Intervju s Elvedinom Nezirovićem, u povodu njegova gostovanja na Boračkom jezeru iduće subote, vodio Goran Sarić
Elvedin Nezirović je rođen 1976. godine. Diplomirao je na Pedagoškoj akademiji, odsjek za Bosanski jezik i književnost na Univerzitetu “Džemal Bijedić” u Mostaru, BiH, a potom i na Fakultetu humanističkih nauka, na odsjeku za engleski jezik i književnost. Godine 2002. objavio je prvu zbirku poezije pod nazivom “Bezdan”, a sedam godina poslije i drugu “Zvijer iz hotelske sobe”. Zbirku priča “Toliko o tome”, objavio je 2014. Pjesme i književne tekstove objavljivao je u najeminentnijim književnim časopisima na prostoru bivše države.
Roman “Boja zemlje” nastao je prema fotografijama iz autorovog obiteljskog albuma. Ispisan je u ispovjednom tonu, s ciljem da se u jezik prenese doživljaj odrastanja u jednoj hercegovačkoj porodici bez oca, u vrijeme društvenih previranja na prostoru nekadašnje SFRJ. Glavno težište romana čini očev lik. Nakon pogibije u saobraćajnoj nesreći, on postaje mitska figura, lik iz porodičnih priča, koji svojim odsustvom (ili je možda bolje reći „pasivnim prisustvom“) kreira jedan specifičan emotivni prostor unutar kojeg se odvija formiranje i sazrijevanje autorove ličnosti. U podtekstu romana data je društveno-politička slika jednog vremena, preko kojeg se prelamaju sudbine glavnih junaka.
Ne sjećam se kad je prvi roman nekog autora u cijeloj regiji pobrao toliko lovorika kao tvoja “Boja zemlje”. Iskreno, jesi li iznenađen?
Jesam, naravno. Sve ovo što se događa oko te knjige nadilazi moja očekivanja iz prostog razloga što, pišući je, nisam razmišljao o publici, o njenim ukusima, niti o postojećim književnim trendovima. Jednostavno sam pisao. Htio sam, prije svega, da iz sebe izbacim gorki talog prošlosti i različitih iskustava koji me dugo vremena pritišće – to je sve. Ton knjige, njena forma, unutarnja struktura – ništa to nisam birao. Sve se to, nekako, odabralo samo od sebe. Valjda zbog svega toga imam utisak da ta knjiga, danas, najmanje pripada meni, ili mi pripada isto onoliko koliko i njenim likovima – stvarnim ljudima koji su na ovaj ili onaj način uticali na moj život.
Kako je uopšte došlo do toga da roman bude objavljen u beogradskoj Laguni, s beogradskim promotorom kao što je Filip David i recenzentima Miljenkom Jergovićem i Enverom Kazazom?
Svaki pisac, na neki način, čezne za jakim izdavačem, a Laguna je, uz zagrebačku Frakturu, vjerovatno najjači izdavač na ex-jugoslovenskim prostorima. Osim toga, prije pet godina sam na Laguninom konkursu za najljepšu ljubavnu priču osvojio prvo mjesto i već tada sam upoznao urednika Boje zemlje Dejana Mihailovića, kojem sam i poslao rukopis. Od samog početka sve je išlo vrlo glatko. Dejan je iskusan urednik koji već dugi niz godina odlično radi svoj posao tako da sam izuzetno zadovoljan načinom na koji se sve završilo.
Budući da je roman, kako stoji u tekstu, “nastao prema fotografijama iz autorovog obiteljskog albuma”, možeš li nam reći kakav je u njemu odnos stvarnosti i fikcije, pogotovo što je u njemu jedan od glavnih likova – sam pisac?
Rijetki su slučajevi na stranicama knjige gdje se napisano razmimoilazi s onim što mu je u stvarnosti poslužilo kao povod, premda sam neke porodične fakte – poput dijela koji govori o mojoj praneni, Zejni – svjesno nadogradio, udahnuo im život na način na koji sam uspio da ih zamislim. U suštini, bilo mi je važno da sve u ovoj knjizi bude onako kako se zaista dogodilo, ili barem u onoj mjeri u kojoj je to moguće postići u književnosti. U suprotnom, ova knjiga ne bi imala smisla.
