Sjedili smo na obali rijeke, nas četvorica. Imali smo kilogram-dva bauflajša i nekoliko paketića roštiljskih kobasica. Bio im je istekao rok trajanja. Dali su nam ih u jednoj prodavaonici besplatno. Kod njih smo kupili pivo, paket sa šest limenki od pola litra. Nisu nam htjeli dati pivo u bocama koje je bilo jeftinije, jer nismo imali sa sobom povratne boce. U daljini, preko skupine zapaljenih kuća, vidio se grad. Znam kad su te kuće izgorjele. Bilo je vjetra, kao danas, gorjele su kao buktinja, kao krijes na Ivandan.
Nedostajalo nam je alkohola. Imali smo nešto, ali ne dovoljno. Mićko je poslije sahrane ukrao dopola punu bocu konjaka sa stola koji je bio postavljen na ulazu u groblje. Prvi smo izišli iz groblja, stajali smo odmah pored ulaza. Oko stola nije bilo nikoga. Iako uvijek bude netko. Mićko je samo pokupio bocu sa stola i ubacio je u unutarnji džep one svoje jakne s krznom. Dojadio je svima s tom jaknom. Takve su se nosile nekoliko godina prije rata. Znači: imali smo samo tu bocu i šest limenki piva.
– Šta misliš – upitao sam Darka – hoće li se iko ikad vratit u ove kuće?
– Možda – rekao je.
– Kako misliš?
– Ovo je groblje slonova – rekao je i pokazao na grad. – Možda se neko i vrati. Al samo da tu umre. Ko slonovi.
– Slonovi?
– Da. Tako oni rade. Kad osjete da će umrijet.
Grad je nadlijetao helikopter. Pratili smo kako postaje sve manji.
– On je znao – rekao je Darko.
– Kako misliš, znao? – upitao je Mićko.
Razgovarali smo o Profesoru. Tako je Darko zvao čovjeka na čijoj smo sahrani bili. Ja ga nisam poznavao. Ubio se pištoljem za svinje. Trebalo mi je dugo da se sjetim o kome se uopće radi. Išao sam s njima na sahranu, jer smo se tako ranije dogovorili. Odmah nakon sahrane planirali smo doći tu.
– Lipo. Znao je za sve, za rat, raspad države… Za sve. Čudi me samo kako nije otišo. Nije bio odavde.
– Misliš – rekao sam – prije rata?
– E, jebi ga sad! Prije rata? Ne slušaš me! – rekao je Darko. – Danas zna svak! Trebalo je znat prije rata. Ko on. Danas svaka budala kaže znao sam!.
Mićko je ložio vatru. Granja je bilo svuda po obali. Rijeka je nedavno bila nadošla, i kada se vratila u korito ostavila je iza sebe svega: smeća, mulja, prljavštine, ali i suhog granja. Cijele gomile suhog granja.
– Znao je moj kurac! – rekao je Dragan. – Sad svi znaju i svi su znali. Da je išta znao, ne bi… Ovako ko… Pištolj za krmad!? Jebo te, di si to vidio! To nema na filmu!
– Znao je. Kažem ti. Nije on bio ko… Ko većina. Malo ko zna da je on bio profesor u gimnaziji jedno vrime. Zato su ga i zvali Profesor. Nije to nikakva zajebancija. To Profesor.
– Šta je predavo?
– Srpsko… – započeo je Darko, a onda se ispravio. – Hrvatski.
– Srspkohrvatski! – rekao je Dragan. – Pošo si reć srpskohrvatski!
– Jesam, pa šta!
– Kako si ga, matere ti, ti zvao?! – upitao je Mićko Dragana. – Srpskohrvatski, ko i ja. Svi su ga tako zvali. –
Mićko je klečao pored vatre i puhao u nju.
– Nisam – rekao je Dragan. – Nisam ga tako zvao. Zvao sam ga kako treba.
– Jesi, kurac! – rekao je Mićko.
Darko ih nije slušao. Zapalio je cigaretu. Čekao je da završe.
– Predavo je samo tri godine – rekao je, nešto kasnije, Darko.
– Zašto nije više? – upitao sam.
– Ko zna? Pričalo se svašta.
– Šta – pitao sam – napustio školu i… Onda? Di je poslje radio?
