Kada bih birao najgoreg pisca koga sam ikada čitao, bilo bi više kandidata. Ne bi mi se bilo lako opredijeliti, baš kao ni u slučaju najboljeg. S jednom bitnom razlikom: ni jedno dobro djelo nisam zaboravio, a onih loših se uglavnom ne mogu sjetiti. Pročitao sam u mladosti mnogo jeftinih kriminalističkih, avanturističkih, „povijesnih“, ljubavnih, „ideološki ispravnih“ i drugih romana, neki od njihovih autora su bili i popularni i uspješni, ama se u većini slučajeva ni naslova, a kamo li njihovog sadržaja više ne mogu sjetiti. Zato mogu samo o „najgorem“ djelu koje pamtim. Što ipak dokazuje da je i ovo „najgore“ po nečemu izuzetno, posebno, izdvojeno, vrijedilo ga je bilo upamtiti. Upamtih i knjigu i njenog pisca.
Onda ipak nije najgori, jer ono što ništa ne vrijedi ne može biti upamćeno, a posebno ne treba biti spomenuto. Je li za mene možda najgori kojeg se mogu sjetiti madžarski pisac Lajoš Zilahi? Njegova pohvala konzervativnom moralu, patetičnost i sentimentalnost, njegove nasilne konstrukcije, jezičke nespretnosti i misaoni klišeji? Prije bih, ipak, za njega jednostavno rekao: slab, dosadan pisac, pisac knjiga koje osoba sa izgrađenim, strogim estetskim kriterijima jednostavno odloži na stranu i takvom štivu se nikada više ne vrati. Najgora knjiga bi, paradoksalno, ipak u sebi morala imati neku vrstu privlačnosti, čak fascinantnosti zbog koje je ponovo otvaramo.
Zato, kada bih baš sve razmotrio, sve što sam čita poredao, onda bi mi isti bio najbolji i najgori: Dostojevski. Baš on, jer je bio dosadni propagandist u pamfletskoj knjizi Zli dusi, sobom opsjednuti nacionalist u svim drugim knjigama, patetični, odveć dramatični „realist“, religiozni fanatik koji ne vjeruje, a opet, s druge strane, ateist kojeg samo vjera u Boga otima od nedaća ovoga svijeta, prozni pisac, čiji je svaki tekst drama, u kojoj je muka ljudske patnje i svih vrsta dileme, jedini koji je sve što mu bi duša izlio na papir. Možda ga baš zato vole i ovakvi i onakvi čitatelji.
Veliko djelo, a često i njegov autor, u sebi je samo paradoks i u sebi samom čuva svoje unutarnje proturječnosti. Takvo „najgore“ djelo iritira i provocira svog čitatelja, i nipošto nije „najslabije“ (ako takvo uopće postoji), nego je i samo izazov, negativna vrijednost, parametar, „najgore“, a svakako veliko djelo. Ono je dakle egzemplarno djelo. U diskutiranju o takvom djelu osoba može do kraja iskazati svoja estetička i druga stajališta, praviti svoje vlastito „prevrednovanje vrijednosti“, a svakako i pokazati svoj ukus. Pa joj je, recimo, najgori film svih vremena Prohujalo s vihorom, najgori skladatelj Wagner, najgori slikar Rubens… Samo u egzemplarnom djelu osoba do kraja može raspoznati i identificirati što joj se ne sviđa i što ona ne bi da umjetnost bude. Samo na djelu koje je samo po sebi umjetničko.
U tome je paradoks čak i potpuno negativne kritike umjetničkog djela: kritika ne bi napadala, ne bi čak uopće uzela u obzir, ne bi ni spomenula djelo o kojem ima negativan sud ako to djelo ipak ne smatra „vrijednim pažnje“ i „primjerom“ za njena stajališta i tvrdnje. Napadnuti autor naravno može biti ogorčen, uvrijeđen, ranjen, ali je, čini mi se, mnogo gore onome koga nije nitko ni primijetio. I napadnuto djelo je djelo. Kritičar mu svojom pažnjom odaje vrstu priznanja. Kaže i kada ga negira: to je djelo. Kaže to usprkos svojim namjerama. A ako je u pitanju dobro djelo, onda je ono samo sobom odgovor svome kritičaru.