S druge strane, svako umjetničko djelo – ne samo književni tekst – u sebi nosi određena obilježja autobiografskog, jer proizilazi iz autorovog ličnog isksutva, koje, opet, ne mora biti proživljeno, nego zasnovano na vanjskim uticajima – posmatranju, čitanju, slušanju, itd. (MadamBoavri, c’estmoi!). Ima jedan odličan esej Predraga Fincija Autobiografija i pitanje identiteta gdje on otprilike kaže da je svaka autobiografija, na neki način, i traganje za identitetom. Autobigrafija je, dakle, svijest o sebi. Boja zemlje je, u tom smislu, traganje za izgubljenim identitima, s ciljem da se pronađe onaj stvarni, postojeći autorov identitet.
Od mnogih kvaliteta, upala mi je u oči i sjajna jezička karakterizacija likova, puna idioma, lokalizama, slenga. Odakle crpiš taj jezik, koliko je pjesnik EN imao „prstiju“ u ovoj, da tako kažem, semidokumentarističkoj prozi?
Nemoguće je govoriti o ljudima koji su, u geografskom smislu, dio ovog (hercegovačkog) podneblja, a ne primijetiti specifičnosti njihovog jezika: narječje ili narječja, intonaciju u govoru, leksiku, posebnu akcentologiju… Njihov jezik je sastavni dio njihovog identiteta i ako im ga, kao pisac, oduzmete, zapravo ste im oduzeli i jedan od načina na koji oni u stvarnom životu postoje. Bez svoga jezika, oni su u književnosti manje realni, manje živi, čime štivo gubi na svojoj originalnosti. Osim toga, jezik koji biste im imputirali, bio bi izmišljen i u jednom ovakvom tekstu radio bi protiv onih koji njime govore, a samim tim i protiv autora.
Još jedna stvar: u djelu kao da nema sporednog lika. Svi likovi su opisani sa mnogo pažnje i, najčešće, ljubavi. Je li ti se, na emotivnom planu, bilo teško vraćati tim plastično opisanim, živim ljudima, nerijetko članovima familije, od kojih mnogi, na žalost, više nisu među živima?
Većina likova, koji se pojavljuju u Boji zemlje, stvarni su ljudi koji su, na ovaj ili onaj način, godinama određivali i usmjeravali moj život, a takve ne zaboravljate lako. Pamtite ne samo njihova lica i karakterne osobine, već i neke naizgled nevažne detalje. Prilično sam siguran, recimo, da bih i sada, bez mnogo poteškoća, mogao prepoznati rukopis naše komšinice, pokojne Janje Smoljan, iako je nikada poslije rata nisam vidio. To je zato što su ceduljice – obično dvolisnice istrgnute iz sveske – na kojima je svojim drhtavim, debeljuškastim prstima ispisivala nazive namirnica što sam ih za nju nabavljao u obližnjem dragstoru, bile neizostavni dio moga odrastanja.
A možda bi, kao i mnoštvo drugih stvari, i ta bezazlena pojedinost iščezla iz moje memorije da mi ta divna žena nekoliko godina poslije nije spašavala život sakrivajući me, u nekoliko navrata, u svom stanu. Otada sam vrlo često prizivao sjećanje na nju. A, za dobar rad sjećanja je, kako to kaže Kundera, potrebna stalna vježba.
Hajdemo malo o majci, citiram: Voliosammajku, naravno, alisampreziraoto štojeumomodgojunaglasakstavljalanadisciplinuimirnoćukojimamejepokušavalavezatizasebe, odnosnozastanukojemsmo živjeli. Tokomnajvećegdijelamogaodrastanjabilajeopsjednutapotrebomdame štiti, iako čestonisamanijeznalaod čega. Kaodasebojalada ćemesvijet, čimbeznjenognadzorazakoračimunjega, povućinadno, progutatime. Bilojenečeganezdravogutimnjenimnastojanjimadaseispriječiizmeđumeneirealnosti…” Zarnisusvemajketakve? Ja, recimo, uovomtvomopisusavršenoprepoznajemmojumajku!