– Kažu da je piso pjesmice – rekao je Mićko.
– Pjesmice? Samo to? – upitao sam.
– Pjesmice, knjige. Tako kažu – rekao je Mićko.
– Piso je – rekao je Darko.
– A u ratu? – upitao sam.
– Bio je tu negdi – rekao je Mićko.
Mićko je sada nožem presijecao mladice vrbe. Skidao je koru s njih i oštrio ih na jednom kraju. Pogledao sam prema nebu. U daljini se vidjelo tek nekoliko raspršenih točkica.
– Nek su i one odletjele – rekao je Dragan.
Mislio je na ptice. I on je gledao prema nebu. Držao je ruku iznad očiju.
– To su ždralovi – rekao je Darko.
– Ždralovi? Ne vjerujem – rekao sam.
– Jesu – rekao je Dragan.
– Nisam znao – rekao sam. – Ja sam mislio da su divlje patke.
– One lete niže – rekao je Mićko. – Ovo su ždralovi. Nekad ih je svit zvao zlogodinama.
– Zašto? – pitao je Darko.
– Valjda – rekao je Mićko – kad oni prođu, pokvari se vrime. Zahladi. Započne zli dio godine: zlogodina.
Sjeo je do nas. Sjedili smo na zemlji. Još uvijek se moglo sjediti na zemlji. Iako je bila jesen, još uvijek nije iz zemlje strujala studen. Mićko je u rukama držao desetak naoštrenih štapića.
– To, za kobasice? Ti štapići? – upitao sam.
– Jesu. Tako se najbolje ispeku.
Rasjekao je najlon na paketićima i nabijao kobasice na štapiće. Na svaki po jednu. Dragan je odnio limenke do rijeke i ubacio ih u vodu.
– Imaćemo problem – rekao je kad se vratio.
– Zašto? – upitao je Darko. – Kakav problem?
– Imamo samo šest piva.
– Dovoljno. Imamo i konjaka.
– Jest, dovoljno je – rekao je Dragan. – Al nas je četverica, a šest piva.
– To je bar jednostavno – rekao sam. – Po jednu ćemo podilit: dvojca na jednu pivu. Evo, ja i Mićko ćemo jednu. Ti i Darko možete drugu.
– Može – rekao je Mićko.
Odabrao sam Mićka. Dragan je bio nepošten. Ne bi me iznenadilo da popije više od pola limenke i da poslije tvrdi da nije bila dovoljno napunjena. Jednom je tako napravio. Iako nitko nikada nije vidio nedovoljno napunjeno pivo. Ili bilo što drugo. Kod Dragana je sve bilo moguće. I ne samo kod njega. U stvari, danas je sve bilo moguće. Ako se ljudi ubijaju pištoljem za svinje, zašto ne bi i poneko pivo bilo nedovoljno napunjeno? I strojevi ponekad pogriješe. Ali, opet, bio je nepošten. Zato sam izabrao Mićka.
Dragan se spustio do vode i donio dvije limenke. Pio je jedno vrijeme, a zatim je pružio limenku Darku. Odmah su se porječkali. Znao sam da će se to dogodit. Takav je Dragan. Nepošten.
– Jebla te ona! – opsovao je Darko, kad je vidio koliko mu je piva ovaj ostavio, i bacio limenku u rijeku.
Nije popio ni kapi. Mićko je redao kobasice oko vatre. Zabio bi štapiće u zemlju, ukoso prema plamenu. Nekad smo tako, kad smo bili djeca, pekli jabuke. Iako nema ništa neukusnije od pečenih jabuka. Nismo ih voljeli, ali smo ih uporno pekli, a zatim obično bacali. Ja sam popio svoj dio i pružio mu limenku. Nisam bio poput Dragana.
– Mogo si još koji gutljaj – rekao je Mićko.
– Nema veze – rekao sam.
Mićko je ponio harmoniku. Visjela je obješena na granu vrbe. Odlično je svirao. A imao je i dobar glas. I danas ga ima. Prije rata je svirao i pjevao na svadbama. Više ne. Sad su svirali bendovi.
