Tamo lijevo, u uglu do ulice, bio je naš bračni krevet, odmaknut od prozora tek toliko da se ja mogu provući do postelje. Nasuprot krevetu, ograđen debelim platnenim zaslonom, nalazio se moj radni sto. Radio sam do kasno u noć i morali smo postaviti neku zaštitu da svjetlo ne bi smetalo Eli. Noću sam pisao, danju slikao. U lijevom dijelu stana, posmatrano s ulice, prostrani dnevni boravak pretvorio sam u atelje. Svuda štafelaji, na njima nedovršene slike, police sa bojama, paletama i četkicama. Po podu kartoni, novine i časopisi. U dijelu sobe, uza zid, kraj ulaznih vrata, na jednoj strani nalazila sa garnitura sa stolićem, strosjedom i ne baš glomaznom foteljom, a iza svega toga vitrina s pićima i čašama. Desno od vrata, uza zid, stajao je klavir marke Bösendorfer, koji je moj pradjed kupio u Beču oko 1880. godine, otprilike pola vijeka nakon što je osnovana ova poznata radionica instrumenata sa čijih žica je melozvučna muzika već oplemenjivala mnoge najpoznatije svjetske koncertne dvorane. Pričalo se da je moja prabaka bila virtuoz, ali poznat uskom krugu prijatelja, baku sam slušao kad su se u negdašnjem salonu a sada mom ateljeu okupljali gosti, moja majka je svirala samo nama u večernjim satima, Ela je voljela da svira kad je niko ne gleda, ili kad bar ima osjećaj da je niko ne gleda, a ja sam, kad nikako nisam uspijevao da dobijem boju koju želim, žestoko udarao po dirkama, toliko da bi me mogao čuti i Ludvig van Betoven dok izvodim najefektnije dionice njegove Treće sinfonije.
Stišana škripa automobilskih kočnica lagano se uvlačila u tonove Eroike.
„Gospodine, treba li vam prevoz?“
Okrenuo se i vidio taksistu kroz spušteno staklo prednjih lijevih vrata automobila koji je vjerovatno prešao najmanje stotinu hiljada kilometara ulicama nekog evropskog grada prije nego što je dospio na balkanske uličice i sokake, gdje je pregurao još makar toliko.
„Ne, hvala“!
Lagano brujanje automobilskog motora pretapalo se u tonove Betovenove Mjesečine.
Dublje u stanu je predsoblje iz koga jedna vrata vode u kupatilo, druga u kuhinju sa malom trpezarijom, treća u sobu u kojoj je spavao naš Nenad prije nego što je otišao da studira na Sorboni. Uzalud smo ga ubjeđivali da izabere neki fakultet koji obrzuje za danas tražena zanimanja, ali on je već u prvom gimnazije znao da su francuski jezik i književnost, uporedo sa slavistikom, njegovo konačno opredjeljenje. Po njegovom odlasku, tu sobu je Ela koristila za kreiranje svojih modnih bravura, a ponekad smo u njoj zajedno gledali televiziju, doduše vrlo rijetko, ne propuštajući nikad Novogodišnji koncert Bečke filharmonije.
Zaglušujuća sirena vozila hitne pomoći iz nedaleke glavne ulice protresla je njegove misli. Izvadio je iz džepa plastičnu bocu s vodom, kupljenu na kiosku pred hotelom, odrvuno čep i ispio dva-tri gutljaja, ljuteći se na onog ko je smislio da se čep jakom plastikom pričvršćuje za bocu i ne može se skinuti, pa udara po nosu dok pijete.
