Utorak je, trinaesti lipnja, a na grobu Katarine Andrić cvate ruža.
Posadila ju je nepoznata ruka, manje zbog Katarine, više zbog Ivana, prokazanog u zavičaju.
I tako, zbog uspomene na njega, njezin je grob jedini na Svetom Mihovilu koji ima svoju ružu.
Ostali su zarasli u travu, kako biva s iščezlim ljudima, iščezlim obiteljima, iščezlim narodima, čija se groblja čudom zateknu u tuđemu gradu.
Grobovi sarajevskih bankara, visokih željezničkih činovnika, ministara u zemaljskoj vladi, junaka i boraca za hrvatsku stvar, na čije se sprovode išlo s ponosom kao u teatar – jer njihova smrt od života našeg važnija je i veća – u dubokoj, dubokoj travi, i ničega tu više nema, samo naherena grobnica i nad grobnicom klimava ploča.
A njoj, za života siromašnoj i jadnoj – prala je tuđa stubišta, a sina je slala sestri u Višegrad, da se o njemu brine, jer bi skapao u onoj bistričkoj memli – na grobu danas cvate ruža kao najveće sačuvano živo bogatstvo na ovome malom groblju.
Eto što je mrtav sin u stanju učiniti za svoju mrtvu majku.
Saginjem se k ruži, da provjerim miriše li, ili je to jedna od ovih novih koje nemaju mirisa. Zaštićen stamenim mirom svijeta iza kojeg sam preostao, iz daljine gledano nekom bih mogao biti starac koji bi da plijevi korov s groba koji je došao obići, ali mu bolna leđa ne daju.
Na Svetom Mihovilu/1
Katarina Andrić
Utorak je, trinaesti lipnja, a na grobu Katarine Andrić cvate ruža.
Posadila ju je nepoznata ruka, manje zbog Katarine, više zbog Ivana, prokazanog u zavičaju.
I tako, zbog uspomene na njega, njezin je grob jedini na Svetom Mihovilu koji ima svoju ružu.
Ostali su zarasli u travu, kako biva s iščezlim ljudima, iščezlim obiteljima, iščezlim narodima, čija se groblja čudom zateknu u tuđemu gradu.
Grobovi sarajevskih bankara, visokih željezničkih činovnika, ministara u zemaljskoj vladi, junaka i boraca za hrvatsku stvar, na čije se sprovode išlo s ponosom kao u teatar – jer njihova smrt od života našeg važnija je i veća – u dubokoj, dubokoj travi, i ničega tu više nema, samo naherena grobnica i nad grobnicom klimava ploča.
A njoj, za života siromašnoj i jadnoj – prala je tuđa stubišta, a sina je slala sestri u Višegrad, da se o njemu brine, jer bi skapao u onoj bistričkoj memli – na grobu danas cvate ruža kao najveće sačuvano živo bogatstvo na ovome malom groblju.
Eto što je mrtav sin u stanju učiniti za svoju mrtvu majku.
Saginjem se k ruži, da provjerim miriše li, ili je to jedna od ovih novih koje nemaju mirisa. Zaštićen stamenim mirom svijeta iza kojeg sam preostao, iz daljine gledano nekom bih mogao biti starac koji bi da plijevi korov s groba koji je došao obići, ali mu bolna leđa ne daju.