Autobiografski o Anti Kovačiću

Izlaganje na znanstveno-stručnom skupu u Mariji Gorici, 6. lipnja 2024. povodom 170. obljetnice rođenja Ante Kovačića

     Divno je odrastati, sazrijevati i zrelost doživjeti s književnicima kakvi su Ante Kovačić u hrvatskoj i Lojze Kovačič u slovenskoj književnosti. Njihova su djela uglavnom autobiografska, stoga sam ovom prigodom, kad obilježavamo 170. obljetnicu rođenja i 135. obljetnicu smrti našeg slavnog Ante Kovačića odlučio o njemu progovoriti autobiografski.

     Naime, baš kao on, i ja sam rođen u kućerku sa slamnatim krovom ponad rijeke Sutle. Njegov je otac bio seoski mužikaš, zvan Zgubidan, a moj crkveni šekutor, zvan Pobožnjak. U njegovu, baš kao i u mom selu „babe su se često svađale, muškarci se sastajali da piju, a ponekad bi se srdito gledali i nadvikivali s brijega na brijeg“. Ante je rođen 1854. godine, a ja sam sto godina kasnije – 1954. – krenuo u prvi razred osnovne škole. Njemu je škola bila udaljena sat vremena hoda, a meni pola sata. On je u školi dobio početnicu, tablicu i kredu, a ja teku, tintu i tintarnicu. I u mojoj roditeljskoj kući, baš kao i u njegovoj, pričalo se o tome kako je na svijet „došao Antikrist“, samo sada u liku seoskog starješine koji je bio partizan i komunist.

     Moja prva lektira na paši s kravama bila je mala knjižica Ante Kovačića „Djetinjstvo Ivice Kičmanovića“. Čitajući o dogodovštinama iz te knjižice, nisam se mogao oteti dojmu da pisac opisuje upravo mene – kako se sanjkam na sanjkama koje mi je tata napravio od drvenog korita za svinje, a koje su mi seoski „hahari“, moji malo stariji vršnjaci uzeli i bacili u potok; ili kako plačem za velikim bijelim konjem od kaširana papira, kojeg mi je tata donio na povratku iz vojske, a bratići mi konja uzeli, igrali se njime, dok ga nisu rastrgali i bacili u seosku čatrnju; ili kako ne podnosim tračanje i ogovaranje starijih teta u seoskom dućanu te užasno psovanje polupijanih rudara i staklopuhača ispred dućana.

     Ante Kovačić školovao se u pučkoj školi kod crkve Marije Gorice, a ja u pučkoj školi kod crkve Majke Božje Taborske. Njegova je majka bila sluškinja na župnom dvoru, a moja teta župnikova kuharica. Jedina razlika između nas dvojice iz đačkog doba sastojala se u tome što je on bio jedan od najdarovitijih đaka, a ja jedan od prosječnih s carskom ocjenom dobar. Ali i njemu i meni pomogli su župnici da krenemo u grad i postanemo sjemeništarci. Njemu je pomogao zagrebački kanonik Tomo Gajdek, a meni kapelan iz Rogaške Slatine Stanko Horvat. On se u petom razredu gimnazije počeo baviti književnošću, a ja u šestom. Prvu pjesmu objavio je u devetnaestoj godini, a ja u dvadeset i prvoj. Svećenički poziv napustio je odmah nakon položene mature, dok sam ja nastavio studij teologije i pred sam kraj bio zbog književnosti istjeran iz bogoslovije.

     Još u gimnaziji pročitao sam njegov roman U registraturi, kao student gledao sam tv-serijal Joška Marušića o tom romanu. I moram priznati da me za vrijeme prvih zaljubljivanja najviše privlačila Laura, sudbonosna žena, koja se u prvom kontaktu s Ivicom otkriva kao privržena, dobrodušna, nježna osoba, ali samouvjerena. Ona je lik žene koja predodređuje i određuje sudbine brojnih likova, a sudbinu glavnog lika Ivice dovodi do pomračenja uma ili ludila. Na mene kao mladog buntovnika koji se zanosio čitanjem „Nesuvremenih razmatranja“ filozofa Friedricha Nietzschea i himnama Friedricha Hölderlina, najdublji dojam ostavilo je njihovo pomraćenje uma s kojim su godinama samovali, za razliku od Kovačića koji je prerano umro u Stenjevcu 10. prosinca 1889. Naime, i filozof Nietsche doživio je u siječnju 1889. duševni slom i umro od kapi jedanaest godina kasnije; a i pjesnik Hölderlin je u tridest i petoj godini doživio pomraćenje uma i preostalih trideset i šest godina živio s njim. Sudbine tih triju velikana ostavile su dubok trag u mom životnom suprotstavljanju provincijalnim predrasudama, ideološkim mistifikatorima i političkim obmanjivačima.

