Izvade se pluća i jetra, svi unutarnji organi, pa mozak sa zadnje strane lubanje. Izvade se prave i stave istonijansirane umjetne oči. Dlake brade se voskaju, neće se više nikad ni kosa ukikavati. Poput ptice pred punjenje : ispere se unutrašnjost destiliranom vodom, antisepticima, acetinskom kiselinom, kloridom, formalinom, glicerinom, opet vodom, isperu se rebra, zasjaje se. Potom se uštrcava u rastegnute, sive i mrtve arterije osam litara balzama, i koža živne, prvo se malo crveni od stida, onda se umiri i oboji bojom slonovače i mrtvac bude lijep. Onda se ostavi malo dalje i gleda, kao Michelangelo Davida. Da bi Golijat bio taj što gleda, trebalo bi da nakon raspadanja ostane samo kamen iz bubrega, prebačen možda za pod glavu. Sve se na kraju kremira, ostane možda držalo budaka za Trockog. A danas bogati Rusi kupuju lijesove od kristala – pa kad se raspadnu, kosti im se cakle kao modra galica, na štoku prozora.
GRIMMOV KOLAC
Ušli lopovi u minsko polje. I ukrali dvije mine.
Obezvrijedili, prevrednovali i ponizili minsko polje, vrtni nasmijani patuljci..
A jedan je pred skoro četvrt stoljeća brižljivo postavljao nagazne i potezne mine, mapu i sad čuva pod jastukom, kao osušenu molitvu.
Ismijali mu mapu, uvezanu u koži, njemu, ostarjelom mineru, zluradom smješkalu što je mislio čekati na zaraslu smrt između njihovih sela.
Tijekom Trećeg Raicha, nacisti su usvojili Grimmove priče u svrhu propagande. Recimo, tvrdili su da je Crvenkapa simbol njemačkoga naroda i čiste arijske rase, kojeg ugnjetava židovski vuk ili da Pepeljugu njezina arijska čistota razlikuje od sestara mješanki.
Tako je miner svoju bajku, svoju mapu čitao pred spavanje godinama, uvijek vjerujući da će Crvenkapa zaći u njegovu šumu. I kao Pepeljuga bosom nogom, zapeti.
POZORIŠNE PRIČE
Za vrijeme rata naša glumačka četa vozila je u trapu autobusa zemlju. U crnim najlonskim vrećama. Iz Srbije u Republiku Srpsku, odnosno obrnuto. Jer je zemlja bila scenografija u predstavi SRPSKA DRAMA. Radenko je igrao majora Katunca koji ima osam smrti, i plesao je oro na zemlji, dršao je u šaci, mrvio je, bacao, marširao njome…Potom je zemlja postala prašina. I nije više mogla igrati zemlju u SRPSKOJ DRAMI, jer u SRPSKOJ DRAMI treba puno crne i kvalitetne zemlje, a ne prašine. Prašina ne može ni igrati ni biti zemlja. Možda smo je mogli polijevati vodom, jer da zemlja ostane zemlja treba vlage. Na granici nisu mogli vjerovati svojim očima da vozamo zemlju tamo-amo usred rata. Pretresali bajonetima zemlju koja glumi zemlju, sve misleći da zemlja ne može igrati zemlju, pa ni u SRPSKOJ DRAMI, u crne vreće nasuta; možda krijemo municiju? Kasnije je umro Radenko, major Katunac, deveti, pa deseti put, a odmah zatim deda Rade, Obrad što mrtav traži mrtvog sina po ratištima. Sad su zemlja, premarširana i izgovarana. Za polijetanje jednog leptira, veli Klodel, trebaju cijela nebesa. Tako i za slijetanje, istog leptira, treba sva zemlja.