Sada sve manje piše, a ranije je objavljivao monografije o poznatim slikarima, naročito se usredsređujući na period romantizma koji je najmanje pola vijeka kasnije stizao na Balkan nego što se duboko ukorijenio u evropsko slikarstvo. A slikao je uglavnom pejzaže, posebno je volio vodenice potočare zbog izazovnog rasprskavanja hiljada kapljica s lopatica vodeničkog točka u koje je udarao snažam mlaz iz badnja. Kakav je to bio prizor koji je u istom času zaokupljao sva čovjekova čula i kako je bilo teško ukrotiti ga neuhvatljivom linijom koja se tek nazire i bojom koja u sebi sadrži sve boje, ali tek u naznakama! Odlazio je u okolinu grada, skicirao motive, nastojao da u pamćenje upije raskoš boja, pa kad se vraćao u svoj atelje sve dok ima dnevnog svjetla slikao. Noću nikada, ne zato što je taj period ostavljao za pisanje, nego zato što se noću boje otimaju, nikako da ih ukrotiš i dobiješ nijansu koju želiš.
Sada ne piše, mada bi to mogao činiti na tri jezika koja odlično poznaje i na kojima razmišlja, jer slikari iz prošlih vremena, izuzev nekih senzacionalnih otkrića, pa i izmišljotina, samo da bi bilo intrigantno, malo koga interesuju. Takođe je prestao da slika, jer kada slikara istrneš iz zavičaja, iz ambijenta u kome je punim plućima usrkivao vazduh, makar on bio i zagađen fabričkim dimovima, ti si mu poremetio osjećaj za boje, on ih više ne prepoznaje u njihovoj elementarnosti, kao ni u nijansama koje isijavaju iz te elementarnosti. Zapravo, slikara više nema.
Opet se pored njega zaustavi automobil. Okrenu se i vidje isto vozilo i istog taksistu.
„Stojite tu duže od sata, pa sam mislio…“
„Hvala vam što brinete, ali mi prevoz zaista nije potreban. Odsjeo sam u hotelu koji je odavde udaljen tek stotinjak metara.“
Odsjeo sam u hotelu?! Bože, kako mi to čudno zvuči. U hotelu, u rodnom gradu!
Sada je pogledom obuhvatio cijelu zgradu, građenu u doba vladavine Austrougarske monarhije. Za ove tri decenije fasada se sasvim obradla, dijelovi fasade pootpadali, porušili se gipsani ukrasi iznad prozora, oluci mjestimično potrgani. Izgledalo je kao da je pretrpjela udare pobjesnjele oluje, a niko se poslije nije pobrinuo da otkloni posljedice.
Rođen je u stanu na drugom spratu te četvorospratnice, onom koji gleda na dvije ulice. U dvorišu s druge strane zgrade igrao se s vršnjacima, završio osnovnu školu koja je udaljena jedva nešto više od kilometra, tramvajem išao do gimnazije, kasnije do likovne akademije. U Nacionalnoj galeriji imao prvu samostalnu izložbu, monografije promovisao na više mjesta, u tri pozorišta posjećivao sve premijere, rijetko propuštao značajnije književne večeri, odlazio na utakmice fudbalskog kluba za koji je navijao otkad je kao mladi osnovac počeo s drugarima da razmjenjuje sličice fudbalera. Kao student, na baletnoj predstavi u Narodnom pozorištu upoznao Elu, s njom rodio Nenada, s njom evo i sada dijeli bračnu postelju. Mnogo lijepog oni su proživjeli u ovom gradu.
A onda…
Satovi na dvije crkve, pravoslavnoj i katoličkoj, otkucali su ponoć. Tih dvanaest ranomjernih udaraca, čiji zvon se međusobno preplitao i širio iznad zaspalog grada, vratio ga je u vrijeme kada su Ela i on, baš u ponoć, voljeli da odu u buregdžinicu Kao u kuhinji našihnena i da kupe po vruć burek, zamotan u debelu hartiju, pa da ga jedu na putu do stana.