     Anti Kovačiću, odnosno Ivici Kičmanoviću i njegovoj okrutnoj sudbini posvetio sam poseban odlomak u svom romanu „S one strane Dunava“, objavljenom u biblioteci Nakladnog zavoda Matice hrvatske 2002., a evo kako junak mog romana Rikard B. razmišlja o Ivici:

„Ah, čudesni su skokovi sudbine! S tom rečenicom Ivice Kičmanovića iliti najčudesnijeg hrvatskog pisca Ante Kovačića, prizivao je Rikard B. u paučinom začaranoj sobici prokletstvo gizdave vile Dorice i okrutnice Laure čije se mile crte nekuda otegoše, lijepa ustašca ne odisahu nježnošću, a oči joj žmirucahu kano ptici grabilici za plijenom. Ivica Kičmanović tu je promjenu na Lauri primijetio u najžarčem trenu svoje zaljubljenosti kao znak koji ga proburazi i učini žrtvom putenosti. Vatrena ljubavnica, stvorenje nečiste krvi i silna bogatstva, poubija mu najmilije osobe, učini od njega samotnika koji se vukao kroz život po nižim službicama od pisara do registratora, sve dok mu pod stare dane nisu dospjeli u ruke kazneni spisi o voljenoj razbojnici i harambašici. – To je moje… i to će sa mnom! – razgovaraše mrmljajući sam sa sobom… Iznenada se nečemu domisli, planu mu obraz i stane drhtati čitavim tijelom… Zakračuna vrata, obazre se još jedared po svim kutovima i na prozore, pa uvjerivši se da nema nigdje živa stvora izvuče iza spisa nekoliko boca tekućine i mirno stade polijevati spise. Onda nakvasi kazneni akt o parnici hajdučice Lare i svoj vjekopis pa napokon sama sebe… Sada mu se rašire oči, a bjesnoća i ludilo raspiri mu čitavo biće… Što da još krzmam? Ah, to će biti divno, božanstveno — ha — ha — ha — ha! Ipak je Laura majstorica! Oh! Laura!… Laura!… I upali luč, baci je u tekućinu, i što bi okom trenuo, usplamti sve i probukta strašan oganj te razarajuća vatra zahvati svu registraturu… Dakle, Ivica je unatoč svim strahotama izgorio oduševljen Laurom, prinijevši svetoj uspomeni sebe kao žrtvu paljenicu. Ante Kovačić majstorski predočava čitatelju, u najživljem realističkom stilu, dušu seoskog dječaka iz Hrvatskog zagorja, ozračje siromaštva, strahopoštovanja, zavisti i jala zagorskih sela i zaseoka, plahovitost i strastvenost nadarenog đaka, te pokvarenost takozvanih dobrotvora i njihovih slugu. Naširoko opisuje nedužna stradanja, zastrašujući svijet vještica u dubokim šumama Zagrebačke gore, ljubomoru, opijanja i suluda ubijanja. Sve je to u romanu temeljito obrađeno. Međutim, što roman-rijeka odmiče dalje, od izvanjske stvarnosti u ponorne dubine čovjekove sudbine, to su poglavlja kraća, pretvaraju se u odlomke i fragmente neizrecive tajne… Ivica Kičmanović bio je žrtva, a ne miljenik sudbine…, odloži Rikard B. roman U registraturi na policu i nastavi s pisanjem predavanja koje je namjeravao održati na otvorenoj tribini.“

