Bio je početak januara, one godine kad je završavao rat, a Mahir Kubat zatekao se na glavnom zagrebačkom kolodvoru, bez papira i s pedeset maraka u džepu. Bilo bi predugo sada pričati kako je došao do Zagreba i što ga je vodilo baš k tom gradu, tek valja znati da je Mahir Kubat odlazio za sva vremena, bez namjere da bira državu, ali s idejom da ne ostane jako blizu.
Padao je neki sitan snijeg, zapravo ne znaš je li uopće snijeg ili je inje, ljudi ispred kolodvora čekali su tramvaj, Mahir je pod rukom držao bijelu Adidas torbu u kojoj je nosio rezervne tenisice i gledao onoga kralja na konju, bio mu se baš tako namjestio da gleda ravno u njega, kao da su Mahir i kralj dio neke šire cjeline i baš se čekalo, tko zna koliko se dugo čekalo, da jednoga zimskog predvečerja stanu tako jedan pred drugoga, obojica bez ozbiljnih šansi da se nekamo pokrenu ili da barem u tom pokretanju bude nekoga smisla.
Mahira Kubata nije lako hvatala panika; na licu su mu se ocrtavale one dvije bore Clinta Eastwooda, bio ih je svjestan i moglo bi se čak reći da se u njih pouzdavao; čovjek s takvim borama ne pada u vatru, niti ga hvata očaj, čak ni kad se pred noć zatekne u gradu u kojemu ne može okrenuti nijedan telefonski broj.
Krenuo je, korak po korak, prema podzemnome trgovačkom centru s lijeve strane kolodvora. Dolje su svijetlile reklame, s automata je brbljao glas Olivera Mlakara, kratko ošišani klinci pili su pivo ispred supermarketa, Jehovini svjedoci prodavali su časopise na kojima su bile ispisane poruke upozorenja. Bogu priđi prije katastrofe, pisalo je ispod lica neke skrušene bakice. Pokušavala je Mahira Kubata gledati ravno u oči, ne bi li on u njima ugledao lice Boga. Mahir se bakici nasmiješio i namignuo. Tražio je birtiju u kojoj će popiti pivu, a da ne razbije onih jedinih pedeset maraka. Da je to bio netko drugi, a ne Mahir Kubat, već bi mu palo na pamet da takve birtije nigdje na svijetu nema.
Jedno ožujsko, molit ću lijepo, pokušao je govoriti zagrebački, svakako s viškom pristojnosti koji je karakterističan za ljude koji okolo hodaju bez papira, bez ijednoga dokumenta s imenom i slikom kojim bi uopće mogli dokazati da su živi. Natočio je pivu, prekrstio ruke na grudima, malo se protegao niz stolicu i gledao ljude koji su žurili iza stakla. Kroz misli mu je plovila melodija neke pjesme iz sredine osamdesetih, nešto kao ne mogu da ugrabim taj osjećaj, djevojka na snijegu s kosim očima. Tu će, u toj birtiji, biti dovoljno dugo da se nešto dogodi. Mahir Kubat vjeruje da je to kao na filmu i da nema filma u kojemu rješenje ne dođe samo od sebe. Jedino je važno ne izaći iz kina prije kraja jer onda poput gluhe kučke samo bazaš okolo, od filma do filma, i naposljetku te mora uhvatiti panika.
Već oko devet nije bilo slobodnih stolova. Samo je Mahir sjedio sam, okružen trima stolicama. Najprije je neki pederčić unjkavim glasom upitao je li slobodan ovaj stolac, poslije se dugo ništa nije događalo, pa su u birtiju ušli kratko ošišani mladić i djevojka s irokez frizurom, oboje u kožnim jaknama i u dubokim cipelama na kojima su bile oslikane britanske zastave. Ne čekaš nikoga? pitao je mladić, sjedi, procijedio je Kubat nastojeći da mu bore djeluju što izrazitije.