A onda…
Iz mahalskih naselja, hotelskih salona, parlamentarnih sala, s brdâ, odakle li, banuo je rat. Tri nacije, dotad spletene u čvrst zagrljaj bratstva i jedinsta, povezane istom muzikom, navijačkom strašću za iste sportske klubove, istom željom da njihov grad po slozi bude prepoznatljiv u svijetu, ta tri naroda, svaki za sebe, osjetili su da je njihov nacionalni interes ugrožen. Od koga? Pa od onih s kojima su juče bili zagrljeni. Počelo je da se nasumce puca, ljudi su ginuli na ulici, dječija radost prekidana je kuršumom, možda i onim zlatnim, o kome je pjevao jedan pjesnik.
Bio sam zbunjen, jer moj nacionalni interes nije bio ugrožen, jer nisam pripadao ni jednom, ni drugom ni trećem narodu, ali me zato podjednako bolio svaki od tih pojedinačnih nacionalnih interesa. Ostalima je možda bilo lakše, jer su osjećali ugroženost samo jednog, a mene su tri strelice ugroženosti probadale kroz srce.
Da sam samo ja bio zbunjen, sve bi se to lakše završilo, ali sav narod je bio raspamećen. Neki su se svrstali u vojne jedinice, čak i u one koje su okupljale ljude iz jedne ulice i kojima su komandovali dojučerašnji uličari, drugi su se zavukli u stanove i podrume, treći su raznim kanalima krenuli prema Americi, Švedskoj, Njemačkoj… A ja? Ja sa svojom Elom u Holandiju, možda i zato što sam želio da nađem sigurnu potvrdu da je Vinsent van Gog sam sebi odsjekao uvo. I evo, punih trideset godina ja samom sebi lažem da tragam za dokumentom u kome će jasno pisati da li je, kada i kako Teov brat ostavio četkicu na paletu i na njoj izmiješanu savršenu boju latica cvijeta suncokreta, pa zgrabio britvu.
O svom gradu nisam mogo razmišljao. Jednom sam pisao prijatelju koji je tamo ostao i pitao ga da li je još prazan moj stan, a on mi je odgovorio da se u njega već posljednjeg dana rata uselio komandant jedinice koja je oslobađala grad od onih, zna se kojih.
Mada sam sebi obećao da moja noga više nikada neće kročiti u moj rodni grad, iznenada sam poželio da još jednom prošetam njegovim ulicama. Ela nije htjela ni da čuje da ide sa mnom. Tamo je granatirano moje djetinjstvo, raspršile su se ulicama moje nade i uspomene. Možda je porušen i grob mojih roditelja, ja tamo više ne idem, rekla je odlučno. Ja sam se ipak spakovao, kupio avionsku kartu i – evo me, gledam svoj stan na drugom spratu. Zurim u veliki prozor negdašnjeg dnevnog boravka, zatim mog ateljea, a iza stakla samo gusta tama. Jedino, naslućujem ili mi se samo čini, da rumenkast žižak indukcionog svjetla na televizoru svjedoči da tu neko živi.
Iz paralelne uličice, iz poodmakle noći zapravo, iskoči pas lutalica, rasiječe tišnu jednim lavežom i ukipi se pred njim. Dugo ga gleda, niti šta govori, niti pas laje, samo u psu zlokobno rež podmuklost.
Dugo su tako, nijemi, gledali jedan u drugog.
„U pravu si“, pogleda prema psu koji je i dalje stajao kao skamenjen. „ Ovo je tvoj grad, više nije moj.“
To reče i uputi se prema hotelu.
„Molim vas, mogu li dobiti račin“, trže pospanog recepcionara.
„Ali, gospodine, niste ni prespavali.“
„Samo vi meni dajte račun.“
Pope se do sobe, uze neraspakovan kofer, vrati recepcionaru ključ i krenu prema izlaznim vratim, gdje ga dočeka noćna svježina.
Začudo, pred hotelom je stajao isti onaj taksi kojeg je noćas vidio dva puta.
Uđe bez riječi i pogledom taksisti pokaza na kofer koji je ostavio na trotoaru.
„A onda, na aerodrom“, reče prije nego što je taksista izišao da kofer smjesti u prtljažnik.
Neraspakovan kofer
U rodnom gradu, u hotelu.
