U tome kombiju što jezdi po mraku,
i zaobilazi crne rupe, vidjeh da šofer nema šaku,
i sretoh momka
iz Aleksandrovac Župe.
Kombi naš leti kao na metli, i jezdi sklisko u crnu daljinu, a momak, taj se odaje sjeti, i počinje da nam priča o vinu.
Ja sam iz kraja vinogradara, možeš preživjet, to vino je pitko, ali da nešto više stvaraš, tu se pomiri sa gubitkom.
Ja imam ženu i malenog sina, da se ne borim je nesuvislo, al’ sada kada me grabi daljina, baš mi se nešto u grlu stislo.
Šofer mu veli, hajd’ se veseli, i drugi su u toj dilemi bili, mnogi su bolji život htjeli, ali se nisu pomjerili.
Momak se sjeća, ah takvog vina
to ne znam da l’ ikud još piju naši, samo kad pomislim, dođe mi slina, i zamišljam ga, sad tu, u čaši.
Pusti te vinske aperitive, kazuje šofer, dok volan hvata, u Njemačku ideš, hvataj se pive, i drugih sličnih preparata.
Ja biću skroman, štediti sve ću, kazuje momak, k’o đak iz klupe, ali to pivo, ja njega neću, neg’ vino iz
Aleksandrovac Župe.
Ma nemoj reći, šofer mu reče, to mora biti nektar bez mane, pa ako ti je od piva preče odmah će ovaj kombi da stane.
Otvaraj bocu, posluži druge, sve naše gladne i žedne trupe,
pa nek’ nam poškropi pustinju tuge
to vino iz
Aleksandrovac Župe.
Boca je išla u onom krugu, i tišina je bila grobna,
i zamišljali smo kako na jugu
raste ta loza, prečarobna.
Kako je zemlja hrabri i drži, kako se na nju rosa hvata, kako je sunce od zore prži, u pokušaju atentata, kako se ne da, i kako buja, kako joj grožđe u jesen skupe, kako je napitak njezin rujan, i kako zbog njega čula propupe, kako se lijeva, kako se pije, kako izoštrava momente tupe, jer boljeg vina nigdje nije
od vina iz
Aleksandrovac Župe.
Onda smo ponovo ušli u kombi, koji je išao u nigdinu, svako je mislio o svojoj borbi, a onaj momak o ženi i sinu.
I reče, kad jednom završi sve se, pa se ratosiljam sudbine glupe, život će tamo da me odnese
tom vinu iz
Aleksandrovac Župe
Šofer je rekao, apsolutno, i izbjegavao je crne rupe, i reče, al’ stanje je ovdje mutno, od Fažane do tvoje Župe, pa se u Njemačkoj primi i sredi, ne želim da te uputim krivo, od istine se batrgat’ ne vrijedi, jedi što jedu, naruči pivo, jer godine kada ti jednom prođu, i u ogledalu kad se skupe, nemoj da kažeš, ostadoh žedan bez vina iz Aleksandrovac Župe.
Na jugu loza prečarobna (zombi-kombi jezdi regionom)
U tome kombiju što jezdi po mraku,
i zaobilazi crne rupe,
vidjeh da šofer nema šaku,
i sretoh momka
iz Aleksandrovac Župe.
Kombi naš leti kao na metli,
i jezdi sklisko u crnu daljinu,
a momak, taj se odaje sjeti,
i počinje da nam priča o vinu.
Ja sam iz kraja vinogradara,
možeš preživjet, to vino je pitko,
ali da nešto više stvaraš,
tu se pomiri sa gubitkom.
Ja imam ženu i malenog sina,
da se ne borim je nesuvislo,
al’ sada kada me grabi daljina,
baš mi se nešto u grlu stislo.
Šofer mu veli, hajd’ se veseli,
i drugi su u toj dilemi bili,
mnogi su bolji život htjeli,
ali se nisu pomjerili.
Momak se sjeća, ah takvog vina
to ne znam da l’ ikud još piju naši,
samo kad pomislim, dođe mi slina,
i zamišljam ga, sad tu, u čaši.
Pusti te vinske aperitive,
kazuje šofer, dok volan hvata,
u Njemačku ideš, hvataj se pive,
i drugih sličnih preparata.
Ja biću skroman, štediti sve ću,
kazuje momak, k’o đak iz klupe,
ali to pivo, ja njega neću,
neg’ vino iz
Aleksandrovac Župe.
Ma nemoj reći, šofer mu reče,
to mora biti nektar bez mane,
pa ako ti je od piva preče
odmah će ovaj kombi da stane.
Otvaraj bocu, posluži druge,
sve naše gladne i žedne trupe,
pa nek’ nam poškropi pustinju tuge
to vino iz
Aleksandrovac Župe.
Boca je išla u onom krugu,
i tišina je bila grobna,
i zamišljali smo kako na jugu
raste ta loza, prečarobna.
Kako je zemlja hrabri i drži,
kako se na nju rosa hvata,
kako je sunce od zore prži,
u pokušaju atentata,
kako se ne da, i kako buja,
kako joj grožđe u jesen skupe,
kako je napitak njezin rujan,
i kako zbog njega čula propupe,
kako se lijeva,
kako se pije,
kako izoštrava momente tupe,
jer boljeg vina nigdje nije
od vina iz
Aleksandrovac Župe.
Onda smo ponovo ušli u kombi,
koji je išao u nigdinu,
svako je mislio o svojoj borbi,
a onaj momak o ženi i sinu.
I reče, kad jednom završi sve se,
pa se ratosiljam sudbine glupe,
život će tamo da me odnese
tom vinu iz
Aleksandrovac Župe
Šofer je rekao, apsolutno,
i izbjegavao je crne rupe,
i reče, al’ stanje je ovdje mutno,
od Fažane
do tvoje Župe,
pa se u Njemačkoj primi i sredi,
ne želim da te uputim krivo,
od istine se batrgat’ ne vrijedi,
jedi što jedu, naruči pivo,
jer godine kada ti jednom prođu,
i u ogledalu kad se skupe,
nemoj da kažeš, ostadoh žedan
bez vina iz
Aleksandrovac Župe.
20.9. 2023.