Niko od naših sugrađana ne bi znao sa sigurnošću reći zašto se to desilo baš Hamdi i Jeleni, iako je malo bilo onih koji, iznoseći vlastito mišljenje o svemu, riječ “sigurno” nisu upotrijebili više od jednom. Znao bi dragi Bog, ali on nam nije bio sugrađanin. Darko je rođen takav kakav je rođen i tu se nije dalo ništa promijeniti, ma ko u našoj maloj čaršiji bio u pravu, a ko promašio stvarne razloge kao metak iz one olovke-pištolja, kakvih je tih poratnih godina kod pravih domaćina bilo sakrivenih u zaškoljcima za koje nisu znala ženskadija ni djeca, a često ni ostali ukućani.
Čaršija je brujala već kad se saznalo da Hamdo i Jelena ašikuju. Nikad toga nije bilo, uvijek je svako znao s kim smije i može, a da se nađu i prepoznaju dvoje ljudi različite vjere, sačuvaj Bože, o tome se nije ni pričalo, jer čemu pričati o nemogućim stvarima osim kad matere i babe uspavljuju ili plaše djecu pa im spominju stotinu nevidiša koji će, evo ovog časa, iskočiti s tavana ili udžere ako ne budu slušali. A takva priča, ta o Hamidu i Jeleni, nije bila ni za pričanje djeci, jer njih dvoje nisu bili nikakvi nevidiši nego živi ljudi koje možeš sresti svakog dana. I to ispočetka prvo u zajedničkom društvu, mada ni to nije bila baš svakodnevna stvar osim na sastancima Saveza socijalističke omladine ili takvom čemu, a takve stvari su ionako, znali su svi, bile na silu i nikad neće postati realnost i normalna stvar.
Čaršija je još jače brujala kad su Hamdo i Jelena viđeni da se drže za ruke, i to javno, i dalje, doduše, u društvu svojih vršnjaka, ali što se onda može očekivati kad su negdje sami, kad ih niko ne vidi? A kako su krenuli, daleko će dogurati! E sad, brujalo se nekako više za sebe i u sebi, a manje naglas, ono kad se priča s onima kojim možeš i moraš vjerovati, i to kad djeca budu poslana na spavanje, nije to, rekli smo, priča za djecu, a nikad negdje gdje ima onih koji bi takvu priču mogli protumačiti kao “podrivanje našeg socijalističkog sistema“ ili takvo što.
Ko zna, možda je nečija kletva uslišena, a da je kletvi bilo, u to nije bilo dvojbe ni koliko u činjenicu da je olovo teže od vune. Jest taj socijalizam i komunizam zavladao, jesmo svi isti, drugog nema niti može biti, ali se zna ljudski i čaršijski red i taj red se nema potrebe ni očešati o komunizam i te stvari. Bilo je u našoj čaršiji i gorih vremena i većeg kijameta pa se opet nikad nije desilo da se sastave dvoje koji nikako ne mogu i ne smiju jedno s drugim. Jer pred kojeg će boga, njegovog ili njenog, misle li gdje će ih pokopati, kad su našoj čaršiji katoličko groblje i muslimansko mezarje na suprotnim krajevima, kao da ih je neko namjerno udaljio da se ne mogu pogledati ni kad ih niko ne vidi. Hajde da smo kakav grad pa da imamo gradsko groblje, to i nekako, bili bi groblje i mezarje jedno do drugog, ima slučajeva, pisalo je u novinama, da se takvi sahrane na krajevima svojih groblja pa, iako je između njih ograda, ipak budu jedno do drugog, ne baš u istom grobu ili grobnici, ali, eto, ni metar ilovače ih ne dijeli, rukama bi se, da mrtvi mogu ispružiti ruke, mogli dohvaćati.
