Na sedamdeseti rođendan

Htio sam, za Ajfelov most, na sedamdeseti rođendan, da napišem tekst, a prva rečenica obećavala je dobru sprdačinu: „Ne znam zašto je, u opkoljenom Sarajevu, mene i moju familiju dragi Allah sačuvao od srpskih granata, valjda je htio da ga time vikne vlaškom Savaotu koji bješe zavro, kao vo u plast, da me iščlani iz živih, bijesan što sam krst, koji mi je tih dana na grbaču natovario, nosio kao alpinisti ruksak.“ No dalje nije išlo, valjda ponajprije zato što me prethodne noći davila nesanica, ali mi se omakla poduža pjesma – prva verzija, naravno – jer meni je, takoreći, ušlo u običaj da za rodendane sročim pjesmu.

 

Nesanice postaju sve duže.
Nesanice kad su i prisuća
I odsuća isto otrovna, isto teška.
Kad bespomoćno sebi se smješkam
Pred zrcalom, i ćutim se kao zadnja baba,
I znam da od nekog sam ne zadužen
Već osuđen da prebrojim svih pet tisuća
Godova u deblu baobaba.
Često se zabrojim,i sponova krenem,
Pa kako da mi nije žao mene.

I mada jutros jedva tinjam,
Jer za nesanice moja svijeća
S oba kraja gori,
U meni odjednom,niotkud, radost je djetinja
Od vragova,  od njinog vijeća
U meni, čitaj: od svakojakih čuda
Što kroz mene, kao lahori
Božanski, pirkaju odasvuda,
Ponajviše sa Prenja,
Pokoji čak od Ostroga.

I dijete dugo u meni ne jenja,
Đelja sveca od svakoga panja,
Vidi: po grobu skakuću mi janjad,
I duboko žali što neima Boga:

Ne bi bilo loše da postoji onostrano
(Mada bih volio da je ko Bjelasica travno,
Čak pogdjekoju da ima ivu) –
Kako bi ovozemno bilo prostrano
Dovoljno da svi mi, ravnopravno,
Možemo biti u krivu.

To dijete žali što nema Jehove
Da mu u radnu sobu uleti,
Raskalašeno mu baci u lice
Onaj kikot što budi tapire
Malajske, gravitaciji čak prijeti
(Ta rabota mi je samo u snima bastala)
I kao vjetar sa Bjelasice,

Knjigovodstvene njegove papire,
Gdje silne smrtne grijehove
Bilježi činovnički pomno
I ludim i mudrim i zdravim i bonim,
Da porazbaca s radnog mu astala
Svuda po vasioni.
Ili barem po ovoj planeti,
Koju ćemo uskoro,
A vjerovatno već jesmo u gomno
Obično prometnuli,
O čemu pas noću tuli
S daleke kose, o čemu kmeči lane ti
Dok ga paščad rastržu pod homorom.

I jedino žao ti je što vjetar neće
Rumeno-bijele latice
Sa djedovih jabuka,
Najviše kolačara, u srećno ti lice
Nikad više kao mećava vijati.
Niti će, glasom pretka, vuk sa liti
Zavičajne, tebi u uho, više zavijati
I o Skodrome i o Modrome
Niti će više ikada huka
Ljuboviđina tvojoj duši biti
Nešto, možda, od svijeta veće.

Na planeti je, kao u okolu
Neprijateljskom, dernek vrištav.
A moja duša sliči sokolu
Koji šestari iznad smetljišta.

<14. 3. 2015>

 

Izveče sam zapisao još i ovo:

Naumpali su mi stihovi koje smo, za mojih gimnazijskih dana, pjevali kad smo išli na igranke u Musliće, u Čokrlije, u Čeoče, na Sela, u Ravnu Rijeku: „Brzo l ovaj život minu, kao magla niz planinu“. U originalu se kaže „mladost“ a ne „život“, ali u mom slučaju to ne bilo točno: znam da mi je život prošao, ali moja mladost, i moja vjernost njoj, ono najbolje u meni, još uvijek su tu.

No prolaznost je najdivnija od svih utjeha koje nam je darovao Bog, pod pretpostavkom da ga ima, mada znam da su „Boga naši dušmani izumeli“, kako je rekao Dušan Vasiljev. Jer prolazna je ne samo ljepota živovanja nego i zlo: eto, diktatora Slobodna Miloševića, na primjer, stigla je demokratija groblja, jedina istinska demokratija koja je moguća na zemlji, kako veli Vladan Desnica. Tom usrećitelju Srba koji iz mozga vikao: Ja ću ovo, ja ću ono, Desnica bi kazao: nećeš ti ništa, nego će nešto tebe.

I noćas mi je, kao ko zna koliko puta dosad, prošla kroz glavu pomisao: šta se učinje od ovih Srba, Sveti Vasilije pomozi! Kad samo pomisliš: granate koje su mi 44 mjesca gađale dijete dolijetale su iz grada koji je 27. marta 1941. godine imao 300.000 stanovnika, a preko 100.000 njih izašlo je na ulice da skandira: “Bolje rat nego pakt, bolje grob nego rob” ! A kad je Stojan Cerović dolazio u opkoljeno Sarajevo, pitao sam ga: koliko u Beogradu ima ljudi koji misle kao on? “Pa da te ne slažem”, rekao je, “napunili bismo Partizanov stadion”. Dakle, u gradu od dva miliona duša bilo je pedesetak hiljada antifašista!Šta se učinje od ovih današnjih Srba, ruko nebeska!  

Marko Vešović 15. 03. 2015.