnjaci, kao slavenska etnička grupa, postaju u velikosrpskom osmanofobnom metanarativu zamjena za Osmansko carstvo i svepovijesni demoni koje treba uništiti. Na taj način potpuno je promijenjen sadržaj osmanofobnog metanarativa i on je od oslobodilačkog dobio ideološki sadržaj osvajačkog stava, a namjesto panslavenstva i jugoslavenstva sadržinu velikosrpstva.
Na velikosrpski osmanofobni metanarativ bošnjačka nacionalistička kritika reagira onim osmanofilnim, pa, u skladu s tim, idealizira doba osmanske vladavine Bosnom. U konačnici, ona tu vladavinu vidi kao izvorište bošnjačke nacije, bosanskog multikulturalizma i tradicijske harmonije, a osmanski milet sistem izdiže na razinu svepovijesne formule bosanskog međuetničkog sklada. To se možda najbolje očituje u sintagmi jedinstvo razlika Rusmira Mahmutćehajića, koji, bez obzira na njenu oksimoronsku osnovu, tu sintagmu pretvara u metafizičku supstancu bosanskog hibridnog identiteta.
Tu je, zapravo, sadržana suština sukoba dvije nacionalističke kritike koje se bore za dominaciju nad upravljanjem značenjima Andrićeve književnosti. Posljedica je da se osmanofobni i osmanofilni metanarativi nameću za ovjeritelje ukupnog društvenog i humanističkog znanja, a, u skladu s njima, vrši se i (re)interpretacija povijesti, te međuetničkih, religijskih i ukupnih društvenih odnosa u njoj.
Pismo iz 1920. sa spoznajom njegovog junaka o olujama bosanske mržnje preispituje tradiciju bosanske osmanofobije i osmanofilije, ali ne samo njih, jer se u oluje te mržnjeupisuju i druge fobije i filije kao identifikacijska polja za uspostavljanje identiteta društvenih i međuetničkih razlika. Andrićev junak traži, naprosto vapi da se te razlike osvijeste i vide kao izvorišta mržnje, te da se analiziraju kako bi se prevazišle i kako bi se društveni prostor emancipirao od njih, dok nacionalistička kritika te razlike apsolutizira, produbljuje i na njima gradi svoje ubilačke ideološke naracije. Drugim riječima, Andrić nije mogao ni naslutiti u kolikoj mjeri će baš ta kritika potvrđivati stajališta njegovog junaka o bosanskoj mržnji i u kolikoj mjeri će svoju ideološku mržnju pokušavati nametnuti ukupnom društvu kao oblik društvenog i humanističkog znanja.
A kako, zapravo, funkcionira i o čemu priča Andrićevo Pismo iz 1920? Ostvarena kao dijaloška naracija dvojice prijatelja, neimenovanog naratora i Maksa Levenfelda, uz epistolarni dodatak u kojem Maks u obliku eseja izlaže svoja stajališta o Bosni i razloge za odlazak iz nje, te naratorov uvod u kojem portretira svoga prijatelja u mladosti i završni komentar o njegovoj pogibiji u Španskom građanskom ratu, ova priča netipična je za Andrićev pripovjedački postupak. Andrić je u svom pripovjedačkom postupku ostvario kulturološku, psihološku, novopovijesnu i simboličku priču[10] u kojoj se lokalni hronotop, Bosna za vrijeme osmanske i austrougarske vladavine, neprestano univerzalizira – da bi, na koncu, dobio simbolička obilježja. Pismo iz 1920. jedna je od rijetkih Andrićevih priča koje se približavaju njegovoj savremenosti. Otud esencijalistička kritika, analizirajući naratora priče, nerijetko ističe mogućnost da je on jednak autoru, pa se tekstualna instanca naratora, sa svim njegovim unutartekstualnim uslovljenostima, izjednačava sa okvirom biografije samog autora. Tu se kao argument koristi podudarnost piščevog i naratorovog školovanja u sarajevskoj gimnaziji i naratorova zanesenost literaturom, te proživljeno iskustvo Prvog svjetskog rata.
Naravno, Andrić se vrlo vješto poigrao okvirom svoje biografije, ali u samoj priči nije ponudio niti jedan osnov za tezu da se narator može izjednačiti s njime. Kao i u većini svojih priča, on je i ovdje zapretao svoje ognjeno Ja, o čemu, kao jednom od temelja piščevog narativnog postupka, upečatljivo piše Zdenko Lešić.[11] To ognjeno Ja do punog izraza došlo je u Ex pontu i Nemirima, Andrićevim ekspresionističkim prozama baziranim na drami ispovijesti. I samo tu, u ta dva djela, Andrić se koristio ispovjednom narativnom tehnikom. Sve druge njegove priče u osnovi kreću od psihološkog realizma, ili su bazirane na simboličkom tipu naracije, odnosno na naraciji kao osobenoj kulturološkoj studiji u kojoj se junaci zatiču u tzv. kulturološkom hijatusu i iz nove epistemološke situacije procjenjuju tradiciju i njenu vertikalu vrijednosti.
Pismo iz 1920. tematizira jednu ljudsku sudbinu uhvaćenu u vrtlog historije, bez mogućnosti da joj na bilo koji način umakne. Pri tom, to je sudbina junaka idealiste odanog prometejskom mitu i humanističkim nalozima evropskog prosvjetiteljstva i racionalizma, a razočaranog u čovjeka i čovječanstvo zbog iskustva klaonice Prvog svjetskog rata. Maks Levenfeld je otud tipični junak onog toka svjetske antiratne književnosti koji je oformljen u ekspresionističkoj pobuni i kasnije uobličen u modernističkom skepticizmu iza Drugog svjetskog rata. Zato je rat ključni povijesni događaj ove priče, i to ne samo kao ubilački nego i kao prijelomni događaj koji razara devetnaestovjekovne utopije prosvjetiteljskog i racionalističkog humanizma. A to znači da Andrić preko Maksa Levenfelda pripovijeda uz ostalo i o evropskoj slomljenoj generaciji intelektualaca iza Prvog svjetskog rata koja ne može oformiti nove humanističke naracije nakon što je čovječanstvom protutnjala opća klaonica. Takvo raspoloženje intelektualaca sumira se u romanu Na Drini ćuprijanaratorovom ocjenom da je devetnaesti vijek obećao čovječanstvu opće pravo glasa, a odveo ga u stanje opće vojne obaveze.
Na ovaj način koncipiran, junak Pisma iz 1920. pojavljuje se kao stalna drugost modernog militarističkog ustroja svijeta, neko ko iz pozicije drugosti normativnog poretka svojom tragičnom sudbinom dovodi u pitanje i osporava njegov temelj. Ali Maks nije samo drugost u odnosu na normativni militaristički poredak modernog čovječanstva, on je to i u odnosu na normativni poredak bosanskih identiteta. Stoga je za svaki oblik interpretacije ove priče nužno uzeti u obzir Maksov portret što ga na početku iznosi njen narator: „Čovek koji sedi pored mene moj je davnašnji poznanik i prijatelj koga sam za poslednjih pet-šest godina izgubio iz vida. Zove se Maks Levenfeld, lekar je i lekarski sin. Rodio se i odrastao u Sarajevu. Otac mu je kao mlad lekar napustio Beč i nastanio se u Sarajevu, gde je stekao veliku praksu. Poreklom su Jevreji, ali već odavno pokršteni. Majka mu je rodom iz Trsta, kći italijanske baronice i austrijskog pomorskog oficira, potomka francuskih emigranata.“
Maksov identitet implicitno dovodi u pitanje i osporava normu čistih, esencijalno pojmljenih krvno-srodničkih kolektivnih identiteta,[12] pa je on rođenjem određen identitarnom višestrukošću. Zbog toga i ne može pripadati nikakvoj ograničenoj identitarnoj formi, već nužno prelaziti preko svih identitarnih granica i doseći oblik kozmopolitskog identiteta što je uobličen na narativima evropskog prosvjetiteljstva i racionalizma. Maks je, dakle, rođen u Bosni, ali identitarno pripada čovječanstvu, a njegova odanost prometejskom mitu ukazuje na to da je on apsolutni humanist. Kao stalna drugost koncepta čvrstih, organski pojmljenih kolektivnih identiteta, Maks i može zauzeti kritički stav prema njima. On je, uz to, lekar i lekarski sin, pa i samo njegovo zanimanje nosi humanistički potencijal. Istodobno, Maksovom čovjekoljubnom uvjerenju pridodaje se odanost prometejskom mitu, pa on ne citira Goetheovog Prometeja samo zbog ljepote pjesme nego u zanosu, potpuno se identificirajući sa starogrčkim mitskim junakom koji se žrtvovao za čovjeka i čovječanstvo. Na taj način Andrić je junaka priče modelirao kao narativnu figuru koja iz starogrčkog mitskog osnova dobacuje u moderno doba i spaja u sebi humanističke naracije od Prometeja do evropskog prosvjetiteljstva i racionalizma, a potom i do generacije pobunjene protiv modernog militarizma dvadesetog stoljeća.