Predrag Finci
Tamo lijevo, u uglu do ulice, bio je naš bračni krevet, odmaknut od prozora tek toliko da se ja mogu provući do postelje. Nasuprot krevetu, ograđen debelim platnenim zaslonom, nalazio se moj radni sto. Radio sam do kasno u noć i morali smo postaviti neku zaštitu da svjetlo ne bi smetalo Eli. Noću sam pisao, danju slikao. U lijevom dijelu stana, posmatrano s ulice, prostrani dnevni boravak pretvorio sam u atelje. Svuda štafelaji, na njima nedovršene slike, police sa bojama, paletama i četkicama. Po podu kartoni, novine i časopisi. U dijelu sobe, uza zid, kraj ulaznih vrata, na jednoj strani nalazila sa garnitura sa stolićem, strosjedom i ne baš glomaznom foteljom, a iza svega toga vitrina s pićima i čašama. Desno od vrata, uza zid, stajao je klavir marke Bösendorfer, koji je moj pradjed kupio u Beču oko 1880. godine, otprilike pola vijeka nakon što je osnovana ova poznata radionica instrumenata sa čijih žica je melozvučna muzika već oplemenjivala mnoge najpoznatije svjetske koncertne dvorane. Pričalo se da je moja prabaka bila virtuoz, ali poznat uskom krugu prijatelja, baku sam slušao kad su se u negdašnjem salonu a sada mom ateljeu okupljali gosti, moja majka je svirala samo nama u večernjim satima, Ela je voljela da svira kad je niko ne gleda, ili kad bar ima osjećaj da je niko ne gleda, a ja sam, kad nikako nisam uspijevao da dobijem boju koju želim, žestoko udarao po dirkama, toliko da bi me mogao čuti i Ludvig van Betoven dok izvodim najefektnije dionice njegove Treće sinfonije.
Stišana škripa automobilskih kočnica lagano se uvlačila u tonove Eroike.
„Gospodine, treba li vam prevoz?“
Okrenuo se i vidio taksistu kroz spušteno staklo prednjih lijevih vrata automobila koji je vjerovatno prešao najmanje stotinu hiljada kilometara ulicama nekog evropskog grada prije nego što je dospio na balkanske uličice i sokake, gdje je pregurao još makar toliko.
„Ne, hvala“!
Lagano brujanje automobilskog motora pretapalo se u tonove Betovenove Mjesečine.
Dublje u stanu je predsoblje iz koga jedna vrata vode u kupatilo, druga u kuhinju sa malom trpezarijom, treća u sobu u kojoj je spavao naš Nenad prije nego što je otišao da studira na Sorboni. Uzalud smo ga ubjeđivali da izabere neki fakultet koji obrzuje za danas tražena zanimanja, ali on je već u prvom gimnazije znao da su francuski jezik i književnost, uporedo sa slavistikom, njegovo konačno opredjeljenje. Po njegovom odlasku, tu sobu je Ela koristila za kreiranje svojih modnih bravura, a ponekad smo u njoj zajedno gledali televiziju, doduše vrlo rijetko, ne propuštajući nikad Novogodišnji koncert Bečke filharmonije.
Zaglušujuća sirena vozila hitne pomoći iz nedaleke glavne ulice protresla je njegove misli. Izvadio je iz džepa plastičnu bocu s vodom, kupljenu na kiosku pred hotelom, odrvuno čep i ispio dva-tri gutljaja, ljuteći se na onog ko je smislio da se čep jakom plastikom pričvršćuje za bocu i ne može se skinuti, pa udara po nosu dok pijete.
