Dok je hodala prema staroj gradskoj luci, Magdino se međunožje vlažilo od osjećaja savršene glatkoće nauljenih bedara. Ispod haljine nije imala ništa. Samo svoju titravu put. Koračala je urođenom gracioznošću, spuštajući mekano stopala od pete do prstiju poput starog ovalnog pečata. Zatim bi jedva primjetno poskočila, ne odvajajući ih od tla. Lena ju je pratila u stopu.
Voštani odsjaj Straduna. Odjek njezine kože. Uzbuđenje bi joj povremeno presjeklo dah. Pogledala je sat na zvoniku. Brod na koji je žurila polazio je točno u pola pet. Lena je nečujno uzdahnula.
Kada je stigla u Porat, brod je već bio odvezan. Mornar joj se nasmiješio i pružio ruku kako bi zakoračila na palubu. Kao i obično, stala je na provu da bi odmah po izlasku broda iz luke ugledala svoje omiljeno utočište. Miris nafte miješao se s mirisom mora. Lena iščeznu u gužvi.
Popodnevni je bijeg na Lokrum za Magdu bio nešto o čemu ni sa kim nije razgovarala. Pomislila je na Vida, prijatelja koji je već godinama živio u inozemstvu. On je znao. Metafizički trenutak. Voljeli su se duboko i neiskazano. Dugim zagrljajima i dubokim pogledima. Sluti li koliko često misli na njega? Je li živ? Možda smo živi samo dok netko misli na nas. Čije misli nju drže na životu? Pred Magdinim očima zasvjetluca koloplet niti, misli dalekih i bliskih. Dodirivale su svakog putnika na brodu – nekoga samo jedna, slabašna, nekoga na desetine, zgrljene u čvrste snopove. Svoje niti Magda nije vidjela. Na Lenu, osim povremeno Magda, nije mislio nitko na svijetu.
Kada je brod pristao, Magda je pustila da svi putnici siđu i razmile se po otoku. Nije voljela da je guraju i da njezinu koraku nameću ritam neusklađen s pulsiranjem bruja zrikavaca. Lena bi se s vremena na vrijeme nakratko pojavila u svjetlucanju šarenhlada, a potom bi ponovno nestala u pokrovu borovih iglica. Magda je sa zadovoljstvom gledala kako jedan po jedan svi putnici silaze sa staze prema moru i zauzimaju mjesta pod suncem. Kada je prošla pokraj natpisa FKK, ispred nje više nije bilo nikoga. Lena je iza nje klizila po tragu soli na užarenim stijenama.
Magda je imala svoje stalno mjesto, odmah do mora, u zaklonu velikog kamena. Grožđe potopljeno u more za slatkoslani počinak. Lena se priljubi tik uz Magdin bok.
– Otkad ti voliš sunce?
– Volim ga na tebi. Meni ne smeta.
– Možda ti smetaš suncu?, bocnu je Magda.
– Ponekad, reče vragolasto Lena, ali na kratko.
– Ti si ustvari…
– Sunčev nečujni odjek, preduhitri je Lena. – Danas te…
– Pssst, prekinu je Magda.
Magda zatvori oči i polako raširi noge savijene u koljenima. Osjeti toplinu sunca na međunožju i trbuhu. Slana jeza nekoliko sekundi prije spajanja. Gotovo je mogla osjetiti šake koje je čvrsto drže za bokove i miris kore ranjenog stabla. Odjednom nestane topline sunca. Magda otvori oči. Duga sjena paunova repa prođe joj preko tijela i stopi se s Lenom.
– Idemo li plivati?, upita Magda.
– Znaš da ja mogu samo roniti, odgovori nevoljko Lena.
– Tako si lagana, a toneš, reče Magda i skoči u more.
U moru nago tijelo nije više tijelo. Duh izbije na kožu i potisne tjeskobu mesa duboko na dno. Okrenuta na trbuh Magda je lebdjela na površini i promatrala Lenu kako leži na morskoj travi. Onda je zaronila i pogledala prema plavetnom ambisu. Kroz glavu joj proleti da je to možda bio njezin posljednji udisaj. Hoće li znati kada joj zbilja dođe kraj? Je li životinjska slutnja u njoj utrnula, ili će se probuditi kada se smrt prikrade? Srce joj se naglo uzlupa i ona svom snagom zapliva prema površini.