ODJEKIVANJE U VAZI
Narcisa nema niti na jednoj sačuvanoj slici na vazi. Nema ga na vazi, ali zato možemo ga nakidati u vrtu i ispuniti vazu stručcima narcisa. I sve u vodi vaze, dubini vaze, gdje je tamno i narcisi se neće stići ogledati do svojeg uvenuća. A što je Narcis mogao vidjeti u vodi zaljubljeno gledavši se? Ako je vidio sebe, je li u toj slici vidio i nebo nad sobom. Narcis, bezvazni, tako je iza sebe imao nebo. Veliki treba napor da se dozove od sebe onaj tko se tek otkrio. Sebenalazak je bolan – sebe u vodi, sebe u ženi, sebe u majci, sebe u djetetu, sebe u Drugome. U zrcalu vidimo svoju smrt, veli Cocteau… Koktopod objekta koji vidimo, pa bio to i odraz. Francis Bacon ima sliku “Narcis gleda u vodu”, a Ovidije u METAMORFOZAMA piše svoju inačicu bezvaznog mita, po kojemu je boginja Nemezida kaznila Narcisa i proklela ga da se zaljubi u svoj odraz, pa čak i nakon smrti, u Hadu, muči ga njegov odraz u rijeci Stiks – mrtvogled u svoje raspadanje. Problem bi mogao biti obrnut – Narcis je vidio sve izuzev sebe, jer on je sve, on je alfa i omega. Potraga za sobom pretvorila se u zagledanost svijeta u sebe. Stručak narcisa udjenut u vazu jest zapravo dolazak čitavoga svijeta u svoju istrganost iz zemlje.
Narcis A. bio je vojnik Vojske Republike Srpske. Iako Bošnjak, morao je biti i bio je gotovo neprekidno na prvoj liniji ratišta. Kad su vojnici Armije BiH napali u zoru, svi su iz toga rova zarobljeni, pa poubijani, samo se Narcis nekako uspio spasiti bijegom u kukuruze i četrdesetodnevnim lutanjem do srpskih rovova. Pa su ga pod sumnjom izdaje držali mjesecima u zatvoru. Poslije rata otišao je u Ameriku. Negdje na jug, rekao je, da sluša jazz i uživa pored kakve vode.
Jednog ponedjeljka imao je saobraćajni udes. Nije bio kriv, žena se ogledavala u retrovizoru i direktno udarila u njegov kamion.
Kad se ujutro umiva ledenom vodom, Narcis A. kaže svojem odrazu u ogledalu: kako se više ne vidim?
Narcis i ogledalo
BALZAMIRANJE LENJINA
Izvade se pluća i jetra, svi unutarnji organi, pa mozak sa zadnje strane lubanje. Izvade se prave i stave istonijansirane umjetne oči. Dlake brade se voskaju, neće se više nikad ni kosa ukikavati. Poput ptice pred punjenje : ispere se unutrašnjost destiliranom vodom, antisepticima, acetinskom kiselinom, kloridom, formalinom, glicerinom, opet vodom, isperu se rebra, zasjaje se. Potom se uštrcava u rastegnute, sive i mrtve arterije osam litara balzama, i koža živne, prvo se malo crveni od stida, onda se umiri i oboji bojom slonovače i mrtvac bude lijep. Onda se ostavi malo dalje i gleda, kao Michelangelo Davida. Da bi Golijat bio taj što gleda, trebalo bi da nakon raspadanja ostane samo kamen iz bubrega, prebačen možda za pod glavu. Sve se na kraju kremira, ostane možda držalo budaka za Trockog. A danas bogati Rusi kupuju lijesove od kristala – pa kad se raspadnu, kosti im se cakle kao modra galica, na štoku prozora.
GRIMMOV KOLAC
Ušli lopovi u minsko polje. I ukrali dvije mine.
Obezvrijedili, prevrednovali i ponizili minsko polje, vrtni nasmijani patuljci..
A jedan je pred skoro četvrt stoljeća brižljivo postavljao nagazne i potezne mine, mapu i sad čuva pod jastukom, kao osušenu molitvu.
Ismijali mu mapu, uvezanu u koži, njemu, ostarjelom mineru, zluradom smješkalu što je mislio čekati na zaraslu smrt između njihovih sela.
Tijekom Trećeg Raicha, nacisti su usvojili Grimmove priče u svrhu propagande. Recimo, tvrdili su da je Crvenkapa simbol njemačkoga naroda i čiste arijske rase, kojeg ugnjetava židovski vuk ili da Pepeljugu njezina arijska čistota razlikuje od sestara mješanki.