– Ništa nije ko prije – znao bi reći. – Danas nabaviš kompjuter, i imaš sve: bend. Jel ti misliš da svaki od onih momaka na svadbama zna svirat? Danas je sve moguće. Da ti svira čovik koji uopće ne zna svirat, a da ti to ne znaš? A prije je bilo: sam i cilu noć… Pa ko izdrži. Ništa nije ko prije.
I nije bilo. Nije, možda, red ni sada svirati: tek smo se vratili sa sahrane. Ali, opet, kod nas se ne pjeva tako često kad si radostan, više kad si tužan. Kad se s te strane pogleda, onda je u redu.
S kobasicama nije bilo kao s limenkama. Bilo ih je dvanaest, svakome po tri. Mićko ih je skinuo sa štapića i ubacio u papirni tanjur. Zatim smo jeli kobasice i pili pivo. Svatko svoje. Konjak još uvijek nismo dirali. Njega smo čuvali za kasnije. Mićko je stavio roštilj na vatru i poredao bauflajš na njega. Iz pravca grada začulo se crkveno zvono. Umirili smo se i osluškivali.
– Mrtvačko – rekao je Dragan.
– Izgleda – rekao je Mićko.
– Kako si ono ti maloprije reko? – upitao sam Darka. – Slonovsko groblje?
– Groblje slonova – rekao je.
– Ko li je sad umro? – upitao sam.
– Možda Brico – rekao je Darko. – Već deset dana je u komi. –
Brico je bio naš poznanik. Prije desetak dana se, pijan, zabio automobilom u rasvjetni stup. Pričalo se da je to napravio namjerno. Zbog svađe sa ženom.
– Moguće da je on – rekao je Dragan. – Vidio sam danas onu njegovu ženu. Došla je odnekle.
– Bila je u Zagrebu – rekao sam.
– Kučka! – rekao je Dragan. – Nema gore kučke u gradu od nje.
– Jeste li vidili kako mu je Karlo dobro popravio auto? – upitao sam.
– Odlično! – rekao je Mićko.
Nebo je bilo čisto. Smračilo se. Sjedili smo oko vatre. Mićko je svirao. Dragan je prikupljao limenke, plastične tanjure, papire, ostatke kruha i bacao ih u rijeku. Darko je zamišljeno slušao Mićkovu svirku. U rukama je držao nešto suhog granja. Lomio ga je i povremeno bacao na vatru. Pili smo polako. Konjak nas je držao na okupu. Znali smo, kad popijemo sve, da tu nemamo više što tražiti. A to smo odlagali koliko smo mogli. Bilo je teško otići. Uvijek je tako. Ipak, konjak se bližio kraju. Mićko je svirao pjesmu iz nekog filma. Bila je tužna, pretužna. Nisam znao kako se film zove, gledao sam ga svojevremeno, prije tko zna koliko godina, svi su ga tada gledali. Neke je i nagrade osvojio, a opet mu nisam zapamtio naziv. Mene to toliko ne zanima, kako se neki film zove i slično. U filmu tu pjesmu svira dječak na harmonici. Darko je plakao. Da, plakao je. Znao sam taj osjećaj. Malo je nedostajalo da i ja zaplačem. Dogodi se nekad da vas neka stvar, kao ta pjesma, podsjeti na nešto, vrati vas. Osjećate kao da ste se na trenutak vratili u prošlost, daleko u prošlost. Podsjeti vas na nešto što ste mislili da ste zaboravili. Ne mora to biti ništa važno. Obično i nije. Najčešće neka glupost. Dovoljno je i to. To se dogodilo i Darku. Znao sam da je bilo tako. Za sve je bila kriva Mićkova pjesma. To je teško opisat, kao da vas negdje iznutra nešto dodirne. Tako to nekako izgleda. I ne traje dugo. Onda očajnički tražimo taj osjećaj, nesvjesni gdje se izgubio, tražimo ga kao psi trag. Ali uzalud. Zato plačemo. Zato je Darko plakao. Nešto slično osjetio sam danas, kad su se na nebu ukazali ždralovi. Gledao sam, i vidio samo nebo i struju ždralova po njemu. U jednom trenutku mi se učinilo kao da imam dvanaest, trinaest godina, i promatram ždralove. To je trajala kratko, beskrajno kratko, kao da mi je neki bljesak prostrujao glavom. I tada, prije tko zna koliko godina, su letjeli. Jedino, tada, nisam znao da se radi o ždralovima.