No, Maks Bosnu doživljava kao svoju drugu domovinu, što znači da on govori iz perspektive njene unutrašnje drugosti, nekoga ko je po poreklu stranac, a u Bosni je ugledao svetlost dana. Ta pozicija unutrašnjeg stranca, koji je od pripadnika većinskih identiteta percipiran kao Švapče i kuferaš, omogućuje junaku priče distancu u odnosu na vladajuću društvenu normu i identitarnu hijerarhiju. Upravo zbog te distance, on može razvijati racionalistički i kritički stav i promatrati Bosnu drugačijim pogledom od onog normativnog. Taj pogled i s njim usklađen kritički stav vide Bosnu i njene stanovnike u rasponu od svijetlog do tamnog, od anđeoskog principa života do onog iracionalnog, sotonskog. Bosna je otud viđena u vertikali vrijednosti, pa se u Maksovom pogledu ona otkriva ne samo kao zemlja mržnje već i kao „divna zemlja, zanimljiva, nimalo obična zemlja i po svojoj prirodi i po svojim ljudima. I kao što se pod zemljom u Bosni nalaze rudna blaga, tako i bosanski čovek krije nesumnjivo u sebi mnogu moralnu vrednost koja se kod njegovih sunarodnika u drugim jugoslovenskim zemljama ređe nalazi.“
Raspon u Maksovom pogledu na Bosnu uslovljen je empatijom koja bosanskog čovjeka vidi u drami njegovog postojanja u kojoj je on izložen istodobnom djelovanju sila dobra i zla, komplicirane i teške povijesti i zanosa koji ga izdižu iznad njene surovosti. Ali, ono što presudno određuje kritički pogled Andrićevog unutrašnjeg stranca na Bosnu i stalne drugosti u odnosu na normativni poredak i hijerarhiju kolektivnih identiteta jeste, kako je ovdje već naglašeno, klaonica Prvog svjetskog rata. Zato on na željezničkoj stanici u Slavonskom Brodu i govori o ratu kao o općoj tragediji čovjeka i čovječanstva: „Govorio je nešto najpre o ratu uopšte i to sa velikom gorčinom, više u tonu nego u rečima, sa gorčinom koja i ne očekuje da će biti shvaćena. (Za njega u ovom velikom ratu nije bilo, tako reći, više protivničkih frontova, oni su se pomešali, prelivali jedan u drugi i stapali potpuno. Opšte stradanje zastrlo mu je vid i oduzelo razumevanje za sve ostalo.) Sećam se da sam ostao zaprepašten kad je rekao da čestita pobedinicima i – da ih duboko žali, jer pobeđeni vide na čemu su i šta treba da rade, dok pobednici još i ne slute šta ih čeka. Govorio je jetkim i beznadežnim tonom čoveka koji je mnogo izgubio i sad može da govori šta hoće, znajući dobro i da mu za to niko ništa ne može, i da mu to ništa ne pomaže.“
Taj Maks, koji govori nakon iskustva ratne klaonice, jest, kako je ovdje naglašeno, čovjek kojemu su skršene utopijske naracije devetnaestog stoljeća, ali, istodobno s tim, on je i kamijevski pobunjeni čovjek, onaj koji je izgubio iluzije, pa je to čovjek koji u ratu ne spoznaje vojni i politički poraz nego poraz humaniteta uopće. Taj poraženi čovjek u isto vrijeme je i čovjek univerzalnog morala koji prelazi granice svih podjela među ljudima, a govori u ime poražene ljudskosti. Sada se njegovim identitarnim dimenzijama unutrašnjeg stranca, idealiste odanog prometejskom mitu i devetnaestovjekovnim humanističkim naracijama, pridružuje identitarna odrednica poraženog čovjeka i nekoga ko je spoznao opći poraz ljudskosti u ratnoj klaonici. Maks, dakle, govori iz perspektive tog poraza, pa su njegove spoznaje utemeljene na moralnoj odgovornosti izrasloj na strahu za opstanak ljudskosti u svijetu militarističke moći i njenog ubilačkog karaktera.
Međutim, Maks nije usamljen u takvom stavu nego se njegov osjećaj poraza proteže na cijelu tzv. pobunjenu generaciju nakon Prvog svjetskog rata: „Posle tog velikog rata sretalo se među inteligentima dosta takvih kivnih ljudi, kivnih na neki naročit način, na nešto neodređeno u životu. Ti ljudi nisu u sebi nalazili sposobnost da se mire i prilagođavaju, ni snagu za velike odluke u protivnom pravcu.“
Andrić, dakle, višestruko motivira Maksov pogled na Bosnu i uklapa ga u modernističku skepsu nastalu iza Prvog svjetskog rata, skepsu koja je obilježila dvadeseto stoljeće s njegovim iskustvom dva svjetska rata, koncentracionim logorima i masovnim ratnim zločinima. Na željezničkoj stanici u Slavonskom Brodu u Maksov pogled na čovjeka i čovječanstvo upisuje se ta skepsa i presudno određuje njegova mjerila vrijednosti. Iz nje on i gleda Bosnu i spoznaje njene oluje mržnje, baš onako kako na moderni militaristički ustroj čovječanstva gleda neposredno iza Drugog svjetskog rata npr. američka izgubljena generacija pisaca koja ne usvaja optimizam, slavu i uvjerenja vojnog i ideološkog pobjednika u tom ratu već u njemu vidi sveopći poraz ljudskosti. Andrićeva priča Pismo iz 1920.,objavljena neposredno iza Drugog svjetskog rata sa skeptičnim pogledom njenog junaka na čovječanstvo i Bosnu u njemu, uklapa se upravo u takav književni kontekst i njegovu filozofiju skepse i patnje na osnovu kojih mjeri učinke povijesti.
Zato to nije priča koja demonizira Bosnu, kako tvrdi nacionalistička kritika, već priča – vapaj za nepovratno izgubljenom humanističkom utopijom i žudnja za ljubavlju koja može obnoviti prometejski sadržaj čovjekove egzistencije suprotstavljene bogovima kao simbolima svakog oblika hegemonijski ustrojene moći. Otud se u Maksovom pogledu na Bosnu ne nalazi egzotistički osnov, karakterističan za imperijalna stajališta koja, u ime tobožnje civilizatorske misije, žele pokoriti ovu i svaku drugu imperijalnim pogledom slično određenu zemlju. Upravo suprotno, osnova Maksovog pogleda je racionalna kritika druge domovine, a u toj kritici ljubav i žudnja da se prevlada postojeće stanje nesvjesne sukobljenosti i mržnje među lokalnim kolektivnim identitetima koji međusobno povlače čvrste granice, ne uočavajući mogućnost za prevazilaženje razlika u ime utopije univerzalne humanosti. Iz te kritike Andrićev junak u svom pismu negdašnjem gimnazijskom prijatelju i naratoru priče i traži da se ta mržnja osvijesti i racionalizira, eda bi se prevazišla: „Ali vidiš, ima nešto što bi ljudi iz Bosne, bar ljudi tvoje vrste, morali da uvide, da ne gube nikad iz vida: Bosna je zemlja mržnje i straha. Ali da ostavimo po strani strah koji je samo korelativ te mržnje, njen prirodan odjek, i da govorimo o mržnji. Da, o mržnji. I ti se instinktivno trzaš i buniš kad čuješ tu reč (to sam video one noći na stanici), kao što se svaki od vas opire kad to čuje, shvati i vidi. A stvar je baš u tome što bi to trebalo uočiti, utvrditi, analizirati. I nesreća je u tome što to niko neće i ne ume da učini. Jer, fatalna karakteristika te mržnje i jeste u tome što bosanski čovek nije svestan mržnje koja živi u njemu, što zazire od njenog analiziranja, i – mrzi svakog ko pokuša da to učini. Pa ipak, činjenica je: da u Bosni i Hercegovini ima više ljudi koji su spremni da u nastupima nesvesne mržnje, raznim povodima i pod raznim izgovorima ubijaju ili budu ubijeni, nego u drugim po ljudstvu i prostranstvu mnogo većim slovenskim ili neslovenskim zemljama.“
U ovim stajalištima Maks podsjeća na drugog Andrićevog junaka – Defosea iz Travničke hronike. Oba junaka vide nepomirljivost bosanskih unutrašnjih identitarnih razlika i oba teže da se te razlike međusobno izmire i prevaziđu. Oba su odana prosvjetiteljskom utopizmu i njegovoj ideji emancipacije čovjeka i čovječanstva. Defose će uvidjeti da se bosanski kolektivni identiteti obrazuju u svojoj čvrstini preko identifikacijskih polja i simboličkih imaginarija koji su izvan Bosne, a u svojoj religiocentričnosti ne teže nikakvoj hibridizaciji kako bi nadvladali svoju fobičnost od drugih. Maks kao da dalje razvija to Defoseovo saznanje i u bosanskim kolektivnim razlikama pronalazi nesvjesnu mržnju. Uspostavljeni na religiocentričnim simboličkim imaginarijima sa apsolutiziranjem interpretativnog koncepta monoteističke istine svijeta i čovjeka, a oblikovani radom imperijalnih kulturnih praksi i identitarnih strategija, ti se kolektivni identiteti međusobno sudaraju u svojim kulturnim i tradicijskim vrijednostima. O tome Andrić upečatljivo piše na početku romana Na Drini ćuprija, analizirajući međuetničke kulturne razlike u narodnim predajama, pričama i legendama izmaštanim oko Mehmed-pašinog mosta u Višegradu. Baš kako Defose traži prevazilaženje razlika i transgranične forme bosanskog identiteta, isto tako i narator Na Drini ćuprije vidi mogućnost da se prodiranjem do povijesne istine dekonstruiraju narodne legende, priče i predaje, eda bi se na mjestu razlika pojavila zajednička spoznaja o tragičnoj povijesti. Maks nastavlja tu opsesivnu poetičku težnju u Andrićevom književnom opusu i, u ime univerzalne humanističke etike i opomene pred budućnošću, poučen iskustvom svjetskog rata kao opće tragedije čovječanstva, zahtijeva analizu nesvjesne mržnje u bosanskom čovjeku. On svoj zahtjev temelji na posttragičnoj etici skeptično zagledanoj u militarističku budućnost čovjeka i čovječanstva, te se spoznaja o nesvjesnoj mržnji bosanskog čovjeka na koncu ispostavlja kao briga za njegovu budućnost. Zato on ističe da je to: „Mržnja koja diže čoveka protiv čoveka i zatim podjednako baca u bedu i nesreću ili goni pod zemlju oba protivnika; mržnja koja kao rak u organizmu troši i izjeda sve oko sebe, da na kraju i sama ugine, jer takva mržnja, kao plamen, nema stalnog lika ni sopstvenog života, ona je prosto oruđe nagona za uništenjem ili samouništenjem, samo kao takva i postoji, i samo dotle dok svoj zadatak potpunog uništenja ne izvrši.“ Maks, nadalje, takvumržnju razlikuje od one koja „kao i gnev ima svoju funkciju u razvitku društva, jer mržnja daje snagu, a gnev izaziva pokret. Ima zastarelih i duboko ukorenjenih nepravdi koje samo bujice mržnje i mogu da iščupaju i otplove. A kad te bujice splasnu i nestanu, ostaje mesto za slobodu i stvaranje boljeg života.“
Na ovom mjestu nameće se sama od sebe sličnost u mišljenju Andrićevog junaka o društvenoj funkciji gnjeva sa načinom na koji o njemu kao pokretaču povijesti i ključnoj energiji koja se skuplja u društvene banke srdžbe misli njemački filozof Peter Sloterdijk.[13]Prema Sloterdijku, gnjev nema isključivo funkciju razaranja nego više građenja u povijesti, a tokom društvenih procesa neprestano se akumulira, potom razvija u jezičkim politikama, da bi, na koncu, bio pretvoren u političko djelovanje, odnosno u povijesnu akciju.