Nastavio je gledati prolaznike, zapravo nastavio je čekati i nije obraćao pažnju na ošišanog i njegovu curu. Oprosti, djevojka ga je uhvatila za podlakticu, imaš li možda pljugu?…Imam li možda šta?…
Pljugu, cigaretu imaš li?… Nemam… Nisi iz Zagreba?… Što pitaš, je l’ ti to smeta?… Ne smeta mi, samo čujem… Ne, nisam iz Zagreba… A odakle si, ako smijem pitati, a da te ne uvrijedim, smjehuljila se cura slatko i nije se Mahiru Kubatu činila nesimpatičnom. Nije loš bio ni ošišani. Šutio je i puštao djevojku da razgovara. Bio sam iz Zenice, a sad sam niodakle… O mister Nobody… Ne, moje ime je Kubat, Mahir Kubat, rekao je i pružio djevojci ruku. Nensi, rekla je i nakrivila glavu, Sid, rekao je mladić, pa zar vi ne biste trebali biti mrtvi? rekao je Kubat i nasmijao se. Zašto stalno gledaš kroz izlog, upita mladić. Pazim da neko ne prođe… Netko važan će proći?… Da, morao bi proći, ako ne prođe, imat ću problema… Ako nije indiskretno, zanimalo bi me tko će to biti?, djevojka se zavlačila preko stola ne bi li uhvatila Mahirov pogled. Pojma nemam ko, ali neko mora proći… Sigurno znaš zašto ga čekaš?… Znam jako dobro… Koliko dugo ćeš čekati?… Dok ne naiđe… Poznaješ li ikoga u Zagrebu?… Ne, ali poznajem mali milion ljudi koji su bili u Zagrebu, pa bi mogli proći i večeras… Pa, evo sad znaš i nas, mladić pljesnu dlanom po stolu. Mahir Kubat okrenu se od prozora i pogleda ga, što je ledenije mogao, ravno u oči. Sid je imao neke dječje, zelene oči koje su malo prije zjenice postajale žute. A šta ti, dečko, možeš znati o svemu tome?… Ništa, samo ono što vidim… Pa šta vidiš, matere ti?… Vidim Jamesa Bonda koji nema gdje spavati i vjerojatno nije ponio čekovne kartice od kuće, pa je još i nervozan… Nisam nervozan, ja nikad nisam nervozan, Kubat se opet okrenu prozoru i prekrsti ruke. Nema veze, ali mislim da bi mogao poći s nama, imamo jednu gajbu u kojoj svi spavamo.
Noćni tramvaj vozio je prema Novome Zagrebu. Sid se smijao kao lud, a Nensi je sjedila Mahiru Kubatu na krilu. Tako si drag i namršten i takav ti je neugodnjak. Mahiru se tog časa zapravo plakalo.
Stigli su do nebodera u Sopotu, ušli u lift, jedanaesti kat, čiji je to stan, pitao je Mahir, Norin… Ko je Nora? Šta će ona reći?… Ništa, vjerojatno spava, a kad se probudi, samo joj kaži my name is Kubat, Mahir Kubat, i bit će joj drago. Mladić je izvadio ključ iz džepa, Mahiru više ništa nije bilo jasno, u hodniku je skinuo cipele, pa to se tu ne radi, nema veze, već ih je skinuo, išao je na vrhovima prstiju, njih dvoje bili su prosječno glasni, kao da nitko tu ne spava, zavirili su u dnevnu sobu, na trosjedu je spavala neka djevojka, ovdje ćemo mi, rekao je Sid, a ti ćeš morati u sobi na spavodromu, Nensi je Mahira uzela za ruku, vidi pa ovo je kao Ivica i Marica, i odvela ga do velike spavaće sobe u kojoj je skoro sav prostor zauzimao krevet, najveći krevet koji je Mahir Kubat u životu vidio. Na jednom kraju spavala je djevojka duge plave kose, a na sredini, gotovo metar dalje, spavala je druga djevojka, isto tako duge plave kose; Mahiru Kubatu ništa nije bilo jasno, vidio je dva i pol metra praznoga kreveta, ali mu se činilo kako bi ipak bilo umjesno da se vrati u hodnik i lijepo legne na pod. Ipak ne može to učiniti, ako mu je već rečeno da je normalno tu da spava, onda valjda to treba i učiniti, on mora biti hladan kao led, čovjek koji s pedeset maraka u džepu polazi u svijet mora biti hladan kao led, inače će propasti već na početku; sjetio se Mahatme Gandija koji bi spavao okružen ženama da potvrdi čvrstinu svoje apstinencije ili je to činio zbog nečega drugog, nije važno.
