Gusle javorove notareva sina Josipa Gubernika

U Berlinu postoji muzej priča, zapravo Muzej nečuvenih stvari, kako glasi zvanični naziv te ustanove. Osnovao ga je pre dve decenije Roland Albreht u berlinskoj četvrti Šenenberg. Izloženo je stotinu predmeta, a ispod svakog predmeta ispisan je istorijat eksponata. Na primer, desetak muzičkih nota od čelika, koje je Roland Albreht našao na otpadu u Bremerhafenu, pre pola veka krasile su na paradi u Moskvi pano jedne muzičke škole. Ili, deo pisaće mašine Valtera Benjamina – malo slovo “a”, koje se polomilo dok je tokom kratkog boravka u Drezdenu u hotelskoj sobi kucao esej Umetničko delo u veku svoje tehničke reprodukcije. Tu je i crvenkasti kamen pod staklenim zvonom – eksponat zabeležen kao “Kamen Tomasa Mana”, koji ima zaista neobičnu povest od trenutka kada ga je u leto 1925. godine Tomas Man našao na obali Albečkog jezera. Uz eksponat je priložen citat iz Manovog dnevnika.

Naravno, istorijati predmeta izloženih u Muzeju Rolanda Albrehta su kombinacije stvarnog i izmišljenog. Ali, upravo to i jeste materija od koje se sastoji svaki život. I svaki dobar roman. Od toga se sastoje i Doboši noći (Fraktura, 2015), novi roman Miljenka Jergovića.

Glavni junak, Josip Gubernik, rođen u Beču 1888. godine, po zanimanju šumarski inžinjer, stiže u Sarajevo dve nedelje uoči atentata koji će dati intonaciju Prvom svetskom ratu. Razlog zbog kojeg se Gubernik našao u Sarajevu naizgled je bizaran, naime, on traga za posebnom vrstom belog javora tzv. dževerastog (zakržljalog) javora, koji su slavni majstori iz Kremone, Stradivari i Gvarneri, koristili za donju dasku svojih čuvenih violina. Staništa tog kržljavog javora su u brdima oko Sarajeva, odakle su ih majstori iz Kremeone nabavljali. Gubernikova fiksacija na dževerasti javor tiče se njegove majke. Ona je, naime, u mladosti tako zanosno muzicirala na violini da se po porodičnom predanju “u nju ili u zvuk njene violine dok ju je, kao šesnaestogodišnju djevojčicu slušao u Slovenskom domu u Trstu”, zaljubio slavni Arturo Toskanini. Međutim, karijera te mlade violinistkinje okončana je rođenjem deteta. Sin Josip oseća grižu savesti što je bio uzrokom prekida moguće svetske karijere svoje majke. Kao duboku traumu nosi događaj koji se odigrao na jednom koncertu kojem je prisustvovao sa roditeljima, kada se majka rasplakala čuvši prvi put Stradivarijevu violinu. I tako je “nastala dječja sanjarija, koja će zajedno s njim odrastati, transformirati se i mijenjati onako kako se kroz sazrijevanje mijenja svaki čovjek, ali ga neće napuštati: da majci načini istu takvu violinu”.

Ta “dečja sanjarija” dovešće ga u Sarajevo, promeniti tok njegovog života u času kada se i tok čovečanstva menja zbog jednog pucnja u tom gradu. Godine će provesti u lutanju sarajevskim brdima u potrazi za dževerastim javorom, ruglom među javorima, kao što je i on, Jakov Gubernik, sa svojih metar i po visine, “povelike glave u koju je utisnuto lice djeteta”, ruglo među ljudima.

“Gubernik je, vjerojatno i prvi, otkrio fenomen zgrušnjavanja drvenog tkiva i pojavu valovitih vlakana, koji su posljedica deformacije bijelog javora. Iz takve deformacije, nepravilnosti, greške u razvoju, svojevrsnog javorovog rahitisa, nastajale su Stradivarijeve violine. Savršenstvo je u izobličenju i odstupanju od norme, a ne u skladu i simetriji, u božanskom trijumfu vrste.”

Toliko o javoru.

U svom Dnevniku sarajevskih noći 17. januara 1915. godine Gubernik poredi stablo dževerastog javora s tuberkuloznim bolesnikom: “Guslač na bolesnu grud naslanja dragocjeno glazbalo, i dok se koncentrira i moli Bogu da mu Vivaldijevi đavolji trileri ne pobjegnu ispod prstiju, daska bolesnog drveta liježe na njegovo kavernozno pluće, i u trenutku su, čovijek i violina u jedinstvenom odnosu dva smrtno bolesna stvora. Iz spoja dvije smrti nastat će genijalna glazba. To je najviša istina čovječanstva. Bolest je božanski blagoslov, od bolesnih i ubogih ne treba bježati, treba se uz njih privinuti, moliti se ako si vjernik, jer je među njima, možda, onaj koji je Bogu najbliži”.