Andrićev junak u etičkoj strepnji nad budućnošću Bosne i bosanskog čovjeka otkriva i kontrapunktalnost njihovih egzistencija: „Da, Bosna je zemlja mržnje. To je Bosna. I po čudnom kontrastu, koji u stvari nije ni tako čudan, i možda bi se pažljivom analizom dao lako objasniti, može se isto tako kazati da je malo zemalja u kojima ima toliko tvrde vere, uzvišene čvrstine karaktera, toliko nežnosti i ljubavnog žara, toliko dubine osećanja, privrženosti i nepokolebljive odanosti, toliko žeđi za pravdom. Ali ispod svega toga kriju se u neprozirnim dubinama, čitavi uragani sapetih, zbijenih mržnji koje sazrevaju i čekaju svoj čas. Između vaše ljubavi i vaše mržnje odnos je isti kao između vaših visokih planina i hiljadu puta većih i težih geoloških naslaga na kojima one počivaju. I tako, vi ste osuđeni da živite na dubokim slojevima eksploziva koji se s vremena na vreme pali upravo iskrama tih vaših ljubavi i vaše ognjene i svirepe osećajnosti. Možda je vaša nesreća baš u tome što i ne slutite koliko mržnje ima u vašim ljubavima i zanosima, tradicijama i pobožnostima.“
Ovaj kontrapunkt je vrhunac Maksove misaone drame suočenja sa bosanskom stvarnošću u kojoj „najviše zlih i mračnih lica može čovek sresti oko bogomolja, manastira i tekija“ i u kojoj se čak i vremena računaju i mjere na četiri različita monoteistička načina i teku paralelno, bez mogućnosti bilo kakvog dodira. Jednostavno rečeno, tamo, u pobožnostima, gdje se očekuje krajnji oblik anđeoskog humanizma, Maks otkriva i sadržinu sotonskog principa i ubilački nagon baš u ime tih pobožnosti. A etničke tradicije nisu oblikovane prema nalozima unutrašnjih bosanskih centara nego onih vanjskih, onih izvan same Bosne, pa se vanjski sudari negativnih povijesnih sila odražavaju i umnogostručavaju u samoj Bosni. Kao da u Maksovim kritičkim stavovima odjekuje naše vrijeme u kojem je nacionalizam i s njim usklađen sistem ideološke kritike i ideologizacije kulturnih tradicija apsolutizirao njihove granice i pretvorio ih u neprelazne bedeme, pa te tradicije sakralizirao, bez mogućnosti njihove transformacije.
No, Maksov kontrapunktalni pogled na Bosnu otkriva dinamičku strukturu multikulturnih, multietničkih i multireligijskih društvenih i povijesnih zajednica obilježenu stalnim sukobom, odbijanjem, imaginiranjem susjeda kao neprijatelja, ali i trenucima dijaloga razlika i stvaranja novih kulturnih i humanističkih vrijednosti. Taj pogled, nadalje, Bosnu vidi kao složenu dramsku pozornicu čije odnose nije moguće analizirati idealističkim kategorijama stalnog povijesnog sklada razlika i njihovog multikulturnog jedinstva nego u horizontima povijesnih procesa u kojima se ukazuje dinamički sistem odnosa istovremenog odbijanja i privlačenja, saradnje i sukoba, jezičkih politika prijateljstva i demonizacije, te, u konačnici, trijumfa sila zla, ali i snaga dobra koje mu se opiru.
Kontrapunkt na toj osnovi oblikuje Maksovu kritiku bosanskih oluja mržnje, da bi se u Andrićevoj priči pretočio u narativnu polifoniju. Narator priče, naime, ne dijeli Maksovo gledište niti njegova uvjerenja, a njegov glas u priči sve do njenog kraja ne funkcionira kao opozicija Maksovim stajalištima. Taj glas, njegova fokalizacija i naracija služe da predoče Maksovu dramu mišljenja i dramu traženja mjesta u kojem bi živio i ostvario svoje humanističke potencijale. Potom se drami mišljenja pridružuje drama odlaska iz Bosne, a onda i drama Maksove životne akcije. Sve te drame predočene su iz naratorove vizure koju obilježava pretpostavljeno, ali neizrečeno neslaganje sa Maksovim stavovima o Bosni kao nekom posebnom, unikatnom slučaju u svijetu. Maks, koji je u mladosti presudno utjecao na naratorov duhovni profil, u sadašnjoj naratorovoj optici je promijenjeni čovjek koji je „okrupnjao od života na frontu, ogrubeo, odeven (je) kao neki preduzimač“, a od negdašnjeg zanesenjaka knjigama i idealiste odanog prometejskom mitu postao je skeptik – koji o ratu govori s gorčinom čovjeka poraženog opštim stradanjem. Negdašnji mladalački uzor, sada je čovjek koji bežiod bosanske mržnje, nadajući se da će u nekom gradu u Južnoj Americi ili u Parizu pronaći kakav-takav mir i mogućnost da ostvari svoje ljudske potencijale.
Narator, koji ne eksplicira svoja sadašnja stajališta, a u uvodu pokazuje koliko ga je odredilo i profiliralo gimnazijsko prijateljstvo s Maksom, u priči postaje svjedokom i promatračem Maksove tragične sudbine. Tako onaj kontrapunktalni Maksov pogled na Bosnu postaje osnovom za uspostavljanje narativne polifonije na njenom kraju. Naime, naratorov izvještaj o Maksovom životu sabira činjenice: nastanjivanje u Parizu, ljekarska praksa u tom gradu, pomaganje ljudima iz naših krajeva i pridruživanje republikancima u Španskom građanskom ratu, gdje se „pročuo svojom revnošću i znanjem“. Tu je, na koncu, i izvještaj o Maksovom tragičnom kraju: „Početkom 1938. godine nalazio se u jednom malom aragonskom gradiću čije ime niko od naših nije umeo pravo izgovoriti. Na njegovu bolnicu izvršen je vazdušni napad u po bela dana i on je poginuo zajedno sa gotovo svim svojim ranjenicima.“ Tu je i gorki komentar: „Tako je završio čovek koji je pobegao od mržnje.“
A baš tim komentarom otvara se čitava polifonijska mreža koja Andrićevoj priči omogućuje da univerzalizira lokalni bosanski hronotop i njegove oluje mržnje. Sada se iz lokalnog fenomena mržnja prenosi na općeljudski plan, na čovječanstvo i njegov militaristički ustrojen poredak, pa u ratnom zločinu u malom aragonskom gradu ne gine samo skeptični humanist Maks u bolnici nego i gotovo svi njegovi ranjenici. Tako mržnja postaje ključnim principom suvremene čovjekove civilizacije, dozivajući u sjećanje internacionalni otpor Francovom fašizmu. Onaj otpor koji Tvrtko Kulenović u romanu Istorija bolesti naziva zadnjom idejom ljudskog bratstva i imenuje čovekovom porodicom.
Andrić, dakle, Pismo iz 1920. organizira kao narativnu dramsku pozornicu na kojoj vode dijalog Maksova stajališta utemeljena na iskustvu sveopćeg ljudskog poraza i skeptično zagledana u budućnost, te obilježena vapajem za svečovječanskom ljubavlju koja bi nadvladala svaku mržnju, i gorka, ledena naratorova ironija s kraja priče. Ta ironija dehijerarhizira vertikalu svijeta i asocijativno se vraća kainskom znaku čovjekovog postojanja od njegovog mitskog zasnova do modernih ratnih klaonica i izvjesnosti mračne budućnosti sa njenim apokaliptičnim znakom mržnje. U takvom narativnom dijalogu Bosna je postala transvremenim i transgraničnim simbolom u koji je upisano sveljudsko iskustvo ratova što ih je oblikovala moć mržnje kao tvorbeni princip ukupne historije. Iznad toga lebdi Maksov vapaj za nikad dosegnutim humanitetom i lomi se u krik što se proteže vremenom – od Abela do žrtava u današnjim ratovima.
Rezime:
Andrićeva priča Pismo iz 1920. organizirana je kao polifonijska narativna pozornica u kojoj se neizravno sučeljavaju dva stajališta: Maksovo o olujama bosanske mržnje u njegovom kontrapunktalnom pogledu na Bosnu i naratorovo koje je iskazano na kraju priče, u gorkom komentaru koji sumira Maksovu tragičnu sudbinu. Maksova spoznaja o bosanskoj mržnjizasnovana je na njegovom iskustvu Prvog svjetskog rata kao općeljudskog poraza, a Andrić svog junaka obrazuje kao višeslojnu narativnu figuru u koju se upisuju humanističke utopijske konfiguracije od prometejskog mita do naracija evropskog racionalizma i prosvjetiteljstva. Takva narativna figura bazirana je na poetici modernističkog skepticizma, a u skladu s njom i cjelina narativne strukture, pa se lokalni hronotop u njoj modernistički univerzalizira i postaje simbolom kainske sadržine čovjekovog trajanja u povijesti. Mržnja se otud ukazuje kao tvorbeni princip povijesti, a Maksova kritika mržnje postaje vapajem za ljubavlju kao stalno odgodivom utopijom koja se na kraju priče slama junakovom pogibijom u Španskom građanskom ratu. Bošnjačka i srpska nacionalistička kritika u ovu priču upisuju svoje ideologeme koje se na koncu pretvaraju u metanarative kao oruđa za interpretaciju društvene i povijesne stvarnosti BiH.
Ignjatović, Aleksandar, (2007) Periferna imperija i unutrašnja kolonizacija. Jedan istorijski primer, Vizura, časopis za savremene vizaulne umjetnosti, likovnu kritiku i teoriju, br. 1-2,Sarajevo.
Lovrenović, Ivan, (2016): Ivo Andrić, paradoks o šutnji, dostupno na internet adresi: ivanlovrenovic.com, 13.3. 2016.
Maluf, Amin, (2003) Ubilački identiteti, Beograd.
Pobrić, Edin, (2013): Ivo Andrić i savremena bosanskohercegovačka interpretativna raskrsnica. U: Zadarski filološki dani IV: zbornik radova s Međunarodnog znanstvenog skupa Zadarski filološki dani 4. Zadar.
Ricoeur, Paul, (2004): Sopstvo kao drugi. Beograd, Jasen.
Žanić, Ivo, (1996) Pisac na osami. Upotreba Andrićeve književnosti u ratu u BiH, Erasmus, 18.
[1] Isp. Branimir Živojinović, Rukopisi. Dve beležnice Ive Andrića, Sveske Zadužbine Ive Andrića, god. XXII, sveska 20, Beograd, oktobar 2003., i Predrag Palavestra, Knjiga o Ivi Andriću, Beograd, 1992.
[2] Vidjeti: Zbornik radova Andrić i Bošnjaci, Tuzla, 2000., ur. Munib Maglajlić; Muhsin Rizvić,Bosanski Muslimani u Andrićevu svijetu, Sarajevo, 1995.; Rusmir Mahmutćehajić,Andrićevstvo. Protiv etike sjećanja, Beograd, 2015.
[3] Šire o tome vidjeti u: Enver Kazaz, Subverzine poetike, Sarajevo, 2012. i Ivo Žanić, Pisac na osami. Upotreba Andrićeve književnosti u ratu u BiH, Erasmus, 18, 1996.