Mićko je završio s pjesmom, sklopio harmoniku i ponovo je objesio na granu. Oko nas su rasle jedino vrbe.
– Znate li koju je on meni temu dao za maturski? – rekao je Darko.
Po glasu mu se nije primijetilo da je plakao.
– Profesor? – rekao je Mićko.
– On.
– Koju? – upitao sam.
– Psalam.
– Psalam? – rekao sam.
– Ne znaš šta je Psalam!?
– Znam – rekao sam – Al se ne mogu sjetit.
Dragan i Mićko su šutjeli. Ni oni nisu znali. Da su znali i oni bi se zgražali kako to ne znam. Pogotovo Dragan. Ja sam znao. Ali se nisam mogao sjetiti. Imalo je veze s crkvom. Sto posto.
– Znate li šta je to bilo u to vrijeme? Dati nekome Psalam za maturski?
– Čekaj je li to ono… – započeo sam.
– To ti je ono što se čita u crkvi prije Evanđelja. Svećenik ili ministrant pročita, a narod odgovara. Znaš ono, svećenik pročita: Hvalite Boga jer je dobar: vječna je ljubav njegova.
Znao sam. Znao sam da je imalo veze s crkvom.
– Sad znam – rekao sam. – Narod odgovara: Vječna je ljubav njegova.
– Pjeva – rekao je Darko.
– Da, pjeva – rekao sam.
– Psalami su pjesme.
– I dao ti to za maturski? – upitao je Mićko.
– Da, Psalam. I ne bilo koji. Najbolji. Po njemu su pravljene pjesme. I filmovi snimani. Ima ona pjesma Rivers of Babylon.
– Je li ono Boney M? – upitao sam.
– Da – rekao je.
– Sereš! – rekao je Dragan.
– Zašto serem? – rekao je Darko.
– Zato! – rekao je. – Sad svi glume heroje. Zato se u zatvor išlo.
– Ne bi reko – rekao je Mićko. – U zatvor se išlo zbog drugih stvari. Nije ni ovo bilo poželjno, ali eto… Toleriralo se. A, uostalom, isto da su oni u miliciji znali šta je Psalam. Jesu, kurac!
– Znaš šta, Dragane: sereš ti cilu večer, cili dan sereš! – rekao je Darko.
Nisu razgovarali od kada su trebali podijeliti ono pivo, kad je Darko bacio limenku u rijeku.
– Crkvenu pjesmu za maturski!? Onda!? – rekao je Dragan. – Sereš, stvarno sereš!
Darko je bacio svo granje iz ruku na vatru i ustao. Skočio, u stvari.
– Sad mi te je stvarno dosta! – rekao je.
Prišao je Draganu i uhvatio ga za prsa. Dragan se prepao. Bio je plašljiv. Volio je provocirati, iako je bio plašljiv.
– Gubi se! – rekao mu je Darko.
Dragan se bez riječi pokupio i otišao. Gledali smo za njim sve dok se nije izgubio u mraku. Po gradu su gorjela svjetla. Darko se vratio na svoje mjesto. Granje se razgorjelo i obasjavalo mu lice. Bio je tužan. Nije bio bijesan. Bio je tužan.
– Na obali rijeka babilonskih sjeđasmo i plakasmo spominjući se Siona; o vrbe naokolo harfe svoje bijasmo povješali. I tada naši tamničari zaiskaše od nas da pjevamo, porobljivači naši zaiskaše da se veselimo (1) – izrecitirao je Darko.
– To je to? – upitao sam.
– To je to – rekao je.
– Tužna pjesma – rekao sam.
– Tužna – rekao je on.
Boca je obilazila posljednji krug. Završio je na Mićku. Popio je sav preostali konjak i bacio praznu bocu u rijeku. Pala je na kamen i razbila se. Ustali smo, pokupili stvari i krenuli. Prema onom mjestu, otprilike, gdje su danas na nebu nestali posljednji ždralovi. Prema jugu. Zamišljao sam kako nas prati zvuk harmonike. Dopire odnekle iza naših leđa. Kao u onom filmu.