Sada sve manje piše, a ranije je objavljivao monografije o poznatim slikarima, naročito se usredsređujući na period romantizma koji je najmanje pola vijeka kasnije stizao na Balkan nego što se duboko ukorijenio u evropsko slikarstvo. A slikao je uglavnom pejzaže, posebno je volio vodenice potočare zbog izazovnog rasprskavanja hiljada kapljica s lopatica vodeničkog točka u koje je udarao snažam mlaz iz badnja. Kakav je to bio prizor koji je u istom času zaokupljao sva čovjekova čula i kako je bilo teško ukrotiti ga neuhvatljivom linijom koja se tek nazire i bojom koja u sebi sadrži sve boje, ali tek u naznakama! Odlazio je u okolinu grada, skicirao motive, nastojao da u pamćenje upije raskoš boja, pa kad se vraćao u svoj atelje sve dok ima dnevnog svjetla slikao. Noću nikada, ne zato što je taj period ostavljao za pisanje, nego zato što se noću boje otimaju, nikako da ih ukrotiš i dobiješ nijansu koju želiš.
Sada ne piše, mada bi to mogao činiti na tri jezika koja odlično poznaje i na kojima razmišlja, jer slikari iz prošlih vremena, izuzev nekih senzacionalnih otkrića, pa i izmišljotina, samo da bi bilo intrigantno, malo koga interesuju. Takođe je prestao da slika, jer kada slikara istrneš iz zavičaja, iz ambijenta u kome je punim plućima usrkivao vazduh, makar on bio i zagađen fabričkim dimovima, ti si mu poremetio osjećaj za boje, on ih više ne prepoznaje u njihovoj elementarnosti, kao ni u nijansama koje isijavaju iz te elementarnosti. Zapravo, slikara više nema.
Opet se pored njega zaustavi automobil. Okrenu se i vidje isto vozilo i istog taksistu.
„Stojite tu duže od sata, pa sam mislio…“
„Hvala vam što brinete, ali mi prevoz zaista nije potreban. Odsjeo sam u hotelu koji je odavde udaljen tek stotinjak metara.“
Odsjeo sam u hotelu?! Bože, kako mi to čudno zvuči. U hotelu, u rodnom gradu!
Sada je pogledom obuhvatio cijelu zgradu, građenu u doba vladavine Austrougarske monarhije. Za ove tri decenije fasada se sasvim obradla, dijelovi fasade pootpadali, porušili se gipsani ukrasi iznad prozora, oluci mjestimično potrgani. Izgledalo je kao da je pretrpjela udare pobjesnjele oluje, a niko se poslije nije pobrinuo da otkloni posljedice.
Rođen je u stanu na drugom spratu te četvorospratnice, onom koji gleda na dvije ulice. U dvorišu s druge strane zgrade igrao se s vršnjacima, završio osnovnu školu koja je udaljena jedva nešto više od kilometra, tramvajem išao do gimnazije, kasnije do likovne akademije. U Nacionalnoj galeriji imao prvu samostalnu izložbu, monografije promovisao na više mjesta, u tri pozorišta posjećivao sve premijere, rijetko propuštao značajnije književne večeri, odlazio na utakmice fudbalskog kluba za koji je navijao otkad je kao mladi osnovac počeo s drugarima da razmjenjuje sličice fudbalera. Kao student, na baletnoj predstavi u Narodnom pozorištu upoznao Elu, s njom rodio Nenada, s njom evo i sada dijeli bračnu postelju. Mnogo lijepog oni su proživjeli u ovom gradu.
A onda…
Satovi na dvije crkve, pravoslavnoj i katoličkoj, otkucali su ponoć. Tih dvanaest ranomjernih udaraca, čiji zvon se međusobno preplitao i širio iznad zaspalog grada, vratio ga je u vrijeme kada su Ela i on, baš u ponoć, voljeli da odu u buregdžinicu Kao u kuhinji naših nena i da kupe po vruć burek, zamotan u debelu hartiju, pa da ga jedu na putu do stana.