[4] U tadašnjoj beogradskoj štampi BiH je u pravilu određivana kao tamni vilajet, kada su u javnost izbijale velike političke afere, kao što je općepoznati slučaj Agrokomerc, te politička suđenja, kao npr. ono Izetbegovićevoj grupi iz 1983. godine. Takva medijska praksa može se promatrati i kao ideološki nastavak projekta unutrašnje kolonizacije iz doba Kraljevine Jugoslavije o kojoj je upečatljivo pisao Aleksandar Ignjatović, analizirajući politike kulturnog predstavljanja te kraljevine na svjetskim izložbama. Vidjeti: Aleksandar Ignjatović, Periferna imperija i unutrašnja kolonizacija. Jedan istorijski primer, Vizura, časopis za savremene vizaulne umjetnosti, likovnu kritiku i teoriju, br. 1-2, Sarajevo,2007.
[5] Isp. Ivo Žanić, Pisac na osami. Upotreba Andrićeve književnosti u ratu u BiH, Erasmus, 18, 1996.
[7] Šire o tome vidjeti u: Enver Kazaz, Subverzivne poetike, Sarajevo, 2012.
[8] Najnoviji primjer takve manipulacije ovom Andrićevom pričom dolazi iz pera hrvatskog povjesničara Ive Banca. U tekstuPolitički aspekti Andrićeva djelovanja (Književna republika, 7-9, 2013.)Banac između ostalog piše: “Bosnu je doživljavao kao zemlju mržnje i svoja razmišljanja o užoj domovini stavio je u usta svog književnog dvojnika Maxa Levenfelda.” Izvrstan ironičan komentar Bančevog stava daje Ivan Lovrenović u tekstu Kopile ovjenačno nobelom (dostupno na internet adresi: ivanlovrenovic.com, 1.3.2015.): „Zapanjio sam se nad tim ‘mesarenjem književnosti’: badava su književni znalci unatrag više od pola stoljeća, otkako je objavljena ta važna i velika proza (Pismo iz 1920. godine), ispisali masu kompetentnih analiza i tumačenja, badava elementarne književnoznanstvene pouke o razlikovanju instanci lika, naratora i autora, i o neprihvatljivosti tumačenja književne proze kao idejnoga pamfleta!“
[9] Šire o tome vidjeti u: Enver Kazaz, Subverzivne poetike, Sarajevo, 2012.
[10] Šire o modelima Andrićevog pripovijedanja vidjeti u: Enver Kazaz, Subverzivne poetike, Sarajevo, 2012.
[11] Isp. Zdenko Lešić, Pripovjedači, Sarajevo, 1988.
[12] O ideološkoj instrumentalizaciji takvog koncepta identiteta za vrijeme rata u BiH, ali i čitavim tokom devedesetih godina prošlog stoljeća u vrijeme raspada Jugoslavije, ponajbolje svjedoče rasprave o tzv. miješanim brakovima i medijska hajka protiv njih. Prebrojavajući krvna zrnca, kako su isticali kritičari takvih rasprava, nacionalistički intelektualci, političari, novinari, akademski radnici i drugi ideološki moćnici utemeljivali su etničke identiteta na rasističkim osnovama. Bošnjački nacionalizam je u listovima Zmaj od Bosne i Ljiljanpokrenuo tokom rata pravi medijski linč protiv miješanih brakova, optužujući ljude u njima, njihove potomke i zastupnike prava na njih za nacionalnu izdaju. Neki od najutjecajnijih bošnjačkih pisaca, akademičara, novinara i političara u svojim tekstovima o miješanim brakovima dali su svoj doprinos općoj povijesti rasističkog beščašća. Šire o tome vidjeti u: E. Kazaz, Subverzivne poetike, Sarajevo, 2012.
[13] Isp. Peter Sloterdijk, Srdžba i vrijeme. Političko-psihološki ogled, Antibarbarus, Zagreb, 2007, prevela s njemačkoga Nadežda Čačinović
Kritika mržnje i utopija ljubavi
(Andrićevo Pismo iz 1920. godine kao polifonijska narativna pozornica)
Tokom raspada Jugoslavije Andrićevo Pismo iz 1920. snažno je ideološki instrumentalizirano, kao i gotovo ukupan opus ovog pisca, a oko ove priče i danas se vode ideološki sporovi pod maskom književne znanosti. Velikosrpska književna kritika u njoj je pronalazila opravdanje za rat u Bosni i Hercegovini, čak i manipulirala njenim naslovom, tvrdeći da je u rukopisu čuvanom u Andrićevoj zadužbini u Beogradu priča naslovljenaPismo iz 1992.[1] Na toj osnovi, priča je uvučena u ideološko polje i pretvorena u tobožnji proročki tekst u kojem je pisac, na osnovu svoje spoznaje da je Bosna zemlje mržnje, predvidio rat 1992-1995. godine kojeg bi Srbi, da su bolje čitali ovu priču, dočekali daleko spremniji i porazili bi vjekovnog neprijatelja odmah na početku. Naravno, ovakva vrsta manipulacije naslovom i semantičkim potencijalima Andrićeve priče upečatljivo svjedoči o prirodi ideološke književne kritike na južnoslavenskom govornom području i njenoj ulozi u nacionalističkim ratnim mašinama tokom devedesetih godina prošlog stoljeća.
Ta manipulacija svoj pandan ima u bošnjačkoj nacionalističkoj kritici koja je demonizirala Andrića i njegovu literaturu kako bi na islamocentričnim i osmanonostalgičnim osnovama uobličila novi tip bošnjačkog etničkog identiteta. Od Rizvićeve obimne studije Bosanski muslimani u Andrićevu svijetu, preko zbornika Andrić i Bošnjaci, do Andrićevstva Rusmira Mahmutćehajića[2] – bošnjačka nacionalistička kritika u Andriću vidi isključivo bošnjakomrsca i islamomrzitelja, a njegovu literaturu kao estetiku genocida, kako ju određuje Mahmutćehajić, i osnovu za Miloševićev i Karadžićev ideološki projekt.[3]
Andrićeva složena slika Bosne, njenog hibridnog identiteta, komplicirane povijesti i ljudskih sudbina u njoj nije korištena samo za ideološke obračune u književnom polju nego je tokom osamdesetih godina prošlog stoljeća u nacionalističkoj štampi nerijetko bila podlogom za predstavljanje Bosne kao tamnog vilajeta i uzavrelog bosanskog lonca koji, zbog svojih unutrašnjih razlika, samo što nije eksplodirao i u kojem nije moguć nikakav oblik racionaliteta, humaniteta i humanističke društvene norme.[4] Tako se na temelju Andrićeve literature, ali ne samo njegove, u Titovoj Jugoslaviji formirao projekt tzv. unutrašnje demonizacije koji je stvarao preduvjete za kulturnu kolonizaciju BiH, a ona je tretirana kao zaostala provincija koja, zbog osmanskog naslijeđa u sebi, ne može razviti emancipatorske društvene prakse. Ta vrsta manipulacije Andrićevom pričom i njena ideološka instrumentalizacija bile su uvod za ono što će se zbiti nekoliko godina kasnije: bujanje velikosrpskog nacionalizma i krvavi raspad Jugoslavije uslovljen njegovim nastojanjem da osvoji teritorije BiH i Hrvatske na kojima bi stvorio tzv. veliku Srbiju.
Kulturno polje i Andrićeva književnost u njemu kao sami kanonski vrh iskorišteni su od strane ideologije za moralnu pripremu razaranja Bosne i rat na njenom teritoriju. Andrić, jedini jugoslavenski književni nobelovac, bio je idealan za takvu ideološku zloupotrebu književnosti. Na jednoj strani, Nobelova nagrada davala je njegovom djelu međunarodnu ovjeru i svjetsku kanonsku vrijednost, a, na drugoj, ideološki, kulturni, književni i medijski centri velikosrpske moći koristili su te činjenice da društvenom prostoru nametnu svoju interpretaciju Andrića i na toj osnovi svoje ideološke naracije u maksimalnoj mjeri prošire na cijelo društvo. Iz područja književnosti, književne znanosti i kritike Andrićeva literatura uvlačena je u društvenu svakodnevnicu i postajala idealan althusserovski shvaćen ideološki aparat. Takva instrumentalizacija književnosti išla je do te mjere da je Radovan Karadžić tokom rata dijelio Pismo iz 1920. i roman Na drini ćuprija stranim novinarima i diplomatima kao dokaze za neodrživost BiH.[5] Time je Karadžić uvlačio autoritet književnog nobelovca u političko polje u kojem on, kao vođa bosanskih Srba, provodi u djelo ono što je pisao Andrić. Drugim riječima, Andrićeva literatura korištena je za legitimaciju politike iza koje su ostali masovni ratni zločini sa srebreničkim genocidom kao njihovim zlim vrhuncem, etničko čišćenje, urbicid i kulturocid.
Andrićeva literatura tada je postala topos u kojem se bošnjački i srpski nacionalizam sukobljavaju kao dvije neprijateljske ideologije koje Andrićevu književnost vide na isti način, mjere istim mjerilima i identično koriste u svoje svrhe. Razlika je samo u njihovoj oružanoj snazi, a model kulturalizacije ideologije i politike potpuno je identičan u oba nacionalizma.
Na Drini ćuprija svođena je u takvim interpretacijama na plakat koji odražava historiju međunacionalne mržnje, prije svega srpske i bošnjačke u BiH, dok je Pismo iz 1920. zbog stava njegovog junaka da je Bosna zemlja mržnje postajalo političkom parolom. Potom je ta vrsta čitanja nametnuta obrazovnom procesu, pa je u osnovnoškolskim i srednjoškolskim lektirama Andrićeva literatura tumačena kao ideološka platforma na kojoj se uobličuje slika nacionalnog i religijskog Drugog kao demonskog svepovijesnog neprijatelja. U konačnici, Andrić je u javnom prostoru postao pisac u čijem djelu je nacionalizam pronašao osnovu za legitimaciju svojih ubilačkih naracija – kako čvrste, ortodoksno i esencijalistički shvaćene kolektivne identitete određuje Amin Maluf.[6]
A zašto je to bilo moguće i šta je to u Andrićevoj literaturi što omogućuje nacionalizmu da je iskoristi za svoje ciljeve? Najjednostavnije rečeno, sama njena tema: složena bosanska povijest i ljudska situacija u njoj. Andrić je južnoslavenski postimperijalni pisac i zastupnik ideologije integralnog jugoslavenstva i slojevitog jugoslavenskog multikulturalizma. Kao postimperijalni pisac, on je u svome opsežnom djelu razvijao priče koje su na različite načine emancipatorske za sve bosanske etničke identitete, a u njegovom djelu očigledna je tzv. imperijalna trauma tih identiteta, bilo da ona dolazi iz osmanske bilo iz austrougarske vladavine Bosnom.
