Ovo se, kako ćemo to naknadno shvatiti, zbiva u posljednju zimu mira.
Pao je veliki snijeg, kakav pada samo na filmu i u djetinjstvu, gradom su, gnjevni na prirodu, na meteorologe i na neprijatelja s druge strane granice, marširali nacionalisti u uniformama boje pustinjskog pijeska. Umjesto da se pod okovanim potpeticama njihovih usjajenih jahaćih čizama začuje prijeteći zveket pločnika, čula se, uglas, škripa snijega, kao da se iznad nas rastvaraju, odavno neotvarana, vrata raja. A onda su svi kao jedan stali, a s kazališnog im je balkona govor držao njihov vođa.
Na suprotnoj strani trga, na trećem katu one najveće vile, sazidane jednom davno u kolonijalnom stilu, dvaput se na prozoru pomicala zavjesa od teškoga crvenog baršuna. To je nunciju raspoloženje kvario prizor neprimjeren ovome danu. Pa se vraćao da provjeri je li istina ono što vidi, ili će tih ljudi, nanizanih u strojevim redovima kao uredno poslagane cigle u smrznutom blatu logora, voljom Gospodnjom u sljedećem trenutku nestati.
Nije ih nestalo, a on više nije izlazio na prozor.
Sjeo je za trpezu, podigao je ruku, neka večera bude poslužena, pa je, čekajući, pogledom prelazio s glave na glavu, s lica na lice svojih uzvanica i uzvanika, sestara svojih, muževa im i djece, ukupno dvadeset i sedam glava, koji su doputovali iz neke daleke zemlje da s njime proslave Božić.
To je volja Božja, a ne ono vani! – pomislio je nuncij. U jednom trenutku to umalo što nije i rekao, ali se predomislio, pa je, umjesto da nešto kaže, kašljucnuo. I nasmiješio se najmlađoj svojoj nećaki, koja ga je gledala u njegovu biskupskom sjaju, kao da gleda čarobnjaka iz bajke.
To je volja Božja, a ne ono vani! – tješio se, dok se u ostavi upravo kotila njegova mila mačka, i kako bi koje mače omacila, tako bi ga i prožderala, umjesto da ga obliže i tako pripremi za život. Prožderala ih je, misli se, petero.
I onda je tako luda i prežderana ležala nasred ostave, sve dok se nuncij nije zabrinuo:
– Pa gdje nam je maca, ne osjećamo je oko nogu! – uzviknuo je veselo, i digao se od trpeze da ju potraži.
Nuncij
Ovo se, kako ćemo to naknadno shvatiti, zbiva u posljednju zimu mira.
Pao je veliki snijeg, kakav pada samo na filmu i u djetinjstvu, gradom su, gnjevni na prirodu, na meteorologe i na neprijatelja s druge strane granice, marširali nacionalisti u uniformama boje pustinjskog pijeska. Umjesto da se pod okovanim potpeticama njihovih usjajenih jahaćih čizama začuje prijeteći zveket pločnika, čula se, uglas, škripa snijega, kao da se iznad nas rastvaraju, odavno neotvarana, vrata raja. A onda su svi kao jedan stali, a s kazališnog im je balkona govor držao njihov vođa.
Na suprotnoj strani trga, na trećem katu one najveće vile, sazidane jednom davno u kolonijalnom stilu, dvaput se na prozoru pomicala zavjesa od teškoga crvenog baršuna. To je nunciju raspoloženje kvario prizor neprimjeren ovome danu. Pa se vraćao da provjeri je li istina ono što vidi, ili će tih ljudi, nanizanih u strojevim redovima kao uredno poslagane cigle u smrznutom blatu logora, voljom Gospodnjom u sljedećem trenutku nestati.
Nije ih nestalo, a on više nije izlazio na prozor.
Sjeo je za trpezu, podigao je ruku, neka večera bude poslužena, pa je, čekajući, pogledom prelazio s glave na glavu, s lica na lice svojih uzvanica i uzvanika, sestara svojih, muževa im i djece, ukupno dvadeset i sedam glava, koji su doputovali iz neke daleke zemlje da s njime proslave Božić.
To je volja Božja, a ne ono vani! – pomislio je nuncij. U jednom trenutku to umalo što nije i rekao, ali se predomislio, pa je, umjesto da nešto kaže, kašljucnuo. I nasmiješio se najmlađoj svojoj nećaki, koja ga je gledala u njegovu biskupskom sjaju, kao da gleda čarobnjaka iz bajke.
To je volja Božja, a ne ono vani! – tješio se, dok se u ostavi upravo kotila njegova mila mačka, i kako bi koje mače omacila, tako bi ga i prožderala, umjesto da ga obliže i tako pripremi za život. Prožderala ih je, misli se, petero.
I onda je tako luda i prežderana ležala nasred ostave, sve dok se nuncij nije zabrinuo:
– Pa gdje nam je maca, ne osjećamo je oko nogu! – uzviknuo je veselo, i digao se od trpeze da ju potraži.