Na obali rijeka babilonskih
Sjedili smo na obali rijeke, nas četvorica. Imali smo kilogram-dva bauflajša i nekoliko paketića roštiljskih kobasica. Bio im je istekao rok trajanja. Dali su nam ih u jednoj prodavaonici besplatno. Kod njih smo kupili pivo, paket sa šest limenki od pola litra. Nisu nam htjeli dati pivo u bocama koje je bilo jeftinije, jer nismo imali sa sobom povratne boce. U daljini, preko skupine zapaljenih kuća, vidio se grad. Znam kad su te kuće izgorjele. Bilo je vjetra, kao danas, gorjele su kao buktinja, kao krijes na Ivandan.
Nedostajalo nam je alkohola. Imali smo nešto, ali ne dovoljno. Mićko je poslije sahrane ukrao dopola punu bocu konjaka sa stola koji je bio postavljen na ulazu u groblje. Prvi smo izišli iz groblja, stajali smo odmah pored ulaza. Oko stola nije bilo nikoga. Iako uvijek bude netko. Mićko je samo pokupio bocu sa stola i ubacio je u unutarnji džep one svoje jakne s krznom. Dojadio je svima s tom jaknom. Takve su se nosile nekoliko godina prije rata. Znači: imali smo samo tu bocu i šest limenki piva.
– Šta misliš – upitao sam Darka – hoće li se iko ikad vratit u ove kuće?
– Možda – rekao je.
– Kako misliš?
– Ovo je groblje slonova – rekao je i pokazao na grad. – Možda se neko i vrati. Al samo da tu umre. Ko slonovi.
– Slonovi?
– Da. Tako oni rade. Kad osjete da će umrijet.
Grad je nadlijetao helikopter. Pratili smo kako postaje sve manji.
– On je znao – rekao je Darko.
– Kako misliš, znao? – upitao je Mićko.
Razgovarali smo o Profesoru. Tako je Darko zvao čovjeka na čijoj smo sahrani bili. Ja ga nisam poznavao. Ubio se pištoljem za svinje. Trebalo mi je dugo da se sjetim o kome se uopće radi. Išao sam s njima na sahranu, jer smo se tako ranije dogovorili. Odmah nakon sahrane planirali smo doći tu.
– Lipo. Znao je za sve, za rat, raspad države… Za sve. Čudi me samo kako nije otišo. Nije bio odavde.
– Misliš – rekao sam – prije rata?
– E, jebi ga sad! Prije rata? Ne slušaš me! – rekao je Darko. – Danas zna svak! Trebalo je znat prije rata. Ko on. Danas svaka budala kaže znao sam!.
Mićko je ložio vatru. Granja je bilo svuda po obali. Rijeka je nedavno bila nadošla, i kada se vratila u korito ostavila je iza sebe svega: smeća, mulja, prljavštine, ali i suhog granja. Cijele gomile suhog granja.
– Znao je moj kurac! – rekao je Dragan. – Sad svi znaju i svi su znali. Da je išta znao, ne bi… Ovako ko… Pištolj za krmad!? Jebo te, di si to vidio! To nema na filmu!
– Znao je. Kažem ti. Nije on bio ko… Ko većina. Malo ko zna da je on bio profesor u gimnaziji jedno vrime. Zato su ga i zvali Profesor. Nije to nikakva zajebancija. To Profesor.
– Šta je predavo?
– Srpsko… – započeo je Darko, a onda se ispravio. – Hrvatski.
– Srspkohrvatski! – rekao je Dragan. – Pošo si reć srpskohrvatski!
– Jesam, pa šta!
– Kako si ga, matere ti, ti zvao?! – upitao je Mićko Dragana. – Srpskohrvatski, ko i ja. Svi su ga tako zvali. –
Mićko je klečao pored vatre i puhao u nju.
– Nisam – rekao je Dragan. – Nisam ga tako zvao. Zvao sam ga kako treba.
– Jesi, kurac! – rekao je Mićko.
Darko ih nije slušao. Zapalio je cigaretu. Čekao je da završe.
– Predavo je samo tri godine – rekao je, nešto kasnije, Darko.
– Zašto nije više? – upitao sam.
– Ko zna? Pričalo se svašta.
– Šta – pitao sam – napustio školu i… Onda? Di je poslje radio?