Stoga bi se moglo reći da su neki Andrićevi junaci na različite načine nosioci austrofobije i osmanofobije, te da njihov fobični stav prema imperijama koje su vladale Bosnom proizvodi oslobodilačke i emancipatorske naracije koje su na južnoslavenskom prostoru obilježile književnu tradiciju od renesanse do Andrićevog vremena, pa i dalje – sve do visokog modernizma. Andrić se, tako, uklapa u eliotovski shvaćen niz književne tradicije od Marulićeve Judite, preko Gundulićevog Osmana, do Prešernovog Krštenja pri Savici, Mažuranićevog epa Smrt Smail-age Čengića i Njegoševog Gorskog vijenca, ali i u realistički postuliranu narativnu tradiciju u pripovjedačkoj Bosni, te usmenu epiku. On tu tradiciju koliko nasljeđuje toliko ju i preobražava u skladu sa načelima svog tipa modernističke poetike u kojoj se lokalni hronotop neprestance univerzalizira duž vremenske i prostorne ose priče.
Na toj osnovi Andrić historiju personalizira, pa njegovi junaci nisu više akteri povijesnog lanca zbivanja nego je povijest postala njihovom unutrašnjom morom koja im radikalno mijenja identitet. Personalizirana povijest se izvana, iz događajnog lanca zbivanja, pretače u doživljajni, unutarnji lanac psihičkih i mentalnih reakcija junaka na povijesne promjene. Ovako oslikana povijest presudno određuje Andrićeve romane Travnička hronika i Na Drini ćuprija, ali i čitav niz njegovih priča čija se radnja odvija u osmanskom ili austrougarskom dobu. Na toj osnovi Andrić je radikalno promijenio filozofiju historije u južnoslavenskoj književnosti i sa ničeanski shvaćenog monumentalističkog prešao na arhivarski i kritički koncept povijesti.[7] To mu je i omogućilo da u romanu Na Drini ćuprija razvije simbolički tip povijesne hronike, sa mostom kao fukoovski pojmljenom kompenzacijskom heterotopijskom figurom koja prelazi sve identitarne granice i iz povijesnog vremena dobacuje u metafizički pojmljenu vječnost, nudeći utjehu i spas čovjeku pred spoznajom povijesnog i egzistencijalnog apsurda. Travnička hronika drugačije je narativno koncipirana, jer preispituje vremensku granicu između tradicije i moderne na bosanskom prostoru i sudar imperijalnih ideologija i prosvjetiteljske utopije u Travniku kao simboličkom toposu na granici između različitih civilizacija i njihovih normi. Jednostavno rečeno, Andrić je preslojio historijski u novopovijesni roman, baš kao što je u prozi historijsku priču preoblikovao u simboličku, psihološku i kulturološku. Nacionalistički zasnovana književna kritika negira takvu Andrićevu narativnu poetiku, a njegovu literaturu svodi na historijski mimetizam i (veliko)srpsku reprezentaciju povijesti.
Pismo iz 1920. na višestruk način privlačno je nacionalističkoj kritici. Zbog junakovog stava da je Bosna zemlja mržnje, ona je u ovoj Andrićevoj priči pronalazila lični piščev stav o Bosni, identificirajući piščevo sa stajalištem junaka i previđajući bahtinovski pojmljenu polifoničnost priče i njeno narativno višeglasje.[8] Na drugoj strani, ona previđa i psihološki, i etički, i identitarni profil junaka koji bježi iz Bosne zbog spoznaje o olujama mržnje što bujaju u njoj ispod površine života. Također, ta kritika previđa i cjelinu narativne strukture, onaj luk od junakove odanosti prometejskom mitu s početka priče do njegove pogibije u Španskom građanskom ratu na njenom kraju, uz gorki komentar naratora: „Tako je završio život čovek koji je pobegao od mržnje.“ Priča se tim postupcima svodi na parolu u kojoj je Andrić iskoristio svog junaka Maksa Levenfelda da tobože izrekne svoj demonizatorski politički i ideološki stav o Bosni, svojoj domovini.
Velikosrpska književna kritika preko Andrićeve literature nastoji svoj osmanofobni metanarativ legitimirati u društvenom polju, pri čemu valja imati u vidu da je ona osmanofobnost književne tradicije u potpunosti ideološki preobrazila. Naime, južnoslavenska književna tradicija sve do Andrićevog doba je u svojoj osmanofobnosti izjednačavala imperijalnog i religijskog Drugog kako bi formirala oslobodilačke naracije u vremenu kad Osmanska imperija vlada južnoslavenskim prostorom. Iz te osmanofobnosti, a kasnije, tokom devetnaestog stoljeća, i austrofobnosti, književnost je razvijala ideje panslavizma i jugoslavenstva da bi očuvala san o slobodi južnoslavenskih naroda.[9] Neki Andrićevi junaci, i ne samo njegovi, nerijetko su uklopljeni u svom antiimperijalnom stavu i oslobodilačkoj žudnji upravo u kontekste kulturne i društvene austrofobije i osmanofobije i na različite načine ih odražavaju u svojim narativnim iskazima. Međutim, po logici narativnih kontrapunkta kao izraza složene povijesne zbilje, jedan broj Andrićevih junaka razvija i osmanofilne reakcije na povijesne događaje, a u nekoliko priča ovaj pisac iskazao je vrsnu pohvalu osmanskoj kulturi građenja zadužbina u BiH.
Velikosrpska književna kritika u svom osmanofobnom metanarativu briše književno i ukupno tradicijsko naslijeđe, a njegov oslobodilački potencijal pretvara u velikosrpski osvajački nalog, zamjenjujući imperijalnog Drugog onim etničkim i religijskim. Bošnjaci, kao slavenska etnička grupa, postaju u velikosrpskom osmanofobnom metanarativu zamjena za Osmansko carstvo i svepovijesni demoni koje treba uništiti. Na taj način potpuno je promijenjen sadržaj osmanofobnog metanarativa i on je od oslobodilačkog dobio ideološki sadržaj osvajačkog stava, a namjesto panslavenstva i jugoslavenstva sadržinu velikosrpstva.
Na velikosrpski osmanofobni metanarativ bošnjačka nacionalistička kritika reagira onim osmanofilnim, pa, u skladu s tim, idealizira doba osmanske vladavine Bosnom. U konačnici, ona tu vladavinu vidi kao izvorište bošnjačke nacije, bosanskog multikulturalizma i tradicijske harmonije, a osmanski milet sistem izdiže na razinu svepovijesne formule bosanskog međuetničkog sklada. To se možda najbolje očituje u sintagmi jedinstvo razlika Rusmira Mahmutćehajića, koji, bez obzira na njenu oksimoronsku osnovu, tu sintagmu pretvara u metafizičku supstancu bosanskog hibridnog identiteta.
Tu je, zapravo, sadržana suština sukoba dvije nacionalističke kritike koje se bore za dominaciju nad upravljanjem značenjima Andrićeve književnosti. Posljedica je da se osmanofobni i osmanofilni metanarativi nameću za ovjeritelje ukupnog društvenog i humanističkog znanja, a, u skladu s njima, vrši se i (re)interpretacija povijesti, te međuetničkih, religijskih i ukupnih društvenih odnosa u njoj.
Pismo iz 1920. sa spoznajom njegovog junaka o olujama bosanske mržnje preispituje tradiciju bosanske osmanofobije i osmanofilije, ali ne samo njih, jer se u oluje te mržnjeupisuju i druge fobije i filije kao identifikacijska polja za uspostavljanje identiteta društvenih i međuetničkih razlika. Andrićev junak traži, naprosto vapi da se te razlike osvijeste i vide kao izvorišta mržnje, te da se analiziraju kako bi se prevazišle i kako bi se društveni prostor emancipirao od njih, dok nacionalistička kritika te razlike apsolutizira, produbljuje i na njima gradi svoje ubilačke ideološke naracije. Drugim riječima, Andrić nije mogao ni naslutiti u kolikoj mjeri će baš ta kritika potvrđivati stajališta njegovog junaka o bosanskoj mržnji i u kolikoj mjeri će svoju ideološku mržnju pokušavati nametnuti ukupnom društvu kao oblik društvenog i humanističkog znanja.
A kako, zapravo, funkcionira i o čemu priča Andrićevo Pismo iz 1920? Ostvarena kao dijaloška naracija dvojice prijatelja, neimenovanog naratora i Maksa Levenfelda, uz epistolarni dodatak u kojem Maks u obliku eseja izlaže svoja stajališta o Bosni i razloge za odlazak iz nje, te naratorov uvod u kojem portretira svoga prijatelja u mladosti i završni komentar o njegovoj pogibiji u Španskom građanskom ratu, ova priča netipična je za Andrićev pripovjedački postupak. Andrić je u svom pripovjedačkom postupku ostvario kulturološku, psihološku, novopovijesnu i simboličku priču[10] u kojoj se lokalni hronotop, Bosna za vrijeme osmanske i austrougarske vladavine, neprestano univerzalizira – da bi, na koncu, dobio simbolička obilježja. Pismo iz 1920. jedna je od rijetkih Andrićevih priča koje se približavaju njegovoj savremenosti. Otud esencijalistička kritika, analizirajući naratora priče, nerijetko ističe mogućnost da je on jednak autoru, pa se tekstualna instanca naratora, sa svim njegovim unutartekstualnim uslovljenostima, izjednačava sa okvirom biografije samog autora. Tu se kao argument koristi podudarnost piščevog i naratorovog školovanja u sarajevskoj gimnaziji i naratorova zanesenost literaturom, te proživljeno iskustvo Prvog svjetskog rata.
Naravno, Andrić se vrlo vješto poigrao okvirom svoje biografije, ali u samoj priči nije ponudio niti jedan osnov za tezu da se narator može izjednačiti s njime. Kao i u većini svojih priča, on je i ovdje zapretao svoje ognjeno Ja, o čemu, kao jednom od temelja piščevog narativnog postupka, upečatljivo piše Zdenko Lešić.[11] To ognjeno Ja do punog izraza došlo je u Ex pontu i Nemirima, Andrićevim ekspresionističkim prozama baziranim na drami ispovijesti. I samo tu, u ta dva djela, Andrić se koristio ispovjednom narativnom tehnikom. Sve druge njegove priče u osnovi kreću od psihološkog realizma, ili su bazirane na simboličkom tipu naracije, odnosno na naraciji kao osobenoj kulturološkoj studiji u kojoj se junaci zatiču u tzv. kulturološkom hijatusu i iz nove epistemološke situacije procjenjuju tradiciju i njenu vertikalu vrijednosti.