Vjerovatno jesu. Zapravo, mislim da većina jeste. Kada ste u tom osjetljivom dobu – dakle kada imate 14, 15 ili 16 godina – život vas zove, mami vas u svoje vrtloge i dubine, a roditelji su tu kao neka vrsta membrane, zaštite od svega onoga što vreba napolju, izvan kućnih vrata. To je, naprosto, zakon biologije. Ne znam šta još da kažem o svojoj majci osim da je vjerovatno najsnažnija žena koju poznajem. Način na koji se uspjela izboriti sa svime onime što ju je u životu snašlo upravo je zapanjujući.
Asada, pominjućitvogoca, oMostaru: Kadajeotac, prijevišeod četrdesetgodina, udaraotemeljemomdanašnjemdomu, ovajdiogradajebioskoronenaseljen. Danas, gotovodainemamjestagdjebisemogaozabostikramp. Većinakućajesagrađenauposljednjihdvadesetgodina, nakonrata, dobardionjihnelegalno, bezodgovarajućihdozvola, aliuzprešutnoodobravanjegradskihvlasti. Potomreceptustvorenesudvijeskoropaetnički čisteteritorijena čijimsuprotnostimapočivapolitička, vjerskaikulturnaosnovagrada, kojisonimstarim, predratnimMostarom, osimimena, nemavišenikakvihdodirnihtačaka. TajstariMostar, Mostarmojemladosti, iščezaojeslicazemlje, pretvorioseukrhkuislabašnumisao, unešto štopostojijoš samousjećanjimaonihkojisuunjemu živjeli”. Ja znam da je Mostar prije rata bio specifičan po tome što su se ljudi tamo dijelili samo na Mostarce i na ostale. Došljaci su tu mogli živjeti i godinama, ali ako nisu potrefili pravu “žicu”, uvijek bi za autohtone Liske ostajali – došlje. Prepoznaješ li u današnjem Mostaru išta od onog starog, prijašnjeg?
Odmah na početku treba naglasiti: ono što se u demografskom smislu dogodilo Mostaru, rezultat je ratnih migracija i plod različitih politika. Ljudi koji su se u posljednjih dvadesetak godina ovdje doselili, nisu to uradili svojom voljom, barem ne u velikom broju slučajeva – tamo gdje su nekoć imali svoje kuće i svoje živote, preko noći su ih počeli smatrati nepoželjnima. U takvim okolnostima napuštanje ognjišta je, ma koliko težak i zahtjevan, zapravo jedini razuman čin.
Dolazeći u ovaj grad, oni su sa sobom donosili svoje navike, svoja uvjerenja, jednom riječju: svoju kulturu življenja. Tako se mijenjao kulturni identitet grada. Nije to više onaj Mostar iz sedamdesetih i osamdesetih godina prošloga vijeka kojeg ti pamtiš, Gorane. Ne može ni biti, obzirom na sve što mu se dogodilo od devedesetih na ovamo. Taj Mostar više ne postoji – davno se preselio u porodične albume, bibliotečke police, arhivske snimke, u sjećanja…
Kada nestane nas koji ga se sjećamo, nestat će i potrebe da ga se pamti.
I, na kraju, da te još malo pohvalim. Znam, naime da Pavarotti centar, na čijem si ti čelu, već godinama radi sjajne stvari, dovodi odlične umjetnike, promoviše istinske vrijednosti, nastoji približiti dvije neprirodno, na silu razdvojene obale. Šta misliš, koliko ste ti i tvoja vrijedna „ekipa“ u tome uspjeli?
Pavarotti centar jedno je bio i ostao mjesto gdje se susreću i međusobno prožimaju različite kulture, prostor akulturacije, u njenom punom značenju. Za skoro 20 godina postojanja, kroz bezbroj kreativno-edukativnih radionica, produkcijskih događaja i različitih kulturnih projekata, intenzivno smo radili na procesu prevazilaženja, ili je bolje reći oplemenjivanja razlika među ljudima i njihovim identitetima. Prije svega kao čovjek, a potom i kao kulturni radnik koji dobar dio sebe daje ovoj instituciji, izuzetno sam ponosan na svoj skromni doprinos razvoju i promociji ove velike ideje, koja je ugrađena u temelje Pavarotti centra.