Kad se pročulo da će se Hamdo i Jelena uzeti, brujanje je, iako bi se možda moglo očekivati da postane još glasnije, potpuno prestalo. Možda i nije, ali se nije moglo čuti, jer bi onda valjda preraslo u galamu, a za galamdžije je uvijek bilo mjesta i u krivičnom zakoniku, i u policijskom podrumu ili sreskom zatvoru. Vjenčali su se u općini i to je bilo to. Hodži i fratru nisu išli, a ni svadbu nisu pravili. I da na svijet nije došao Darko, možda bi sve ostalo na pridikama matera i očeva djeci, da im ni slučajno ne padne na pamet da im tako nešto naprave. Bolje da me zadaviš evo ovog časa, nemoj, kćeri, u grob da me živu utjeraš, pod crnu zemlju, Bože, zovi me sebi ako nekom od ovih mojih takva budalasta stvar padne na pamet…
Čim je rođen, vidjelo se da nešto nije u redu. Jelena je plakala i plakala, pa da je vrijeme bilo ono nekadašnje, kad su lakrimariji još stajali u vitrinama, nadohvat ruke, svaki bi bio ne premal nego smiješan; jedino kakva kaca možda bi bila dostatna primiti sve njene suze, a sol bi se po dnu – toliko ih jer bilo – mogla greljiti kutlačom. Hamdo je, pak, vjerovao liječnicima; pa šta su njih dvoje krivi da im se dijete rodi takoreći bez kostiju?! Bude to i prođe, rekli su liječnici, dobro, ponekad tako i ostane, ali vidjet ćemo još… Jesu li se i kojem bogu molili, svako svojem ili nekom njihovom zajedničkom, nekakvom bogallahu, to ne znamo; ako i jesu, dalje od kućnog duvara nije odlazilo, ako ne računamo one bežične veze kojim su ljudi, poneki izravno, a većina preko vidljivih ili nevidljivih posrednika, povezani s bogovima.
Ispočetka je najvažnije bilo da je dijete živo, a liječnici su tu. Medicina napreduje ludom brzinom, valjda se nešto riješi. Ime je bilo dogovoreno još prije vjenčanja, a isto bi, uz zamjenu posljednjeg slova, bilo i da se rodilo žensko. Ali su oni dobro znali da će biti muško, a rekao im je to i Augustin, zvani Gusto, oduvijek poznat po tome što je nepogrešivo pogađao kakvo će dijete roditi koja trudna žena. Zato su ga mnogi zvali i Pičkonja, mada ne baš kad pričaju s njim nego naški, iza leđa. Gusto, odnosno Pičkonja, nije se bavio drugim stvarima vezanim za trudnoću pa im nije mogao reći da će to njihovo muško dijete na svijet doći takvo kakvo će doći.
Kad je Darko navršio godinu dana, još uvijek je najvažnije bilo to što je živ, jer u većini slučajeva takva djeca umiru već nakon nekoliko dana ili mjeseci. Liječnici su mu iz tjedna u tjedan ubrizgavali nešto što nije lako ni izgovoriti, a kamoli mjesecima primati, nadajući se okoštavanju nečega što je u sitnom tjelešcu nalazilo umjesto kostiju. Jelena je u neko doba prestala plakati i, više od Hamde, a i od svih drugih, počela vjerovati da će sve ipak izaći na dobro. Za bebu je napravljen krevetac od tisovine, a krojačica Marga sašila joj je pomalo kompliciranu nosiljku od kože i platna koja je, uz ostalo, trebala držati bebinu glavicu da se ne presamiti preko ramena pa je Jelena nosila Darka na leđima ili na prsima ponosno stupajući čaršijom i pričajući svima da su liječnici optimisti, da je najvažnije da je njen Darko živ i da ima mnogo slučajeva kad stvari u takvim slučajevima završe dobro. Uvečer, i ne samo uvečer, pjevala bi mu uspavanke, ispočetka one koje je pamtila iz djetinjstva, a kasnije ih je sama smišljala, mada za uspavanke nije ni bilo neke velike potrebe, jer je Darko dobar dio dana i noći provodio spavajući. Jelena ga je gledala najživljim i najponosnijim pogledom koji je imala u svom registru pogleda, a Darko nju, kad bi se zadesio budan, providno, vodnjikavo i odsutno, ni nalik na to kako djeca od godinu dana gledaju matere. Hamdo je, pak, u neko doba zašutio i svaka njegova riječ o Darku bila je teža od olovne kugle, a ni njegovi rođaci, poznanici i prijatelji nisu se usuđivali spomenuti pred njim Darka i njegovo stanje.