Tri su para očiju strpljivo čekala da se Magdina nagost pojavi iz mora. Dva su joj bila poznata: ustaljeni igrokaz ugasle žudnje. Treći, dobro skriven u bezazlenoj zasjedi. Meridijan sunčanog sata na Magdinom pubisu. Sad ili kasnije? Podno njenih nogu Lena je mirno sjedela na kamenu u moru i iščekivala pokret.
– Koliko pogleda osjećaš?, upita je Magda ne otvarajući oči.
– Tri, mirnim glasom odgovori Lena.
– Tri? Netko novi?
– Netko stari u novoj ulozi.
– Vidiš ga?
– Ne. Vreba. Dvoumi se.
Magda zažmiri na lijevo oko. Učini joj se da vidi paučinastu nit raspetu od stijena do svoga pupka.
– Da ga ulovimo?
– Treba ga namamiti u kamenu klopku.
– Čuvaj mi leđa.
– Nastojat ću.
***
Magda se jako ugodno osjećala u vlastitoj koži. Na to ju je, dok je koračala prema pristanu, podsjetila morska sol skrivena u prevojima žarne puti. Na provi Skale krišom je promatrala ruke putnika. Koje od njih mirišu na smolu? Sirena za uplovljavanje trgnu je iz snokrstarenja. Znala je točno koliko koraka ima od stupanja na mul do ulaska na Stradun. Stodvadesetsedam. Cipoli u luci ocrtavali su zodijačke znakove po uljanoj površini mora. Razgaljene čiope u zalasku sunca i sjena koja neprimjetno zgrabi Lenu u hodu. Baš kad je kroz vrata od Grada trebala ugledati Stradun, Magdine oči prekriše nečije svježe ruke. Poznat, gotovo zaboravljen glas prošapta:
Stradun, zlatan i blistav, zasljepljujuć, uokviren štitom od palača, prekriven ljudima što koračaju lijeno, ugodno umorni od silne ljepote…
Niti samoće
Dok je hodala prema staroj gradskoj luci, Magdino se međunožje vlažilo od osjećaja savršene glatkoće nauljenih bedara. Ispod haljine nije imala ništa. Samo svoju titravu put. Koračala je urođenom gracioznošću, spuštajući mekano stopala od pete do prstiju poput starog ovalnog pečata. Zatim bi jedva primjetno poskočila, ne odvajajući ih od tla. Lena ju je pratila u stopu.
Voštani odsjaj Straduna. Odjek njezine kože. Uzbuđenje bi joj povremeno presjeklo dah. Pogledala je sat na zvoniku. Brod na koji je žurila polazio je točno u pola pet. Lena je nečujno uzdahnula.
Kada je stigla u Porat, brod je već bio odvezan. Mornar joj se nasmiješio i pružio ruku kako bi zakoračila na palubu. Kao i obično, stala je na provu da bi odmah po izlasku broda iz luke ugledala svoje omiljeno utočište. Miris nafte miješao se s mirisom mora. Lena iščeznu u gužvi.
Popodnevni je bijeg na Lokrum za Magdu bio nešto o čemu ni sa kim nije razgovarala. Pomislila je na Vida, prijatelja koji je već godinama živio u inozemstvu. On je znao. Metafizički trenutak. Voljeli su se duboko i neiskazano. Dugim zagrljajima i dubokim pogledima. Sluti li koliko često misli na njega? Je li živ? Možda smo živi samo dok netko misli na nas. Čije misli nju drže na životu? Pred Magdinim očima zasvjetluca koloplet niti, misli dalekih i bliskih. Dodirivale su svakog putnika na brodu – nekoga samo jedna, slabašna, nekoga na desetine, zgrljene u čvrste snopove. Svoje niti Magda nije vidjela. Na Lenu, osim povremeno Magda, nije mislio nitko na svijetu.