Pismo iz 1920. tematizira jednu ljudsku sudbinu uhvaćenu u vrtlog historije, bez mogućnosti da joj na bilo koji način umakne. Pri tom, to je sudbina junaka idealiste odanog prometejskom mitu i humanističkim nalozima evropskog prosvjetiteljstva i racionalizma, a razočaranog u čovjeka i čovječanstvo zbog iskustva klaonice Prvog svjetskog rata. Maks Levenfeld je otud tipični junak onog toka svjetske antiratne književnosti koji je oformljen u ekspresionističkoj pobuni i kasnije uobličen u modernističkom skepticizmu iza Drugog svjetskog rata. Zato je rat ključni povijesni događaj ove priče, i to ne samo kao ubilački nego i kao prijelomni događaj koji razara devetnaestovjekovne utopije prosvjetiteljskog i racionalističkog humanizma. A to znači da Andrić preko Maksa Levenfelda pripovijeda uz ostalo i o evropskoj slomljenoj generaciji intelektualaca iza Prvog svjetskog rata koja ne može oformiti nove humanističke naracije nakon što je čovječanstvom protutnjala opća klaonica. Takvo raspoloženje intelektualaca sumira se u romanu Na Drini ćuprijanaratorovom ocjenom da je devetnaesti vijek obećao čovječanstvu opće pravo glasa, a odveo ga u stanje opće vojne obaveze.
Na ovaj način koncipiran, junak Pisma iz 1920. pojavljuje se kao stalna drugost modernog militarističkog ustroja svijeta, neko ko iz pozicije drugosti normativnog poretka svojom tragičnom sudbinom dovodi u pitanje i osporava njegov temelj. Ali Maks nije samo drugost u odnosu na normativni militaristički poredak modernog čovječanstva, on je to i u odnosu na normativni poredak bosanskih identiteta. Stoga je za svaki oblik interpretacije ove priče nužno uzeti u obzir Maksov portret što ga na početku iznosi njen narator: „Čovek koji sedi pored mene moj je davnašnji poznanik i prijatelj koga sam za poslednjih pet-šest godina izgubio iz vida. Zove se Maks Levenfeld, lekar je i lekarski sin. Rodio se i odrastao u Sarajevu. Otac mu je kao mlad lekar napustio Beč i nastanio se u Sarajevu, gde je stekao veliku praksu. Poreklom su Jevreji, ali već odavno pokršteni. Majka mu je rodom iz Trsta, kći italijanske baronice i austrijskog pomorskog oficira, potomka francuskih emigranata.“
Maksov identitet implicitno dovodi u pitanje i osporava normu čistih, esencijalno pojmljenih krvno-srodničkih kolektivnih identiteta,[12] pa je on rođenjem određen identitarnom višestrukošću. Zbog toga i ne može pripadati nikakvoj ograničenoj identitarnoj formi, već nužno prelaziti preko svih identitarnih granica i doseći oblik kozmopolitskog identiteta što je uobličen na narativima evropskog prosvjetiteljstva i racionalizma. Maks je, dakle, rođen u Bosni, ali identitarno pripada čovječanstvu, a njegova odanost prometejskom mitu ukazuje na to da je on apsolutni humanist. Kao stalna drugost koncepta čvrstih, organski pojmljenih kolektivnih identiteta, Maks i može zauzeti kritički stav prema njima. On je, uz to, lekar i lekarski sin, pa i samo njegovo zanimanje nosi humanistički potencijal. Istodobno, Maksovom čovjekoljubnom uvjerenju pridodaje se odanost prometejskom mitu, pa on ne citira Goetheovog Prometeja samo zbog ljepote pjesme nego u zanosu, potpuno se identificirajući sa starogrčkim mitskim junakom koji se žrtvovao za čovjeka i čovječanstvo. Na taj način Andrić je junaka priče modelirao kao narativnu figuru koja iz starogrčkog mitskog osnova dobacuje u moderno doba i spaja u sebi humanističke naracije od Prometeja do evropskog prosvjetiteljstva i racionalizma, a potom i do generacije pobunjene protiv modernog militarizma dvadesetog stoljeća.
No, Maks Bosnu doživljava kao svoju drugu domovinu, što znači da on govori iz perspektive njene unutrašnje drugosti, nekoga ko je po poreklu stranac, a u Bosni je ugledao svetlost dana. Ta pozicija unutrašnjeg stranca, koji je od pripadnika većinskih identiteta percipiran kao Švapče i kuferaš, omogućuje junaku priče distancu u odnosu na vladajuću društvenu normu i identitarnu hijerarhiju. Upravo zbog te distance, on može razvijati racionalistički i kritički stav i promatrati Bosnu drugačijim pogledom od onog normativnog. Taj pogled i s njim usklađen kritički stav vide Bosnu i njene stanovnike u rasponu od svijetlog do tamnog, od anđeoskog principa života do onog iracionalnog, sotonskog. Bosna je otud viđena u vertikali vrijednosti, pa se u Maksovom pogledu ona otkriva ne samo kao zemlja mržnje već i kao „divna zemlja, zanimljiva, nimalo obična zemlja i po svojoj prirodi i po svojim ljudima. I kao što se pod zemljom u Bosni nalaze rudna blaga, tako i bosanski čovek krije nesumnjivo u sebi mnogu moralnu vrednost koja se kod njegovih sunarodnika u drugim jugoslovenskim zemljama ređe nalazi.“
Raspon u Maksovom pogledu na Bosnu uslovljen je empatijom koja bosanskog čovjeka vidi u drami njegovog postojanja u kojoj je on izložen istodobnom djelovanju sila dobra i zla, komplicirane i teške povijesti i zanosa koji ga izdižu iznad njene surovosti. Ali, ono što presudno određuje kritički pogled Andrićevog unutrašnjeg stranca na Bosnu i stalne drugosti u odnosu na normativni poredak i hijerarhiju kolektivnih identiteta jeste, kako je ovdje već naglašeno, klaonica Prvog svjetskog rata. Zato on na željezničkoj stanici u Slavonskom Brodu i govori o ratu kao o općoj tragediji čovjeka i čovječanstva: „Govorio je nešto najpre o ratu uopšte i to sa velikom gorčinom, više u tonu nego u rečima, sa gorčinom koja i ne očekuje da će biti shvaćena. (Za njega u ovom velikom ratu nije bilo, tako reći, više protivničkih frontova, oni su se pomešali, prelivali jedan u drugi i stapali potpuno. Opšte stradanje zastrlo mu je vid i oduzelo razumevanje za sve ostalo.) Sećam se da sam ostao zaprepašten kad je rekao da čestita pobedinicima i – da ih duboko žali, jer pobeđeni vide na čemu su i šta treba da rade, dok pobednici još i ne slute šta ih čeka. Govorio je jetkim i beznadežnim tonom čoveka koji je mnogo izgubio i sad može da govori šta hoće, znajući dobro i da mu za to niko ništa ne može, i da mu to ništa ne pomaže.“
Taj Maks, koji govori nakon iskustva ratne klaonice, jest, kako je ovdje naglašeno, čovjek kojemu su skršene utopijske naracije devetnaestog stoljeća, ali, istodobno s tim, on je i kamijevski pobunjeni čovjek, onaj koji je izgubio iluzije, pa je to čovjek koji u ratu ne spoznaje vojni i politički poraz nego poraz humaniteta uopće. Taj poraženi čovjek u isto vrijeme je i čovjek univerzalnog morala koji prelazi granice svih podjela među ljudima, a govori u ime poražene ljudskosti. Sada se njegovim identitarnim dimenzijama unutrašnjeg stranca, idealiste odanog prometejskom mitu i devetnaestovjekovnim humanističkim naracijama, pridružuje identitarna odrednica poraženog čovjeka i nekoga ko je spoznao opći poraz ljudskosti u ratnoj klaonici. Maks, dakle, govori iz perspektive tog poraza, pa su njegove spoznaje utemeljene na moralnoj odgovornosti izrasloj na strahu za opstanak ljudskosti u svijetu militarističke moći i njenog ubilačkog karaktera.
Međutim, Maks nije usamljen u takvom stavu nego se njegov osjećaj poraza proteže na cijelu tzv. pobunjenu generaciju nakon Prvog svjetskog rata: „Posle tog velikog rata sretalo se među inteligentima dosta takvih kivnih ljudi, kivnih na neki naročit način, na nešto neodređeno u životu. Ti ljudi nisu u sebi nalazili sposobnost da se mire i prilagođavaju, ni snagu za velike odluke u protivnom pravcu.“
Andrić, dakle, višestruko motivira Maksov pogled na Bosnu i uklapa ga u modernističku skepsu nastalu iza Prvog svjetskog rata, skepsu koja je obilježila dvadeseto stoljeće s njegovim iskustvom dva svjetska rata, koncentracionim logorima i masovnim ratnim zločinima. Na željezničkoj stanici u Slavonskom Brodu u Maksov pogled na čovjeka i čovječanstvo upisuje se ta skepsa i presudno određuje njegova mjerila vrijednosti. Iz nje on i gleda Bosnu i spoznaje njene oluje mržnje, baš onako kako na moderni militaristički ustroj čovječanstva gleda neposredno iza Drugog svjetskog rata npr. američka izgubljena generacija pisaca koja ne usvaja optimizam, slavu i uvjerenja vojnog i ideološkog pobjednika u tom ratu već u njemu vidi sveopći poraz ljudskosti. Andrićeva priča Pismo iz 1920.,objavljena neposredno iza Drugog svjetskog rata sa skeptičnim pogledom njenog junaka na čovječanstvo i Bosnu u njemu, uklapa se upravo u takav književni kontekst i njegovu filozofiju skepse i patnje na osnovu kojih mjeri učinke povijesti.