Iza leđa je čaršija i dalje pričala. Najviše ih je tvrdilo da je u pitanju božja kazna, za koju je varijacija bilo bukadar, ali uzrok samo jedan: nisu se njih dvoje različite vjere smjeli uzeti. Jest da niko pošteno nije ni znao ni vjeruju li Hamdo i Jelena i u što, ali što mari; nisu smjeli i gotovo. Drugi su tvrdili da je neko nekog od njih dvoje zaveo, namamio, šta li, spominjani su hodžini zapisi, ali ne našeg hodže, Ahmed-efendije, on se time nije bavio, nego nekog iz Čevljanovića, a na površinu je isplivalo i nešto što se dotad nije znalo, da su i fratri nekad pravili slične zapise, eno ih nekoliko sačuvanih u malim mjedenim kutijama u samostanskoj riznici. Što na njima piše, niko nije znao reći. Treći, oni koji su pričali najmanje i najrjeđe, uzroke su nalazili u medicini, ali njih ionako niko nije slušao, a još manje uzimao zaozbiljno.
Mjeseci su prolazili, terapije mijenjane pa vraćane one stare, pa se po bijelom svijetu tražio neki lijek, ali Darku lijeka izgleda ipak nije bilo, samo što to niko nije znao ili barem nije znala Jelena. Na drugi rođendan i dalje ga je vukla u nosiljci koju nije ni trebalo povećavati, čega su bili svjesni svi osim nje, jer je Darko ostao onaj isti zamotuljak od godinu dana prije, nježan kao behar i krhak kao most od jufki za maslenicu, kad bi takvi mostovi postojali. Ponekad živ čovjek, pogotovo kad su u pitanju njegova djeca, ima toliko skladište iluzija da bi, koliko je prostrano i puno, u nekom trenu moglo spriječiti rat ili zemljotres, a možda i smak svijeta, samo što još ne znamo kako on izgleda pa nam je teško baš zasigurno procijeniti. Tako je bilo i kod Jelene, koja je Darku jednako pjevala uspavanke, makar je to imalo smisla kao igrati se pantomime s mjesecom dok te onako čeznutljivo gleda s nebeskog podija, a čak mu je kupovala i igračke, iako su njegove ručice uvijek mirovale, ako se izuzme ono kad mu skliznu preko s prsa dok leži ili kad mu ih ona odigne da bi nekome pokazala kako, eto, njen sin napreduje i samo da završe terapije pa će očvrsnuti i nadrasti sve svoje vršnjake. Bit će ipak da je i ona, ma koliko ogrezla u optimizmu, imala svoje male padove, jer se pričalo da je s Darkom u nosiljci hodočastila Gospi Olovskoj (mada su neki tvrdili da nije u pitanju Olovska nego Komušinska, ali Gospa je ionako Gospa, gdje god se zadesila).
Kad je Hamdo jednog jutra koje još nije bilo svanulo njen krevet ugledao prazan, iste sekunde je znao da je gotovo. Klateći se na užetu svezanom za granu tisa na kojem se on dok je bio dijete bezbroj puta ljuljao, gledala ga je staklastim pogledom koji je šuteći govorio da je već prošlo poprilično vremena otkad je izrigala vlastiti strah i obavila posljednji, počasni pozdrav s vlastitim životom. Darko je ležao nepomičan i prvi put se na njegovom lišcu moglo nazrijeti nešto što je podsjećalo na osmijeh. Bio je nalik anđelu koji je s onog svijeta samo pozajmljen na određeno vrijeme, da bi čaršija imala što pričati i da bi ova priča mogla biti napisana. Valjda tako izgledaju pravi, onosvjetski anđeli, a Darka je zapalo da anđeo bude već na ovom svijetu. U krevetcu od tisovine.
