Kuda je to usmjerio brod, čovjek na krmi, Odjednom ponovo sam, kao i po rođenju, Dugo, veoma dugo nikome jasan, nesmiren, Pošto je osjetio očev zov, jedino nasljeđe. Svoj si, tu na brodu, na rijeci što te mami, Ulazi ti u san, prazni sobe i stanove, Ostavlja bliske, za zemlju vezane, Da bi im se vratio, sasvim nenadano, Pretvoren u knjigu, u beskrajnu priču Save, Jedinog vladara nad tvojim vremenom, Nad tvojim posrtanjem, kroz zemlje, Kroz gradove koje ćeš napustiti odmah, Čim u njima ostaviš dio sebe, zemaljski, Blizak ljudima što putuju tvojim snovima, Uvijek neodlučnim, što se ne vežu, Čak i kada nema ni bujica ni virova, Kao što te je dočekivao Vrbas, Kojim se ne plovi tamo gdje bi htio. Sada moraš nenadano, spustivši sidro U bliska srca, da te ne slijede, Da gledaju svoje zemaljske poslove – Ploviš opet sam, samotni krmanoše.
Nebeski krmanoš
_______________________Bekimu Sejranoviću, nesmirenom putniku
Kuda je to usmjerio brod, čovjek na krmi,
Odjednom ponovo sam, kao i po rođenju,
Dugo, veoma dugo nikome jasan, nesmiren,
Pošto je osjetio očev zov, jedino nasljeđe.
Svoj si, tu na brodu, na rijeci što te mami,
Ulazi ti u san, prazni sobe i stanove,
Ostavlja bliske, za zemlju vezane,
Da bi im se vratio, sasvim nenadano,
Pretvoren u knjigu, u beskrajnu priču Save,
Jedinog vladara nad tvojim vremenom,
Nad tvojim posrtanjem, kroz zemlje,
Kroz gradove koje ćeš napustiti odmah,
Čim u njima ostaviš dio sebe, zemaljski,
Blizak ljudima što putuju tvojim snovima,
Uvijek neodlučnim, što se ne vežu,
Čak i kada nema ni bujica ni virova,
Kao što te je dočekivao Vrbas,
Kojim se ne plovi tamo gdje bi htio.
Sada moraš nenadano, spustivši sidro
U bliska srca, da te ne slijede,
Da gledaju svoje zemaljske poslove –
Ploviš opet sam, samotni krmanoše.