I danas bih mogao prepoznati rukopis naše komšinice Janje Smoljan
Intervju s Elvedinom Nezirovićem, u povodu njegova gostovanja na Boračkom jezeru iduće subote, vodio Goran Sarić
Elvedin Nezirović je rođen 1976. godine. Diplomirao je na Pedagoškoj akademiji, odsjek za Bosanski jezik i književnost na Univerzitetu “Džemal Bijedić” u Mostaru, BiH, a potom i na Fakultetu humanističkih nauka, na odsjeku za engleski jezik i književnost. Godine 2002. objavio je prvu zbirku poezije pod nazivom “Bezdan”, a sedam godina poslije i drugu “Zvijer iz hotelske sobe”. Zbirku priča “Toliko o tome”, objavio je 2014. Pjesme i književne tekstove objavljivao je u najeminentnijim književnim časopisima na prostoru bivše države.
Roman “Boja zemlje” nastao je prema fotografijama iz autorovog obiteljskog albuma. Ispisan je u ispovjednom tonu, s ciljem da se u jezik prenese doživljaj odrastanja u jednoj hercegovačkoj porodici bez oca, u vrijeme društvenih previranja na prostoru nekadašnje SFRJ. Glavno težište romana čini očev lik. Nakon pogibije u saobraćajnoj nesreći, on postaje mitska figura, lik iz porodičnih priča, koji svojim odsustvom (ili je možda bolje reći „pasivnim prisustvom“) kreira jedan specifičan emotivni prostor unutar kojeg se odvija formiranje i sazrijevanje autorove ličnosti. U podtekstu romana data je društveno-politička slika jednog vremena, preko kojeg se prelamaju sudbine glavnih junaka.
Ne sjećam se kad je prvi roman nekog autora u cijeloj regiji pobrao toliko lovorika kao tvoja “Boja zemlje”. Iskreno, jesi li iznenađen?
Jesam, naravno. Sve ovo što se događa oko te knjige nadilazi moja očekivanja iz prostog razloga što, pišući je, nisam razmišljao o publici, o njenim ukusima, niti o postojećim književnim trendovima. Jednostavno sam pisao. Htio sam, prije svega, da iz sebe izbacim gorki talog prošlosti i različitih iskustava koji me dugo vremena pritišće – to je sve. Ton knjige, njena forma, unutarnja struktura – ništa to nisam birao. Sve se to, nekako, odabralo samo od sebe. Valjda zbog svega toga imam utisak da ta knjiga, danas, najmanje pripada meni, ili mi pripada isto onoliko koliko i njenim likovima – stvarnim ljudima koji su na ovaj ili onaj način uticali na moj život.
Kako je uopšte došlo do toga da roman bude objavljen u beogradskoj Laguni, s beogradskim promotorom kao što je Filip David i recenzentima Miljenkom Jergovićem i Enverom Kazazom?
Svaki pisac, na neki način, čezne za jakim izdavačem, a Laguna je, uz zagrebačku Frakturu, vjerovatno najjači izdavač na ex-jugoslovenskim prostorima. Osim toga, prije pet godina sam na Laguninom konkursu za najljepšu ljubavnu priču osvojio prvo mjesto i već tada sam upoznao urednika Boje zemlje Dejana Mihailovića, kojem sam i poslao rukopis. Od samog početka sve je išlo vrlo glatko. Dejan je iskusan urednik koji već dugi niz godina odlično radi svoj posao tako da sam izuzetno zadovoljan načinom na koji se sve završilo.
Budući da je roman, kako stoji u tekstu, “nastao prema fotografijama iz autorovog obiteljskog albuma”, možeš li nam reći kakav je u njemu odnos stvarnosti i fikcije, pogotovo što je u njemu jedan od glavnih likova – sam pisac?
Rijetki su slučajevi na stranicama knjige gdje se napisano razmimoilazi s onim što mu je u stvarnosti poslužilo kao povod, premda sam neke porodične fakte – poput dijela koji govori o mojoj praneni, Zejni – svjesno nadogradio, udahnuo im život na način na koji sam uspio da ih zamislim. U suštini, bilo mi je važno da sve u ovoj knjizi bude onako kako se zaista dogodilo, ili barem u onoj mjeri u kojoj je to moguće postići u književnosti. U suprotnom, ova knjiga ne bi imala smisla.