– Kažu da je piso pjesmice – rekao je Mićko.
– Pjesmice? Samo to? – upitao sam.
– Pjesmice, knjige. Tako kažu – rekao je Mićko.
– Piso je – rekao je Darko.
– A u ratu? – upitao sam.
– Bio je tu negdi – rekao je Mićko.
Mićko je sada nožem presijecao mladice vrbe. Skidao je koru s njih i oštrio ih na jednom kraju. Pogledao sam prema nebu. U daljini se vidjelo tek nekoliko raspršenih točkica.
– Nek su i one odletjele – rekao je Dragan.
Mislio je na ptice. I on je gledao prema nebu. Držao je ruku iznad očiju.
– To su ždralovi – rekao je Darko.
– Ždralovi? Ne vjerujem – rekao sam.
– Jesu – rekao je Dragan.
– Nisam znao – rekao sam. – Ja sam mislio da su divlje patke.
– One lete niže – rekao je Mićko. – Ovo su ždralovi. Nekad ih je svit zvao zlogodinama.
– Zašto? – pitao je Darko.
– Valjda – rekao je Mićko – kad oni prođu, pokvari se vrime. Zahladi. Započne zli dio godine: zlogodina.
Sjeo je do nas. Sjedili smo na zemlji. Još uvijek se moglo sjediti na zemlji. Iako je bila jesen, još uvijek nije iz zemlje strujala studen. Mićko je u rukama držao desetak naoštrenih štapića.
– To, za kobasice? Ti štapići? – upitao sam.
– Jesu. Tako se najbolje ispeku.
Rasjekao je najlon na paketićima i nabijao kobasice na štapiće. Na svaki po jednu. Dragan je odnio limenke do rijeke i ubacio ih u vodu.
– Imaćemo problem – rekao je kad se vratio.
– Zašto? – upitao je Darko. – Kakav problem?
– Imamo samo šest piva.
– Dovoljno. Imamo i konjaka.
– Jest, dovoljno je – rekao je Dragan. – Al nas je četverica, a šest piva.
– To je bar jednostavno – rekao sam. – Po jednu ćemo podilit: dvojca na jednu pivu. Evo, ja i Mićko ćemo jednu. Ti i Darko možete drugu.
– Može – rekao je Mićko.
Odabrao sam Mićka. Dragan je bio nepošten. Ne bi me iznenadilo da popije više od pola limenke i da poslije tvrdi da nije bila dovoljno napunjena. Jednom je tako napravio. Iako nitko nikada nije vidio nedovoljno napunjeno pivo. Ili bilo što drugo. Kod Dragana je sve bilo moguće. I ne samo kod njega. U stvari, danas je sve bilo moguće. Ako se ljudi ubijaju pištoljem za svinje, zašto ne bi i poneko pivo bilo nedovoljno napunjeno? I strojevi ponekad pogriješe. Ali, opet, bio je nepošten. Zato sam izabrao Mićka.
Dragan se spustio do vode i donio dvije limenke. Pio je jedno vrijeme, a zatim je pružio limenku Darku. Odmah su se porječkali. Znao sam da će se to dogodit. Takav je Dragan. Nepošten.
– Jebla te ona! – opsovao je Darko, kad je vidio koliko mu je piva ovaj ostavio, i bacio limenku u rijeku.
Nije popio ni kapi. Mićko je redao kobasice oko vatre. Zabio bi štapiće u zemlju, ukoso prema plamenu. Nekad smo tako, kad smo bili djeca, pekli jabuke. Iako nema ništa neukusnije od pečenih jabuka. Nismo ih voljeli, ali smo ih uporno pekli, a zatim obično bacali. Ja sam popio svoj dio i pružio mu limenku. Nisam bio poput Dragana.
– Mogo si još koji gutljaj – rekao je Mićko.
– Nema veze – rekao sam.
Mićko je ponio harmoniku. Visjela je obješena na granu vrbe. Odlično je svirao. A imao je i dobar glas. I danas ga ima. Prije rata je svirao i pjevao na svadbama. Više ne. Sad su svirali bendovi.