Jergović poput Singera, gdegod da zastane izvući će priču. Ali, ne čini vrednost romana Doboši noći splet priča, već magijska sposobnost autora da rekonstruišući imaginarni život svog junaka, otkrije tanane niti koje su činile vezivno tkivo jednog prostora tokom dvadesetog veka. I kao u svakom autentičnom književnom delu fikcija je ta koja uspostavlja realnost jedne epohe. Nimalo slučajno autor svoj roman žanrovski određuje kao studiju, jer Doboši noći i jesu studija mentaliteta, nasleđa, istorijskih događaja i životnih okolnosti širokog spektra koje su dovele do toga da se od nebrojenih mogućnosti ostvari baš ona koja će jedina imati status nepobitne istorijske činjenice. Sve ostale mogućnosti ostaju u limbu kondicionala. A da bi nam izložio tu “činjeničnu” stvarnost, pisac se opredelio za postupak rekonstrukcije izmišljenog.

Na fonu jednog izmišljenog života sve je zapravo stvarno, tačnije svet u kojem se kreće Jergovićev junak na svakom koraku prepoznaje se u svojoj istorijskoj uverljivosti. Jer, stvarni su mladobosanci, Danilo Ilić i Nedeljko Čubrinović, sa kojima se Gubernik sreće u Sarajevu, stvaran je Tin Ujević i njegov zagubljeni roman Doboši noći, koji je mogao postojati na isti način kao i njegov esej Gusle javorove notareva sina Josipa Gubernika, stvarne su sve one Sarajlije koje Jergović pominje, od članova jevrejske porodice Danon do Predraga Palavestre. Stvarne su Austrougarska Monarhija i Kraljevina SHS, države u kojima je Josip Gubernik proveo pune tri decenije pre nego što je otplovio u Argentinu.

Na stranicama ovog romana sve se dešava po Aristotelovom pravilu o stvarnom i mogućem.

Pisac povremeno citira knjigu Dnevnici sarajevskih noći Josipa Gubernika, knjigu koja je imala čudnu sudbinu. I pored dva izdanja (ovo drugo je netragom nestalo početkom rata u Bosni u proleće 1992. godine) sačuvani primerci su retki poput dževerastog javora. Na obodu priče o Guberniku, kristališe se autopoetički iskaz na temu romana. Dnevnici sarajevskih noći postali su “opće poznata metafora sarajevske kotline kao doboša preko kojeg je prevučena golema janjeća koža, po kojoj u divljem afrikanskom ritmu dobuje dvadeseti vijek”.

U zaglušujućoj buci dva svetska rata i svih onih mirnodopskih strahota koje isporučuje istorija sa velikim slovom “I”, u zatonima svakodnevica običnog sveta, dešava se istorija sa malim slovom “i”. Pa tako, Josip Gubernik tokom pet sarajevskih godina nije zaokupljen samo traganjem za dževerastim javorom u brdima oko Sarajeva, već i autističnom ćerkom njegove stanodavke, Jevrejke Hane Ozmo. Ona je dugo od svog podstanara krila ćerku plašeći se da bi on mogao pobeći glavom bez obzira kada bi je ugledao. U Dnevniku sarajevskih noći majka i ćerka pominju se pod imenima Sinjora i Sinjorita. “Bečki biolog, jedva stasitiji od patuljka, i autistična jevrejska djevojka, u Sarajevu početkom Velikog rata”, protagonisti su ljubavne priče koju je ispisivala čaršija, “mnogo šokantnije od osjećaja što ih Vladimir Nabokov opisuje u svome slavnom romanu”. Gubernikove emocionalne bure začete davno, na onom koncertu u detinjstvu kada se njegova majka rasplakala prvi put čuvši zvuk Stradivarijeve violine, u Sarajevu su doživele kulminaciju. U jesen 1920. godine, preko riječke luke odlazi u Argentinu, gde mu se gubi trag.

Naravno, Josip Gubernik je stvaran na isti način na koji su stvarne čelične note sa parade u Moskvi, ili malo slovo “a” sa pisaće mašine Valtera Benjamina, ili kamen Tomasa Mana. Majstor Albreht gradi fakte, kao što to čini i Jergović, od stvarnog i izmišljenog. Međutim, baš izmišljeno je amalgam koji uspostavlja umetničku istinu. Jer, to naizgled izmišljeno nastalo je kao posledica uvida u jedan viši red koji je najvažnija komponenta dara. Umetnik dekodira svet oko sebe pribavljajući mu svojim delom trajnije postojanje.

Nikad ne znamo gde pulsira nerv stvarnosti u nekom umetničkom delu, gde je prapočetak jednog romana, gde se kriju dževerasti javori bez kojih nema one noseće daske božanskih violina majstora iz Kremone.

Dragan Velikić 12. 02. 2016.