S druge strane, svako umjetničko djelo – ne samo književni tekst – u sebi nosi određena obilježja autobiografskog, jer proizilazi iz autorovog ličnog isksutva, koje, opet, ne mora biti proživljeno, nego zasnovano na vanjskim uticajima – posmatranju, čitanju, slušanju, itd. (Madam Boavri, c’est moi!). Ima jedan odličan esej Predraga Fincija Autobiografija i pitanje identiteta gdje on otprilike kaže da je svaka autobiografija, na neki način, i traganje za identitetom. Autobigrafija je, dakle, svijest o sebi. Boja zemlje je, u tom smislu, traganje za izgubljenim identitima, s ciljem da se pronađe onaj stvarni, postojeći autorov identitet.
Od mnogih kvaliteta, upala mi je u oči i sjajna jezička karakterizacija likova, puna idioma, lokalizama, slenga. Odakle crpiš taj jezik, koliko je pjesnik EN imao „prstiju“ u ovoj, da tako kažem, semidokumentarističkoj prozi?
Nemoguće je govoriti o ljudima koji su, u geografskom smislu, dio ovog (hercegovačkog) podneblja, a ne primijetiti specifičnosti njihovog jezika: narječje ili narječja, intonaciju u govoru, leksiku, posebnu akcentologiju… Njihov jezik je sastavni dio njihovog identiteta i ako im ga, kao pisac, oduzmete, zapravo ste im oduzeli i jedan od načina na koji oni u stvarnom životu postoje. Bez svoga jezika, oni su u književnosti manje realni, manje živi, čime štivo gubi na svojoj originalnosti. Osim toga, jezik koji biste im imputirali, bio bi izmišljen i u jednom ovakvom tekstu radio bi protiv onih koji njime govore, a samim tim i protiv autora.
Još jedna stvar: u djelu kao da nema sporednog lika. Svi likovi su opisani sa mnogo pažnje i, najčešće, ljubavi. Je li ti se, na emotivnom planu, bilo teško vraćati tim plastično opisanim, živim ljudima, nerijetko članovima familije, od kojih mnogi, na žalost, više nisu među živima?
Većina likova, koji se pojavljuju u Boji zemlje, stvarni su ljudi koji su, na ovaj ili onaj način, godinama određivali i usmjeravali moj život, a takve ne zaboravljate lako. Pamtite ne samo njihova lica i karakterne osobine, već i neke naizgled nevažne detalje. Prilično sam siguran, recimo, da bih i sada, bez mnogo poteškoća, mogao prepoznati rukopis naše komšinice, pokojne Janje Smoljan, iako je nikada poslije rata nisam vidio. To je zato što su ceduljice – obično dvolisnice istrgnute iz sveske – na kojima je svojim drhtavim, debeljuškastim prstima ispisivala nazive namirnica što sam ih za nju nabavljao u obližnjem dragstoru, bile neizostavni dio moga odrastanja.
A možda bi, kao i mnoštvo drugih stvari, i ta bezazlena pojedinost iščezla iz moje memorije da mi ta divna žena nekoliko godina poslije nije spašavala život sakrivajući me, u nekoliko navrata, u svom stanu. Otada sam vrlo često prizivao sjećanje na nju. A, za dobar rad sjećanja je, kako to kaže Kundera, potrebna stalna vježba.
Hajdemo malo o majci, citiram: Volio sam majku, naravno, ali sam prezirao to što je u mom odgoju naglasak stavljala na disciplinu i mirnoću kojima me je pokušavala vezati za sebe, odnosno za stan u kojem smo živjeli. Tokom najvećeg dijela moga odrastanja bila je opsjednuta potrebom da me štiti, iako često ni sama nije znala od čega. Kao da se bojala da će me svijet, čim bez njenog nadzora zakoračim u njega, povući na dno, progutati me. Bilo je nečega nezdravog u tim njenim nastojanjima da se ispriječi između mene i realnosti…” Zar nisu sve majke takve? Ja, recimo, u ovom tvom opisu savršeno prepoznajem moju majku!
