“Najgori pisac”

Kada bih birao najgoreg pisca koga sam ikada čitao, bilo bi više kandidata. Ne bi mi se bilo lako opredijeliti, baš kao ni u slučaju najboljeg. S jednom bitnom razlikom: ni jedno dobro djelo nisam zaboravio, a onih loših se uglavnom ne mogu sjetiti. Pročitao sam u mladosti mnogo jeftinih kriminalističkih, avanturističkih, „povijesnih“, ljubavnih, „ideološki ispravnih“ i drugih romana, neki od njihovih autora su bili i popularni i uspješni, ama se u većini slučajeva ni naslova, a kamo li njihovog sadržaja više ne mogu sjetiti. Zato mogu samo o „najgorem“ djelu koje pamtim. Što ipak dokazuje da je i ovo „najgore“ po nečemu izuzetno, posebno, izdvojeno, vrijedilo ga je bilo upamtiti. Upamtih i knjigu i njenog pisca.

Onda ipak nije najgori, jer ono što ništa ne vrijedi ne može biti upamćeno, a posebno ne treba biti spomenuto. Je li za mene možda najgori kojeg se mogu sjetiti madžarski pisac Lajoš Zilahi? Njegova pohvala konzervativnom moralu, patetičnost i sentimentalnost, njegove nasilne konstrukcije, jezičke nespretnosti i misaoni klišeji? Prije bih, ipak, za njega jednostavno rekao: slab, dosadan pisac, pisac knjiga koje osoba sa izgrađenim, strogim estetskim kriterijima jednostavno odloži na stranu i takvom štivu se nikada više ne vrati. Najgora knjiga bi, paradoksalno, ipak u sebi morala imati neku vrstu privlačnosti, čak fascinantnosti zbog koje je ponovo otvaramo.

Zato, kada bih baš sve razmotrio, sve što sam čita poredao, onda bi mi isti bio najbolji i najgori: Dostojevski. Baš on, jer je bio dosadni propagandist u pamfletskoj knjizi Zli dusi, sobom opsjednuti nacionalist u svim drugim knjigama, patetični, odveć dramatični „realist“, religiozni fanatik koji ne vjeruje, a opet, s druge strane, ateist kojeg samo vjera u Boga otima od nedaća ovoga svijeta, prozni pisac, čiji je svaki tekst drama, u kojoj je muka ljudske patnje i svih vrsta dileme, jedini koji je sve što mu bi duša izlio na papir. Možda ga baš zato vole i ovakvi i onakvi čitatelji.

Veliko djelo, a često i njegov autor, u sebi je samo paradoks i u sebi samom čuva svoje unutarnje proturječnosti. Takvo „najgore“ djelo iritira i provocira svog čitatelja, i nipošto nije „najslabije“ (ako takvo uopće postoji), nego je i samo izazov, negativna vrijednost, parametar, „najgore“, a svakako veliko djelo. Ono je dakle egzemplarno djelo. U diskutiranju o takvom djelu osoba može do kraja iskazati svoja estetička i druga stajališta, praviti svoje vlastito „prevrednovanje vrijednosti“, a svakako i pokazati svoj ukus. Pa joj je, recimo, najgori film svih vremena Prohujalo s vihorom, najgori skladatelj Wagner, najgori slikar Rubens… Samo u egzemplarnom djelu osoba do kraja može raspoznati i identificirati što joj se ne sviđa i što ona ne bi da umjetnost bude. Samo na djelu koje je samo po sebi umjetničko.

U tome je paradoks čak i potpuno negativne kritike umjetničkog djela: kritika ne bi napadala, ne bi čak uopće uzela u obzir, ne bi ni spomenula djelo o kojem ima negativan sud ako to djelo ipak ne smatra „vrijednim pažnje“ i „primjerom“ za njena stajališta i tvrdnje. Napadnuti autor naravno može biti ogorčen, uvrijeđen, ranjen, ali je, čini mi se, mnogo gore onome koga nije nitko ni primijetio. I napadnuto djelo je djelo. Kritičar mu svojom pažnjom odaje vrstu priznanja. Kaže i kada ga negira: to je djelo. Kaže to usprkos svojim namjerama. A ako je u pitanju dobro djelo, onda je ono samo sobom odgovor svome kritičaru.

Predrag Finci 13. 08. 2017.