Skinuo je hlače, pa džemper, pa košulju, ostao u gaćicama i majici na kojoj je bio znak Unistoursa i natpis »Ljubi se istok i zapad« i prišunjao se krevetu. Legao je, a djevojke se nisu ni pomaknule. Onoj bližoj se u mraku naziralo lice, nepomično, sklopljenih usana, spavalo je to lice kao da ništa ne sanja ili kao da i ne postoji. Nje, evo, nema, pomislio je Mahir Kubat, niti ću je ikada vidjeti pošto ujutro odem. Ništa prema usnuloj nije osjetio, ali jest prema svojoj predodžbi; rastužila ga je slika za koju ostaje uskraćen, nije važno kakva je to slika, niti što ona predstavlja, ali je nešto što više nikada neće vidjeti i od čega će uskoro biti toliko daleko da neće pouzdano znati je li doista bila takva kakva mu je ostala u sjećanju, a možda će je i sasvim i zauvijek zaboraviti. Mahir Kubat se tada, na tom krevetu, osjetio kao onaj tko zauvijek odlazi i ostavlja sve što su mu oči gledale, a najviše ostavlja one stvari koje je vidio samo jednom i već ih se ne sjeća.
Okrenuo se na leđa, gledao je u strop, puštao snu da mu lagano priđe i mislima da se razilaze neprimjetno, kao što se mrtvome njegovi dragi razilaze nakon dženaze. Osjetio je da mu se suze slijevaju niz obraze, pa kapaju u uši, teku kao Buna i ruše se kao vodopad na Kravicama; bio je u sedmom razredu kad su išli na ekskurziju i kupali se na Kravicama, stao je ispod vodopada, voda je bila teška i jaka i tekle su mu suze, isto kao i sad, bez plača i smisla, zbog vode za koju je znao da više nikada neće padati s te visine, njemu ravno na glavu, u sedmom razredu osnovne škole, na ekskurziji na Kravicama.
Otvorio je oči kao da je netko na filmu podigao pokvarene rolete i uz tresak otvorio novi prizor. Možda je spavao samo minutu, možda je spavao satima. Ležao je na boku i pred sobom imao širom otvorene djevojčine oči. Lice joj je bilo kao i dok je spavala, samo što su oči bile otvorene. Ti si…, šapnuo je i sjetio se da je trebao početi s Ja sam…, ali više nije znao kako da promijeni riječi. Usne su mu ostale u glasu m, sklopljene kao u akvarijske ribice kad s druge strane stakla ugleda mekanu mačju šapu. Nora sam, rekla je djevojka, Nora kao Ibsenova.
Nije se usuđivao pomaknuti; ona misli da još spava, treba čekati da zatvori oči i onda tiho otići, treba šutjeti i ne biti s ovoga svijeta. Što ćeš sad učiniti? govorila je jako, jako sporo. Ništa… Hoćeš, hoćeš jer ne bi bio tu, znam dobro… Ništa, samo odlazim… Tko se ljubi?… Ljubi se istok i zapad… Ja sanjam i neću se sjećati. Molim te, sjećaj se ti, molim te, molim te, molim te… Nora je sklapala oči, ponavljala molim te, sve dok se tužnog lika nije sasvim vratila u san. Mahir Kubat nije se micao. Čekao je da bude sasvim siguran da Nora spava i mislio je kako je možda ostao u njezinu snu i kako još nije sve izgubljeno. Nora će ga možda sanjati i kad on bude jako daleko, pa ga ne bude ni bilo.