Vjerovatno jesu. Zapravo, mislim da većina jeste. Kada ste u tom osjetljivom dobu – dakle kada imate 14, 15 ili 16 godina – život vas zove, mami vas u svoje vrtloge i dubine, a roditelji su tu kao neka vrsta membrane, zaštite od svega onoga što vreba napolju, izvan kućnih vrata. To je, naprosto, zakon biologije. Ne znam šta još da kažem o svojoj majci osim da je vjerovatno najsnažnija žena koju poznajem. Način na koji se uspjela izboriti sa svime onime što ju je u životu snašlo upravo je zapanjujući.
A sada, pominjući tvog oca, o Mostaru: Kada je otac, prije više od četrdeset godina, udarao temelje mom današnjem domu, ovaj dio grada je bio skoro nenaseljen. Danas, gotovo da i nema mjesta gdje bi se mogao zabosti kramp. Većina kuća je sagrađena u posljednjih dvadeset godina, nakon rata, dobar dio njih nelegalno, bez odgovarajućih dozvola, ali uz prešutno odobravanje gradskih vlasti. Po tom receptu stvorene su dvije skoro pa etnički čiste teritorije na čijim suprotnostima počiva politička, vjerska i kulturna osnova grada, koji s onim starim, predratnim Mostarom, osim imena, nema više nikakvih dodirnih tačaka. Taj stari Mostar, Mostar moje mladosti, iščezao je s lica zemlje, pretvorio se u krhku i slabašnu misao, u nešto što postoji još samo u sjećanjima onih koji su u njemu živjeli”. Ja znam da je Mostar prije rata bio specifičan po tome što su se ljudi tamo dijelili samo na Mostarce i na ostale. Došljaci su tu mogli živjeti i godinama, ali ako nisu potrefili pravu “žicu”, uvijek bi za autohtone Liske ostajali – došlje. Prepoznaješ li u današnjem Mostaru išta od onog starog, prijašnjeg?
Odmah na početku treba naglasiti: ono što se u demografskom smislu dogodilo Mostaru, rezultat je ratnih migracija i plod različitih politika. Ljudi koji su se u posljednjih dvadesetak godina ovdje doselili, nisu to uradili svojom voljom, barem ne u velikom broju slučajeva – tamo gdje su nekoć imali svoje kuće i svoje živote, preko noći su ih počeli smatrati nepoželjnima. U takvim okolnostima napuštanje ognjišta je, ma koliko težak i zahtjevan, zapravo jedini razuman čin.
Dolazeći u ovaj grad, oni su sa sobom donosili svoje navike, svoja uvjerenja, jednom riječju: svoju kulturu življenja. Tako se mijenjao kulturni identitet grada. Nije to više onaj Mostar iz sedamdesetih i osamdesetih godina prošloga vijeka kojeg ti pamtiš, Gorane. Ne može ni biti, obzirom na sve što mu se dogodilo od devedesetih na ovamo. Taj Mostar više ne postoji – davno se preselio u porodične albume, bibliotečke police, arhivske snimke, u sjećanja…
Kada nestane nas koji ga se sjećamo, nestat će i potrebe da ga se pamti.
I, na kraju, da te još malo pohvalim. Znam, naime da Pavarotti centar, na čijem si ti čelu, već godinama radi sjajne stvari, dovodi odlične umjetnike, promoviše istinske vrijednosti, nastoji približiti dvije neprirodno, na silu razdvojene obale. Šta misliš, koliko ste ti i tvoja vrijedna „ekipa“ u tome uspjeli?
Pavarotti centar jedno je bio i ostao mjesto gdje se susreću i međusobno prožimaju različite kulture, prostor akulturacije, u njenom punom značenju. Za skoro 20 godina postojanja, kroz bezbroj kreativno-edukativnih radionica, produkcijskih događaja i različitih kulturnih projekata, intenzivno smo radili na procesu prevazilaženja, ili je bolje reći oplemenjivanja razlika među ljudima i njihovim identitetima. Prije svega kao čovjek, a potom i kao kulturni radnik koji dobar dio sebe daje ovoj instituciji, izuzetno sam ponosan na svoj skromni doprinos razvoju i promociji ove velike ideje, koja je ugrađena u temelje Pavarotti centra.