Kada je brod pristao, Magda je pustila da svi putnici siđu i razmile se po otoku. Nije voljela da je guraju i da njezinu koraku nameću ritam neusklađen s pulsiranjem bruja zrikavaca. Lena bi se s vremena na vrijeme nakratko pojavila u svjetlucanju šarenhlada, a potom bi ponovno nestala u pokrovu borovih iglica. Magda je sa zadovoljstvom gledala kako jedan po jedan svi putnici silaze sa staze prema moru i zauzimaju mjesta pod suncem. Kada je prošla pokraj natpisa FKK, ispred nje više nije bilo nikoga. Lena je iza nje klizila po tragu soli na užarenim stijenama.
Magda je imala svoje stalno mjesto, odmah do mora, u zaklonu velikog kamena. Grožđe potopljeno u more za slatkoslani počinak. Lena se priljubi tik uz Magdin bok.
– Otkad ti voliš sunce?
– Volim ga na tebi. Meni ne smeta.
– Možda ti smetaš suncu?, bocnu je Magda.
– Ponekad, reče vragolasto Lena, ali na kratko.
– Ti si ustvari…
– Sunčev nečujni odjek, preduhitri je Lena. – Danas te…
– Pssst, prekinu je Magda.
Magda zatvori oči i polako raširi noge savijene u koljenima. Osjeti toplinu sunca na međunožju i trbuhu. Slana jeza nekoliko sekundi prije spajanja. Gotovo je mogla osjetiti šake koje je čvrsto drže za bokove i miris kore ranjenog stabla. Odjednom nestane topline sunca. Magda otvori oči. Duga sjena paunova repa prođe joj preko tijela i stopi se s Lenom.
– Idemo li plivati?, upita Magda.
– Znaš da ja mogu samo roniti, odgovori nevoljko Lena.
– Tako si lagana, a toneš, reče Magda i skoči u more.
U moru nago tijelo nije više tijelo. Duh izbije na kožu i potisne tjeskobu mesa duboko na dno. Okrenuta na trbuh Magda je lebdjela na površini i promatrala Lenu kako leži na morskoj travi. Onda je zaronila i pogledala prema plavetnom ambisu. Kroz glavu joj proleti da je to možda bio njezin posljednji udisaj. Hoće li znati kada joj zbilja dođe kraj? Je li životinjska slutnja u njoj utrnula, ili će se probuditi kada se smrt prikrade? Srce joj se naglo uzlupa i ona svom snagom zapliva prema površini.
Tri su para očiju strpljivo čekala da se Magdina nagost pojavi iz mora. Dva su joj bila poznata: ustaljeni igrokaz ugasle žudnje. Treći, dobro skriven u bezazlenoj zasjedi. Meridijan sunčanog sata na Magdinom pubisu. Sad ili kasnije? Podno njenih nogu Lena je mirno sjedela na kamenu u moru i iščekivala pokret.
– Koliko pogleda osjećaš?, upita je Magda ne otvarajući oči.
– Tri, mirnim glasom odgovori Lena.
– Tri? Netko novi?
– Netko stari u novoj ulozi.
– Vidiš ga?
– Ne. Vreba. Dvoumi se.
Magda zažmiri na lijevo oko. Učini joj se da vidi paučinastu nit raspetu od stijena do svoga pupka.
– Da ga ulovimo?
– Treba ga namamiti u kamenu klopku.
– Čuvaj mi leđa.
– Nastojat ću.
***
Magda se jako ugodno osjećala u vlastitoj koži. Na to ju je, dok je koračala prema pristanu, podsjetila morska sol skrivena u prevojima žarne puti. Na provi Skale krišom je promatrala ruke putnika. Koje od njih mirišu na smolu? Sirena za uplovljavanje trgnu je iz snokrstarenja. Znala je točno koliko koraka ima od stupanja na mul do ulaska na Stradun. Stodvadesetsedam. Cipoli u luci ocrtavali su zodijačke znakove po uljanoj površini mora. Razgaljene čiope u zalasku sunca i sjena koja neprimjetno zgrabi Lenu u hodu. Baš kad je kroz vrata od Grada trebala ugledati Stradun, Magdine oči prekriše nečije svježe ruke. Poznat, gotovo zaboravljen glas prošapta:
Stradun, zlatan i blistav, zasljepljujuć, uokviren štitom od palača, prekriven ljudima što koračaju lijeno, ugodno umorni od silne ljepote…