Spuznuo je s kreveta, čučeći virio spava li Nora i spava li djevojka do nje, zgrabio je odjeću i na vrhovima prstiju izišao u hodnik. Zatvorio je vrata sobe, nikada ih više neće otvoriti, ta vrata, i odmah ih više nije ni bilo. Obukao se, uzeo torbu i krenuo prema izlaznim vratima, a onda je stao, namjestio svoje dvije bore, počešao se po glavi i počeo premetati po džepovima jakne. Izvadio je ključeve i noktima pokušavao razdvojiti alkicu na koju su bili zakačeni. Na drugome kraju alkice bio je metalni privjesak sa crno–crvenom loptom na kojoj je pisalo FK Čelik Zenica.
Odšunjao se u dnevnu sobu, Nensi i Sid spavali su zagrljeni, ona je bila gola, desne noge prebačene preko njega, izgledali su kao hobotnice u ljubavnome zagrljaju, svim pipcima i kracima pripadali su jedno drugome. Mahir Kubat prišao je ležaju i spustio privjesak pokraj Nensine glave.
Vani je bilo jako hladno, svitalo je iza četiri visoka nebodera, dok je suprotna strana neba još bila u potpunome mraku. Mahir Kubat u desnoj je ruci nosio torbu, a u lijevoj ključeve koje je skinuo s privjeska. Morao ih je negdje baciti, ali ne na ulicu jer bi ih netko mogao naći, pa pomisliti da je neko dijete izgubilo ključeve. Mahir Kubat tražio je kontejner za smeće, ali ga nigdje nije bilo. Kad ga nađe, više ništa neće stajati između njegova života i odlaska.
Nora kao Ibsenova
(Iz Mame Leone)
Bio je početak januara, one godine kad je završavao rat, a Mahir Kubat zatekao se na glavnom zagrebačkom kolodvoru, bez papira i s pedeset maraka u džepu. Bilo bi predugo sada pričati kako je došao do Zagreba i što ga je vodilo baš k tom gradu, tek valja znati da je Mahir Kubat odlazio za sva vremena, bez namjere da bira državu, ali s idejom da ne ostane jako blizu.
Padao je neki sitan snijeg, zapravo ne znaš je li uopće snijeg ili je inje, ljudi ispred kolodvora čekali su tramvaj, Mahir je pod rukom držao bijelu Adidas torbu u kojoj je nosio rezervne tenisice i gledao onoga kralja na konju, bio mu se baš tako namjestio da gleda ravno u njega, kao da su Mahir i kralj dio neke šire cjeline i baš se čekalo, tko zna koliko se dugo čekalo, da jednoga zimskog predvečerja stanu tako jedan pred drugoga, obojica bez ozbiljnih šansi da se nekamo pokrenu ili da barem u tom pokretanju bude nekoga smisla.
Mahira Kubata nije lako hvatala panika; na licu su mu se ocrtavale one dvije bore Clinta Eastwooda, bio ih je svjestan i moglo bi se čak reći da se u njih pouzdavao; čovjek s takvim borama ne pada u vatru, niti ga hvata očaj, čak ni kad se pred noć zatekne u gradu u kojemu ne može okrenuti nijedan telefonski broj.
Krenuo je, korak po korak, prema podzemnome trgovačkom centru s lijeve strane kolodvora. Dolje su svijetlile reklame, s automata je brbljao glas Olivera Mlakara, kratko ošišani klinci pili su pivo ispred supermarketa, Jehovini svjedoci prodavali su časopise na kojima su bile ispisane poruke upozorenja. Bogu priđi prije katastrofe, pisalo je ispod lica neke skrušene bakice. Pokušavala je Mahira Kubata gledati ravno u oči, ne bi li on u njima ugledao lice Boga. Mahir se bakici nasmiješio i namignuo. Tražio je birtiju u kojoj će popiti pivu, a da ne razbije onih jedinih pedeset maraka. Da je to bio netko drugi, a ne Mahir Kubat, već bi mu palo na pamet da takve birtije nigdje na svijetu nema.