Zato to nije priča koja demonizira Bosnu, kako tvrdi nacionalistička kritika, već priča – vapaj za nepovratno izgubljenom humanističkom utopijom i žudnja za ljubavlju koja može obnoviti prometejski sadržaj čovjekove egzistencije suprotstavljene bogovima kao simbolima svakog oblika hegemonijski ustrojene moći. Otud se u Maksovom pogledu na Bosnu ne nalazi egzotistički osnov, karakterističan za imperijalna stajališta koja, u ime tobožnje civilizatorske misije, žele pokoriti ovu i svaku drugu imperijalnim pogledom slično određenu zemlju. Upravo suprotno, osnova Maksovog pogleda je racionalna kritika druge domovine, a u toj kritici ljubav i žudnja da se prevlada postojeće stanje nesvjesne sukobljenosti i mržnje među lokalnim kolektivnim identitetima koji međusobno povlače čvrste granice, ne uočavajući mogućnost za prevazilaženje razlika u ime utopije univerzalne humanosti. Iz te kritike Andrićev junak u svom pismu negdašnjem gimnazijskom prijatelju i naratoru priče i traži da se ta mržnja osvijesti i racionalizira, eda bi se prevazišla: „Ali vidiš, ima nešto što bi ljudi iz Bosne, bar ljudi tvoje vrste, morali da uvide, da ne gube nikad iz vida: Bosna je zemlja mržnje i straha. Ali da ostavimo po strani strah koji je samo korelativ te mržnje, njen prirodan odjek, i da govorimo o mržnji. Da, o mržnji. I ti se instinktivno trzaš i buniš kad čuješ tu reč (to sam video one noći na stanici), kao što se svaki od vas opire kad to čuje, shvati i vidi. A stvar je baš u tome što bi to trebalo uočiti, utvrditi, analizirati. I nesreća je u tome što to niko neće i ne ume da učini. Jer, fatalna karakteristika te mržnje i jeste u tome što bosanski čovek nije svestan mržnje koja živi u njemu, što zazire od njenog analiziranja, i – mrzi svakog ko pokuša da to učini. Pa ipak, činjenica je: da u Bosni i Hercegovini ima više ljudi koji su spremni da u nastupima nesvesne mržnje, raznim povodima i pod raznim izgovorima ubijaju ili budu ubijeni, nego u drugim po ljudstvu i prostranstvu mnogo većim slovenskim ili neslovenskim zemljama.“
U ovim stajalištima Maks podsjeća na drugog Andrićevog junaka – Defosea iz Travničke hronike. Oba junaka vide nepomirljivost bosanskih unutrašnjih identitarnih razlika i oba teže da se te razlike međusobno izmire i prevaziđu. Oba su odana prosvjetiteljskom utopizmu i njegovoj ideji emancipacije čovjeka i čovječanstva. Defose će uvidjeti da se bosanski kolektivni identiteti obrazuju u svojoj čvrstini preko identifikacijskih polja i simboličkih imaginarija koji su izvan Bosne, a u svojoj religiocentričnosti ne teže nikakvoj hibridizaciji kako bi nadvladali svoju fobičnost od drugih. Maks kao da dalje razvija to Defoseovo saznanje i u bosanskim kolektivnim razlikama pronalazi nesvjesnu mržnju. Uspostavljeni na religiocentričnim simboličkim imaginarijima sa apsolutiziranjem interpretativnog koncepta monoteističke istine svijeta i čovjeka, a oblikovani radom imperijalnih kulturnih praksi i identitarnih strategija, ti se kolektivni identiteti međusobno sudaraju u svojim kulturnim i tradicijskim vrijednostima. O tome Andrić upečatljivo piše na početku romana Na Drini ćuprija, analizirajući međuetničke kulturne razlike u narodnim predajama, pričama i legendama izmaštanim oko Mehmed-pašinog mosta u Višegradu. Baš kako Defose traži prevazilaženje razlika i transgranične forme bosanskog identiteta, isto tako i narator Na Drini ćuprije vidi mogućnost da se prodiranjem do povijesne istine dekonstruiraju narodne legende, priče i predaje, eda bi se na mjestu razlika pojavila zajednička spoznaja o tragičnoj povijesti. Maks nastavlja tu opsesivnu poetičku težnju u Andrićevom književnom opusu i, u ime univerzalne humanističke etike i opomene pred budućnošću, poučen iskustvom svjetskog rata kao opće tragedije čovječanstva, zahtijeva analizu nesvjesne mržnje u bosanskom čovjeku. On svoj zahtjev temelji na posttragičnoj etici skeptično zagledanoj u militarističku budućnost čovjeka i čovječanstva, te se spoznaja o nesvjesnoj mržnji bosanskog čovjeka na koncu ispostavlja kao briga za njegovu budućnost. Zato on ističe da je to: „Mržnja koja diže čoveka protiv čoveka i zatim podjednako baca u bedu i nesreću ili goni pod zemlju oba protivnika; mržnja koja kao rak u organizmu troši i izjeda sve oko sebe, da na kraju i sama ugine, jer takva mržnja, kao plamen, nema stalnog lika ni sopstvenog života, ona je prosto oruđe nagona za uništenjem ili samouništenjem, samo kao takva i postoji, i samo dotle dok svoj zadatak potpunog uništenja ne izvrši.“ Maks, nadalje, takvumržnju razlikuje od one koja „kao i gnev ima svoju funkciju u razvitku društva, jer mržnja daje snagu, a gnev izaziva pokret. Ima zastarelih i duboko ukorenjenih nepravdi koje samo bujice mržnje i mogu da iščupaju i otplove. A kad te bujice splasnu i nestanu, ostaje mesto za slobodu i stvaranje boljeg života.“
Na ovom mjestu nameće se sama od sebe sličnost u mišljenju Andrićevog junaka o društvenoj funkciji gnjeva sa načinom na koji o njemu kao pokretaču povijesti i ključnoj energiji koja se skuplja u društvene banke srdžbe misli njemački filozof Peter Sloterdijk.[13]Prema Sloterdijku, gnjev nema isključivo funkciju razaranja nego više građenja u povijesti, a tokom društvenih procesa neprestano se akumulira, potom razvija u jezičkim politikama, da bi, na koncu, bio pretvoren u političko djelovanje, odnosno u povijesnu akciju.
Andrićev junak u etičkoj strepnji nad budućnošću Bosne i bosanskog čovjeka otkriva i kontrapunktalnost njihovih egzistencija: „Da, Bosna je zemlja mržnje. To je Bosna. I po čudnom kontrastu, koji u stvari nije ni tako čudan, i možda bi se pažljivom analizom dao lako objasniti, može se isto tako kazati da je malo zemalja u kojima ima toliko tvrde vere, uzvišene čvrstine karaktera, toliko nežnosti i ljubavnog žara, toliko dubine osećanja, privrženosti i nepokolebljive odanosti, toliko žeđi za pravdom. Ali ispod svega toga kriju se u neprozirnim dubinama, čitavi uragani sapetih, zbijenih mržnji koje sazrevaju i čekaju svoj čas. Između vaše ljubavi i vaše mržnje odnos je isti kao između vaših visokih planina i hiljadu puta većih i težih geoloških naslaga na kojima one počivaju. I tako, vi ste osuđeni da živite na dubokim slojevima eksploziva koji se s vremena na vreme pali upravo iskrama tih vaših ljubavi i vaše ognjene i svirepe osećajnosti. Možda je vaša nesreća baš u tome što i ne slutite koliko mržnje ima u vašim ljubavima i zanosima, tradicijama i pobožnostima.“
Ovaj kontrapunkt je vrhunac Maksove misaone drame suočenja sa bosanskom stvarnošću u kojoj „najviše zlih i mračnih lica može čovek sresti oko bogomolja, manastira i tekija“ i u kojoj se čak i vremena računaju i mjere na četiri različita monoteistička načina i teku paralelno, bez mogućnosti bilo kakvog dodira. Jednostavno rečeno, tamo, u pobožnostima, gdje se očekuje krajnji oblik anđeoskog humanizma, Maks otkriva i sadržinu sotonskog principa i ubilački nagon baš u ime tih pobožnosti. A etničke tradicije nisu oblikovane prema nalozima unutrašnjih bosanskih centara nego onih vanjskih, onih izvan same Bosne, pa se vanjski sudari negativnih povijesnih sila odražavaju i umnogostručavaju u samoj Bosni. Kao da u Maksovim kritičkim stavovima odjekuje naše vrijeme u kojem je nacionalizam i s njim usklađen sistem ideološke kritike i ideologizacije kulturnih tradicija apsolutizirao njihove granice i pretvorio ih u neprelazne bedeme, pa te tradicije sakralizirao, bez mogućnosti njihove transformacije.
No, Maksov kontrapunktalni pogled na Bosnu otkriva dinamičku strukturu multikulturnih, multietničkih i multireligijskih društvenih i povijesnih zajednica obilježenu stalnim sukobom, odbijanjem, imaginiranjem susjeda kao neprijatelja, ali i trenucima dijaloga razlika i stvaranja novih kulturnih i humanističkih vrijednosti. Taj pogled, nadalje, Bosnu vidi kao složenu dramsku pozornicu čije odnose nije moguće analizirati idealističkim kategorijama stalnog povijesnog sklada razlika i njihovog multikulturnog jedinstva nego u horizontima povijesnih procesa u kojima se ukazuje dinamički sistem odnosa istovremenog odbijanja i privlačenja, saradnje i sukoba, jezičkih politika prijateljstva i demonizacije, te, u konačnici, trijumfa sila zla, ali i snaga dobra koje mu se opiru.
Kontrapunkt na toj osnovi oblikuje Maksovu kritiku bosanskih oluja mržnje, da bi se u Andrićevoj priči pretočio u narativnu polifoniju. Narator priče, naime, ne dijeli Maksovo gledište niti njegova uvjerenja, a njegov glas u priči sve do njenog kraja ne funkcionira kao opozicija Maksovim stajalištima. Taj glas, njegova fokalizacija i naracija služe da predoče Maksovu dramu mišljenja i dramu traženja mjesta u kojem bi živio i ostvario svoje humanističke potencijale. Potom se drami mišljenja pridružuje drama odlaska iz Bosne, a onda i drama Maksove životne akcije. Sve te drame predočene su iz naratorove vizure koju obilježava pretpostavljeno, ali neizrečeno neslaganje sa Maksovim stavovima o Bosni kao nekom posebnom, unikatnom slučaju u svijetu. Maks, koji je u mladosti presudno utjecao na naratorov duhovni profil, u sadašnjoj naratorovoj optici je promijenjeni čovjek koji je „okrupnjao od života na frontu, ogrubeo, odeven (je) kao neki preduzimač“, a od negdašnjeg zanesenjaka knjigama i idealiste odanog prometejskom mitu postao je skeptik – koji o ratu govori s gorčinom čovjeka poraženog opštim stradanjem. Negdašnji mladalački uzor, sada je čovjek koji beži od bosanske mržnje, nadajući se da će u nekom gradu u Južnoj Americi ili u Parizu pronaći kakav-takav mir i mogućnost da ostvari svoje ljudske potencijale.