Krevetac od tisovine
Niko od naših sugrađana ne bi znao sa sigurnošću reći zašto se to desilo baš Hamdi i Jeleni, iako je malo bilo onih koji, iznoseći vlastito mišljenje o svemu, riječ “sigurno” nisu upotrijebili više od jednom. Znao bi dragi Bog, ali on nam nije bio sugrađanin. Darko je rođen takav kakav je rođen i tu se nije dalo ništa promijeniti, ma ko u našoj maloj čaršiji bio u pravu, a ko promašio stvarne razloge kao metak iz one olovke-pištolja, kakvih je tih poratnih godina kod pravih domaćina bilo sakrivenih u zaškoljcima za koje nisu znala ženskadija ni djeca, a često ni ostali ukućani.
Čaršija je brujala već kad se saznalo da Hamdo i Jelena ašikuju. Nikad toga nije bilo, uvijek je svako znao s kim smije i može, a da se nađu i prepoznaju dvoje ljudi različite vjere, sačuvaj Bože, o tome se nije ni pričalo, jer čemu pričati o nemogućim stvarima osim kad matere i babe uspavljuju ili plaše djecu pa im spominju stotinu nevidiša koji će, evo ovog časa, iskočiti s tavana ili udžere ako ne budu slušali. A takva priča, ta o Hamidu i Jeleni, nije bila ni za pričanje djeci, jer njih dvoje nisu bili nikakvi nevidiši nego živi ljudi koje možeš sresti svakog dana. I to ispočetka prvo u zajedničkom društvu, mada ni to nije bila baš svakodnevna stvar osim na sastancima Saveza socijalističke omladine ili takvom čemu, a takve stvari su ionako, znali su svi, bile na silu i nikad neće postati realnost i normalna stvar.
Čaršija je još jače brujala kad su Hamdo i Jelena viđeni da se drže za ruke, i to javno, i dalje, doduše, u društvu svojih vršnjaka, ali što se onda može očekivati kad su negdje sami, kad ih niko ne vidi? A kako su krenuli, daleko će dogurati! E sad, brujalo se nekako više za sebe i u sebi, a manje naglas, ono kad se priča s onima kojim možeš i moraš vjerovati, i to kad djeca budu poslana na spavanje, nije to, rekli smo, priča za djecu, a nikad negdje gdje ima onih koji bi takvu priču mogli protumačiti kao “podrivanje našeg socijalističkog sistema“ ili takvo što.
Ko zna, možda je nečija kletva uslišena, a da je kletvi bilo, u to nije bilo dvojbe ni koliko u činjenicu da je olovo teže od vune. Jest taj socijalizam i komunizam zavladao, jesmo svi isti, drugog nema niti može biti, ali se zna ljudski i čaršijski red i taj red se nema potrebe ni očešati o komunizam i te stvari. Bilo je u našoj čaršiji i gorih vremena i većeg kijameta pa se opet nikad nije desilo da se sastave dvoje koji nikako ne mogu i ne smiju jedno s drugim. Jer pred kojeg će boga, njegovog ili njenog, misle li gdje će ih pokopati, kad su našoj čaršiji katoličko groblje i muslimansko mezarje na suprotnim krajevima, kao da ih je neko namjerno udaljio da se ne mogu pogledati ni kad ih niko ne vidi. Hajde da smo kakav grad pa da imamo gradsko groblje, to i nekako, bili bi groblje i mezarje jedno do drugog, ima slučajeva, pisalo je u novinama, da se takvi sahrane na krajevima svojih groblja pa, iako je između njih ograda, ipak budu jedno do drugog, ne baš u istom grobu ili grobnici, ali, eto, ni metar ilovače ih ne dijeli, rukama bi se, da mrtvi mogu ispružiti ruke, mogli dohvaćati.
