Pišem opet jedno za Ljiljanu pismo; ona će i Božo mjesec dana biti sami, pa vjerujem da im nije ugodno ni lako, što bih znao da mi o tom i nisu pisali, premda oboje su zavoljeli taj okrajak od Evrope, zemlju Pessoe i Saramaga, reda, mira i, što im je sada najvažnije, najboljega zdravstvenog sistema
Ali, srpanj cijeli Tamine im ni Ruija neće biti, jer su, eto, na odmor otišli, i to, pogle ironije!, upravo na Balkan odakle se oni, prije skoro tri godine, otisnuše k njima – da potraže spasa od svih ovdašnjih užasa koji su im gorko dušu otrovali i zdravlje srušili
Pišem o tom da ni meni nije dobro, ali ne govorim baš o pojedinostima, jer znam da će razaznati već i kad joj kažem da sam ozbiljno zabrinut stoga što mi dugo ne ide za rukom da napišem pjesmu, kao što je uvijek išlo; ideje mi stižu, ja opet počinjem, ali već je previše listova usred kojih bezvoljnost me odnekud spopadne kakvu nikad prije osjećao nisam, te samo odgurnem olovku i papir
O Tolstoju zborim, koji je lucidno kritiku Strahovu u prepisci tumačio kako ga je energija zablude pustila, pa ne može čak ni početi da piše; spominjem joj Šopa, podsjećam je linkom na dirljivu, ali čudnovatu molitvu Višnjemu, da ne bude pjesnik više, i kazujem kako ne znam da li preživjeti bih uspio ono za šta pjesnik skrušen je molio, jer, zapravo, drugo ništa ni dana ne bijah, a kako bih sada, kad mi je šezdeset, mogao da budem
I priznajem kako nikad nesretnom poeti niti na tren nisam vjerovao, jer njegova tegoba je u svojoj suštini posve naličila ovom odru na kojemu ja bolujem život, nepokretan u zadatoj bosanskoj zabiti, pa nam je oboma uvijek ostajalo samo da svoj prostor vertikalno osvajamo
Pišem tako Ljilji, evo, jer ona je meni uz Aidu i Envera apsolutno najvažnija, i ne skrivam nadu da će ovu epistolu kao pjesan kakvu-takvu načas prihvatiti koju možda napokon sam cijelu sročio, ali znadem da će ona jasno razumjeti o usudnim da se ovdje pitanjima radi
Pismo Ljiljani
Pišem opet jedno za Ljiljanu pismo;
ona će i Božo mjesec dana biti sami,
pa vjerujem da im nije ugodno ni lako,
što bih znao da mi o tom i nisu pisali,
premda oboje su zavoljeli taj okrajak
od Evrope, zemlju Pessoe i Saramaga,
reda, mira i, što im je sada najvažnije,
najboljega zdravstvenog sistema
Ali, srpanj cijeli Tamine im ni Ruija
neće biti, jer su, eto, na odmor otišli,
i to, pogle ironije!, upravo na Balkan
odakle se oni, prije skoro tri godine,
otisnuše k njima – da potraže spasa
od svih ovdašnjih užasa koji su im
gorko dušu otrovali i zdravlje srušili
Pišem o tom da ni meni nije dobro,
ali ne govorim baš o pojedinostima,
jer znam da će razaznati već i kad
joj kažem da sam ozbiljno zabrinut
stoga što mi dugo ne ide za rukom
da napišem pjesmu, kao što je uvijek
išlo; ideje mi stižu, ja opet počinjem,
ali već je previše listova usred kojih
bezvoljnost me odnekud spopadne
kakvu nikad prije osjećao nisam,
te samo odgurnem olovku i papir
O Tolstoju zborim, koji je lucidno
kritiku Strahovu u prepisci tumačio
kako ga je energija zablude pustila,
pa ne može čak ni početi da piše;
spominjem joj Šopa, podsjećam je
linkom na dirljivu, ali čudnovatu
molitvu Višnjemu, da ne bude pjesnik
više, i kazujem kako ne znam da li
preživjeti bih uspio ono za šta pjesnik
skrušen je molio, jer, zapravo, drugo
ništa ni dana ne bijah, a kako bih sada,
kad mi je šezdeset, mogao da budem
I priznajem kako nikad nesretnom poeti
niti na tren nisam vjerovao, jer njegova
tegoba je u svojoj suštini posve naličila
ovom odru na kojemu ja bolujem život,
nepokretan u zadatoj bosanskoj zabiti,
pa nam je oboma uvijek ostajalo samo
da svoj prostor vertikalno osvajamo
Pišem tako Ljilji, evo, jer ona je meni
uz Aidu i Envera apsolutno najvažnija,
i ne skrivam nadu da će ovu epistolu
kao pjesan kakvu-takvu načas prihvatiti
koju možda napokon sam cijelu sročio,
ali znadem da će ona jasno razumjeti
o usudnim da se ovdje pitanjima radi