– Ništa nije ko prije – znao bi reći. – Danas nabaviš kompjuter, i imaš sve: bend. Jel ti misliš da svaki od onih momaka na svadbama zna svirat? Danas je sve moguće. Da ti svira čovik koji uopće ne zna svirat, a da ti to ne znaš? A prije je bilo: sam i cilu noć… Pa ko izdrži. Ništa nije ko prije.
I nije bilo. Nije, možda, red ni sada svirati: tek smo se vratili sa sahrane. Ali, opet, kod nas se ne pjeva tako često kad si radostan, više kad si tužan. Kad se s te strane pogleda, onda je u redu.
S kobasicama nije bilo kao s limenkama. Bilo ih je dvanaest, svakome po tri. Mićko ih je skinuo sa štapića i ubacio u papirni tanjur. Zatim smo jeli kobasice i pili pivo. Svatko svoje. Konjak još uvijek nismo dirali. Njega smo čuvali za kasnije. Mićko je stavio roštilj na vatru i poredao bauflajš na njega. Iz pravca grada začulo se crkveno zvono. Umirili smo se i osluškivali.
– Mrtvačko – rekao je Dragan.
– Izgleda – rekao je Mićko.
– Kako si ono ti maloprije reko? – upitao sam Darka. – Slonovsko groblje?
– Groblje slonova – rekao je.
– Ko li je sad umro? – upitao sam.
– Možda Brico – rekao je Darko. – Već deset dana je u komi. –
Brico je bio naš poznanik. Prije desetak dana se, pijan, zabio automobilom u rasvjetni stup. Pričalo se da je to napravio namjerno. Zbog svađe sa ženom.
– Moguće da je on – rekao je Dragan. – Vidio sam danas onu njegovu ženu. Došla je odnekle.
– Bila je u Zagrebu – rekao sam.
– Kučka! – rekao je Dragan. – Nema gore kučke u gradu od nje.
– Jeste li vidili kako mu je Karlo dobro popravio auto? – upitao sam.
– Odlično! – rekao je Mićko.
Nebo je bilo čisto. Smračilo se. Sjedili smo oko vatre. Mićko je svirao. Dragan je prikupljao limenke, plastične tanjure, papire, ostatke kruha i bacao ih u rijeku. Darko je zamišljeno slušao Mićkovu svirku. U rukama je držao nešto suhog granja. Lomio ga je i povremeno bacao na vatru. Pili smo polako. Konjak nas je držao na okupu. Znali smo, kad popijemo sve, da tu nemamo više što tražiti. A to smo odlagali koliko smo mogli. Bilo je teško otići. Uvijek je tako. Ipak, konjak se bližio kraju. Mićko je svirao pjesmu iz nekog filma. Bila je tužna, pretužna. Nisam znao kako se film zove, gledao sam ga svojevremeno, prije tko zna koliko godina, svi su ga tada gledali. Neke je i nagrade osvojio, a opet mu nisam zapamtio naziv. Mene to toliko ne zanima, kako se neki film zove i slično. U filmu tu pjesmu svira dječak na harmonici. Darko je plakao. Da, plakao je. Znao sam taj osjećaj. Malo je nedostajalo da i ja zaplačem. Dogodi se nekad da vas neka stvar, kao ta pjesma, podsjeti na nešto, vrati vas. Osjećate kao da ste se na trenutak vratili u prošlost, daleko u prošlost. Podsjeti vas na nešto što ste mislili da ste zaboravili. Ne mora to biti ništa važno. Obično i nije. Najčešće neka glupost. Dovoljno je i to. To se dogodilo i Darku. Znao sam da je bilo tako. Za sve je bila kriva Mićkova pjesma. To je teško opisat, kao da vas negdje iznutra nešto dodirne. Tako to nekako izgleda. I ne traje dugo. Onda očajnički tražimo taj osjećaj, nesvjesni gdje se izgubio, tražimo ga kao psi trag. Ali uzalud. Zato plačemo. Zato je Darko plakao. Nešto slično osjetio sam danas, kad su se na nebu ukazali ždralovi. Gledao sam, i vidio samo nebo i struju ždralova po njemu. U jednom trenutku mi se učinilo kao da imam dvanaest, trinaest godina, i promatram ždralove. To je trajala kratko, beskrajno kratko, kao da mi je neki bljesak prostrujao glavom. I tada, prije tko zna koliko godina, su letjeli. Jedino, tada, nisam znao da se radi o ždralovima.
