Lagano, kao što povjetarac njiše u polju klasje, a onda, iznenada, bjesomučno, pa zatim, opet, smiren, lijen, da između dva krêta cijela ponorna vječnost prođe
Harfove, slova, bukvi listinā svetim što bi htjele biti prevrćem zapravo – sričući dah po dah, glas po glas
Rastem i stasavam tako, polako, tren po tren nestajući, sat po sat, dan po dan
Natječemo se već dugo, dugo, i utječemo jedno drugom, nadmećemo, volimo i proklinjemo, riječ Božija i moja, u toj utrci nijemoj koju će samo jedan od nas do kraja izdržati moći
Katkada, skrušen, molim, kao što mati bi moja: Snagu mu podaj, Gospodaru, robu se smiluj Tvomu, da sin moj boj kozmički ovaj izdrži što se u njemu vije, i još prije, i još više, Rabbi, neka o svemu tome strancu ni glasa jednoga nije!
Ali, ne jednom, očajan, uspravit se znadem, i glas moj tada, žestoko pijan, ori sa planina: Vaseljenu neka proždre bijesa moga plamen!
A s daleke Sinajske gore, na krilu jednoga meleka umornog, eho k meni u Bosnu stiže: Amen! O, amen!
Riječ Božija i moja
Lagano, kao što povjetarac
njiše u polju klasje, a onda,
iznenada, bjesomučno,
pa zatim, opet, smiren, lijen,
da između dva krêta
cijela ponorna vječnost prođe
Harfove, slova, bukvi
listinā
svetim što bi htjele biti
prevrćem zapravo –
sričući dah po dah,
glas po glas
Rastem i stasavam tako,
polako,
tren po tren nestajući,
sat po sat,
dan po dan
Natječemo se već dugo,
dugo,
i utječemo jedno drugom,
nadmećemo,
volimo i proklinjemo,
riječ Božija i moja,
u toj utrci nijemoj
koju će samo jedan od nas
do kraja izdržati moći
Katkada, skrušen, molim,
kao što mati bi moja:
Snagu mu podaj,
Gospodaru,
robu se smiluj Tvomu,
da sin moj
boj kozmički ovaj izdrži
što se u njemu vije,
i još prije, i još više,
Rabbi,
neka o svemu tome strancu
ni glasa jednoga nije!
Ali, ne jednom, očajan,
uspravit se znadem,
i glas moj tada,
žestoko pijan,
ori sa planina:
Vaseljenu neka proždre
bijesa moga plamen!
A s daleke Sinajske gore,
na krilu jednoga meleka umornog,
eho k meni u Bosnu stiže:
Amen! O, amen!