***

     Godine 2014. sudjelovao sam na seminaru prevoditelja U Ljubljani i Novom Mestu i tom prilikom pročitao putopisnu priču Ante Kovačića „Ljubljanska katastrofa“, objavljenu u Amanahu Hrvatski dom u Zagrebu 1877. Zadivila me rečenica: „Mi ne potražujemo starine, već putujemo da se naužijemo živa svijeta, da se nagledamo vedrine ljudske i zdravlja ljudskog.“ Ono što me posebno iznenadilo u toj priči bilo je Kovačićevo oponašanje slovenskih sugovornika: „ No fantje, kosilo bosta dobila; pajte razgledat vas. Le pajte, le pajte, ki vas taku rad mam, ki je Ljubljana taku lepo mesto – no pa jen al dva firkelca mâte, le pajte, le pajte, lubi moji fantje, ki vas taku rad mam…“ Iz ovog se vidi da je književnik iz Marije Gorice imao itekako dobar sluh za slovenski jezik. To me kao prevoditelja sa slovenskog napose obradovalo, a vrhunac mog prevoditeljskog zadovoljstva bilo je otkriće slovenskog romanopisca Lojzeta Kovačiča, rođenog u Baselu 1928. u iseljeničkoj obitelji koja se vratila u Sloveniju 1938. Lojze Kovačić jedan je od naistaknutijih slovenskih romanopisaca u drugoj polovici 20. stoljeća. Bio je dugogodišnji urednik lutkarskog programa Festivala djeteta u Šibeniku. Svojim autobiografskim romanima unio je u slovensku književnost izvornost, životno iskustvo tuđinstva, svjedočenje individuuma, nepokolebljive osobnosti u vremenu totalitarizma i nacionalizma. Vrlo intenzivno, duboko i beskompromisno proživljavao je duhovne poteškoće i metafizičku nedokučivost. Vlastita savjest bila mu je najvažniji dokaz o Božjem postojanju. I baš kao takav čovjek i romanopisac privukao je moju pažnju i poštovanje. Latio sam se prevođenja njegovih kapitalnih djela – Tri žene (1985.), Pridošlice (2017.) i Kristalno vrijeme (2019.). U njegovim romanima nema izmišljenih osoba, autor pišući razmišlja o svojim roditeljima, o rodnom gradu Baselu, o djetinjstvu proživljenom na selu u Dolenjskoj te u samom središtu Ljubljane, o poslu u Pionirskom domu gdje je vodio književnu radionicu za djecu i tinejdžere, o bolesti i poteškoćama s disanjem, o ljubavi i ženama, o razvodima, o opakim boleštinama i preranoj smrti, o duši, Bogu i stvaralaštvu, a sva ta svoja sjećanja i promišljanja završava kristalno jasnom rečenicom: »Zrelost je sve«.

     I zaista, u potpunosti se slažem s tom rečenicom u svojoj sedamdeset i sedmoj godini života. Daleko sam nadživio svoje uzore, a ponajviše svog sutlanskog zemljaka Antu Kovačića koji je umro u svojoj trideset i šestoj godini i čiju 135-tu obljetnicu smrti također danas obilježavamo. Dok sam sa slovenskog prevodio romane Lojzeta Kovačiča, često mi je na pameti bio Ante Kovačić, i nisam se mogao oteti dojmu, a i danas sam čvrsto uvjeren da su njih dvojica književna spona dvaju susjednih naroda koje rijeka Sutla čvrsto spaja, a ne razdvaja.

   Sazrijevao sam i doživio lijepu starost u dosluhu dvojice velikana životne mudrosti. Što više o njima razmišljam, to me dublje pogađa prerana smrt hrvatskog romanopisca Ante Kovačića. Preminuo je u trideset i šestoj godini, a njegov slovenski prezimenjak u sedamdeset i šestoj, što znači da je živio četrdeset godina duže od njega. S pravom se pitam kakav bi romaneskni opus Ante ostavio iza sebe da mu je bilo doživjeti starost slovenskog prezimenjaka ili barem starost njegova političkog uzora Ante Starčevića, koji je umro u sedamdeset i četvrtoj godini? Znam da nitko od nas smrtnika ne može odgovoriti na to pitanje. Moramo se jednostavno miriti s činjenicom da Ante Kovačić pripada nizu hrvatskih pisaca koji su prerano otišli – od Rikarda Jorgovanića, Janka Polića Kamova do Vladimira Vidrića i Antuna Branka Šimića. Otišao je prerano, ali svojim je djelima preduhitrio svoj odlazak i ostao s nama kao jedan od najvećih hrvatskih književnika. Hvala mu i vječna slava!

 

Božidar Brezinščak Bagola 06. 06. 2024.