Tamo negdje dvije tisuće druge ili treće sjedio sam ovdje preko bare u malo širem društvu gdje je jedan aktivni učesnik našeg zadnjeg nesretnog rata pričao dogodovštine sa prve linije fronta. Ili to bijaše crta bojišnice? Ne sjećam se više, a nije ni bitno za ovu priču. Ono što je bitno su njegove dvije rečenice: – Sjedimo mi tako na položajima, ljeto, upeko zvijezdan, mi se raspojasali, kruži neka rakiješina “šećeruša”, ptičice okolo veselo cvrkuću, a naš radio javlja kako neprijatelj cijeli dan zasipa naše položaje teškom artiljerijom. Lažu na sav glas! Ali naši su, pa im je sve oprošteno… *** Napustila nas je Slavenka Drakulić. Saznavši tu tužnu vijest prošao sam kroz svoju skromnu kućnu biblioteku ovdje u Americi i izbrojao pet njenih knjiga. Tri na našem, dvije na engleskom. Dovoljan znak koji mi govori da sam veoma poštivao njezino pisanje, a još više životne stavove, njene poglede na svijet. Slavenka Drakulić, ako ništa drugo, zasigurno nije voljela laž. Pa makar to bila i ona izašla iz usta njenog sopstvenog naroda. Na nju je, zapravo, kako priliči svakom intelektualcu koji imalo drži do svog morala, bila i najosjetljivija. Slavenka se stoga oprijedjelila za istinu. A kao što znamo, za pisanje istine se u zemlji seljaka na brdovitom Balkanu uvijek plaćao danak. *** Kad god svratim u našu lokalnu knjižaru ovdje u Oregonu, gradiću Beaverton, odem na “Fiction” odjel i krenem od slova “A”. U potragu za našim piscima. Pod našim podrazumjevam sve one sa prostora bivše Jugoslavije. Svi oni pripadaju meni i ja njima. Nikad mi, gluho bilo, nije palo na pamet da tu nešto diram, sužavam i svodim na samo jedne. Knjige naših pisaca iz regiona dolaze i odlaze. Samo je Slavenka Drakulić konstanta, stalni stanovnik polica svjetske književnosti. Samo su njene knjige uvijek zastupljene. I to najmanje tri naslova. Ne zato što se na njih niko ne obazire, naprotiv, njene knjige su ovdje veoma tražena roba.
Postoji ona, čuli ste je svi, izreka “Svjetska, a naša!”, koja se ponekad, kad se za to pruži prilika, upotrebljava. Mislim da je zadnji put u Hrvatskoj išla uz veliku sportistkinju Janicu Kostelić. Za sve one koji nemaju pojma ko je Slavenka Drakulić, za sve one koji su čuli, nikada ništa nisu pročitali od nje, ali im je rečeno (preko radija) da je ona neprijatelj države, pa su to tako slijepo i prihvatili, možda bi se (kao i za nekolicinu još nekih drugih umjetnika koji i dan danas razaznaju cvrkut ptica od teške artiljerije) moglo ovo “Svjetska, a naša!” promijeniti u nešto naizgled slično, a totalno drugačije. Pa bi to moglo glasiti“Nije vaša, a svjetska!”
Nije Vaša, a svjetska!
Tamo negdje dvije tisuće druge ili treće sjedio sam ovdje preko bare u malo širem društvu gdje je jedan aktivni učesnik našeg zadnjeg nesretnog rata pričao dogodovštine sa prve linije fronta. Ili to bijaše crta bojišnice? Ne sjećam se više, a nije ni bitno za ovu priču.
Ono što je bitno su njegove dvije rečenice:
– Sjedimo mi tako na položajima, ljeto, upeko zvijezdan, mi se raspojasali, kruži neka rakiješina “šećeruša”, ptičice okolo veselo cvrkuću, a naš radio javlja kako neprijatelj cijeli dan zasipa naše položaje teškom artiljerijom. Lažu na sav glas! Ali naši su, pa im je sve oprošteno…
***
Napustila nas je Slavenka Drakulić. Saznavši tu tužnu vijest prošao sam kroz svoju skromnu kućnu biblioteku ovdje u Americi i izbrojao pet njenih knjiga. Tri na našem, dvije na engleskom. Dovoljan znak koji mi govori da sam veoma poštivao njezino pisanje, a još više životne stavove, njene poglede na svijet.
Slavenka Drakulić, ako ništa drugo, zasigurno nije voljela laž. Pa makar to bila i ona izašla iz usta njenog sopstvenog naroda. Na nju je, zapravo, kako priliči svakom intelektualcu koji imalo drži do svog morala, bila i najosjetljivija. Slavenka se stoga oprijedjelila za istinu. A kao što znamo, za pisanje istine se u zemlji seljaka na brdovitom Balkanu uvijek plaćao danak.
***
Kad god svratim u našu lokalnu knjižaru ovdje u Oregonu, gradiću Beaverton, odem na “Fiction” odjel i krenem od slova “A”. U potragu za našim piscima. Pod našim podrazumjevam sve one sa prostora bivše Jugoslavije. Svi oni pripadaju meni i ja njima. Nikad mi, gluho bilo, nije palo na pamet da tu nešto diram, sužavam i svodim na samo jedne.
Knjige naših pisaca iz regiona dolaze i odlaze. Samo je Slavenka Drakulić konstanta, stalni stanovnik polica svjetske književnosti. Samo su njene knjige uvijek zastupljene. I to najmanje tri naslova. Ne zato što se na njih niko ne obazire, naprotiv, njene knjige su ovdje veoma tražena roba.
Postoji ona, čuli ste je svi, izreka “Svjetska, a naša!”, koja se ponekad, kad se za to pruži prilika, upotrebljava. Mislim da je zadnji put u Hrvatskoj išla uz veliku sportistkinju Janicu Kostelić.
Za sve one koji nemaju pojma ko je Slavenka Drakulić, za sve one koji su čuli, nikada ništa nisu pročitali od nje, ali im je rečeno (preko radija) da je ona neprijatelj države, pa su to tako slijepo i prihvatili, možda bi se (kao i za nekolicinu još nekih drugih umjetnika koji i dan danas razaznaju cvrkut ptica od teške artiljerije) moglo ovo “Svjetska, a naša!” promijeniti u nešto naizgled slično, a totalno drugačije. Pa bi to moglo glasiti “Nije vaša, a svjetska!”
.