Kad se pročulo da će se Hamdo i Jelena uzeti, brujanje je, iako bi se možda moglo očekivati da postane još glasnije, potpuno prestalo. Možda i nije, ali se nije moglo čuti, jer bi onda valjda preraslo u galamu, a za galamdžije je uvijek bilo mjesta i u krivičnom zakoniku, i u policijskom podrumu ili sreskom zatvoru. Vjenčali su se u općini i to je bilo to. Hodži i fratru nisu išli, a ni svadbu nisu pravili. I da na svijet nije došao Darko, možda bi sve ostalo na pridikama matera i očeva djeci, da im ni slučajno ne padne na pamet da im tako nešto naprave. Bolje da me zadaviš evo ovog časa, nemoj, kćeri, u grob da me živu utjeraš, pod crnu zemlju, Bože, zovi me sebi ako nekom od ovih mojih takva budalasta stvar padne na pamet…
Čim je rođen, vidjelo se da nešto nije u redu. Jelena je plakala i plakala, pa da je vrijeme bilo ono nekadašnje, kad su lakrimariji još stajali u vitrinama, nadohvat ruke, svaki bi bio ne premal nego smiješan; jedino kakva kaca možda bi bila dostatna primiti sve njene suze, a sol bi se po dnu – toliko ih jer bilo – mogla greljiti kutlačom. Hamdo je, pak, vjerovao liječnicima; pa šta su njih dvoje krivi da im se dijete rodi takoreći bez kostiju?! Bude to i prođe, rekli su liječnici, dobro, ponekad tako i ostane, ali vidjet ćemo još… Jesu li se i kojem bogu molili, svako svojem ili nekom njihovom zajedničkom, nekakvom bogallahu, to ne znamo; ako i jesu, dalje od kućnog duvara nije odlazilo, ako ne računamo one bežične veze kojim su ljudi, poneki izravno, a većina preko vidljivih ili nevidljivih posrednika, povezani s bogovima.
Ispočetka je najvažnije bilo da je dijete živo, a liječnici su tu. Medicina napreduje ludom brzinom, valjda se nešto riješi. Ime je bilo dogovoreno još prije vjenčanja, a isto bi, uz zamjenu posljednjeg slova, bilo i da se rodilo žensko. Ali su oni dobro znali da će biti muško, a rekao im je to i Augustin, zvani Gusto, oduvijek poznat po tome što je nepogrešivo pogađao kakvo će dijete roditi koja trudna žena. Zato su ga mnogi zvali i Pičkonja, mada ne baš kad pričaju s njim nego naški, iza leđa. Gusto, odnosno Pičkonja, nije se bavio drugim stvarima vezanim za trudnoću pa im nije mogao reći da će to njihovo muško dijete na svijet doći takvo kakvo će doći.
Kad je Darko navršio godinu dana, još uvijek je najvažnije bilo to što je živ, jer u većini slučajeva takva djeca umiru već nakon nekoliko dana ili mjeseci. Liječnici su mu iz tjedna u tjedan ubrizgavali nešto što nije lako ni izgovoriti, a kamoli mjesecima primati, nadajući se okoštavanju nečega što je u sitnom tjelešcu nalazilo umjesto kostiju. Jelena je u neko doba prestala plakati i, više od Hamde, a i od svih drugih, počela vjerovati da će sve ipak izaći na dobro. Za bebu je napravljen krevetac od tisovine, a krojačica Marga sašila joj je pomalo kompliciranu nosiljku od kože i platna koja je, uz ostalo, trebala držati bebinu glavicu da se ne presamiti preko ramena pa je Jelena nosila Darka na leđima ili na prsima ponosno stupajući čaršijom i pričajući svima da su liječnici optimisti, da je najvažnije da je njen Darko živ i da ima mnogo slučajeva kad stvari u takvim slučajevima završe dobro. Uvečer, i ne samo uvečer, pjevala bi mu uspavanke, ispočetka one koje je pamtila iz djetinjstva, a kasnije ih je sama smišljala, mada za uspavanke nije ni bilo neke velike potrebe, jer je Darko dobar dio dana i noći provodio spavajući. Jelena ga je gledala najživljim i najponosnijim pogledom koji je imala u svom registru pogleda, a Darko nju, kad bi se zadesio budan, providno, vodnjikavo i odsutno, ni nalik na to kako djeca od godinu dana gledaju matere. Hamdo je, pak, u neko doba zašutio i svaka njegova riječ o Darku bila je teža od olovne kugle, a ni njegovi rođaci, poznanici i prijatelji nisu se usuđivali spomenuti pred njim Darka i njegovo stanje.
