Skoro će kraj prvog televizijskog dnevnika, nogometni je dan, ali sportski izvještaj ne započinje rezultatima Prve savezne lige. Splitska luka, ljudi na rivi, strašno puno ljudi na rivi plješće i skandira – Veljko, Veljko, a uzbuđeni glas Ede Pezzija obavještava televizijsko gledateljstvo da će za koji trenutak u splitsku luku uplivati naš veliki plivač maratonac Veljko Rogošić nakon što je plivao, plivao i plivao i doplivao od otoka Visa sve do Splita. Kamera lovi plivača, on kao i uvijek na kraju trke pliva delfinovim stilom, brkovi su mu se objesili do brade, liči na morža s konzerve Eva sardina, široko otvara usta, hvata zrak i evo skoro će doplivati do obale, netko će mu pružiti ruku, možda će to biti predsjednik gradskog komiteta partije ili neki stari prvoborac, Veljko će se popeti na rivu, neka žena poljubit će ga u obraz, a onda će Edo Pezzi upitati Veljka Rogošića je li bilo teško, a on će odgovoriti da nije, iako je bilo kriza na petnaestom kilometru, i dodat će da ovu pobjedu posvećuje… Kome ili čemu je posvećuje, to smo zaboravili, ali dobro pamtimo da je svoje pobjede uvijek posvećivao i da bi ta posveta raznježila ženska srca, a u muških blago budila ljubomoru, ali to nikada nisu priznavali jer je i za njih Veljko Rogošić bio kralj. Taj čovjek plivao je sasvim sam s kraja na kraj Jadrana, pratili su ga gliseri i male ribarske brodice, katkad ga je pratio brodić hitne pomoći, ali nitko nikada nije plivao zajedno s Veljkom Rogošićem. U to vrijeme nisu u modi bili kolektivni plivački maratoni i svaki je maratonac plivao sam. Na drugom kraju svijeta plivali su neki Amerikanci i Meksikanci, ali o njihovim imenima i podvizima ništa nismo znali, niti su nas zanimali. Veljko je bio naš čovjek i malo je bilo onih koji su na takav način bili naši ljudi. On nikoga nije iritirao jer je plivao sam, nikome nije mogao biti konkurencija i nitko nije mogao navijati protiv njega.
Veljko Rogošić bio je sasvim običan čovjek. Nama je djelovao kao oni ljudi koji su nam u Bristu, Podaci ili Zaostrogu ljeti izdavali sobe i koji su po cijeli dan sjedili u konobi, a kad padne sunce, išli igrat na balote. Za Sarajlije bila je to tipska slika Dalmatinca, jednako uprošćena kakva je iz dalmatinske perspektive bila tipska slika Sarajlije. Jedni smo drugima bili isti, kao što su bijelcima svi Kinezi isti, ali u toj istosti nije bilo ničeg ružnog. Bili smo si međusobno simpatični i postojao je samo jedan Dalmatinac kojega je Sarajevo nesmiljeno mrzilo: Ivica Šurjak, Hajdukova jedanaestica kojoj su uvijek zviždali i Koševo i Grbavica.
Svake je sezone Rogošić plivao novi i sve teži maraton, ali taj koji je otplivao od Visa do Splita djelovao je najimpresivnije. Nakon te trke Veljko Rogošić snimio je reklamu za Pipi u kojoj je, kako je već nalagao tadašnji reklamni red, rekao nešto u smislu da mu Pipi pomaže da pliva tako dobro i tako daleko. Ta reklama godinama se prikazivala na televiziji, sve dok Ana Sasso nije postala Miss Jugoslavije i snimila onu reklamu sa sisama ispod mokre majice. U toj reklami Ana Sasso upravo izlazi iz mora. To more bilo je sasvim malo za razliku od mora u kojem je plivao Veljko, a nije bilo najjasnije ni to zašto je imala majicu na sebi kada je ulazila u more.
Amerikanci su Veljku Rogošiću ponudili da prepliva s jedne na drugu obalu rijeke ispod Nijagarinih vodopada. Veljko je pitao je li to netko do sada učinio, a Amerikanci su mu odgovorili da nije. Nakon toga je pitao je li to uopće moguće i hoće li ga progutati vir, a Amerikanci su odgovorili da oni vjeruju kako je to stvarno nemoguće i kako će ga vrlo vjerojatno progutati vir. Veljko Rogošić je rekao: E, ako je tako, ja neću plivati. Na to su se Amerikanci strašno začudili jer su veliki dolari bili u pitanju. U ono vrijeme nije nam bilo jasno zašto se Amerikanci čude što jedan Dalmatinac radije bira da ostane živ nego da zaradi dolare. Nije nam bilo jasno jer nismo znali što ti ljudi o nama misle. To će nam postati jasno u nekom od narednih života, ali tada će već biti kasno jer će mnogi od nas tada već postati Amerikanci.