Jedno ožujsko, molit ću lijepo, pokušao je govoriti zagrebački, svakako s viškom pristojnosti koji je karakterističan za ljude koji okolo hodaju bez papira, bez ijednoga dokumenta s imenom i slikom kojim bi uopće mogli dokazati da su živi. Natočio je pivu, prekrstio ruke na grudima, malo se protegao niz stolicu i gledao ljude koji su žurili iza stakla. Kroz misli mu je plovila melodija neke pjesme iz sredine osamdesetih, nešto kao ne mogu da ugrabim taj osjećaj, djevojka na snijegu s kosim očima. Tu će, u toj birtiji, biti dovoljno dugo da se nešto dogodi. Mahir Kubat vjeruje da je to kao na filmu i da nema filma u kojemu rješenje ne dođe samo od sebe. Jedino je važno ne izaći iz kina prije kraja jer onda poput gluhe kučke samo bazaš okolo, od filma do filma, i naposljetku te mora uhvatiti panika.
Već oko devet nije bilo slobodnih stolova. Samo je Mahir sjedio sam, okružen trima stolicama. Najprije je neki pederčić unjkavim glasom upitao je li slobodan ovaj stolac, poslije se dugo ništa nije događalo, pa su u birtiju ušli kratko ošišani mladić i djevojka s irokez frizurom, oboje u kožnim jaknama i u dubokim cipelama na kojima su bile oslikane britanske zastave. Ne čekaš nikoga? pitao je mladić, sjedi, procijedio je Kubat nastojeći da mu bore djeluju što izrazitije.
Nastavio je gledati prolaznike, zapravo nastavio je čekati i nije obraćao pažnju na ošišanog i njegovu curu. Oprosti, djevojka ga je uhvatila za podlakticu, imaš li možda pljugu?… Imam li možda šta?…
Pljugu, cigaretu imaš li?… Nemam… Nisi iz Zagreba?… Što pitaš, je l’ ti to smeta?… Ne smeta mi, samo čujem… Ne, nisam iz Zagreba… A odakle si, ako smijem pitati, a da te ne uvrijedim, smjehuljila se cura slatko i nije se Mahiru Kubatu činila nesimpatičnom. Nije loš bio ni ošišani. Šutio je i puštao djevojku da razgovara. Bio sam iz Zenice, a sad sam niodakle… O mister Nobody… Ne, moje ime je Kubat, Mahir Kubat, rekao je i pružio djevojci ruku. Nensi, rekla je i nakrivila glavu, Sid, rekao je mladić, pa zar vi ne biste trebali biti mrtvi? rekao je Kubat i nasmijao se. Zašto stalno gledaš kroz izlog, upita mladić. Pazim da neko ne prođe… Netko važan će proći?… Da, morao bi proći, ako ne prođe, imat ću problema… Ako nije indiskretno, zanimalo bi me tko će to biti?, djevojka se zavlačila preko stola ne bi li uhvatila Mahirov pogled. Pojma nemam ko, ali neko mora proći… Sigurno znaš zašto ga čekaš?… Znam jako dobro… Koliko dugo ćeš čekati?… Dok ne naiđe… Poznaješ li ikoga u Zagrebu?… Ne, ali poznajem mali milion ljudi koji su bili u Zagrebu, pa bi mogli proći i večeras… Pa, evo sad znaš i nas, mladić pljesnu dlanom po stolu. Mahir Kubat okrenu se od prozora i pogleda ga, što je ledenije mogao, ravno u oči. Sid je imao neke dječje, zelene oči koje su malo prije zjenice postajale žute. A šta ti, dečko, možeš znati o svemu tome?… Ništa, samo ono što vidim… Pa šta vidiš, matere ti?… Vidim Jamesa Bonda koji nema gdje spavati i vjerojatno nije ponio čekovne kartice od kuće, pa je još i nervozan… Nisam nervozan, ja nikad nisam nervozan, Kubat se opet okrenu prozoru i prekrsti ruke. Nema veze, ali mislim da bi mogao poći s nama, imamo jednu gajbu u kojoj svi spavamo.
