(tekst je prvobitno nastao kao fejsbuk komentar ispod novinske kolumne Miljenka Jergovića, posvećene Nebojši Slijepčeviću i njegovom filmu “Čovjek koji nije mogao šutjeti”. Film je inspiriran ratnim zločinom na željezničkoj stanici Štrpci.)
U Crnoj se Gori od prvog dana znalo za Toma Buzova. Naravno, znao je ko je to htio znati.
Putovao sam tom prugom tri ili četiri dana poslije zločina. Morao sam u Beograd. Kako sam ušao u voz, ja sam se smanjio, skupio, ni pola sjedišta nisam zauzeo, imajući u džepu ličnu kartu s nezgodnim imenom. Stigli smo u Štrpce i bogzna zašto nakratko stali, iako je to bio tkz. poslovni voz, koji bi tuda uobičajeno projurio.
‘Je li ovo…?’ ‘Štrpci, je l’?’ ‘znači, ovdje’… došaptavali su se putnici, a čim smo produžili, razgraktali su se oni: ‘nije to bilo džabe…’, ‘znali su oni dobro koga odvode, ne boj se’, ‘mudžahedini, ubačeni diverzanti’, ‘ne bi vojska i država dozvolili da su to bili civili…’
Ne znam kako, kojom magijom, ali bio sam tada još manji i tanji, progutalo me ono sjedište skoro sasvim …
No, ne smijem zaboraviti, naspram mene sjedio je (slučajno smo se u polasku sreli) moj sugrađanin drugačijeg imena, koji je kod stanice Štrpci pogledao u mene, pomjerio sako i očima pokazao na pištolj za pasom, te prošaptao da to nosi da bi, ako zatreba, spasio obraz ili život. Ali, ne samo svoj nego i ‘svog brata’, dodao je, dotaknuvši mi, pritom, rame.
Na stanici Štrpci
(tekst je prvobitno nastao kao fejsbuk komentar ispod novinske kolumne Miljenka Jergovića, posvećene Nebojši Slijepčeviću i njegovom filmu “Čovjek koji nije mogao šutjeti”. Film je inspiriran ratnim zločinom na željezničkoj stanici Štrpci.)
U Crnoj se Gori od prvog dana znalo za Toma Buzova. Naravno, znao je ko je to htio znati.
Putovao sam tom prugom tri ili četiri dana poslije zločina. Morao sam u Beograd. Kako sam ušao u voz, ja sam se smanjio, skupio, ni pola sjedišta nisam zauzeo, imajući u džepu ličnu kartu s nezgodnim imenom. Stigli smo u Štrpce i bogzna zašto nakratko stali, iako je to bio tkz. poslovni voz, koji bi tuda uobičajeno projurio.
‘Je li ovo…?’ ‘Štrpci, je l’?’ ‘znači, ovdje’… došaptavali su se putnici, a čim smo produžili, razgraktali su se oni: ‘nije to bilo džabe…’, ‘znali su oni dobro koga odvode, ne boj se’, ‘mudžahedini, ubačeni diverzanti’, ‘ne bi vojska i država dozvolili da su to bili civili…’
Ne znam kako, kojom magijom, ali bio sam tada još manji i tanji, progutalo me ono sjedište skoro sasvim …
No, ne smijem zaboraviti, naspram mene sjedio je (slučajno smo se u polasku sreli) moj sugrađanin drugačijeg imena, koji je kod stanice Štrpci pogledao u mene, pomjerio sako i očima pokazao na pištolj za pasom, te prošaptao da to nosi da bi, ako zatreba, spasio obraz ili život. Ali, ne samo svoj nego i ‘svog brata’, dodao je, dotaknuvši mi, pritom, rame.