Maratonac Veljko
Skoro će kraj prvog televizijskog dnevnika, nogometni je dan, ali sportski izvještaj ne započinje rezultatima Prve savezne lige. Splitska luka, ljudi na rivi, strašno puno ljudi na rivi plješće i skandira – Veljko, Veljko, a uzbuđeni glas Ede Pezzija obavještava televizijsko gledateljstvo da će za koji trenutak u splitsku luku uplivati naš veliki plivač maratonac Veljko Rogošić nakon što je plivao, plivao i plivao i doplivao od otoka Visa sve do Splita. Kamera lovi plivača, on kao i uvijek na kraju trke pliva delfinovim stilom, brkovi su mu se objesili do brade, liči na morža s konzerve Eva sardina, široko otvara usta, hvata zrak i evo skoro će doplivati do obale, netko će mu pružiti ruku, možda će to biti predsjednik gradskog komiteta partije ili neki stari prvoborac, Veljko će se popeti na rivu, neka žena poljubit će ga u obraz, a onda će Edo Pezzi upitati Veljka Rogošića je li bilo teško, a on će odgovoriti da nije, iako je bilo kriza na petnaestom kilometru, i dodat će da ovu pobjedu posvećuje… Kome ili čemu je posvećuje, to smo zaboravili, ali dobro pamtimo da je svoje pobjede uvijek posvećivao i da bi ta posveta raznježila ženska srca, a u muških blago budila ljubomoru, ali to nikada nisu priznavali jer je i za njih Veljko Rogošić bio kralj. Taj čovjek plivao je sasvim sam s kraja na kraj Jadrana, pratili su ga gliseri i male ribarske brodice, katkad ga je pratio brodić hitne pomoći, ali nitko nikada nije plivao zajedno s Veljkom Rogošićem. U to vrijeme nisu u modi bili kolektivni plivački maratoni i svaki je maratonac plivao sam. Na drugom kraju svijeta plivali su neki Amerikanci i Meksikanci, ali o njihovim imenima i podvizima ništa nismo znali, niti su nas zanimali. Veljko je bio naš čovjek i malo je bilo onih koji su na takav način bili naši ljudi. On nikoga nije iritirao jer je plivao sam, nikome nije mogao biti konkurencija i nitko nije mogao navijati protiv njega.
Veljko Rogošić bio je sasvim običan čovjek. Nama je djelovao kao oni ljudi koji su nam u Bristu, Podaci ili Zaostrogu ljeti izdavali sobe i koji su po cijeli dan sjedili u konobi, a kad padne sunce, išli igrat na balote. Za Sarajlije bila je to tipska slika Dalmatinca, jednako uprošćena kakva je iz dalmatinske perspektive bila tipska slika Sarajlije. Jedni smo drugima bili isti, kao što su bijelcima svi Kinezi isti, ali u toj istosti nije bilo ničeg ružnog. Bili smo si međusobno simpatični i postojao je samo jedan Dalmatinac kojega je Sarajevo nesmiljeno mrzilo: Ivica Šurjak, Hajdukova jedanaestica kojoj su uvijek zviždali i Koševo i Grbavica.
Svake je sezone Rogošić plivao novi i sve teži maraton, ali taj koji je otplivao od Visa do Splita djelovao je najimpresivnije. Nakon te trke Veljko Rogošić snimio je reklamu za Pipi u kojoj je, kako je već nalagao tadašnji reklamni red, rekao nešto u smislu da mu Pipi pomaže da pliva tako dobro i tako daleko. Ta reklama godinama se prikazivala na televiziji, sve dok Ana Sasso nije postala Miss Jugoslavije i snimila onu reklamu sa sisama ispod mokre majice. U toj reklami Ana Sasso upravo izlazi iz mora. To more bilo je sasvim malo za razliku od mora u kojem je plivao Veljko, a nije bilo najjasnije ni to zašto je imala majicu na sebi kada je ulazila u more.
Amerikanci su Veljku Rogošiću ponudili da prepliva s jedne na drugu obalu rijeke ispod Nijagarinih vodopada. Veljko je pitao je li to netko do sada učinio, a Amerikanci su mu odgovorili da nije. Nakon toga je pitao je li to uopće moguće i hoće li ga progutati vir, a Amerikanci su odgovorili da oni vjeruju kako je to stvarno nemoguće i kako će ga vrlo vjerojatno progutati vir. Veljko Rogošić je rekao: E, ako je tako, ja neću plivati. Na to su se Amerikanci strašno začudili jer su veliki dolari bili u pitanju. U ono vrijeme nije nam bilo jasno zašto se Amerikanci čude što jedan Dalmatinac radije bira da ostane živ nego da zaradi dolare. Nije nam bilo jasno jer nismo znali što ti ljudi o nama misle. To će nam postati jasno u nekom od narednih života, ali tada će već biti kasno jer će mnogi od nas tada već postati Amerikanci.
Historijska čitanka, 3. ožujka 2000.