Narator, koji ne eksplicira svoja sadašnja stajališta, a u uvodu pokazuje koliko ga je odredilo i profiliralo gimnazijsko prijateljstvo s Maksom, u priči postaje svjedokom i promatračem Maksove tragične sudbine. Tako onaj kontrapunktalni Maksov pogled na Bosnu postaje osnovom za uspostavljanje narativne polifonije na njenom kraju. Naime, naratorov izvještaj o Maksovom životu sabira činjenice: nastanjivanje u Parizu, ljekarska praksa u tom gradu, pomaganje ljudima iz naših krajeva i pridruživanje republikancima u Španskom građanskom ratu, gdje se „pročuo svojom revnošću i znanjem“. Tu je, na koncu, i izvještaj o Maksovom tragičnom kraju: „Početkom 1938. godine nalazio se u jednom malom aragonskom gradiću čije ime niko od naših nije umeo pravo izgovoriti. Na njegovu bolnicu izvršen je vazdušni napad u po bela dana i on je poginuo zajedno sa gotovo svim svojim ranjenicima.“ Tu je i gorki komentar: „Tako je završio čovek koji je pobegao od mržnje.“
A baš tim komentarom otvara se čitava polifonijska mreža koja Andrićevoj priči omogućuje da univerzalizira lokalni bosanski hronotop i njegove oluje mržnje. Sada se iz lokalnog fenomena mržnja prenosi na općeljudski plan, na čovječanstvo i njegov militaristički ustrojen poredak, pa u ratnom zločinu u malom aragonskom gradu ne gine samo skeptični humanist Maks u bolnici nego i gotovo svi njegovi ranjenici. Tako mržnja postaje ključnim principom suvremene čovjekove civilizacije, dozivajući u sjećanje internacionalni otpor Francovom fašizmu. Onaj otpor koji Tvrtko Kulenović u romanu Istorija bolesti naziva zadnjom idejom ljudskog bratstva i imenuje čovekovom porodicom.
Andrić, dakle, Pismo iz 1920. organizira kao narativnu dramsku pozornicu na kojoj vode dijalog Maksova stajališta utemeljena na iskustvu sveopćeg ljudskog poraza i skeptično zagledana u budućnost, te obilježena vapajem za svečovječanskom ljubavlju koja bi nadvladala svaku mržnju, i gorka, ledena naratorova ironija s kraja priče. Ta ironija dehijerarhizira vertikalu svijeta i asocijativno se vraća kainskom znaku čovjekovog postojanja od njegovog mitskog zasnova do modernih ratnih klaonica i izvjesnosti mračne budućnosti sa njenim apokaliptičnim znakom mržnje. U takvom narativnom dijalogu Bosna je postala transvremenim i transgraničnim simbolom u koji je upisano sveljudsko iskustvo ratova što ih je oblikovala moć mržnje kao tvorbeni princip ukupne historije. Iznad toga lebdi Maksov vapaj za nikad dosegnutim humanitetom i lomi se u krik što se proteže vremenom – od Abela do žrtava u današnjim ratovima.
Rezime:
Andrićeva priča Pismo iz 1920. organizirana je kao polifonijska narativna pozornica u kojoj se neizravno sučeljavaju dva stajališta: Maksovo o olujama bosanske mržnje u njegovom kontrapunktalnom pogledu na Bosnu i naratorovo koje je iskazano na kraju priče, u gorkom komentaru koji sumira Maksovu tragičnu sudbinu. Maksova spoznaja o bosanskoj mržnjizasnovana je na njegovom iskustvu Prvog svjetskog rata kao općeljudskog poraza, a Andrić svog junaka obrazuje kao višeslojnu narativnu figuru u koju se upisuju humanističke utopijske konfiguracije od prometejskog mita do naracija evropskog racionalizma i prosvjetiteljstva. Takva narativna figura bazirana je na poetici modernističkog skepticizma, a u skladu s njom i cjelina narativne strukture, pa se lokalni hronotop u njoj modernistički univerzalizira i postaje simbolom kainske sadržine čovjekovog trajanja u povijesti. Mržnja se otud ukazuje kao tvorbeni princip povijesti, a Maksova kritika mržnje postaje vapajem za ljubavlju kao stalno odgodivom utopijom koja se na kraju priče slama junakovom pogibijom u Španskom građanskom ratu. Bošnjačka i srpska nacionalistička kritika u ovu priču upisuju svoje ideologeme koje se na koncu pretvaraju u metanarative kao oruđa za interpretaciju društvene i povijesne stvarnosti BiH.
Ključne riječi: prometejski mit, prosvjetiteljska i racionalistička utopija, polifonija, utopija, ljubav, mržnja, modernistička skepsa, simbolički hronotop, nacionalistička kritika.
Izvori:
Pismo iz 1920. U: Priča o vezirovom slonu i druge pripovijetke; Ivo Andrić (2004); izabrao i priredio Ivan Lovrenović. Sarajevo, Civitas.
Literatura:.
Bahtin, Mihail, (1967): Problemi poetike Dostojevskog. Beograd, Nolit.
Biti, Vladimir, (prir.) (2002): Politika i etika pripovijedanja. Zagreb.
Eagleton, Terry, (2005): Teorija i nakon nje; preveo Darko Polšek. Zagreb: Algoritam.
Eco, Umberto, (2001):Granice tumačenja. Beograd, Paideia.
Foucault, Michel, (2002): Riječi i stvari: arheologija humanističkih znanosti; preveo Srđan Rahelić, Zagreb, Golden marketing.
Gibson, Andrew, Pripovijedanje, glasovi, pisanje. U: Autor, priopvjedač, lik; priredio Cvjetko Milanja (1999). Osijek, Svjetla grada.
Ignjatović, Aleksandar, (2007) Periferna imperija i unutrašnja kolonizacija. Jedan istorijski primer, Vizura, časopis za savremene vizaulne umjetnosti, likovnu kritiku i teoriju, br. 1-2,Sarajevo.
Kazaz, Enver, (2012): Subverzivne poetike, Zagreb-Sarajevo, Synopsis.
Lešić, Zdenko, (1988) Pripovjedači, Sarajevo.
Lovrenović, Ivan, (2016): Ivo Andrić, paradoks o šutnji, dostupno na internet adresi: ivanlovrenovic.com, 13.3. 2016.
Maluf, Amin, (2003) Ubilački identiteti, Beograd.
Pobrić, Edin, (2013): Ivo Andrić i savremena bosanskohercegovačka interpretativna raskrsnica. U: Zadarski filološki dani IV: zbornik radova s Međunarodnog znanstvenog skupa Zadarski filološki dani 4. Zadar.
Ricoeur, Paul, (2004): Sopstvo kao drugi. Beograd, Jasen.
Žanić, Ivo, (1996) Pisac na osami. Upotreba Andrićeve književnosti u ratu u BiH, Erasmus, 18.
[1] Isp. Branimir Živojinović, Rukopisi. Dve beležnice Ive Andrića, Sveske Zadužbine Ive Andrića, god. XXII, sveska 20, Beograd, oktobar 2003., i Predrag Palavestra, Knjiga o Ivi Andriću, Beograd, 1992.
[2] Vidjeti: Zbornik radova Andrić i Bošnjaci, Tuzla, 2000., ur. Munib Maglajlić; Muhsin Rizvić,Bosanski Muslimani u Andrićevu svijetu, Sarajevo, 1995.; Rusmir Mahmutćehajić,Andrićevstvo. Protiv etike sjećanja, Beograd, 2015.
[3] Šire o tome vidjeti u: Enver Kazaz, Subverzine poetike, Sarajevo, 2012. i Ivo Žanić, Pisac na osami. Upotreba Andrićeve književnosti u ratu u BiH, Erasmus, 18, 1996.
[4] U tadašnjoj beogradskoj štampi BiH je u pravilu određivana kao tamni vilajet, kada su u javnost izbijale velike političke afere, kao što je općepoznati slučaj Agrokomerc, te politička suđenja, kao npr. ono Izetbegovićevoj grupi iz 1983. godine. Takva medijska praksa može se promatrati i kao ideološki nastavak projekta unutrašnje kolonizacije iz doba Kraljevine Jugoslavije o kojoj je upečatljivo pisao Aleksandar Ignjatović, analizirajući politike kulturnog predstavljanja te kraljevine na svjetskim izložbama. Vidjeti: Aleksandar Ignjatović, Periferna imperija i unutrašnja kolonizacija. Jedan istorijski primer, Vizura, časopis za savremene vizaulne umjetnosti, likovnu kritiku i teoriju, br. 1-2, Sarajevo,2007.
[5] Isp. Ivo Žanić, Pisac na osami. Upotreba Andrićeve književnosti u ratu u BiH, Erasmus, 18, 1996.
[6] Isp. Amin Maluf, Ubilački identiteti, Beograd, 2003.
[7] Šire o tome vidjeti u: Enver Kazaz, Subverzivne poetike, Sarajevo, 2012.
[8] Najnoviji primjer takve manipulacije ovom Andrićevom pričom dolazi iz pera hrvatskog povjesničara Ive Banca. U tekstu Politički aspekti Andrićeva djelovanja (Književna republika, 7-9, 2013.) Banac između ostalog piše: “Bosnu je doživljavao kao zemlju mržnje i svoja razmišljanja o užoj domovini stavio je u usta svog književnog dvojnika Maxa Levenfelda.” Izvrstan ironičan komentar Bančevog stava daje Ivan Lovrenović u tekstu Kopile ovjenačno nobelom (dostupno na internet adresi: ivanlovrenovic.com, 1.3.2015.): „Zapanjio sam se nad tim ‘mesarenjem književnosti’: badava su književni znalci unatrag više od pola stoljeća, otkako je objavljena ta važna i velika proza (Pismo iz 1920. godine), ispisali masu kompetentnih analiza i tumačenja, badava elementarne književnoznanstvene pouke o razlikovanju instanci lika, naratora i autora, i o neprihvatljivosti tumačenja književne proze kao idejnoga pamfleta!“
[9] Šire o tome vidjeti u: Enver Kazaz, Subverzivne poetike, Sarajevo, 2012.
[10] Šire o modelima Andrićevog pripovijedanja vidjeti u: Enver Kazaz, Subverzivne poetike, Sarajevo, 2012.
[11] Isp. Zdenko Lešić, Pripovjedači, Sarajevo, 1988.
[12] O ideološkoj instrumentalizaciji takvog koncepta identiteta za vrijeme rata u BiH, ali i čitavim tokom devedesetih godina prošlog stoljeća u vrijeme raspada Jugoslavije, ponajbolje svjedoče rasprave o tzv. miješanim brakovima i medijska hajka protiv njih. Prebrojavajući krvna zrnca, kako su isticali kritičari takvih rasprava, nacionalistički intelektualci, političari, novinari, akademski radnici i drugi ideološki moćnici utemeljivali su etničke identiteta na rasističkim osnovama. Bošnjački nacionalizam je u listovima Zmaj od Bosne i Ljiljanpokrenuo tokom rata pravi medijski linč protiv miješanih brakova, optužujući ljude u njima, njihove potomke i zastupnike prava na njih za nacionalnu izdaju. Neki od najutjecajnijih bošnjačkih pisaca, akademičara, novinara i političara u svojim tekstovima o miješanim brakovima dali su svoj doprinos općoj povijesti rasističkog beščašća. Šire o tome vidjeti u: E. Kazaz, Subverzivne poetike, Sarajevo, 2012.
[13] Isp. Peter Sloterdijk, Srdžba i vrijeme. Političko-psihološki ogled, Antibarbarus, Zagreb, 2007, prevela s njemačkoga Nadežda Čačinović