Mićko je završio s pjesmom, sklopio harmoniku i ponovo je objesio na granu. Oko nas su rasle jedino vrbe.
– Znate li koju je on meni temu dao za maturski? – rekao je Darko.
Po glasu mu se nije primijetilo da je plakao.
– Profesor? – rekao je Mićko.
– On.
– Koju? – upitao sam.
– Psalam.
– Psalam? – rekao sam.
– Ne znaš šta je Psalam!?
– Znam – rekao sam – Al se ne mogu sjetit.
Dragan i Mićko su šutjeli. Ni oni nisu znali. Da su znali i oni bi se zgražali kako to ne znam. Pogotovo Dragan. Ja sam znao. Ali se nisam mogao sjetiti. Imalo je veze s crkvom. Sto posto.
– Znate li šta je to bilo u to vrijeme? Dati nekome Psalam za maturski?
– Čekaj je li to ono… – započeo sam.
– To ti je ono što se čita u crkvi prije Evanđelja. Svećenik ili ministrant pročita, a narod odgovara. Znaš ono, svećenik pročita: Hvalite Boga jer je dobar: vječna je ljubav njegova.
Znao sam. Znao sam da je imalo veze s crkvom.
– Sad znam – rekao sam. – Narod odgovara: Vječna je ljubav njegova.
– Pjeva – rekao je Darko.
– Da, pjeva – rekao sam.
– Psalami su pjesme.
– I dao ti to za maturski? – upitao je Mićko.
– Da, Psalam. I ne bilo koji. Najbolji. Po njemu su pravljene pjesme. I filmovi snimani. Ima ona pjesma Rivers of Babylon.
– Je li ono Boney M? – upitao sam.
– Da – rekao je.
– Sereš! – rekao je Dragan.
– Zašto serem? – rekao je Darko.
– Zato! – rekao je. – Sad svi glume heroje. Zato se u zatvor išlo.
– Ne bi reko – rekao je Mićko. – U zatvor se išlo zbog drugih stvari. Nije ni ovo bilo poželjno, ali eto… Toleriralo se. A, uostalom, isto da su oni u miliciji znali šta je Psalam. Jesu, kurac!
– Znaš šta, Dragane: sereš ti cilu večer, cili dan sereš! – rekao je Darko.
Nisu razgovarali od kada su trebali podijeliti ono pivo, kad je Darko bacio limenku u rijeku.
– Crkvenu pjesmu za maturski!? Onda!? – rekao je Dragan. – Sereš, stvarno sereš!
Darko je bacio svo granje iz ruku na vatru i ustao. Skočio, u stvari.
– Sad mi te je stvarno dosta! – rekao je.
Prišao je Draganu i uhvatio ga za prsa. Dragan se prepao. Bio je plašljiv. Volio je provocirati, iako je bio plašljiv.
– Gubi se! – rekao mu je Darko.
Dragan se bez riječi pokupio i otišao. Gledali smo za njim sve dok se nije izgubio u mraku. Po gradu su gorjela svjetla. Darko se vratio na svoje mjesto. Granje se razgorjelo i obasjavalo mu lice. Bio je tužan. Nije bio bijesan. Bio je tužan.
– Na obali rijeka babilonskih sjeđasmo i plakasmo spominjući se Siona; o vrbe naokolo harfe svoje bijasmo povješali. I tada naši tamničari zaiskaše od nas da pjevamo, porobljivači naši zaiskaše da se veselimo (1) – izrecitirao je Darko.
– To je to? – upitao sam.
– To je to – rekao je.
– Tužna pjesma – rekao sam.
– Tužna – rekao je on.
Boca je obilazila posljednji krug. Završio je na Mićku. Popio je sav preostali konjak i bacio praznu bocu u rijeku. Pala je na kamen i razbila se. Ustali smo, pokupili stvari i krenuli. Prema onom mjestu, otprilike, gdje su danas na nebu nestali posljednji ždralovi. Prema jugu. Zamišljao sam kako nas prati zvuk harmonike. Dopire odnekle iza naših leđa. Kao u onom filmu.
_____
(1) Psalam, 137, 1-3