Iza leđa je čaršija i dalje pričala. Najviše ih je tvrdilo da je u pitanju božja kazna, za koju je varijacija bilo bukadar, ali uzrok samo jedan: nisu se njih dvoje različite vjere smjeli uzeti. Jest da niko pošteno nije ni znao ni vjeruju li Hamdo i Jelena i u što, ali što mari; nisu smjeli i gotovo. Drugi su tvrdili da je neko nekog od njih dvoje zaveo, namamio, šta li, spominjani su hodžini zapisi, ali ne našeg hodže, Ahmed-efendije, on se time nije bavio, nego nekog iz Čevljanovića, a na površinu je isplivalo i nešto što se dotad nije znalo, da su i fratri nekad pravili slične zapise, eno ih nekoliko sačuvanih u malim mjedenim kutijama u samostanskoj riznici. Što na njima piše, niko nije znao reći. Treći, oni koji su pričali najmanje i najrjeđe, uzroke su nalazili u medicini, ali njih ionako niko nije slušao, a još manje uzimao zaozbiljno.
Mjeseci su prolazili, terapije mijenjane pa vraćane one stare, pa se po bijelom svijetu tražio neki lijek, ali Darku lijeka izgleda ipak nije bilo, samo što to niko nije znao ili barem nije znala Jelena. Na drugi rođendan i dalje ga je vukla u nosiljci koju nije ni trebalo povećavati, čega su bili svjesni svi osim nje, jer je Darko ostao onaj isti zamotuljak od godinu dana prije, nježan kao behar i krhak kao most od jufki za maslenicu, kad bi takvi mostovi postojali. Ponekad živ čovjek, pogotovo kad su u pitanju njegova djeca, ima toliko skladište iluzija da bi, koliko je prostrano i puno, u nekom trenu moglo spriječiti rat ili zemljotres, a možda i smak svijeta, samo što još ne znamo kako on izgleda pa nam je teško baš zasigurno procijeniti. Tako je bilo i kod Jelene, koja je Darku jednako pjevala uspavanke, makar je to imalo smisla kao igrati se pantomime s mjesecom dok te onako čeznutljivo gleda s nebeskog podija, a čak mu je kupovala i igračke, iako su njegove ručice uvijek mirovale, ako se izuzme ono kad mu skliznu preko s prsa dok leži ili kad mu ih ona odigne da bi nekome pokazala kako, eto, njen sin napreduje i samo da završe terapije pa će očvrsnuti i nadrasti sve svoje vršnjake. Bit će ipak da je i ona, ma koliko ogrezla u optimizmu, imala svoje male padove, jer se pričalo da je s Darkom u nosiljci hodočastila Gospi Olovskoj (mada su neki tvrdili da nije u pitanju Olovska nego Komušinska, ali Gospa je ionako Gospa, gdje god se zadesila).
Kad je Hamdo jednog jutra koje još nije bilo svanulo njen krevet ugledao prazan, iste sekunde je znao da je gotovo. Klateći se na užetu svezanom za granu tisa na kojem se on dok je bio dijete bezbroj puta ljuljao, gledala ga je staklastim pogledom koji je šuteći govorio da je već prošlo poprilično vremena otkad je izrigala vlastiti strah i obavila posljednji, počasni pozdrav s vlastitim životom. Darko je ležao nepomičan i prvi put se na njegovom lišcu moglo nazrijeti nešto što je podsjećalo na osmijeh. Bio je nalik anđelu koji je s onog svijeta samo pozajmljen na određeno vrijeme, da bi čaršija imala što pričati i da bi ova priča mogla biti napisana. Valjda tako izgledaju pravi, onosvjetski anđeli, a Darka je zapalo da anđeo bude već na ovom svijetu. U krevetcu od tisovine.