“Najgori pisac”
Kada bih birao najgoreg pisca koga sam ikada čitao, bilo bi više kandidata. Ne bi mi se bilo lako opredijeliti, baš kao ni u slučaju najboljeg. S jednom bitnom razlikom: ni jedno dobro djelo nisam zaboravio, a onih loših se uglavnom ne mogu sjetiti. Pročitao sam u mladosti mnogo jeftinih kriminalističkih, avanturističkih, „povijesnih“, ljubavnih, „ideološki ispravnih“ i drugih romana, neki od njihovih autora su bili i popularni i uspješni, ama se u većini slučajeva ni naslova, a kamo li njihovog sadržaja više ne mogu sjetiti. Zato mogu samo o „najgorem“ djelu koje pamtim. Što ipak dokazuje da je i ovo „najgore“ po nečemu izuzetno, posebno, izdvojeno, vrijedilo ga je bilo upamtiti. Upamtih i knjigu i njenog pisca.
Onda ipak nije najgori, jer ono što ništa ne vrijedi ne može biti upamćeno, a posebno ne treba biti spomenuto. Je li za mene možda najgori kojeg se mogu sjetiti madžarski pisac Lajoš Zilahi? Njegova pohvala konzervativnom moralu, patetičnost i sentimentalnost, njegove nasilne konstrukcije, jezičke nespretnosti i misaoni klišeji? Prije bih, ipak, za njega jednostavno rekao: slab, dosadan pisac, pisac knjiga koje osoba sa izgrađenim, strogim estetskim kriterijima jednostavno odloži na stranu i takvom štivu se nikada više ne vrati. Najgora knjiga bi, paradoksalno, ipak u sebi morala imati neku vrstu privlačnosti, čak fascinantnosti zbog koje je ponovo otvaramo.
Zato, kada bih baš sve razmotrio, sve što sam čita poredao, onda bi mi isti bio najbolji i najgori: Dostojevski. Baš on, jer je bio dosadni propagandist u pamfletskoj knjizi Zli dusi, sobom opsjednuti nacionalist u svim drugim knjigama, patetični, odveć dramatični „realist“, religiozni fanatik koji ne vjeruje, a opet, s druge strane, ateist kojeg samo vjera u Boga otima od nedaća ovoga svijeta, prozni pisac, čiji je svaki tekst drama, u kojoj je muka ljudske patnje i svih vrsta dileme, jedini koji je sve što mu bi duša izlio na papir. Možda ga baš zato vole i ovakvi i onakvi čitatelji.
Veliko djelo, a često i njegov autor, u sebi je samo paradoks i u sebi samom čuva svoje unutarnje proturječnosti. Takvo „najgore“ djelo iritira i provocira svog čitatelja, i nipošto nije „najslabije“ (ako takvo uopće postoji), nego je i samo izazov, negativna vrijednost, parametar, „najgore“, a svakako veliko djelo. Ono je dakle egzemplarno djelo. U diskutiranju o takvom djelu osoba može do kraja iskazati svoja estetička i druga stajališta, praviti svoje vlastito „prevrednovanje vrijednosti“, a svakako i pokazati svoj ukus. Pa joj je, recimo, najgori film svih vremena Prohujalo s vihorom, najgori skladatelj Wagner, najgori slikar Rubens… Samo u egzemplarnom djelu osoba do kraja može raspoznati i identificirati što joj se ne sviđa i što ona ne bi da umjetnost bude. Samo na djelu koje je samo po sebi umjetničko.
U tome je paradoks čak i potpuno negativne kritike umjetničkog djela: kritika ne bi napadala, ne bi čak uopće uzela u obzir, ne bi ni spomenula djelo o kojem ima negativan sud ako to djelo ipak ne smatra „vrijednim pažnje“ i „primjerom“ za njena stajališta i tvrdnje. Napadnuti autor naravno može biti ogorčen, uvrijeđen, ranjen, ali je, čini mi se, mnogo gore onome koga nije nitko ni primijetio. I napadnuto djelo je djelo. Kritičar mu svojom pažnjom odaje vrstu priznanja. Kaže i kada ga negira: to je djelo. Kaže to usprkos svojim namjerama. A ako je u pitanju dobro djelo, onda je ono samo sobom odgovor svome kritičaru.