Noćni tramvaj vozio je prema Novome Zagrebu. Sid se smijao kao lud, a Nensi je sjedila Mahiru Kubatu na krilu. Tako si drag i namršten i takav ti je neugodnjak. Mahiru se tog časa zapravo plakalo.
Stigli su do nebodera u Sopotu, ušli u lift, jedanaesti kat, čiji je to stan, pitao je Mahir, Norin… Ko je Nora? Šta će ona reći?… Ništa, vjerojatno spava, a kad se probudi, samo joj kaži my name is Kubat, Mahir Kubat, i bit će joj drago. Mladić je izvadio ključ iz džepa, Mahiru više ništa nije bilo jasno, u hodniku je skinuo cipele, pa to se tu ne radi, nema veze, već ih je skinuo, išao je na vrhovima prstiju, njih dvoje bili su prosječno glasni, kao da nitko tu ne spava, zavirili su u dnevnu sobu, na trosjedu je spavala neka djevojka, ovdje ćemo mi, rekao je Sid, a ti ćeš morati u sobi na spavodromu, Nensi je Mahira uzela za ruku, vidi pa ovo je kao Ivica i Marica, i odvela ga do velike spavaće sobe u kojoj je skoro sav prostor zauzimao krevet, najveći krevet koji je Mahir Kubat u životu vidio. Na jednom kraju spavala je djevojka duge plave kose, a na sredini, gotovo metar dalje, spavala je druga djevojka, isto tako duge plave kose; Mahiru Kubatu ništa nije bilo jasno, vidio je dva i pol metra praznoga kreveta, ali mu se činilo kako bi ipak bilo umjesno da se vrati u hodnik i lijepo legne na pod. Ipak ne može to učiniti, ako mu je već rečeno da je normalno tu da spava, onda valjda to treba i učiniti, on mora biti hladan kao led, čovjek koji s pedeset maraka u džepu polazi u svijet mora biti hladan kao led, inače će propasti već na početku; sjetio se Mahatme Gandija koji bi spavao okružen ženama da potvrdi čvrstinu svoje apstinencije ili je to činio zbog nečega drugog, nije važno.
Skinuo je hlače, pa džemper, pa košulju, ostao u gaćicama i majici na kojoj je bio znak Unistoursa i natpis »Ljubi se istok i zapad« i prišunjao se krevetu. Legao je, a djevojke se nisu ni pomaknule. Onoj bližoj se u mraku naziralo lice, nepomično, sklopljenih usana, spavalo je to lice kao da ništa ne sanja ili kao da i ne postoji. Nje, evo, nema, pomislio je Mahir Kubat, niti ću je ikada vidjeti pošto ujutro odem. Ništa prema usnuloj nije osjetio, ali jest prema svojoj predodžbi; rastužila ga je slika za koju ostaje uskraćen, nije važno kakva je to slika, niti što ona predstavlja, ali je nešto što više nikada neće vidjeti i od čega će uskoro biti toliko daleko da neće pouzdano znati je li doista bila takva kakva mu je ostala u sjećanju, a možda će je i sasvim i zauvijek zaboraviti. Mahir Kubat se tada, na tom krevetu, osjetio kao onaj tko zauvijek odlazi i ostavlja sve što su mu oči gledale, a najviše ostavlja one stvari koje je vidio samo jednom i već ih se ne sjeća.
