Nebeski krmanoš

_______________________Bekimu Sejranoviću, nesmirenom putniku

 

Kuda je to usmjerio brod, čovjek na krmi,
Odjednom ponovo sam, kao i po rođenju,
Dugo, veoma dugo nikome jasan, nesmiren,
Pošto je osjetio očev zov, jedino nasljeđe.
Svoj si, tu na brodu, na rijeci što te mami,
Ulazi ti u san, prazni sobe i stanove,
Ostavlja bliske, za zemlju vezane,
Da bi im se vratio, sasvim nenadano,
Pretvoren u knjigu, u beskrajnu priču Save,
Jedinog vladara nad tvojim vremenom,
Nad tvojim posrtanjem, kroz zemlje,
Kroz gradove koje ćeš napustiti odmah,
Čim u njima ostaviš dio sebe, zemaljski,
Blizak ljudima što putuju tvojim snovima,
Uvijek neodlučnim, što se ne vežu,
Čak i kada nema ni bujica ni virova,
Kao što te je dočekivao Vrbas,
Kojim se ne plovi tamo gdje bi htio.
Sada moraš nenadano, spustivši sidro
U bliska srca, da te ne slijede,
Da gledaju svoje zemaljske poslove –
Ploviš opet sam, samotni krmanoše.

Ranko Risojević 28. 05. 2020.