A onda…
Iz mahalskih naselja, hotelskih salona, parlamentarnih sala, s brdâ, odakle li, banuo je rat. Tri nacije, dotad spletene u čvrst zagrljaj bratstva i jedinsta, povezane istom muzikom, navijačkom strašću za iste sportske klubove, istom željom da njihov grad po slozi bude prepoznatljiv u svijetu, ta tri naroda, svaki za sebe, osjetili su da je njihov nacionalni interes ugrožen. Od koga? Pa od onih s kojima su juče bili zagrljeni. Počelo je da se nasumce puca, ljudi su ginuli na ulici, dječija radost prekidana je kuršumom, možda i onim zlatnim, o kome je pjevao jedan pjesnik.
Bio sam zbunjen, jer moj nacionalni interes nije bio ugrožen, jer nisam pripadao ni jednom, ni drugom ni trećem narodu, ali me zato podjednako bolio svaki od tih pojedinačnih nacionalnih interesa. Ostalima je možda bilo lakše, jer su osjećali ugroženost samo jednog, a mene su tri strelice ugroženosti probadale kroz srce.
Da sam samo ja bio zbunjen, sve bi se to lakše završilo, ali sav narod je bio raspamećen. Neki su se svrstali u vojne jedinice, čak i u one koje su okupljale ljude iz jedne ulice i kojima su komandovali dojučerašnji uličari, drugi su se zavukli u stanove i podrume, treći su raznim kanalima krenuli prema Americi, Švedskoj, Njemačkoj… A ja? Ja sa svojom Elom u Holandiju, možda i zato što sam želio da nađem sigurnu potvrdu da je Vinsent van Gog sam sebi odsjekao uvo. I evo, punih trideset godina ja samom sebi lažem da tragam za dokumentom u kome će jasno pisati da li je, kada i kako Teov brat ostavio četkicu na paletu i na njoj izmiješanu savršenu boju latica cvijeta suncokreta, pa zgrabio britvu.
O svom gradu nisam mogo razmišljao. Jednom sam pisao prijatelju koji je tamo ostao i pitao ga da li je još prazan moj stan, a on mi je odgovorio da se u njega već posljednjeg dana rata uselio komandant jedinice koja je oslobađala grad od onih, zna se kojih.
Mada sam sebi obećao da moja noga više nikada neće kročiti u moj rodni grad, iznenada sam poželio da još jednom prošetam njegovim ulicama. Ela nije htjela ni da čuje da ide sa mnom. Tamo je granatirano moje djetinjstvo, raspršile su se ulicama moje nade i uspomene. Možda je porušen i grob mojih roditelja, ja tamo više ne idem, rekla je odlučno. Ja sam se ipak spakovao, kupio avionsku kartu i – evo me, gledam svoj stan na drugom spratu. Zurim u veliki prozor negdašnjeg dnevnog boravka, zatim mog ateljea, a iza stakla samo gusta tama. Jedino, naslućujem ili mi se samo čini, da rumenkast žižak indukcionog svjetla na televizoru svjedoči da tu neko živi.
Iz paralelne uličice, iz poodmakle noći zapravo, iskoči pas lutalica, rasiječe tišnu jednim lavežom i ukipi se pred njim. Dugo ga gleda, niti šta govori, niti pas laje, samo u psu zlokobno rež podmuklost.
Dugo su tako, nijemi, gledali jedan u drugog.
„U pravu si“, pogleda prema psu koji je i dalje stajao kao skamenjen. „ Ovo je tvoj grad, više nije moj.“
To reče i uputi se prema hotelu.
„Molim vas, mogu li dobiti račin“, trže pospanog recepcionara.
„Ali, gospodine, niste ni prespavali.“
„Samo vi meni dajte račun.“
Pope se do sobe, uze neraspakovan kofer, vrati recepcionaru ključ i krenu prema izlaznim vratim, gdje ga dočeka noćna svježina.
Začudo, pred hotelom je stajao isti onaj taksi kojeg je noćas vidio dva puta.
Uđe bez riječi i pogledom taksisti pokaza na kofer koji je ostavio na trotoaru.
„A onda, na aerodrom“, reče prije nego što je taksista izišao da kofer smjesti u prtljažnik.