Okrenuo se na leđa, gledao je u strop, puštao snu da mu lagano priđe i mislima da se razilaze neprimjetno, kao što se mrtvome njegovi dragi razilaze nakon dženaze. Osjetio je da mu se suze slijevaju niz obraze, pa kapaju u uši, teku kao Buna i ruše se kao vodopad na Kravicama; bio je u sedmom razredu kad su išli na ekskurziju i kupali se na Kravicama, stao je ispod vodopada, voda je bila teška i jaka i tekle su mu suze, isto kao i sad, bez plača i smisla, zbog vode za koju je znao da više nikada neće padati s te visine, njemu ravno na glavu, u sedmom razredu osnovne škole, na ekskurziji na Kravicama.
Otvorio je oči kao da je netko na filmu podigao pokvarene rolete i uz tresak otvorio novi prizor. Možda je spavao samo minutu, možda je spavao satima. Ležao je na boku i pred sobom imao širom otvorene djevojčine oči. Lice joj je bilo kao i dok je spavala, samo što su oči bile otvorene. Ti si…, šapnuo je i sjetio se da je trebao početi s Ja sam…, ali više nije znao kako da promijeni riječi. Usne su mu ostale u glasu m, sklopljene kao u akvarijske ribice kad s druge strane stakla ugleda mekanu mačju šapu. Nora sam, rekla je djevojka, Nora kao Ibsenova.
Nije se usuđivao pomaknuti; ona misli da još spava, treba čekati da zatvori oči i onda tiho otići, treba šutjeti i ne biti s ovoga svijeta. Što ćeš sad učiniti? govorila je jako, jako sporo. Ništa… Hoćeš, hoćeš jer ne bi bio tu, znam dobro… Ništa, samo odlazim… Tko se ljubi?… Ljubi se istok i zapad… Ja sanjam i neću se sjećati. Molim te, sjećaj se ti, molim te, molim te, molim te… Nora je sklapala oči, ponavljala molim te, sve dok se tužnog lika nije sasvim vratila u san. Mahir Kubat nije se micao. Čekao je da bude sasvim siguran da Nora spava i mislio je kako je možda ostao u njezinu snu i kako još nije sve izgubljeno. Nora će ga možda sanjati i kad on bude jako daleko, pa ga ne bude ni bilo.
Spuznuo je s kreveta, čučeći virio spava li Nora i spava li djevojka do nje, zgrabio je odjeću i na vrhovima prstiju izišao u hodnik. Zatvorio je vrata sobe, nikada ih više neće otvoriti, ta vrata, i odmah ih više nije ni bilo. Obukao se, uzeo torbu i krenuo prema izlaznim vratima, a onda je stao, namjestio svoje dvije bore, počešao se po glavi i počeo premetati po džepovima jakne. Izvadio je ključeve i noktima pokušavao razdvojiti alkicu na koju su bili zakačeni. Na drugome kraju alkice bio je metalni privjesak sa crno–crvenom loptom na kojoj je pisalo FK Čelik Zenica.
Odšunjao se u dnevnu sobu, Nensi i Sid spavali su zagrljeni, ona je bila gola, desne noge prebačene preko njega, izgledali su kao hobotnice u ljubavnome zagrljaju, svim pipcima i kracima pripadali su jedno drugome. Mahir Kubat prišao je ležaju i spustio privjesak pokraj Nensine glave.
Vani je bilo jako hladno, svitalo je iza četiri visoka nebodera, dok je suprotna strana neba još bila u potpunome mraku. Mahir Kubat u desnoj je ruci nosio torbu, a u lijevoj ključeve koje je skinuo s privjeska. Morao ih je negdje baciti, ali ne na ulicu jer bi ih netko mogao naći, pa pomisliti da je neko dijete izgubilo ključeve. Mahir Kubat tražio je kontejner za smeće, ali ga nigdje nije bilo. Kad ga nađe, više ništa neće stajati između njegova života i odlaska.