Tako je miner svoju bajku, svoju mapu čitao pred spavanje godinama, uvijek vjerujući da će Crvenkapa zaći u njegovu šumu. I kao Pepeljuga bosom nogom, zapeti.
POZORIŠNE PRIČE
Za vrijeme rata naša glumačka četa vozila je u trapu autobusa zemlju. U crnim najlonskim vrećama. Iz Srbije u Republiku Srpsku, odnosno obrnuto. Jer je zemlja bila scenografija u predstavi SRPSKA DRAMA. Radenko je igrao majora Katunca koji ima osam smrti, i plesao je oro na zemlji, dršao je u šaci, mrvio je, bacao, marširao njome…Potom je zemlja postala prašina. I nije više mogla igrati zemlju u SRPSKOJ DRAMI, jer u SRPSKOJ DRAMI treba puno crne i kvalitetne zemlje, a ne prašine. Prašina ne može ni igrati ni biti zemlja. Možda smo je mogli polijevati vodom, jer da zemlja ostane zemlja treba vlage. Na granici nisu mogli vjerovati svojim očima da vozamo zemlju tamo-amo usred rata. Pretresali bajonetima zemlju koja glumi zemlju, sve misleći da zemlja ne može igrati zemlju, pa ni u SRPSKOJ DRAMI, u crne vreće nasuta; možda krijemo municiju? Kasnije je umro Radenko, major Katunac, deveti, pa deseti put, a odmah zatim deda Rade, Obrad što mrtav traži mrtvog sina po ratištima. Sad su zemlja, premarširana i izgovarana. Za polijetanje jednog leptira, veli Klodel, trebaju cijela nebesa. Tako i za slijetanje, istog leptira, treba sva zemlja.
ODJEKIVANJE U VAZI
Narcisa nema niti na jednoj sačuvanoj slici na vazi. Nema ga na vazi, ali zato možemo ga nakidati u vrtu i ispuniti vazu stručcima narcisa. I sve u vodi vaze, dubini vaze, gdje je tamno i narcisi se neće stići ogledati do svojeg uvenuća. A što je Narcis mogao vidjeti u vodi zaljubljeno gledavši se? Ako je vidio sebe, je li u toj slici vidio i nebo nad sobom. Narcis, bezvazni, tako je iza sebe imao nebo. Veliki treba napor da se dozove od sebe onaj tko se tek otkrio. Sebenalazak je bolan – sebe u vodi, sebe u ženi, sebe u majci, sebe u djetetu, sebe u Drugome. U zrcalu vidimo svoju smrt, veli Cocteau… Koktopod objekta koji vidimo, pa bio to i odraz. Francis Bacon ima sliku “Narcis gleda u vodu”, a Ovidije u METAMORFOZAMA piše svoju inačicu bezvaznog mita, po kojemu je boginja Nemezida kaznila Narcisa i proklela ga da se zaljubi u svoj odraz, pa čak i nakon smrti, u Hadu, muči ga njegov odraz u rijeci Stiks – mrtvogled u svoje raspadanje. Problem bi mogao biti obrnut – Narcis je vidio sve izuzev sebe, jer on je sve, on je alfa i omega. Potraga za sobom pretvorila se u zagledanost svijeta u sebe. Stručak narcisa udjenut u vazu jest zapravo dolazak čitavoga svijeta u svoju istrganost iz zemlje.
Narcis A. bio je vojnik Vojske Republike Srpske. Iako Bošnjak, morao je biti i bio je gotovo neprekidno na prvoj liniji ratišta. Kad su vojnici Armije BiH napali u zoru, svi su iz toga rova zarobljeni, pa poubijani, samo se Narcis nekako uspio spasiti bijegom u kukuruze i četrdesetodnevnim lutanjem do srpskih rovova. Pa su ga pod sumnjom izdaje držali mjesecima u zatvoru. Poslije rata otišao je u Ameriku. Negdje na jug, rekao je, da sluša jazz i uživa pored kakve vode.
Jednog ponedjeljka imao je saobraćajni udes. Nije bio kriv, žena se ogledavala u retrovizoru i direktno udarila u njegov kamion.
Kad se ujutro umiva ledenom vodom, Narcis A. kaže svojem odrazu u ogledalu: kako se više ne vidim?